Ivan
Aralica (Promina u Dalmatinskoj Zagori, 30.9.1930) je bez
sumnje dominantni hrvatski narativni prozaik druge polovice 20.stoljeća,
a vjerojatno, uz Krležu i najveći hrvatski romanopisac uopće. Nakon
školovanja na učiteljskoj školi u Kninu 1953. godine, učiteljevao
je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu
u Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971.
godine kao profesor srednjih škola u Zadru. Politički je angažiran
potkraj 60-tih i početkom 70-tih godina u ostvarenju hrvatskog proljeća
(što je praćeno političkim progonimima i socijalnom stigmatizacijom).
Početkom 90-ih uključuje se u višestranački politički život Hrvatske.
Godine 1993. zastupnik i potpredsjednik Županijskog doma Sabora.
Redovni je član HAZU.
U ranijem je
razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše uspjelu socijalno
angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom
razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (“Svemu ima svoje vrijeme”,
1967; “Filip”, 1970). No, tek je nakon ostracizma i progona zbog
angažmana u hrvatskom proljeću (netko bi mogao cinično primijetiti
da politički progoni, ako nisu smrtonosni, povoljno djeluju na spisateljsku
kreativnost- ako je prije pritajeno čamila, oni ju rasplamsaju)
Aralica našao svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda
kao paradigmu opće ljudske sudbine. Tu je “morlačka trilogija” o
srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (“Put bez sna”, 1982;
“Duše robova”, 1984, “Graditelj svratišta”, 1986), nastala nakon
remek djela slične tematike, “Psi u trgovištu”, 1979.
Sljedeći romani su još raznovrsniji jer se u njima isprepliću prošlost
i sadašnjost na način “magičnoga realizma” (“Tajna sarmatskog orla”,
1989), pojačava se erotski naboj (“Asmodejev šal”, 1988), ili obrađuju
suvremenije teme (“Okvir za mržnju”, 1987, o komunističkoj represiji),
ili se opet vraća u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci
o Bosni, Zadru i Kotromanićima (“Knjiga gorkog prijekora”, 1994).
Objavio je i dvije knjige vrhunske političke publicistike (“Zadah
ocvalog imperija”,1991, o velikosrpskom projektu, i “Što sam rekao
o Bosni”, 1995, o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i Hercegovinu
).
Aralicu se često uspoređuje s Andrićem i Selimovićem zbog povijesne
i "orijentalne" tematike. No, to su pisci koji po stilu
i habitusu s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je autor o njima
često govorio s dužnim štovanjem. Kao tradicionalni realistični
pripovjedači (čak je i egzistencijalno-monološki pristup Selimovićev
već sadržan u kratkim romanima Dostojevskoga, napose “Krotkoj”)
, oni se razlikuju od Aralice već time što je on modernistički romanopisac.
Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog povijesne
tematike većine romana-kao da Marquez nije napisao povijesni roman
o Bolivaru, a Yourcenarova o Renesansi i Antici) u "tradicionalne
pripovjedače". No, on je modernist najsličniji Josephu Conradu
po meditativnoj gustoći teksta i narativnoj bujnosti (sam je Aralica
među svojim uzorima naveo Hamsuna, Singera i Manna-no to nije vidljivo
iz njegovih tekstova). Koliko je sličan Conradu po gnomskoj strukturiranosti
teksta, moralističkoj usmjerbi i pripovjednim prijepletima- isto
se tako razlikuje po središnjoj životnoj viziji; a ta nije ona ironijske
maske iza koje se krije tragični nihilizam, već je vitalistički
eros koji natkriljuje kršćanska nada i vjera u dostojanstvo čovjeka
i naroda.
Sam je pak Aralica je primarno bard nečega što bismo mogli nazvati
"hrvatski mit". Priča je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji
koja pokriva područje Dalmacije, Središnje Bosne, Like i Hercegovine;
mit u kojemu se isprepliću povijesni događaji sraza onodobnoga “sukoba
civilizacija” kršćanstva i islama, mešetarenja raznih tuđinskih
(venecijanskih, austrijskih) sila, tursko nasilje i stanje permanentnoga
rata, te nacionalna baština čuvari koje su i ratnici i svećenici,
težaci i seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reći da za Aralicu,
kao i za druge velike pisce-regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner,
regionalno isijava univerzalno.
