Mit
o Bogumilima
Dominantna
religija u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini su bili
bogumili, ogranak dualističke heretičke kršćanske sekte
potekao iz Bugarske, koji je raznim stazama i bogazama
dospio u Bosnu, postavši vremenom skoro "nacionalnom
vjerom" dobrih Bošnjana i štitom protiv nacionalno-teritorijalnih
presizanja susjednih katoličkih Hrvata i pravoslavnih
Srba. Također, zbog duhovne sličnosti u svjetonazoru,
bogumili su prvi prelaskom na islam stvorili jezgru
(a kasnije i većinu) islamiziranoga slavenskoga stanovnistva
u Bosanskom Pašaluku, pa se s dobrom mjerom sigurnosti
moze tvrditi da su sadašnji Bošnjaci-muslimani u neku
ruku biološko-duhovni potomci srednjovjekovnih bogumila.
Stvarnost
“Crkva
bosanska" je nastala u krilu već postojeće i organizirane
biskupije, koja je priznavala papinsko vrhovništvo koristeći
se istodobno staroslavenskim kao jezikom bogoslužja.
Čak je i sam naziv institucije, “Crkva bosanska",
zapravo izravni prijevod naziva te stare biskupije koja
se latinski nazivala “ecclesia bosnensis". Za svoga
trostoljetnoga djelovanja “crkva bosanska" nikada
nije uspjela postati organiziranom masovnom crkvom kakve
su, inače, bile suvremene Katolička crkva ili ortodoksne
državne crkve u zemljama bizantskoga civilizacijskog
kruga. Sve do sredine XV. st. bosanski državni poglavari
(do 1377. banovi, a nakon toga kraljevi), iako sami
odreda katolici (a ne krstjani, tj. pripadnici “Crkve
bosanske”), nisu smatrali kako treba poduzimati radikalne
mjere za uništavanje “Crkve bosanske" kao institucije.
No, od sredine XIV st. (točnije od 1340.) ti isti državni
poglavari pružaju punu potporu djelovanju franjevačkih
vjerovjesnika, koji su propovijedanjem Riječi Božje
i mirnim sredstvima nastojali privući krstjanski dio
bosanskoga pučanstva u krilo Katoličke crkve. Do konačnoga
i nasilnog obračuna države i "Crkve bosanske",
u kojem će ova gotovo nestati kao institucija, dolazi
u okolnostima sve izraženije turske opasnosti. Po podatcima
iz relevantnih znanstvenih izvora (Fine, Malcolm) broj
krstjana uoči osmanskoga osvojenja, te u prvim desetljećima
turske vlasti, nije prelazio nekoliko stotina ljudi.
Historiografija
19.stoljeća je postavila dvije teze:
a)“Crkva
bosanska” je bila odvjetak dualističko-gnostičkoga heretičkoga
učenja koje vuče korijen iz Bugarske i Makedonije 9.
i 10. stoljeća, poznatijih pod imenom “Bogumili”. Bogumilske
doktrine su vrlo slične onima zapadnoeuropskih “heretika”
katara iz 12. i 13.st.
b)
islamizirano pučanstvo Bosne i Hercegovine je najvećma
“bogumilskoga” podrijetla, što je moguće objasniti i
doktrinarnom sličnošću između islama i bogumilskih učenja-tj.
“bivši Bogumili” su lako postajali muslimanima zbog
navodne duhovne srodnosti oba svjetonazora.
Moderna
je povijesna znanost srušila te mitove u svim glavnim
točkama:
a)
preobraćenjem, a kasnije i progonom “Crkve bosanske”
u desetljećima prije Osmanske invazije, krstjani (ionako
uvijek manjinsko stanovništvo Bosne) su praktički nestali,
tako da jednostavno nije bilo krstjanske demografske
“supstance” koja bi poslužila kao biološka “osnovica”
za kasniji bošnjačko-muslimanski narod.
b)“Crkva
bosanska” po svom naučavanju nema veze sa dualističko-gnostičkim
doktrinama kao što su bogumili i katari. Pojam “Bogumili”
za pripadnike “Crkve bosanske” prvi je puta uporabljen
u 19.stoljeću. Sama je pak “Crkva bosanska” doktrinarno
bila posve u granicama kršćanskoga pravovjerja, dok
se ustrojstveno nije razvijala (u odnosu na zapadnu
Europu) zbog djelomične prometne i civilizacijske izoliranosti.
Svi sačuvani tekstovi nastali u krilu “Crkve bosanske”
ne pokazuju nikakvo odstupanje od katoličkoga kršćanstva,
niti ikakvu srodnost s dualističko-gnostičkim doktrinama.
c)Teza
po kojoj je, navodno, dualistički gnosticizam “ideološki”
blizak islamu u bilo kojoj varijanti (uključujući i
islamski misticizam-sufizam) – potpuno je besmislena.
Islam, kao religija kojoj je obilježje izraziti monoteizam,
po svomu je samome biću nepomirljivo suprotstavljen
bilo kakvom dualističkom svjetonazoru. Ideja jednote
Boga u islamu radikalno je neprijateljska dualističkomu
učenju o postojanju dva boga.
Povijesna
je znanost minucioznim istraživanjima utvrdila da između
nestanka "Crkve bosanske" i procesa islamizacije
ne postoji nikakva stvarna sveza, pa čak ni sinkronicitet
na vremenskoj osi. Upravo zahvaljujući tim istraživanjima
postalo je jasno da proces islamizacije u Bosni nije
bio bitno drukčiji u odnosu na druge zemlje koje su
vremenom padale pod vlast Osmanlija. Danas je, pak,
neprijeporno da je suvremena relativna masovnost muslimanskoga
pučanstva u Bosni rezultat povijesnih procesa XIX. i
XX. st. (sve zemlje koje je kršćanska "reconquista"
oslobodila do sredine XIX. st. bile su "vjerski
očišćene", da bi nakon toga vremena tečevine demokratskih
procesa naprosto onemogućile takav postupak), a ne posljedica
neke posebnosti bosanskih prilika, pa time i nekoga
osobito uspješnoga procesa islamizacije u ranijim vremenima.
Pomalo je neobično doći u situaciju da se uopće komentira
nesuvislost koja bi "državotvornost" Bosne
i Hercegovine (zapravo, nacionalističku megalomaniju
Bosanskih Muslimana) trebala opravdati i argumentirati
nekom bizarnom "tajnom vezom" koja tvori tobožnji
duhovno-genetski kontinuitet izmedju navodno srednjovjekovne
kršćansko-gnostičke vjerske sljedbe i moderne nacije
čiju srž čini islamski vjersko-civilizacijski identitet.
No-budući da je ta tema prostituirana u dnevnopolitičke
svrhe od strane raspamećenih bosansko-muslimanskih "ideologa"
i "utuvljivana" narodu kao nepogrješiva dogma-
osvrnut ćemo se ukratko na "bogumilsku" problematiku
u srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, te dati kratku
analizu nesklapnosti "bogumilomanskih" teza.
Teološka
zbrka
Crkva je bosanska, bez ikakvih stvarnih dokaza, proglašavana
odvjetkom dualističko-gnostičkih doktrina.
Bez pretenzija da ulazimo u detalje povijesti gnosticizma
(i gnosticizama), dat ćemo samo kratak prijegled gnostičkih
učenja i pokazati nesklapnost s onime što znamo o Bosanskoj
crkvi.
Bogumili
i katari
Bogumilska "hereza" je bio vjerskodruštveni
pokret nastao u Bugarskoj i Makedoniji ranoga srednjeg
vijeka (9-10.stoljeće). Nije posve sigurno je li navodni
osnivač pokreta, svećenik po imenu Bogumil, uopće postojao
ili je to samo rodni pojam za sljedbenike učenja koji
su smatrali da su "Bogu mili" zbog svoga vjerovanja
i načina života. Doktrinarno, kod bogumila nalazimo
zametke standardnoga repertoara vjerovanja i postupaka
dualističkoga gnosticizma koji je postao masovnim pokretom
u razvijenome srednjem vijeku na zapadu. Pretpostavlja
se da bogumilstvo, kao i kasniji katarski pokret, predstavljaju
"renesansu" gnostičkoga dualizma koji više
duguje manihejstvu (prema perzijskom vizionaru i proroku
Maniju iz. 3.st. A.D.), sinkretističkoj religiji koja
je spojila učenja zoroastrizma, kršćanstva i budizma,
nego autentičnom gnostičkom kršćanstvu 2. i 3. stoljeća.
Maniheizam, kao i paulicinstvo (još jedna dualistička
mješavina, ovaj puta iz 6.stoljeća) su svojim doktrinama,
od kojih je glavna o oprjeci Dobra i Zla te identifikaciji
tvari sa Zlim-presudno su oblikovali bogumilski i, kasnije,
katarski svjetonazor. Teološki i organizacijski, katari
(od grčkoga katharos-čist), "heretički" pokret
nastao na jugu Francuske, u Provansi, u 12. i 13.st.,
dali su zaokruženiji dualistički gnostički svjetonazor,
koji se može sažeti u nekoliko točaka:
-postoje
dva boga, dobri i zli (zli bog je pomalo nejasno određen:
katkad je neovisni princip Zla koji supostoji s dobrim
bogom-što je pesimistička varijanta zreloga Zoroastrizma;
u drugim je verzijama zli bog pali anđeo kojega je stvorio
dobri bog- dakle, prepričani biblijski mit iz knjige
proroka Izaije. Ova inačica je simplificirano tumačenje
najvećega kršćanskog teologa, Sv.Augustina (5.st.),
koji je u svom kapitalnom djelu "De civitate Dei"/O
državi Božjoj, razradio metafiziku i "psihologiju"
kršćanskoga Sotone. No, dok je kršćanski doktor Crkve
postovjetio paloga Svjetlonošu s negativnim načelom,
dodijelivši mu ulogu Kristova zlog "brata"
čiji postanak seže u sam početak biblijske mitologije
kad je, prema Genezi, Bog razdijelio svjetlo od tame-a
Satan je zbog oholosti i zavisti izabrao tamu- katari
su ispovijedali jednostavniju doktrinu: za Augustina
i kršćansku ortodoksiju Satan je svugdje i nigdje, i
nadilazi (iako obuhvaća) sam materijalni univerzum,
dok je za katare Zlo locirano skoro potpuno u materiji)
-dobri bog
je tvorac besmrtnih duša, zli je bog tvorac materijalnog
univerzuma
-budući da
je fizički svijet zao, glavni je životni zadatak oslobođenje
besmrtne duše iz tamnice tijela
-duše se
reinkarniraju/ponovno utjelovljuju sve dok ne dosegnu
savršenstvo
-glavne
doktrine Katoličke crkve su pogrješne: Krist nije Logos
koji se inkarnirao, ne postoji Trojstvo, crkveni sakramenti
su ne samo bezvrijedni nego i zli (stoga odbacivanje
krštenja, pričesti, znaka križa, konfirmacije, pomasti),
sama institucija organizirane kršćanske crkve je zlo,
Stari Zavjet je sotonska objava, apokalipsa i Strašni
sud se neće zbiti jer materijalni svijet ne može biti
obogotvoren (kao u katoličkoj kršćanskoj interpretaciji
Ivanovog "Otkrivenja"), nego jedino nestati
kada posljednja duša bude oslobođena iz okova nepopravljivo
zle tvari
-praktični
naputci za svakodnevni život su favorizirali seksualnu
apstinenciju i vegetarijanstvo, dok je ustrojstvo katarske
"crkve" značilo radikalni prijekid s etabliranim
katolicizmom: katarsko "svećenstvo" se sastojalo
od muških i ženskih "savršenih" (ili, bolje,
usavršenih) ljudi/perfectes koji se nisu ženili, dok
je katarskim laicima/credentes ("vjerujući")
bio dopušten bračni život, ali uz naglasak na poželjnost
askeze koja se iskazivala u čestim postovima i trapljenjima.
Crkva
bosanska i "hereza"
Priča o nastanku, postojanju i nestanku Bosanske crkve
detaljno je razrađena u poglavlju djela Noela Malcolma
"Kratka povijest Bosne"-dio koji prikazuje
povijest “Crkve bosanske”.
Sam tekst je dostupan na http://www.islambih.net/knjige/book_povijest_Bosne/m_03.html.
Mi ćemo se samo osvrnuti na osnovne točke prijepora
o naravi Bosanske crkve:
-kao
što su suvremeni istraživači (John Fine i ostali) pokazali,
Bosanska crkva je nastala u okviru Katoličke crkve i
od nje se nije doktrinarno razlikovala ni po čemu- osim
po stupnju primitivizma. Razrađene teološke dogme o
Inkarnaciji, Trojstvu, Otkupljenju, angelologiji i demonologiji,...-nisu
nalazile na plodno tlo u civilizacijski slabo razvijenome
bosanskom podneblju. Organizacijski, Bosanska crkva
je bila oblik pučkoga kršćanstva kombiniran s elementima
pravoslavnoga monaštva koje vuče korijen još iz ranokršćanskoga
Egipta i Sirije. Zapadni monasticizam, nastao na temeljima
djelovanja Sv. Benedikta, nije ni dospio u bosansku
zabit. Dakle-ustroj (a ne doktrina) Crkve bosanske nije
bio ni katolički ni pravoslavan: bez vjerske hijerarhije
bilo zapadne, bilo istočne provenijencije, krstjani
su prakticirali elementarni oblik kršćanstva kakav se
mogao u to doba naći još jedino u zabačenim i prometno
izoliranim krajevima Europe. Ili, sarkastično govoreći-Crkva
bosanska je odvjetak Katoličke crkve koji je "zaostao
u razvoju".
-praktički
sve dualističke gnoze (manihejci, katari, bogumili,
kršćanski gnostici) ostavile su za sobom korpus spisa
u kojemu je ocrtana doktrina dualističko-gnostičke sljedbe.
U tekstovima bosanskih krstjana (Hvalov zbornik, Testament
gosta Radina, Mletačka apokalipsa, Radoslavljevo evanđelje,
Kopitarovo bosansko evanđelje) ne nalazimo ni spomena
o bilo kojoj od "velikih tema" dualizma: Dobri
i Zli bog, materija kao zamka Zla, Satanov pad, reinkarnacija.
To su potpuno pravovjerni prijepisi dijelova Novoga
Zavjeta koji se ničim ne razlikuju od sličnih nastalih
bilo gdje u kršćanskoj Europi. Ili, kako je zabilježeno
u knjizi Noela Malcolma "Kratka povijest Bosne"
(http://www.islambih.net/knjige/book_povijest_Bosne/m_03.html
):
Može
se na kraju pretpostaviti da su neki heretici što su
bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali
na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od
ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo
bi u mašti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja
da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke,
preobrazili njenu redovničku hijerarhiju u katarsku
svjetovnjačku strukturu i zamijenili rustikalnu ali
u biti pravovjernu kršćansku teologiju u radikalno heretički
sustav vjerovanja.
Većina očuvanih svjedočanstava u suprotnosti je s takvom
tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola
križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata
Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari
zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih nikopisa Crkve
bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili
nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrijekom
se zahtjeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari
i bogumili bili su protiv uporabe crkvenih građevina,
a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila
samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari
i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim
katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki
krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati
da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini
tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od pogrešnog
čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta riječ
ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu
priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske,
pa i u oponici gosta Radina, spominje se proslavljanje
nekoliko svetaca. I tako dalje.48
Opći značaj Crkve bosanske bio je također vrlo različit
od onoga što obično dovodimo u vezu s bogumilima ili
katarima. Te su heretičke sekte bile asketske i puritanske,
suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava,
i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u
svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća)
posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici
potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije.
Kraljevi kao što su Stjepan Kotromanić i Tvrtko, iako
nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s
njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike
plemićke porodice pripadale toj crkvi.49 Najpoznatiji
velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji
savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam
bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini,
konje, srebrne i zlatne tanjure, \"plašt ukrašen
krznom i zlatom\" i \"crveni plašt od svile
sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom
a što mi ga je podario Gospodar Kralj Matijaš\".50
To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji
su sami o sebi govorili da su pauperis Christi - Kristovi
siromašci.
-sam naziv
"bogumili" za pripadnike Crkve bosanske prvi
je puta uporabio hrvatski povjesničar Franjo Rački u
19. stoljeću. U svim ranijim zapisima srećemo jedino
nazive patareni, paulicini, heretici, manihejci, katari
-kao što
su pokazala istraživanja povjesničara u 20. stoljeću,
u samoj Bosni su postojale zajednice istinskih "heretika"-dualističkih
gnostika. No, to su bile izbjeglice iz hrvatske Dalmacije
(Zadar, Split)-duhovni sljednici katarskih i patarenskih
gnostika koji su, bježeći pred progonima iz Francuske
i Italije, našli privremeno (ali nesigurno) utočište
u Dalmaciji. Tako su oko 1200. braća Matej i Aristodije,
sinovi Zorobabela "utopljeni u bezdan heretičke
kuge (in baratrum heretice pestis immersi)" protjerani
iz Splita jer su širili "krivovjerna učenja".
Utjecaj inkvizicije i panika Katoličke crkve na sam
spomen "hereze" bijahu glavnim čimbenikom
daljnjega bijega tih i drugih sektaša u Bosnu, gdje
im se gubi trag. Sa samom Crkvom bosanskom ti gnostički
dualisti nisu imali ni doktrinarne ni organizacijske
veze (usput-nije poznato da je ikada došlo do komunikacije
između krstjana i "heretika")
-kao
navodni dokaz za istinsku "heretičku" narav
Bosanske crkve se često spominju križarski ratovi ili
pohodi (od 13. do 15.stoljeća) koje je organizirala
Katolička crkva, uglavnom iz Mađarske (najpoznatiji
je propali pohod koji su organizirali ban Koloman i
kaločki nadbiskup Ugrin od 1234. do 1237.). No, baš
je ta činjenica bjelodan dokaz da prave "hereze"
nije ni bilo. Naime- sve križarske vojne su bile uglavnom
lokalni pljačkaški upadi povezani s teritorijalnim svađama
okolnih feudalaca. Svi su bili loše organizirani, s
nevelikim ljudstvom i bez ikakvoga realnog cilja. Nije
se dogodila ni jedna veća bitka; niti jedno uporište
krstjana nije uništeno (za razliku od križarskoga rata
protiv katara, kad je samo u jednome danu poubijano
više od 30 tisuća ljudi); inkvizitori su sjedili besposleni
u Splitu i Đakovu, umjesto da drže razjarujuće govore
križarima spremnima da krenu u pohod iskorijenjivanje
hereze ognjem i mačem; nijedan papa se nije udostojio
pozvati na križarski rat protiv bosansko-humskih "heretika",
nego su samo, s vremena na vrijeme, uputili koje pismo
susjednim biskupima u kojima izražavaju negodovanje
zbog krivovjerja koje je, eto, preplavilo Bosnu-a o
čemu imaju informacije uglavnom iz izvora tih istih
biskupa kojima pišu, a koji opet ne čine ništa...i tako
unedogled.
-druga
je popularna teza da izvješća Inkvizicije valjda ne
lažu u cijelosti, tj.-"gdje ima dima, ima i vatre".
Dovoljno je reći da je povijest puna historiografskih
izvještaja koje vrijeme nije potvrdilo (npr., legendarne
srednjovjekovne kronike o tronogim humanoidnim azijskim
čudovištima, rodoslovi obitelji koje vuku podrijetlo
od djevice Marije, visoko politizirana crkvena izvješća
u razdoblju tzv. Avignonskoga progonstva, kada su u
jednom momentu postojala čak trojica papa- a svaki je
bio "priznat" od nekoga europskoga monarha).
Osim toga: u to doba (13. do 15. stoljeće) Europa je
bila opsjednuta paranoidnim strahom od heretika kojima
su pripisivane sve nevolje ovoga svijeta jer, tobože,
Bog pravedno kažnjava (ratovima, glađu, kugom i drugim
epidemijama, mongolskom invazijom, turskom prijetnjom)
kršćane koji su pali u Sataninu zamku krivovjerja (ili
su dopustili da se hereze nesmetano šire). Vjerodostojnost
takovih dokumenata nije veća od one koju pridajemo sadržajima
optužnica u montiranim procesima Staljinovih čistki.