Pseudo-“faction”
djelom “Četverored”, 1997 (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica
je dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega
učinka od izvornih svjedočanstava bleiburških mučenika koji su uspjeli
uteći sa stratišta. Ni činjenica da je izazvao lavinu histeričnih
optužaba duhovnih potomaka partizanskih egzekutora i pomodarskih
“antifašista” ne mijenja ocjenu “Četveroreda” kao slabašnoga uratka.
Najužasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno
uranjanje u temu kao jedini mogući pristup, no umjesto snažnoga
emocionalnog naboja koji “nosi” mitografe velikih, a tegobnih dvadesetostoljetnih
povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij Grossman, Bobrowski), Aralica
je faktografski suhoparno i često nezgrapno sklepao roman nedostojan
i teme i autora.
Nakon toga,
autor se bacio na pisanje satiričkih romana, usmjerenih ponajprije
na seciranje družine koja je došla na vlast po izborima 3. siječnja
2000.
Dok je prvo od tih djela, bestseler “Ambra”, roman-pamflet i politički
trač o kurentnim vlastodršcima, napisan reporterski nabrzinu i bez
puno dotjerivanja, sljedeće je ostvarenje "Fukara", 2002-
veliki roman ideja, nepriznati potomak engleskih satirično-esejističkih
romana iz prvih desetljeća 20.stoljeća (Wells, Orwell, s vrhuncima
u Huxleyju i Evelynu Waughu). Iako je sam Aralica tvrdio da je "uzor"
za "Fukaru" američki reporterski roman zadnjih nekoliko
desetljeća (od Capoteova "Hladnokrvnog ubojstva”, Mailerove
"Krvnikove pjesme" do Wolfeova "Vatrometa taštine"),
pažljiviji će čitatelj u tome spoju minucioznih esejističkih raščlana
i preobilja grotesknih skandala koji imaju korijen u pripovjednoj
tradiciji 18. stoljeća, ispunjenoj drastičnim eskapadama kao u romanima
Smoletta, Fieldinga ili LeSagea-prepoznati srodnost s “Kontrapunktom
života” Aldousa Huyleyja, prije nego s djelima ranijega Araličinoga
opusa. "Fukara" je u toj tradiciji engleske esejističke
satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva
atmosfera socijalističke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva.
Glavna je tema nešto više: lažni politikantski "multikulturalizam",
razglobljen i iskarikiran do mikronskih izmjera; i to najviše preko
lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za kojega je predloškom
poslužila ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea Sorosa.
Sve u svemu-radi se o izuzetnom i aktualnom romanesknom ostvarenju
koje je počelo kao "moj obračun s njima", no pretvorilo
se u "moje satiranje suvremene mala fide".
Ivan
Aralica: Fukara, 2002
Placid Schrott je dugo vremena, godinama, na svom imanju sjeverno
od New Yorka, gdje s filozofima i drugim intelektualcima raspravija
u što utrošiti pare, istraživao koja je, i kakva je, prava razlika
između komunizma i kapitalizma. Na postavljeno pitanje nije mu znao
nitko odgovoriti. I on sam, slijedeći i običaj starih mudraca, ode
u šumu da u šumskoj pustoši nađe odgovor na to teško pitanje. Kad
mu je bilo dosta i samoće i razmišljanja, ispusti iz grla uzvik:
“Komunisti!” a odmah potom “Kapitalisti!” Bio je u brdima i šuma
mu je vraćala jeku onoga što bi uzviknuo. Nastavio je povremeno
i naizmjence vikati, dok nije, misleći i u vrijeme vike i jeke o
glavnom razlogu svog bivanja u pustinji, otkrio da šuma u jeci izostavlja
prve dijelove dviju riječi i da se u jeci možda krije odgovor na
njegovo pitanje. Na uzvik riječi komunisti i kapitalisti šuma je
uzvraćala jekom — isti. Ono što nisu znali učeni mudraci, znala
je brezova šuma sjeverno od New Yorka.
Svi ostali citati koji
će biti nanizani u ovom poglavlju, u svaštaru su prepisani iz jednog
jedinog članka. Napisala ga je Judith Simpson, data mu naslov “S
golemim novcem i provo kativnim idejama ekscentrični milijarder
namjerava promijeniti svijet”, a objavila ga u »New York Timesu”
na prvoj i jedanaestoj stranici, kako je Milak, ne znam zbog čega,
zabilježio.