Ili, po prikazu iz “Kratke povijesti Bosne”:
Isto
je tako teško povjerovati popisima \"zabluda bosanskih
heretika\", koje su sastavljali franjevci u Italiji
potkraj 14. stoljeća i koji su prikazivali Bosance kao
tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa.
Jedan od tih popisa počinje ovako: \"Prvo, da postoje
dva boga i da je veći bog stvorio sve duhovne i nevidljive
stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive
stvari.\" Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa,
crkvene građevine i slike, a \"napose križ\".55
To je možda moglo vrijediti za neku malu sektu \"sclavonskih\"
ili \"dalmatinskih\" heretika, ali, kao što
smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije
bio istinit izvještaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se
ti popisi \"zabluda\" tako dobro slažu s katarskim
modelom da se nameće prilično očito objašnjenje: kad
je od talijanskih klerika zatraženo da iznesu analize
ili opovrgnuća \"patarenskih\" zabluda, oni
bi jednostavno potražili u svojim knjižnicama traktate
napisane protiv \"patarena\" (drugim riječima,
talijanskih katara) i najposlije sročili pregled katarskih
vjerovanja.56 Slične se sumnje neminovno javljaju i
kad je riječ o sustavnom popisu \"manihejskih\"
zabluda kojih su se morala odreći tri bosanska plemića
na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine
u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale
papinskih pogrda na račun \"manihejaca\" u
Bosni u četrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeća.57
-tvrdnja
koja je dosta često u optjecaju kod bošnjačko-muslimanskih
povjesnika i ideologa je sljedeća: krstjani su bili
većinsko stanovništvo u Bosni uoči i poslije osmanskoga
osvojenja (1463. godine), te su zbog katoličkih progona
masovno prešli na islam- u neku ruku, kao znak prosvjeda.
Koncizno, na poluhumoristični način, ta je teza raspisana
(kao i odgovor na nju) u članku Mladena Ančića:
"U
sedmom stoljecu nakon Krista, u valu slavenskih seoba,
sire podrucje izvora i srednjega toka danasnje rijeke
Bosne naselilo je slavensko pleme Bosna, koje ubrzo
stvara i siri svoju drzavnu organizaciju u zemlji kojoj
daje svoje ime. U XII. st. nastaje u Bosni i Humu (sto
je po "bosnjackom" shvacanju zapravo inacica
danasnje Bosne i Hercegovine), kao izraz zasebnosti
i autohtonosti, posebna bogumilska vjera, progonjena
osobito uporno i okrutno od Katolicke crkve. Bosnjacki
narod, medjutim, listom pristaje uz tu vjeru pretvarajuci
ju tako u bosansku vjeru, da bi u XV. st., nakon turskoga
osvajanja zemlje, poceo masovan prijelaz na islam pristasa
te i takve bosanske vjere, koji su se na taj nacin svetili
za progone svoje vjere tijekom prethodnih stoljeca.
Bosanski Muslimani od pocetka jasno iskazuju svijest
o svojoj posebnosti u okvirima Osmanskoga imperija,
po cemu se Bosna precizno razaznaje kao zaseban entitet
u okvirima Imperija, sto se formalizira drzavno-pravnim
okvirima Bosanskoga pasaluka. U XIX. st., kada pocinje
uspon nacionalnih pokreta na slavenskome jugu, srpski
i hrvatski pokreti uspjesnim promidzbenim djelovanjem
privlace bosanske pravoslavce i katolike i od njih stvaraju
Hrvate i Srbe, cime je stvorena danasnja slika Bosne
i Hercegovine."
Odgovor
je dao sam autor - http://www.hercegbosna.org/ostalo/legendaob.html
Glede
"argumenta" o navodnom većinskom pučanstvu,
dajemo odjeljak iz knjige Noela Malcolma "Kratka
povijest Bosne":
"..U
četrdesetim godinama franjevačka je ofenziva (kao što
smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila već u punom
zamahu. Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar
Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potražio
utočište kod hercega Stjepana Vukčića. Nešto kasnije
te iste godine, sudeći po pismu patrijarha Gennadiosa
II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.58
Ako
je taj podatak točan, valja pretpostaviti da je Crkva
bosanska bila već znatno oslabljena tim djedovim postupkom,
još prije nego što je kralj Tomaš 1459. godine počeo
službeno progoniti Crkvu bosansku. Došlo je do oštrog
nadmetanja između Katoličke i Pravoslavne crkve oko
toga koja će od njih dvije primiti pod svoje okrilje
više bivših pripadnika Crkve bosanske. Jedan je franjevac
zapisao da su mnogi \"heretici\" prešli na
katoličku vjeru, ali da im je episkop Srba (\"Rascianorum\":
žitelja Raške) zabranio da se pomire s Rimom.59 Pošto
je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, možda je
računao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija
koju je poduzeo 1459. godine kralj Tomaš vjerojatno
imala za cilj spriječiti daljnji odljev vjernika u krilo
Pravoslavne crkve. Prisilno preobraćanje 2000 krstjana
i odlazak četrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu
zacijelo su slomili kičmu Crkvi bosanskoj. Premda ne
znamo točan broj njihovih samostana, jamačno je riječ
o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost
Radin pismeno zatražio od Mlečana odobrenje da se skloni
u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je
usput da li može povesti sa sobom i pedeset-šezdeset
članova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj
preostalih pripadnika Crkve, uključujući tu i onu četrdesetoricu
najtvrdokornijih.60
Što se tiče običnih, laičkih članova, moguće je da ih
Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve
redovnički ustrojena organizacija nije imala potrebnu
teritorijalnu strukturu župa. Osim toga, koliki god
bio broj laičkih pripadnika u doba njena procvata, taj
je broj morao znatno opasti za više od jednog stoljeća
katoličkog prozelitizma potpomognutog državom. Stoga
se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast,
Crkva bosanska bila već raspala i stvarno ugasila. U
otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16.
stoljeće, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti,
neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj
riječi za kršćane, gebr ili käßr, što znači nevjernik,
kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim
takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao
kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom
tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61
Povjesničar koji je proučio tu građu (i koji je pristaša
\"bogumilske\" teorije) drži da su ti kristianlar
samo \"izabranici\" Crkve bosanske, a da su
obični članovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir.
Ipak, neće biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo
vjersku pripadnost: musliman, Židov, nevjernik i kristian.62
U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske
knjige) do potkraj 16. stoljeća samo dva imena nose
titulu gost. Reklo bi se da je na taj način očuvan sićušan
ostatak tradicije održavajući se nasljeđivanjem zare-denja
u stilu \"sam svoj majstor\". Jedan katolički
svećenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obišao Bosnu
u dvadesetim godinama 17. stoljeća, spominje u svom
izvješću \"patarene\" koji žive bez pravih
svećenika i sakramenata, \"sa svećenikom koga je
izabrao sam puk, bez ikakva zaređenja\".63 Ali
čak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajući za
sobom ništa do nepouzdana skupnog sjećanja, pučke historije
i mitova.
-i,
konačno, posljednji (i najbizarniji) mit je onaj o navodnoj
doktrinarnoj bliskosti Crkve bosanske (koja je izjednačavana
s gnostičkim dualizmom) i islama, što je, tobože, olakšalo
masovnu islamizaciju krstjana (kojih, kako smo vidjeli,
nije ni bilo u znantnijem broju). Postavit ćemo paralelnu
tablicu gnostičko-dualističkih učenja i islamske doktrine:
| GNOSTIČKI
DUALIZAM |
ISLAM |
|
| dualizam:
dobri i zli bog |
strogi
monoteizam:
Kur'an, Sura 112 (al-Ihlas)
U ime Allaha, Milostivog,Samilosnog!
|
| |
Reci:"On
je Allah-Jedan !
Allah je utočište svakom!
Nije rodio i rođen nije
i nitko mu ravan nije !"
izmedu 99 imena/atributa (Asma al Husna), kojima
islamska teologija opisuje Boga/Allaha, nalaze se
i sljedeći: 65. Al-Wahid (Jedan,jedini)
67. Al-Ahad (Jedinstveni) |
| |
|
|
| |
|
| dobri
bog nije uzrokom patnje |
Bozja
imena (Asma al Husna):
61.Al-Mumit (Tvorac smrti),
89.Ad-Darr(Onaj koji donosi nesreću) |
| |
|
|
| |
|
| zli
bog je tvorac materijalnog univerzuma |
medu
99 imena je sljedeće:
11. ime-Al-Halik (Sve-tvorac) |
| |
|
|
| |
|
| vjerovanje
u reinkarnaciju |
samo
jedan život i uskrsnuće
49. Al-Ba'it (Onaj koji uskrisuje, diže iz
mrtvih) |
| |
|
|
| |
|
| vegeterijanstvo |
šerijatski
prehrambeni propisi-
zabrana svinjetine |
| |
|
|
| |
|
| asketizam
i monaški ustroj |
Hadis
(sveta predaja): "Nema
monaštva u islamu". |
| |
|
|
| |
|
| pesimizam
i negacija svijeta kao Sotone |
afirmacija
svijeta kao tvorevine
jednoga Boga: "Mi nismo stvorili
nebesa, zemlju i što je između
samo da bismo se igrali!"
16. Al-Wahbab (Onaj koji daruje, Darežljivi)
79. Al-Barr (Ljubazni, Dobrohotni) |
| |
|
|
| |
|
Sve
u svemu- jedina teološka teza o kojoj su se mogli suglasiti
dualistički gnostici i islamski doktrinari je doketistička
tvrdnja prema kojoj Krist nije bio razapet (nego je
Bog stavio ili prividno tijelo na križ, ili nekoga drugoga).
U svemu ostalom zjapi ponor između vjerovanja i prakse
dualizma i islama.
Mit
o podjeli BiH u Karadjordjevu
Na
sastanku u vojvođanskome imanju Karadjordjevo, Tudjman
i Milošević su "dogovorili" podjelu interesnih
sfera u Bosni Hercegovini, ne obazirući se uopće na
postojanje Muslimana ( ili muslimansko-bošnjačkoga naroda
). Time su položeni praktičko-politički temelji za etničko
čišćenje i zajedničku agresiju Srbije i Hrvatske na
Bosnu i Hercegovinu.
Stvarnost
Dana
30.ožujka/marta 1991. održan je sastanak hrvatskog predsjednika
Tudjmana i srbijanskog predsjednika Miloševića. Detalji
o tome sastanku, osim uobičajenih diplomatskih izjava,
i kasnijih općenitih napomena u interviewima, nisu poznati.
Rečeno je da se razgovaralo o svim spornim pitanjima.
Do sada nije izašao na vidjelo ni jedan dokument s toga
sastanka, u bilo kojemu vidu: transkripata, mikrofilmova,
izvješća obavještajnih službi, fotokopiranih papira,
videozapisa ili svjedočanstava. Štoviše: hrvatski i
srpski sudionici sastanka (više političkih dužnosnika),
koji su u međuvremenu došli u sukob s Tudjmanom ili
Miloševićem (Bilandžić, Šarinić, Jović), a kojima bi
bilo u interesu da optuže svoje bivše nadređene, te
da im na taj način “uvale” glavni “grijeh” za podjelu
Bosne i Hercegovine – svi su zanijekali da je došlo
do bilo kakvoga političkoga dogovora o Bosni i Hercegovini.
U U sljedećih 9 mjeseci eskalirala je velikosrpska agresija
na Hrvatsku , od opsade Vukovara (koja je rezultirala
razaranjem grada i masovnim zločinima nad hrvatskim
civilima i zarobljenim vojnicima), otvorenog rata na
većini hrvatskog teritorija (oko 2/3 ozemlja Republike
Hrvatske), mornaričke blokade hrvatskoga pomorskog pojasa
te granatiranja Dubrovnika, kao i do rata na području
Bosne i Hercegovine, usmjerenog prije svega protiv Hrvata
(sadašnja općina Ravno-prije dio većinski srpske općine
Trebinje). U slučaju spaljivanja hrvatskih sela i protjerivanja
Hrvata iz jugoistočne Hercegovine (Ravno), bosansko-muslimansko
vodstvo je glasno šutjelo ("to nije naš rat.").
“Kardjordjevomani”
olako zaboravljaju da je tobožnji dogovor o razgraničenju
između Hrvata i Srba, navodno postignut u 3. mjesecu
91., grubo opovrgnut već 1991. u samoj Bosni i Hercegovini.
Ako je postignut dogovor- čemu okupacija Ravnog ? Paranoidni
"odgovor" da je to bio dogovor "glavešina"
za koji narod nije znao, te je bio žrtvom, vrlo brzo
pada u vodu drugom činjenicom- Ravno je oslobođeno i
konačno stavljeno pod hrvatsku kontrolu 1992. Po toj
bolesnoj logici, izgleda da su Tudjman i Milošević prvo
dogovorili da Ravno pripadne Srbima, pa su se na nekom
drugom sastanku (komedijaški Haaški svjedok i sadašnji,
(2002.), hrvatski predsjednik Mesić nabrojao je ravno
48 sastanaka Tudjmana i Miloševića tijekom rata- što
bi značilo rekordersko sastančenje jedanput mjesečno.
Društveni ljudi, nema što.) predomislili, pa je onda
Ravno pripalo Hrvatima. Valjda su se tako dogovarali
i razdogovarali cijeloga rata, te se crta bojišnice
pomicala kako bi oni uglavili na tim stalnim sastancima.
Isto- ako su se dogovorili o "podjeli BH",
normalno je pretpostaviti da su se dogovorili i o Hrvatskoj,
koja je sigurno za hrvatskog predsjednika Tudjmana bila
prioritet. No, sudeći po eskalaciji rata, po pokušaju
atentata na Tudjmana (koji je izvršilo zrakoplovstvo
JNA, pod kontrolom Miloševića) dok je u Zagrebu pregovarao
s Antom Markovićem, predsjednikom jos formalno postojeće
Jugoslavije)- ili od dogovora nije bilo nije bilo ništa,
ili se od nas očekuje da prihvatimo suludu ideju da
je Tudjman dogovorio da ga ubiju (mogućnost da je i
atentat bio fingiran- nemoguća je zbog nazočnosti Markovića
i Mesića, kao i cijelog tijeka događaja u sastanku.)
Doda li se tomu da je najveća vojna operacija tijekom
rata u Bosni i Hercegovini bila bitka između Hrvata
i Srba za Bosansku Posavinu, kao i to da se konačna
crta razgraničenja Hrvata i Srba u B&H, dogovorena
u Daytonu, nije poklapala ni s jednim zemljovidom koji
je kružio u novinarskim i političarskim kuloarima sklonima
teoriji “hrvatsko-srpske urote”- za bilo koju racionalnu
osobu bajka o dogovoru postignutome u Karadjordjevu
pada u vodu.
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrvstrat.html
Mit
o bosanskome jeziku
Bosanski
jezik je naravni sljednik bivšega «srpsko-hrvatskoga»
jezika i trebao bi biti jedinim službenim jezikom u
Bosni i Hercegovini. Srpsko-hrvatski (ili, rjeđe, hrvatsko-srpski)
je zapravo jedan standardni jezik koji se raspao zbog
nacionalističke politike (prije svega hrvatske i srpske).
Sam je bosanski jezik ne samo sljednikom srpsko-hrvatskoga
jezika, nego je, u ovome obliku kakav je u porabi u
bošnjačko-muslimanskima medijima, i autentični jezik
cijele Bosne i Hercegovine, spominjan u jezikoslovnim
djelima i književnosti bar četiri stoljeća pod imenom
bosanski jezik kao jedini narodni jezik u Bosni.
Stvarnost
Srpsko-hrvatski
je politički konstrukt koji nikada nije postojao kao
jedan standardni jezik. I Međunarodna je organizacija
za standardizaciju (ISO) sa sjedištem u Švicarskoj,
različito označila hrvatski i srpski u sustavu univerzalne
decimalne klasifikacije: hrvatski kao UDK 862 (kratica
hr), a srpski kao UDK 861 (kratica sr), dok se «srpsko-hrvatski»
još pojavljuje kao izvedeni jezik bez posebnoga broja,
u vidu «prijeklopa brojeva» 861/862 (kratica sh). Hrvatski
i srpski književni jezici imali su zasebne tijekove
standardizacije (koji su se preklapali nekoliko desetljeća),
dok je bosanski jezik (adekvatniji bi naziv bio «bošnjački
jezik») tek sada u fazi konačnoga oblikovanja standarda.
To, što su se sva tri jezika iskristalizirala na osnovici
novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje
je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika
nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici.
Primjeri su, npr:
-indonežanski i malajski
-hindi i urdu
-bugarski i makedonski
-norveški i danski
Hrvatski
i srpski standardni jezici se razlikuju u:
1.grafiji
(latinica i ćirilica)
2.fonetici (oko 100 zakona u akcentuaciji)
3.gramatici i sintaksi (oko 100 zakona)
4.pravopisu (iako oba jezika rabe fonološki pravopis,
u hrvatskome je nazočno morfonološko načelo u nizu propisa,
dok se srpski jezik sve više «fonetizira» u pravopisnim
odredbama)
5.morfologiji (preko 300 pravila)
6.semantici (razlike u semantici su previše složena
ustroja da bi se prikazale u ovako kratkom prijegledu)
7.rječniku ( oko 30% različitih riječi koje su isključivo
hrvatske ili srpske. U rječniku od 100.000 riječi, oko
40.000 je različito; po procjeni hrvatskoga jezikoslovca
Dalibora Brozovića u korpusu od 500.000 riječi, hrvatski
i srpski se razlikuju u 150.000 leksema)
Grafički pokazatelj nepostojanja «srpsko-hrvatskog»
jezika primjer je prijevoda djela švicarskoga psihologa
C.G.Junga «Psihologija i alkemija». Ta knjiga, prevedena
na hrvatski 1986., pojavila se u srpskome prijevodu
1999.-ali tako što je prevedena s hrvatskoga, a ne s
njemačkoga izvornika. Hrvatski prijevod i srpski «prijevod
prijevoda» razlikuju se, čak ako se i zanemare razlike
u pismu (latinica i ćirilica) i u dijalekatskoj osnovici
standardnoga jezika (jekavski i ekavski), praktički
na svakoj stranici knjige, u rječniku, pravopisu, sintaksi
i semantici. Budući da je često u porabi analogija po
kojoj bi odnos hrvatskoga i srpskoga bio sličan onomu
britanskoga i američkoga engleskog jezika- vidljiva
je nesuvislost te usporedbe jer je prijevod s britanskoga
na američki engleski (i obratno), jednostavno nemoguć.
Samo ime «bosanski jezik» je u prošlosti najčešće bilo
u porabi za štokavski ikavski i/ili štokavski jekavski
dijalekt. Taj pojam, koji su od 17. do 19. stoljeća
rabili hrvatski pisci i jezikoslovi, u Hrvatskoj i Bosni
i Hercegovini, u značenju štokavskoga izraza slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga
jezika, ne može poslužiti potkrjepom o navodnoj povijesnoj
utemeljenosti suvremenomu standardnom jeziku Bošnjaka-muslimana,
s tendencijom da se sadašnja norma bošnjačkoga jezika
prikaže kao prirodni sljednik svih djela u kojima je
spomenut izraz «bosanski jezik».
Profili
standardizacija jezika:
Hrvatski
standardni jezik
-prvi je hrvatski rječnik «Dictionarium quinque nobilissimarum
Europae linguarum-Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae
et Ungaricae», Venecija 1595. Do sredine 19. stoljeća
objavljeno je još desetak hrvatskih rječnika, od Mikaljina
«Blago jezika slovinskoga» (Loreto 1649.) do Mažuranić-Užarevićevog
«Njemačko-ilirskog slovara» 1842.
-prva hrvatska
gramatika je «Institutionum linguae illyricae libri
duo», 1604., isusovca Bartula Kašića. Do normativne
«Gramatike hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih
škola» Tome Maretića 1899., tiskano je blizu dvadeset
gramatika. (Interesantno je napomenuti da je Kašić auktor
prijevoda cijele Biblije (Stari i Novi Zavjet, 1622.-1636.)
u raskošnom štokavsko-jekavskom idiomu stiliziranom
prema izrazu književnosti Dubrovnika zrele Renesanse.
Taj je prijevod, koji nije tiskan zbog političkih razloga,
po svomu jezičnom izrazu (osim u grafiji/slovopisu)
jednako blizak modernomu hrvatskom jeziku kao francuski
njegova suvremenika Montaignea sadašnjemu francuskom,
ili engleski Shakespearea modernom engleskom jeziku.