Ipak — piše
Judith Simpson, koja, sudeći po članku, ima oštar jezik — iza brojnih
ludosti Placida Schrotta krije se jedna dosljednost. Izborom bivših
komunista za svoje suradnike diljem svijeta Schrott pokazuje paničan
strah od desničarskog nacionalizma, koji, prema njegovoj procjeni,
nalazi svog saveznika u zapadnjačkom liberalnom sustavu kakav su
zagovarali Ronald Reagan i Margaret Thatcher. Schrott misli da je
ljevica ružičasta, a da je konzervativizam crn. Crnji od nacizma
jer nije ništa drugo nego umiveno lice nacizma. To je mišljenje
razmjernno dobroćudno kad se širi po debatnim klubovima američkih
sveučilišta. Ali, kad to propovijedate i tako činite po zemljama
koje su tek zbacile s vrata komunističku strahovladu i još uvijek
se kupaju u komunističkom mentalitetu sa strahom da se komunisti
vraćaju, onda je to čisto bezumlje i čisti otrov.
Tko su prijateiji Placida Schrotta najbolje je opisao sam Schrott
u gromoglasnoj izjavi koja je sablaznila sve koji su je čuli: “Bivši
komunisti bolje znaju što je demokracija od onih koji su se protivili
komunističkom režimu, bili progonjeni od komunista, ispisali knjige
i knjige razgovora o demokraciji, živjeli kao disidenti komunizma
po zapadnim zemljama i pomagali rušenju komunizma. To jest paradoksalno,
ali to jest i istina! Komunisti su najbolji demokrati!”
Ne bi se štel
mešati — da još jednom upotrijebim poštapalicu svoga prijatelja
— ali mi se ova izjava Placida Schrotta i ne čini onoliko sablažnjivom
koliko se učinila sablažnjivom onima koji su ga slušali, i Judith
Simpson koja je tu izjavu uvrstila u svoj članak. Meni se čini više
sablažnjivim i više opasnim ono što ta izjava u sebi krije od onoga
što ona doslovno znači. A u sebi krije da Placid Schrott pod demokracijom
misli na vještinu vladanja. I u tom slučaju ima pravo! Komunisti
su toliko vješti vladanju da i njega opsjene, prikažu se demokratima,
uzmu njegov novac i bezobzirno jurišaju na vlast. Sablažnjivo je,
dakle, što zagovornik demokracije pod demokracijom vidi samo vještinu
vladanja.
Međutim,
ono što sablažnjava više od te izjave i što mora zabrinuti svakog
onoga komu je stalo do mirnog života i razvoja demokracije u bivšim
komunističkim zemljama, jest način kako Placid Schrott dovodi bivše
komuniste na vlast u tim zemljama. Kako mu to uspijeva, pita se
i konzervativni “Forbes” i kao odgovor navodi riječi bivšega ministra
i bivšega guvernera središnje mađarske banke Petera Boda: “Placid
Schrott je najutjecajniji neizabrani političar ubačen u zemlje srednje
Europe preko alpskog planinskog lanca, putem kojim u srednjoeuropske
nizine dolazi blagotvorna kiša, ali i snijeg i, još gore, tuča.
Njegova moć ne proiziazi iz glasačke kutije kao moć drugih političara,
njegova moć proiziazi iz njegova bankovnog računa. I što radi? Pošto
je komunizam pao, sam od sebe, a ne njegovom zaslugom, kako on vjeruje
— umjesto da podupire one koji su dokazali da su bili demokrati
kad je za demokratska uvjerenja trebalo stradavati, on podupire
bivše ljevičare i bivše komunističke satrape. Kolike god mu zasluge
bile u rušenju komunizma, on je u vremenima učvršćenja demokracije
čisti štetočina.
Članak u “Forbesu”, iz kojeg je prenesena izjava Petera Boda završava
pozivom: “Čuvajte se suludih milijardera koji darove donose
!”
Iz Milakovih
osobnih bilježaka što se mogu pročitati na margini, vidijivo je
da se on ne slaže s kritičkim primjedbama Judith Simpson, i vidljivo
je da on ispisuje izvode iz njena članka s namjerom da ih u nekom
svom tekstu citira i napadne. Konzervativka! Natražnjakinja!
Gadura! Vucibatina! Klerikalni ološ! najčešće su Milakove bilješke
na marginama. Kad se pogleda što piše u retku uz koji je marginalija
napisana, vidi se da najveći broj tih ukrasa ide na dušu Judith
Simpson, a nešto manje na dušu mađarskog guvernera.
Svoju svevidljivost
— nastavija Judith Simpson — i odličnu obaviještenost u
najvećoj mjeri Schrott može zahvaliti mreži poznanstava što ih je
u proteklih trideset godina uspostavio po zemljama Srednje i Istočne
Europe. “Placid je sjajan obavještajac”, navodi “New Yorker” dobrog
poznavaoca Placida Schrotta. “Njegova je špijunska mreža čudna i
uključuje u svoj sastav brojne ministre i guvernere banaka. Schrott
tu mrežu stalno proširuje trošeći nemilice svoj novac na potkupljivanje
menadžera i političara po čitavom svijetu. Kad ih nagovori da pristanu
na stalnu ili povremenu plaću, oni postaju njegovi revni informatori
i nema novčarske i političke tajne koju mu ne bi odali.”
Čemu se
ova glupača Judith čudi? — bilježi Milak uz ovaj citat na margini
svoje svaštare. U svim vremenima špijuni su bili dobro plaćeni
trudbenici. Milakovo oduševljenje što Placid Schrott dobro
plaća špijune, ako su ministri i financijeri, pa mu mogu pomoći
da špijuna plati sitno, a na njegovoj informaciji zaradi krupno,
ne može se razumjeti iz prethodnog citata, jer Milak nije ni ministar
ni guverner. Ni nadležan bilo komu osim svojoj kuji Doni. Ali se
njegovo oduševljenje činjenicom da Placid Schrott dobro plaća svoje
suradnike, znane i neznane, može lijepo razumjeti iz citata Judith
Simpson koji je na redu.
Filantropiju
Placida Schrotta osjećaju isključivo lijevi listovi i nevladine
organizacije na čelu kojih su marksisti i ljevičari sumnjive prošlosti,
koji uz pomoć dobrotvorova novca preživljavaju i očekuju svoj trijumfalni
povratak na vlast. Što im je očekivanje dulje, to im je nestrpljenje
tanje i može se lako predvidjeti da će njihovo pisanje, slično pasjem
ugrizu i lavežu, jednoga dana postati ludilo koje će završiti vučjim
zavijanjem onih koji su čekali ono što se nije dalo dočekati — povratak
njihovih starih vremena.
Kao suradnik
“Lampaša”, “Zapete” i “Latičnjaka”, koji se tiskaju zahvaljujući
milijunaševoj filantropiji a ne podršci kupaca, Mile Milak u ovom
Judithinu citatu nije mogao ne vidjeti svoje mjesto, i nije pored
laveža i zavijanja mogao proći a da se ne osvrne gnjevno. Na račun
konzervativne beštije ispisao je i nekoliko seksističkih
zapisa o vuku i Judithi, koje ne smijem uvrstiti u ovu priču, jer
bi me Milakovi prijatelji iz “Lampaša” i “Zapete”, kao što su to
i do sada činili, optužili za govor mržnje, mizoginiju i seksizam.
Kad govorimo
o štetočinstvu Schrottovih zaklada, koje pružaju pomoć samo staroj
komunističkoj bandi, neće biti naodmet prisjetiti se dviju epizoda,
jedne s dobrim, druge s lošim ishodom, epizoda koje mogu poslužiti
kao obrasci kako se prema tim zakladama odnose vlasti malih, od
komunista tek oslobođenih naroda.
Vaclav Neruda,
premijer Češke Republike, veliki pristaša slobodnog poduzetništva
zapadnjačkog tipa, dobro je znao što znači Schrottovo upletanje
u život malog naroda. Kad mu je Placid Schrott ponudio da u Pragu
osnuje svoje sveučilište, koje će širiti prostor pro puh društvu,
s pologom od pedeset i pet milijuna dolara, Neruda je ponudu ekscentričnog
milijardera glatko odbio. On se nije bojao Schrottovih ideja o propuh
društvu dok su one bile sukladne slobodnom poduzetništvu, jer su
to bile i njegove ideje. Neruda se pobojao nečega drugoga, onoga
što je vidio u Schrottovoj praškoj zakladi. Što je zapazio, to je
javno i rekao: “Neću da Placid Schrott svojim novcem kupuje češke
intelektualce, i neću da Prag bude središte Schrottova novačenja
europskih intelektualaca koji žele biti njegovi plaćenici, rimski
pretorijanci ili opričnici Ivana Groznog.”