No, Kašićev utjecaj u standardizaciji hrvatskoga jezika
je najjače djelovao preko «Rituala rimskog», 1636.)
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm
http://www.ffdi.hr/zivot/99-2-1.html
-hrvatski
je standardni jezik nastao na temelju hrvatske književnosti,
s presudnim periodom 2.polovice 18.st. za uvedbu novoštokavskog
idioma, te standardizacijom grafije/slovopisa u doba
Ilirskog pokreta u 1830im godinama. Također, u nekim
je pravopisnim rješidbama pod utjecajem Karadžić-Daničićeve
norme, prvenstveno u periodu tzv. "hrvatskih vukovaca"
na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Osnovne
značajke:
-standard
je novoštokavski, ali uz toleranciju i asimilaciju ostalih
hrvatskih narječja (čakavskog i kajkavskog). Hrvatska
književnost na štokavskom narječju traje više od 5 stoljeća,
od renesansne dubrovačke, dalmatinske i bosanske književnosti
(Menčetić, Bunić, Zlatarić, Držić, Vetranović, Divković,
Nalješković), preko ključnih autora novoštokavskoga
narječja u 18.stoljeću (Kačić-Miošić, Relković, Grabovac,
Kanižlić) do konačne uoblike u 19.stoljeću. No-hrvatski
jezik je asimilirao i značajnu literaturu i leksikografiju
napisane na čakavskome narječju (Marulić, Hektorović,
Zoranić) i kajkavskom (Habdelić, Belostenec, Brezovački),
te hibridnom čakavsko-kajkavskom (Zrinski, Frankopan,
Ritter-Vitezović). Stoga, iz situacije hrvatskoga jezika
kao «jedinstva narječja» (unio dialectorum) sa štokavskim
narječjem kao stožerom, ali ne isključivim jezičnim
zakonodavcem- sve se više odbacuje pomalo umjetna podjela
na tri narječja, tim prije što su neki «štokavski» poddijalekti
bliži po mnogim odlikama određenim «čakavskima», nego
drugima štokavskima (a i izraz je osnivača dubrovačke
književnosti na hrvatskome narodnom jeziku, Šiška Menčetića
i Džore Držića, koje povijesno jezikoslovlje smatra
začetnicima današnjega hrvatskoga književnoga jezika,
miješani štokavski jekavsko-ikavski protkan brojnim
čakavskim dijalekatskim značajkama)
-jezično
čistunstvo koje se odlikuje tvorbom neologizama kad
god je to moguće, bilo za žive jezike, bilo za klasične
ili orijentalne. Ukratko-hrvatski je tvorbeni jezik,
što je vidljivo od velikih jezikotvoraca 19.stoljeća
(Mažuranić, Užarević, i, najviše, Šulek) do 20. stoljeća,
u djelatnosti Ladana i Laszloa..
-naslanjanje
na hrvatsku književnu baštinu, te postupna gradba novih
oblika u skladu s tom baštinom. Kontinuitet tradicije
od 9 stoljeća pismenosti i književnosti na glagoljici,
hrvatskoj ćirilici i latinici (pisanim crkvenoslavenskim
jezikom hrvatske recenzije i narodnim hrvatskim jezikom).
Umjereni fonološki pravopis, uz tendenciju sve vece
preoblike standarda u tvorbeni ili fonološko-morfonološki
pravopis.
http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik.html
Srpski
standardni jezik
-prvi
srpski rječnik je «Srpski rječnik» Vuka Karadžića, tiskan
u Beču 1818. Dio toga izdanja je i prva srpska gramatika.
-srpske
književnosti na narodnome srpskom jeziku prije pojave
Vuka Karadžića nije bilo. Iako su neki jezikoslovi,
pisci i kulturni djelatnici u 18. i početku 19. stoljeća
(Dositej Obradović, Gavrilo Venclović, Sava Mrkalj)
pokušavali reformirati srpski jezik i pismo, praktički
sva je književnost do Vuka Karadžića pisana na srpskoj
verziji crkvenoslavenskog, kao i na hibridnom «slovjenskom»,
tj. miješanom rusko-crkvenoslavenskom jeziku koji su
favorizirali velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve.
Suvremeni
je srpski jezik nastao je na temelju tzv. Karadžic-Daničićeve
norme, koja ima sljedeće značajke:
a) inzistiranje
isključivo na novoštokavskim pučkim govorima kao izvoru
sveukupne jezične norme, bez dozvole utjecaja drugih
srpskih govora, bilo neštokavskih (torlački), bilo ne-novoštokavskih
(zetski dijalekt, elementi kosovsko-resavskog)
b) jezični
purizam/čistunstvo u odnosu na slavenoserpski jezik,
tj. izbacivanje "slovjenizama" koji su se
ugnijezdili u slavenoserpskom i ruskoslovenskom. Ravnodušnost
prema stranim riječima drugoga podrijetla (njemačkog,
francuskog, turskog,...), kao i asimilacija tih riječi
u srpski leksik. Nesklonost spram novotvorenica/neologizama.
c) tendencija
prema sve većoj "fonetizaciji" pravopisa,
kao i odbacivanje starije srpske jezične baštine. Zazornost
spram jezika urbane civilizacije bilo kojega povijesnog
razdoblja, te potpun oslon na folklornu kulturnu baštinu.
Ta je «klasična»
norma uglavnom rastočena uslijed više činitelja. Dio
a) je propao zbog sve većeg utjecaja beogradskog i vojvođanskih
govora, te upliva ne-novoštokavskih srpskih govora iz
područja uže Srbije, a pogotovo torlačkog neštokavskoga
govora, i to najvećma na polju skladnje/sintakse. Dio
b) je "okrnjen" u tom smislu što se veliki
dio "slovenizama" vratio u vokabular preko
Srpske pravoslavne crkve, i to kao dio vjersko-kulturne
baštine. Dio c) još nije riješen do sada, jer postoje
dosta jake oscilacije u stabilnosti pravopisne norme,
koje su uvjetovane samom naravi srpskog jezika, a dijelom
i političkim odlukama.
http://www.rastko.org.yu/isk/isk_04_c.html
Bošnjački,
odnosno, bosanski standardni jezik
Bošnjački
jezik (što je u hrvatskome službeno ime toga jezika,
kojega Bošnjaci-muslimani zovu “bosanski jezik”) je
počeo proces standardizacije početkom 90ih godina 20.stoljeća.
Prijašnji jezični izraz Bosanskih Muslimana je oscilirao
(uostalom, kao i Hrvata i Srba ). Prvi rječnik kojega
je autor Bošnjak (dovršen 1631. kao «Makbul-i 'arif»,
a bolje poznat pod popularnim nazivom «Potur-Šahidi»
napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik
«Tuhfe-i Šahidi» turskoga pjesnika Ibrahima Šahidija),
djelo je Hevaji Uskufije. Radi se o rimovanome bošnjačko-turskom
rječniku štokavsko-ikavskoga narječja. No, za razliku
od Hrvata koji su do sredine 19.stoljeća tiskali desetke
rječnika i gramatika (o književnosti na narodnome jeziku
već je dovoljno rečeno), Bošnjaci-muslimani nisu imali
razvijenu književnost i leksikografiju koja bi tvorila
kontinuitet od književnih početaka do modernoga doba.
Stoga, tijekom 19.stoljeća (koje je bilo ključno za
konačnu uobliku hrvatskoga i srpskoga jezičnoga standarda
), Bošnjaci su kao nacija u nastajanju jednostavno ignorirani,
a u samoj je Bosni i Hercegovini postupno (a najviše
u obje Jugoslavije) nametan hibridni “srpsko-hrvatski
jezik”. Taj je jezični križanac sve više oblikovan kao
srpski jezik ijekavskoga izgovora, pisan pretežito na
latinici. Srbizacija jezika je bila najvidljivija u
području rječnika (uz simboličnu nazočnost pokoje hrvatske
riječi e da bi se stvorio dojam o tobožnjem “jedinstvu”
jezika), ali i u morfologiji, sintaksi i semantici.
Taj i takav “srpsko-hrvatski” je poslužio potkom za
oblikovanje specifično bošnjačkoga standardnoga jezika,
i to pod povijesnim imenom “bosanski jezik”-s kojim
nema nikakva kulturološkoga ili nacionalnog kontinuiteta.
Naime, osim u raspršenim iskazima putopisaca i sličnim
za filologiju bezvrijednim iskazima, pojam “bosanski
jezik” su rabili ponajviše Hrvati, kako u Hrvatskoj
(osnivač hrvatskoga jezikoslovlja Bartul Kašić), tako
i u Bosni i Hercegovini ( franjevački pisci Divković,
Posilović, Sitović, Bandulović,..)-i to ne u smislu
nacionalnoga imena jezika, nego kao oznaku za štokavski
ikavski govor (kod Kašića suprotstavljen dubrovačkomu
štokavsko jekavskomu) ili za miješani štokavsko ikavski-jekavski,
jezik franjevačke književnosti srednje Bosne. Taj je
pojam bio podređen glavnomu nazivu za ondašnji stilizirani
hrvatski jezik, koji je najčešće označavan kao “ilirski”
ili “slovinski”. Stoga, postanak suvremenoga bošnjačkoga
standardnog jezika je moderna pojava koja nema povijesnoga
utemeljenja u četiristoljetnoj leksikografskoj tradiciji
hrvatskoga jezika koja je nastala velikim dijelom i
na tlu sadašnje Bosne i Hercegovine. Ili, kraće rečeno-
moderni bošnjački književni jezik je zatečeni “srpsko-hrvatski”
hibrid koji je u procesu preoblikovanja leksika (sve
veća nazočnost orijentalizama islamske provenijencije)
i manjega broja fonetskih promjena (uvedba fonema “h”
u pravogovoru i pravopisu- otprilike dvadesetak riječi).
U ostalim je značajkama (srpski i hrvatski leksički
dubletizam, pravopisu, sintaksi i semantici) bošnjački
jezik ostao prijeslikom prijeratnoga “srpsko-hrvatskoga”
križanca. Sve navedene značajke ne bi, sa sociolingvističkoga
stanovišta, puno značile da se umjesto naziva “bošnjački
jezik” (koji, usput, ima povijesnu potvrdu kao i “bosanski
jezik”) zbog dnevnopolitičkih razloga bošnjačko-muslimanska
ideološka elita nije opredijelila za ime “bosanski jezik”.