Schrott mu je odgovorio: “Taj je Vaclav Neruda utjelovljenje
najgore vrste zapadne dernokacije. Njegov je govor govor mržnje”“
Možda,
završava ovu anegdotu Judith Simpson, ali su i češka demokacija
i češko gospodarstvo najnapredniji u Istočnoj Europi.
Druga anegdota ima drukčiji ishod i dogada se u Albaniji, najsiromašnijoj
europskoj komunističkoj zemiji.
“Predsjednik Berisha odlazi. Sredili smo ga”, hvalio se Shemsedin
Osmanaj, glavni dužnosnik Schrottove zaklade u Tirani pred gomilom
promatrača i novinara među kojima sam se i ja nalazila. Kaos u koji
je Albanija upala nakon propasti Piramidalne sheme, kad su mnogi
Albanci izgubili svu svoju ušteđevinu a zemlja pala pod međunarodni
protektorat, kao da nije zabrinuo Osmanaja. Radost zbog osvojene
vlasti, makar bila i pod protektoratom zapadnih sila, nadišla je
razum.
U isto vrijeme, dok je u Tirani Osmanaj kliktao od sreće, u svom
je londonskom stanu njegov šef Placid Schrott davao intervju novinaru
konzervativnog “Forbesa”.
“Albanska zaklada je izvrsna skupina koja vrlo dobro vlada stanjem
u toj zemlji”, rekao je Schrott novinaru.
Novinar “Forbesa” dodaje
da je Placid Schrott održao na životu dnevnik “Koha jone”. A taj
je list, što su ga izdavali novinari iz stare komunističke bande,
nahuškao pobunjenike, očajne zbog izgubljena novca u Piramidalnoj
shemi, da, pred vođeni gangsterima i bivšim komunistima, od kojih
su mnogi veterani zloglasne tajne policije, oružjem sruše Berishu
i legalno izabranu liberalnu vladu.
“Forbes” ovako završava članak: “Ako ste se pitali
što se to dogodilo u Albaniji, otkuda pljačka narodne ušteđevine,
kaos i pobuna u do jučer mirnoj zemiji, onda vam to možemo objasniti
jednom kratkom rečenicom — prijatelji Placida Schrotta dolaze na
vlast.”
I Milak u svojoj svaštari, na margini, jednom kratkom rečenicom
izriče svoje stajalište prema onomu što se dogodilo u Albaniji:
Dobar način — brašno mijesi, pogaču umijesi!
A Judith Simpson je svoj članak ovim završila:
Dok ga u istočnoeuropskim zemljama njegove pristaše, mahom pripadnici
stare komunističke bande, drže za filantropa i Mesiju, dotle se
razumni ljudi na Zapadu pitaju je li milijarder Placid Schrott mentalno
uravnotežena osoba?
*************************************************
Bio sam
uspješan menadžer jednog međunarodnog investicijskog fonda i zarađivao
više novca nego sam ga mogao potrošiti —prepisuje Milak iz
knjige Placida Schrotta podatak koji baca jarko osvjetljenje na
autorovo umno zdravlje. Pa sam tako stao razmišljati što s tim
novcem početi. Učinila mi se privlačnom zamisao da bih mogao osnovati
zaklade po svijetu. Bio sam uvjereni sebičnjak i to sam do danas
ostao. Ali sam mislio da bi trčanje za vlastitim interesom omogućilo
previše uzak dobitak za moju sebičnost, za moj prenapuhani ego.
Neću li dobiti mnogo više ako od onoga što imam odvojim ponešto
i za druge ljude? Moram li reći istinu, a moram i govorim je, onda
ću reći i to da sam u sebi još iz djetinjstva sačuvao neke poprilično
snažne mesijanske fantazije, za koje sam u mladosti mislio da ih
nekako moram obuzdati, jer bi me, otkrijem li ih, mogle uvaliti
u grdne nevolje. Ali, kad sam se uspio obogatiti i svrstati u društvo
moćnih, poželio sam svojim djetinjim fantazijama dati maha koliko
god to sebi budem mogao priuštiti.