Tako je jezik Bošnjaka nazvan ne po naciji (kao što
je slučaj s hrvatskim, srpskim, francuskim ili ruskim),
nego po zemlji (tako bi mogao postojati švicarski ili
belgijski)- što je više nego vidljiva nakana da se još
nedovoljno standardizirani jezik jedne od triju nacija
koje žive u Bosni i Hercegovini pokuša nametnuti kao
zemaljski ili državni jezik za cijelu B&H.
http://www.bosnjacki-front.com/jezik/jezik.shtml
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021125/bih01.asp
Mit
o predratnoj Bosni i Hercegovini kao međunacionalnoj
idili
Narodi u jugoslavenskoj komunističkoj republici Bosni
i Hercegovini živjeli su životom međunacionalne harmonije
(ili, bar, tolerancije), koju su razrušile uvezene šovinisticke
ideologije, strane domaćim "Bosancima". Kad
se eliminira ili suzbije razbijački utjecaj susjeda,
prije svega nacionalističkih ideologija i agitatora
iz Hrvatske i Srbije, situacija će se već nekako normalizirati
i "harmonizirati".
Stvarnost
Bosna
i Hercegovina je zemlja snažnih višestoljetnih međunacionalnih
i međuvjerskih tenzija i sukoba. Kao izvorno europska
kršćansko-katolička zemlja (s dijelom pravoslavnih žitelja
u krajevima koji graniče sa Srbijom i Crnom Gorom) osvojena
je u doba osmanske islamske ekspanzije. Tijekom osmanske
vladavine, značajan dio okupirane populacije se islamizirao
i stekao u očima preostaloga katoličkog, kao i domicilnoga
te pridošlog kršćansko-pravoslavnog stanovništva, status
koji imaju moderni kolaboracionisti. Dapače, aktivno
sudjelovanje Bosanskih Muslimana u ulozi tlačitelja
i vojnika na strani turskog carstva, što u teroriziranju
domaćeg pučanstva, a ponekad i kao glavnine osmanskih
postrojbi u 350-godišnjem ratovanju protiv hrvatskih
i srpskih suvjernika i istorodnika- sve to čini samu
tezu o prestabiliranoj harmoniji u Bosni i Hercegovini
grotesknom glupošću. Doda li se tomu narasla plima mržnje
izmedju Srba i Muslimana nakon srpskih ustanaka početkom
19.stoljeća i konstituiranje srpske države praćene etničkim
čišćenjem (pokoljima, silovanjima, paležom i protjerivanjima)
Muslimana iz Srbije, kao i narastajući antagonizam između
hrvatske i srpske nacionalne ideologije, što datira
od sredine 19.stoljeća- teza o "urođenim"
dobrosusjedskim odnosima je ogoljena u svoj apsurdnosti.
Tijekom 20. stoljeća to je teško povijesno nasljeđe
još opterećeno i krvavim ratovima (u drugom je svjetskom
ratu B&H imala procijenjene ratne gubitke od 328.000
ljudi, i to stradalih najviše u međunacionalnim obračunima-što
je brojka viša nego za mnogoljudnije Srbiju ili Hrvatsku)
, kao i dugogodišnjom monarhofašističkom represijom
te komunističkom diktaturom- što nije moglo biti potrto
glumljenom i partijskom represijom provođenom politikom
“bratstva i jedinstva” koja je smjerala uništiti drevne
nacionalne privrženosti i stvoriti amorfnu “bosansku
raju” kojom bi se lako manipuliralo, nego je rezultiralo
još većom zatrovanošću međunacionalnih odnosa ionako
obilježenih višestoljetnom netrpeljivošću.
U periodu
komunističke vladavine (1945.-1991.) Bosna i Hercegovina
je bila "trostupanjski" piramidalno ustrojena:
privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od
policije do naobrazbe i gospodarstva, bili su Srbi,
što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi"
stradanja u NDH (još pojačanom manipulacijom statistikama),
premoći u komunističkom aparatu, kao i ulozi produžene
ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka.
Na drugom mjestu su dolazili Bosanski Muslimani, koje
je vlast podupirala kao nositelje "državotvornih"
tendencija u BiH i protutežu srpskim i hrvatskim nacionalnim
ideologijama koje su gledale na BiH kao na dio svojih
nacionalnih država. Doda li se tomu uloga “neutralizirajućega
čimbenika” u jugoslavenskoj nacionalno-političkoj križaljci,
te položaj visokonatalitetne skupine koja je, odričući
se mnogih orijentalno-islamskih zasada, ipak dobro došla
kao most prema islamskim zemljama u Pokretu Nesvrstanosti,
kao i zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je
priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju kojom
su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje
u oružanim snagama NDH- Bosanski Muslimani su postali
faktor broj 2. u Bosni i Hercegovini i jedni od najžešćih
pristaša jugoslavenske fantazme.
Hrvati, kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element,
nosili su stigmu "reakcionarnog" katoličkog
naroda. Optuživani za genocide i brutalnosti NDH (od
kojih su Muslimani dobrohotno ekskulpirani, a Srbi su,
kao glavni komunistički krvnici još i uživali privilegije
posljedaka ratnih zločina), trpjeli su sudbinu građana
drugoga reda. Stalno sumnjičeni i policijski proganjani,
njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana,
prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata
iz BiH, Hrvati , koji su činili oko 1/5 stanovništva,
davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje hrvatskog
jezika i nametanje srpskog, od školstva do medija- Hrvati
su bili posebno podvrgnuti totalitarnom policijskom
režimu (hrvatski narod je, u prosjeku, činio 20% pučanstva
B&H, a “davao” je preko 70% političkih zatvorenika
u toj republici): sve s ciljem depopulacije i eliminiranja
hrvatske nacije kao "kancerogenog" elementa
koji priječi ostvarenje komunističkog totalitarnog raja
na zemlji.
Stoga je, pogotovo ako se uzme u obzir različita sudbina
i stremljenja ta tri naroda u doba komunističke Jugoslavije-
potpuno besmisleno zazivati to razdoblje kao vrijeme
tobožnje harmonije i primjer nekonfliktnih međunacionalnih
odnosa.
Jedna
od teza koje se uporno sugeriraju je sljedeća: visoki
stupanj etnički "miješanih" brakova i obitelji
je pokazatelj, neka vrsta lakmus papira, urođene tolerancije
i suživota među Bosancima svih vjera i nacija. Također,
po tim tvrdnjama, većina je bosansko-hercegovačkog pučanstva
živjela izmiješano, tako da nije bilo moguće, bez rata,
prostorno odvojiti B&H nacije.
No,
brojke ne potvrđuju tu pojednostavljenu sliku.
Istina je da je, u usporedbi s razdobljem do 2.svjetskoga
rata, broj etnički miješanih brakova i obitelji u Bosni
i Hercegovini dramatično porastao. Ali- taj je porast
lako objašnjiv mješavinom modernizacije, povećane mobilnosti
stanovništva, te popuštanjem ili nestankom tradicionalnih
oblika života, kao i komunističkom jugoslavenskom indoktrinacijom
koja je preferirala etničko miješanje kao neku vrstu
garanta za opstojnost jugoslavenske zajednice. Ono što
se elegantno previđa je da su međuetnički/vjerski brakovi
činili manje od 5% brakova u svakoj B&H naciji (
hrvatskoj, srpskoj, muslimansko-bošnjačkoj), kao i da
se većina tih brakova raspala (s često drastičnim posljedicama)
zajedno s nestankom komunističke Jugoslavije (tako je
nestala i pseudo-nacionalna kategorija "Jugoslavena",
koji su po popisu iz 1991. činili 5.5% stanovništva,
skoro isključivo u većim urbanim središtima).
Očito je da su temelji na kojima je većina njih počivala
bili jednako truli kao i državna zajednica koja ih je
protežirala. Što se pak tiče teze o navodnoj prostornoj
neodvojivosti BH naroda, podatci su sljedeći: samo je
28.3% (osim Sarajeva) pučanstva Bosne i Hercegovine
živjelo u područjima ( gradovi, sela i općine) etničke
"izmiješanosti". Veći gradovi (prije svega
Sarajevo) imali su relativno visok postotak višenacionalne
raznolikosti (ostali, kao Banja Luka, Zenica i Tuzla,
u puno manjoj mjeri)-no, oni su činili svega 18.8% sveukupnoga
stanovništva. Velika je većina žiteljstva živjela u
homogenim jednonacionalnim sredinama (koje su, u gradovima
srednje veličine, zadržale obilježje koje su imala i
veća urbana središta prije 2.svjetskog rata: prirodnu
segregaciju u stanovanju, tj. život u nacionalnim "getima").
Tvrdnja o navodnoj međuetničkoj idili koju su razorile
"uvezene" nacionalističke ideologije, prije
svega Srba i Hrvata, je primjerak iz standardnoga repertoara
nesuvislosti. Dapače, i u povijesti, kao i u suvremenosti,
veliki je broj hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologa
podrijetlom ili djelovanjem iz Bosne i Hercegovine-
i to od kulturnopovijesno znamenitih djelatnika do zagriženih
ekstremističkih šovena. Na srpskoj strani tu su Petar
Kočić, Aleksa Šantić, Vasa Pelagić, Atanasije Šola (kao
i Gavrilo Princip, četnički vojvode Dangić i sada Šešelj,..).
Među istaknutim hrvatskim nacionalistima su Lovro Sitović
Ljubušak, Grga Martić, Ademaga Mešić (kao i Ante Pavelić
i Andrija Artuković). Ako se uzme u obzir da je mjesto
najkrvavijeg međunacionalnog razračunavanja u 20.stoljeću
na prostoru bivše Jugoslavije bilo područje Bosne i
Hercegovine ( i u 2.svjetskom ratu, kao i u ratovima
koji su pratili raspad SFRJ), te da je broj političkih
zatvorenika ("nacionalista") tijekom komunističke
vladavine iz Bosne i Hercegovine (neki primjeri su Šešeljev
proces u Sarajevu, kao i politički procesi Izetbegoviću
i ostarjelim "mladim Muslimanima") bio veći
od onih iz bilo koje druge jugoslavenske republike osim
Hrvatske- sve to govori da je ono što zapadni protektori
aprioristički odbacuju kao "nacionalističku optiku"
zapravo način života nacija koje žive u Bosni i Hercegovini.
Može se reći da je nakon međunarodnog priznanja Bosna
i Hercegovina postala država bez nacije (tj., "bosanske"-
u stvarnosti postoji ne jedna, nego tri nacije koje
imaju često radikalno suprotstavljene nacionalne težnje
i interese.) Krunski dokaz lažnosti teze o navodnoj
"urođenoj sklonosti međunacionalnoj harmoniji"
koju su, eto, razorili uvezeni nacionalistički agitatori,
parlamentarni su izbori održani 2002. Uz više nego kooperativne
susjede koji su se prema svojim sunarodnjacima u B&H
ponijeli podložničko-ignorantski (Hrvatska i Srbija
su dobile nove režime, nimalo sklone antagoniziranju
EU i USA), i uz upravo neukusnu
promičbu EU protektora za njihove pseudo-multietničke
klijentske političke stranke, stari "nacionalistički"
tabori su trijumfirali, razotkrivši svu bijedu multi-kulti
izbornog i post-izbornog inženjeringa, kao i duboku
ukorijenjenost nacionalne samosvijesti kod Hrvata, Srba
i Bošnjaka-muslimana u Bosni i Hercegovini- koja je
i intenzivnija nego u njihovih sunarodnjaka u susjednim
državama. To je bio najbolji epitaf tvrdnji o "uvezenim
nacionalizmima".
http://www.hercegbosna.org/ostalo/trizvijeri.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/zlovel.html
Mit
o bosanskoj naciji
Verzija
1.
Starija
povijest Bosne i Hercegovine, u razdoblju prije turskoga
osvojenja 1463., a i tijekom osmanske vladavine, nema
pouzdanoga spomena hrvatskoga i srpskoga imena. Te su
dvije bosansko-hercegovačke nacije «stvorene» tek u
19. stoljeću, i to najviše u doba Austro-Ugarske vladavine.
Prije toga sve tri konfesije: katolička, pravoslavna
i islamska imale su jedinstvenu, bošnjačku ili bosansku
nacionalnu samoidentifikaciju. Hrvatska i srpska nacija
su «uvezene» promičbom susjednih zemalja u cilju rastakanja
potencijala državnosti Bosne i Hercegovine. No, suvremeni
će procesi djelovati u smjeru poticajnom po preporod
bosanske nacije: spoj modernih povijesnoznanstvenih
spoznaja koje su razobličile hrvatske i srpske historiografske
megalomanije i krivotvorine, svjetskopovijesnih silnica
koje su protivne grabežljivim šovinizmima poput hrvatskih
i srpskih, te odlučnost međunarodne zajednice da ustraje
na državnosti Bosne i Hercegovine-sve će to donijeti
ploda. Srpski i hrvatski nacionalizmi, kada uvide da
nemaju realnu perspektivu za ostvarenje svojih planova
o komadanju B&H, rastočit će se u samoj Bosni i
Hercegovini- jer su ionako substancijalno prazni budući
da počivaju na velikoj povijesnoj obmani i laži. Zagriženi
će hrvatski i srpski nacionalisti sami napustiti područje
B&H, dok će se preostali katolici i pravoslavci
vratiti u okrilje bosanske nacije kojoj su u najtežemu
razdoblju ostali vjerni jedino Bošnjaci- Bosanci muslimanske
vjeroispovijedi.
Stvarnost
Suvremena
bošnjačka historiografija obiluje tezama poput onih
opisanih u gorenavedenome tekstu. Iako neupućenomu čitatelju
mogu djelovati ekstravagantno i iskarikirano, te i slične
tvrdnje o tobožnjoj povijesnoj «neukorijenjenosti» hrvatstva
i srpstva na tlu današnje Bosne i Hercegovine predstavljaju
glavnu duševnu hranu bošnjačko-muslimanskomu šovinizmu,
kao i sve nazočniju dogmu koja dominira velikim (možda
i pretežitim) dijelom muslimanskoga naroda. Činjenice
da povijesna istraživanja ne potkrjepljuju pridavanje
bosanskomu imenu etničkih značajki (nego samo teritorijalno-političkih)
ni u srednjovjekovnome razdoblju, a kamoli u doba osmanske
vladavine, kao i to da su hrvatska i srpska imena i
narodi trajno nazočni na području sadašnje Bosne i Hercegovine
(koja je prostorno opsežnija od srednjovjekovnih Bosne
i Huma)- ne znače puno novokomponiranim nacionalnim
ideolozima. Koliko god se povijesnih dokumenata podastrlo,
koliko god takve i slične teze izazivaju jedino podsmijeh
i prijezir neideologizirane stručne javnosti (i domaće
i inozemne), koliko god je sama predočba o nacionalnim
«ekstremizmima» (u ovome slučaju hrvatskim i srpskim)
koji su, navodno, nastali «zabunom» uslijed pogrješne
nacionalne identifikacije absurdna i nesuvisla bez premca
čak i u ideološkim polemikama-ne može se poreći da navedena
bajka čini integralni dio rastuće bošnjačko-muslimanske
nacionalne sebesvijesti, te sukladno tomu i jedan od
orijentira za ponašanje prema bosansko-hercegovačkim
Hrvatima i Srbima. Nebuloza o «bosanskoj naciji» s rodoslovom
još od predkršćanskih vremena nije nikakva nevažna fantazija
marginalnih društvenih podskupina unutar muslimanskoga
etnosa, nego čini jedno od temeljnih žarišta nacionalne
kristalizacije Bošnjaka-muslimana. Toj je fikciji najčešće
pridružena stara želja za etnički i vjerski čistom nacionalnom
državom Muslimana, pa samoobmana o «povijesnoj prijevari»
kojom su «stvoreni» Hrvati i Srbi u Bosni i Hercegovini
pervertiranom logikom završava u fantaziji u kojoj je,
bar u projekciji, ostvaren san o Herceg Bosni bez Hrvata
i Srba-«od Trebinja do Brodskijeh vrata nema Srba ni
Hrvata» (sama je fantazmagorija o navodno mogućem rashrvaćivanju
Hrvata i rasrbljivanju Srba u B&H, te «vraćanju»
istih u nepostojeću bosansku naciju ironičan komentar
o stabilnosti i utemeljenosti same bošnjačko-muslimanske
nacije čiji pripadnici ozbiljno razmatraju takav rasplet
situacije kao realnu mogućnost.) Dovoljno je reći da
takva «umovanja» ne zaslužuju ozbiljnije povijesnoznanstvene
raščlane, nego su jedino pokazateljem sociopatologije
nazočne unutar bošnjačko-muslimanske nacionalne zajednice.
http://www.hercegbosna.org/ostalo/povijestbih.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrvatskiulog.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/sredobos.html
Verzija
2.
Starija
povijest Bosne i Hercegovine, u razdoblju prije turskoga
osvojenja 1463., a i tijekom osmanske vladavine, nema
pouzdanoga spomena hrvatskoga i srpskoga imena. Te su
dvije bosansko-hercegovačke nacije «stvorene» tek u
19. stoljeću, i to najviše pod utjecajem hrvatske i
srpske nacionalne propagande. Prije toga sve tri konfesije:
katolička, pravoslavna i islamska imale su jedinstvenu,
bošnjačku ili bosansku nacionalnu samoidentifikaciju.
No, vrijeme je definitivno učinilo svoje: bosansko-hercegovački
katolici i pravoslavci su se nepovratno opredijelili
za hrvatsku i srpsku nacionalnu pripadnost, pa se bosanska
nacija otada može vezivati jedino i isključivo za Muslimane,
koji su zasluženo preuzeli tradicionalno ime “Bošnjaci”,
budući da su jedino oni ostali vjerni nacionalnoj ideji
Bosne kao suverene nacionalne države koja nije ni hrvatska
ni srpska. Zbog svega toga, osnovano je tvrditi da su
Hrvati i Srbi u B&H “proigrali” pravo na odlučivanje
o sudbini Bosne i Hercegovine-budući da su se odrekli
bosanskoga identiteta u korist nacionalno-političkih
programa susjednih nacija, hrvatske i srpske.
Stvarnost
Prethodno
navedena shematizirana priča o etnogenezi može biti
raščlanjena na sljedeće komponente:
1.tvrdnja
o nacionalnoj odrednici sadržanoj u bosanskome imenu
tijekom srednjovjekovne bosanske političke jedinice
(banovine, a potom i kraljevstva) vrlo je upitna iz
više razloga:
a)
nema povijesnoga kontinuiteta po kojemu bi bilo koja
nacija u sadašnjoj Bosni i Hercegovini ostala vjerna
predosmanskomu kulturnocivilizacijskom nasljeđu i pri
tome zadržala bosansku etničku samosvijest. Glavni baštinici
predturske bosanske kulture i povijesnoga sjećanja,
Hrvati Bosne i Hercegovine, sačuvali su, preko institucije
franjevačke provincije Bosne Srebrene, predaju o starijoj
prošlosti i tradiciji-no, samo kao jednu, subnacionalnu
razinu pripadnosti podređenu općoj, hrvatskoj nacionalnoj
identifikaciji. Glede ostalih nacija koje žive u B&H:
Bosanski Muslimani svoj nacionalni postanak vežu za
Osmansku vlast i odanost islamskomu kulturnocivilizacijskomu
krugu, te je predturska baština (dobrim dijelom sačuvana
u katoličkim crkvama i samostanima) za njih, i na emocionalnoj
i na etničko-identifikacijskoj razini, nešto posve strano;
Srbi pak, iako autentični baštinici pravoslavnoga udjela
u kulturi srednjovjekovne bosanske države, zbog pretežito
katoličkoga karaktera te države i civilizacijske povezanosti
iste s hrvatskim srednjovjekovnim prostorima od Slavonije
do Dalmacije, također nisu zadržali sjećanje na staru
državu u svojoj nacionalnoj tradiciji, niti smatraju
da je bosansko ime dostatno da izrazi njihov nacionalni
identitet.