Iz članka Arnolda Brucka,
koji je nosio naslov “Milijarder s mesijanskim kompleksom” i podnaslov
“Graditelj propuh društva ima dozu ludosti u svom nasljeđu”, a objavljen
je u »The Washington Timesu”, Milak u svoju svaštaru prenosi dvije
zanimljive izjave samog Schrotta o svom mesijanizmu.
Ponekad
me obuzme sumnja da li ovo što radim ima ikakve svrhe i bilo kakva
opravdanja. Nije li zamisac o uspostavi propuh društva i previše
apstraktna, nejasna, maglovita i udaljena od svih ljudi? Niti je
što odredeno, niti je vezano za bilo koga! Ja sam već ranije bio
predvidio sukob između društva koje osmišljava i opravdava nacionalna
zajednica, i mog prijedloga propuh društva, ali je jedno nešto predvidjeti
u teoriji, a drugo je vidjeti kako se to zbiva u stvarnosti. Nacionalnoj
je zajednici moja teorija o propuh društvu smiješna i neprihvatljiva.
Sve ruši, a ništa ne stvara! U tim se trenucima sumnji, mraka i
klonuća pitam nisam li ja stvarno lud kad od sebe svojim novcem
pravim svjetsku budalu? A moje su maštarije da sam lud vrlo snažne!
Imaju i zbog čega biti! Ludost je u mom nasljeđu! U mojoj je obitelji,
dok nije nestala, bilo mnogo ludosti. Moj je djed bio pravi pravcati
paranoik, a moja je baka bila šizofreničarka. Ja sam toj obiteljskoj
ludosti uspijevao pobjeći, ali je pitanje bježim li joj i dalje,
i kad će me, ako već nije, stići. Iz tog se mraka mogu izvući samo
ako skupim svu snagu, svu svoju sebičnost i iz sebe istisnem uzvik:
“Ne dam se !”
Milak na margini
ispisuje: Poznate su mi te sumnje, taj mrak i te maštarije o
ludosti. Ali, treba se usprotiviti i ne dati se!
U narednom ispisu iz članka Arnolda Brucka za to će otimanje iz
pandža sumnji i ludosti Milak u izjavama svog idola naći još jednu
potvrdu.
Kako bi
izbjegao optužbe svojih protivnika, kad sami dođu do nekih otkrića
o njegovu karakteru i njegovoj biografiji, Placid Schrott unaprijed
otkriva neke neobične činjenice o sebi i pokušava ih plasirati u
humorističkom obliku. Poznata igra paranoika i šizofreničara! Jedno
od tih pikantnih otkrića je i ono što je u nastupu bahatosti rekao
novinaru “The New Yorkera” minulog prosinca, kad ga je novinar upitao
što misli o opasci da je on veliki svjetski državnik bez države?
“Uloga svjetskog
državnika bez države izuzetno mi godi. Biti državnik nad državama
i državnicima tih država usporedivo je samo s ulogom Boga i ja se
osjećam kao Bog. Zašto i ne bih, Bog u Starom zavjetu ima brojne
atribute. Sve te atribute imam i ja. Nevidljiv-i ja sam prilično
nevidljiv! Milostiv — tko je milostiviji od mene? Svevidljiv — zar
nisam mojima najinformiraniji čovjek na svijetu? I zato, uloga državnika
bez države jednaka je ulozi Boga. U toj ulozi uživam jer ja se potpuno
identificiram s onim što činim. Ipak osjećam potrebu držati velik
razmak izmedu sebe stvarnog, ovakvog kakvog me vidite, i svog javnog
lika, državnika koji kao duh lebdi nad državama i narodima. Bez
tog razmaka u opasnosti bismo se našli i ja osobno i moj javni lik.
Ne želim da propast jednoga izazove i propast drugoga. Ako propadne
moj javni lik, želim i dalje živjeti kao sebičnjak. Ako se meni
što dogodi, želim nastaviti život u svom javnom liku. Ovo što vam
govorim osjećam mnogo jače nego što to umijem kazati. Moje sudjelovanje
u preobrazbi svijeta učinilo me sretnim, ali mogući ishod tog preoblikovanja
budi u meni najdublje tjeskobe”, rekao je Placid Schrott.
Ivan Aralica: “Fukara: roman s ključem u 9 knjiga”, Zagreb 2002
|