b)
sam naziv «Bosanci» je tijekom povijesti prošao mnoge
promjene. Izvorno ime «Bošnjanin» (u latinskim vrelima
sing. «Bosnensis») prvotno označuje jedino pripadnika
srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U početcima
osmanske vladavine «Bošnjak» (turcizirano povijesno
«Bošnjanin») ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti,
dok se izraz «Bosnalu» odnosio na islamizirano domaće
pučanstvo. Potom, za ustaljene turske vlasti, riječ
«Bošnjak» označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne
(«Bošnjak-milleti»), pa i izraz «Bošnjak-kavmi» znači
samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv
«Bošnjak-taifesi», koji se sreće kao odrednica za stanovnika
Bosne u narodnosnom ili «plemenskom» značenju. No, to
je bila samo jedna od oznaka koju je vlast teokratske
islamske imperije rabila u svojemu birokratskom aparatu-samomu
je duhu osmanskoga carstva bila strana bilo kakva ideja
o nacionalnome okupljanju ijednoga dijela prostranoga
imperija, a kamoli i sama pomisao da bi muslimani i
kršćani neke vojno-političke jedinice tvorili ikakvu
nadkonfesionalnu zajednicu. Već u razdoblju sustavne
islamizacije od 15. do 18. stoljeća postoji prepoznatljiva
diferencijacija u znaku trojnoga sastava na vjersko-narodnosnoj
osnovi. Sami su pak narodi koji nastavaju BiH za sebe
upotrebljavali različite nazive: od «Bošnjak» u cijelome
spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj
oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena,
do modernih nacionalnih. Kod Srba i Hrvata u Bosni i
Hercegovini su u 19. stoljeću definitivno nadvladala
nacionalna imena, potisnuvši starije konfesionalne i
regionalne označitelje. Paradoks je da je jedno od najstarijih
povijesno-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranome
turskom obliku), Bošnjak, postalo «najmlađim» nacionalnim
imenom-«plebiscitarno» je usvojeno 28. rujna/septembra
1993. na 2. Bošnjačkom kongresu kao novo-staro ime za
pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani.
Iz svega je toga vidljivo da suvremeni naziv «Bošnjaci»,
iako povijesno utemeljen i nazočan bar pet stoljeća,
u ovome reduciranom opsegu ne može poslužiti potkrjepom
za bilo kakve nacionalne aspiracije koje bi se temeljile
na baštini predturske i osmanske prošlosti.
2.
teza po kojoj bi hrvatsko i srpsko nacionalno ime bilo
izočno na području Bosne i Hercegovine, pa su zato hrvatska
i srpska nacionalna pripadnost naroda koji žive u B&H
nametnute «izvana» nacionalno-političkom indoktrinacijom,
promašena je iz nekoliko razloga:
a)
tvrdnja je neistinita, jer su i hrvatsko i srpsko nacionalno
ime prisutni na području sadašnje Bosne i Hercegovine-
i to ranije i češće od samoga bosanskoga imena. Osim
toga, srednjovjekovna je Bosna (kao i Hum) obuhvaćala
manje područje od sadašnje države, a veći dijelovi (prije
svega na zapadu) nikada i nisu bili dijelom bosanskoga,
nego hrvatskoga kraljevstva.
b)
sama je Bosna, i kao srednjovjekovna država, kroz najveće
razdoblje svoje povijesti bila sastavnim dijelom hrvatskoga
kraljevstva (uz izuzetak kratkotrajne vlasti srpskog
župana Časlava Klonimirovića), bilo u doba hrvatskih
knezova i kraljeva Trpimirovića, bilo kao vazalna politička
jedinica ugarsko-hrvatskoga kraljevstva bez autohtonih
političkih upravnih institucija poput sabora.
c)
no, sam postupak «dokazivanja» nacionalno-političke
pripadnosti neke povijesne političke tvorevine na osnovi
frekvencije spomena suvremenih nacionalnih imena pripada
predmodernomu razdoblju historiografije. Uzme li se
u obzir da su imena modernih nacija često u prošlosti
«zamijenjivana» mitsko-povijesnim ili provincijalnim
(tako su, npr., Hrvati sebe često nazivali (i bili nazivani)
«Slovini», «Iliri», «Dalmatini»; Srbi su pak nazivani
i «Rašani»), kao i da su se razine etničke i državne
pripadnosti vrlo često mijenjale i miješale- veći ili
manji spomen hrvatskoga ili srpskoga imena u području
srednjovjekovne ili osmanske bosanske upravno-političke
jedinice nije od presudnog značaja u suvremenim nacionalnim
sporenjima tri nacije koje sada žive na tlu Bosne i
Hercegovine.
U
polemikama o nacionalnoj pripadnosti pojedinoga područja,
česta je pojava uporaba «retroaktivnih citata». Naime,
spomen imena modernih nacija (poput Hrvata, Srba, Bošnjaka)
se gotovo panično traži u starim povijesnim zapisima
i dokumentima. Ukoliko se pronađe nešto što je blisko
(ako već ne identično u zapisanome obliku), onda je
uobičajeni postupak samozadovoljno konstatiranje da,
eto, dotična nacija ima povijesno utemeljeno pravo na
ovovremeni posjed određenoga ozemlja (a katkad i cijele
države ili zemlje). U usplahirenoj, malne opsesivnoj
potrazi za nazočnošću samoga imena, uopće se ne uzimaju
u obzir kulturnopovijesni, demografski, gospodarski
i civilizacijski obrasci, arhitektonska, vjerska i umjetnička
djela, kao i kontekst (najčešće srednjovjekovni ili
islamski) u kojemu su dotični izričaji nastali. U karikiranome
obliku, taj bi vid «narodske historiografije» u službi
dnevnopolitičkih nacionalnih aspiracija mogao izgledati
približno ovako: saberu se i nabroje na jednome mjestu
svi spomeni nacionalnoga imena (ili približne inačice
imena moderne nacije: za Bošnjake bi to bili predturski
srednjovjekovni Bošnjani; za Srbe spomen Soraba ili
Rašana), namjerno se previde i prešute spomeni etničkih
imena drugih etnija koje su nastavale pojedino područje
na koje se pretendira, i-voila, posao je gotov ! Ništa
od kompleksnoga
povijesnoporedbenog istraživačkog rada koje uključuje
antropologiju, etnologiju, paleografiju, onomastiku,
provjeru vjerodostojnosti povijesnih vrjela, statistiku,
lingvističke i dijalektološke analize, arheologiju,
migracijska istraživanja i ostale društvene znanosti.
Za «narodski nacionalizam» je dovoljan žuđeni spomen
željenoga nacionalnog imena, i to hrani samozadovoljstvo
koje misli da je opremilo polemički arsenal količinom
argumenata dostatnom za daljnju ideološku borbu oko
spornih etnoteritorijalnih područja. No, argumentacija
je takvoga tipa slabo održiva. Naime, moguće su sljedeće
situacije koje ruše pokušaje mehaničkoga prijeslika
starijih povijesnih podataka na moderno doba:
1.u
određenom broju slučajeva, pripadnici nacije u komunikaciji
sa susjedima za sebe rabe imena koja su subnacionalna
(regionalna), kao i ona supranacionalna, ili čak sežu
u daleku, mitiziranu prošlost s kojom pojedina nacija
nema ni etničkog, ni vjerskog, a ni civilizacijskog
kontinuiteta.
2.izvješća
stranih kroničara, putopisaca, političkih pisaca i diplomata
su vrlo često nepouzdan izvor informacija zbog mnoštva
razloga koji se kreću od neobaviještenosti do pristranosti.
Tu najprije pripadaju već «legendardni» izvori poput
Ljetopisa Popa Dukljanina (LJPD) i spisa bizanstkoga
cara Konstantina Porfirogeneta «De Administrando Imperio».
Ti, i slični izvori, komentirani su već na http://www.hercegbosna.org/ostalo/srpski.html
3.no,
kada se sve zbroji i oduzme-ostaje činjenicom da je
narodna prisutnost Hrvata i Srba u području granica
sadašnje države Bosne i Hercegovine nedvojbena. To,
što je proces rasta moderne nacionalne svijesti u Hrvata
i Srba intenziviran i dovršen u 19. stoljeću, ne govori
ništa u prilog tezi da do definitivne nacionalne kristalizacije
Hrvati i Srbi u BH nisu imali ništa do amorfnu kvazinacionalnu
«bosansku» identifikaciju, te da su ih «uvezene» nacionalne
ideologije, hrvatska i srpska, na neki način omamile
i zatrvši izvorni «bosanski» identitet, stvorile od
njih pripadnike drugih, susjednih nacija. Ova, pomalo
karikirana, bosanska unitaristička ideologema bi željela
strpati Hrvate i Srbe u zajednički «bosanski lonac»,
pri tome niječući osnovno pravo nacionalnoga samoodređenja.
Kad je projekt nacionalnog bosniziranja Hrvata i Srba
u Bosni i Hercegivini propao (jer te nacije nisu željele
prihvatiti regionalno ime umjesto već postojećega nacionalnog,
koje nosi i emotivni naboj povijesnog i civilizacijskoga
identiteta), prešlo se na rezervnu varijantu: po njoj
su Hrvati i Srbi pridošlice, a jedino su Bošnjaci-muslimani
autohtono stanovništvo i biološki/spiritualni potomci
starih, predosmanskih Bošnjana.
Ilustraciju
za nesuvislost pokušaja da se nacionalni nazivi koji
su se uvriježili u moderno doba mehanički prepišu iz
starih povijesnih vrela potražit ćemo u nekoliko stručnih
izvora: jedno je knjiga akademika Tomislava Raukara
«Hrvatsko srednjovjekovlje»,
Zagreb 1997.; drugo je članak isto akademika Radoslava
Katičića:» «Slověnski» i «Hrvatski» kao
zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti»,
časopis Jezik, god. 36, br. 4, travanj 1989. Podatci
o autorima se mogu naći na:
http://mahazu.hazu.hr/Akademici/TRaukar.html
http://mahazu.hazu.hr/Akademici/RKaticic.html
Imena
etničke pripadnosti u prošlosti
Dolje
navedeni primjeri pokazuju promjenjivost etničkoga nazivlja
kroz povijest, kao i neutemeljenost tvrdnji po kojima
je jedino spomen suvremenoga nacionalnoga imena (u sljedećim
navodima to je hrvatsko ime) značajan za prosudbu o
nazočnosti nekoga etnikuma na istraživanome području.
Vidljivo je da se druga, genetska ili zastarjela, te
polu-mitska imena (ilirsko, slavensko, slovinsko) preklapaju
po opsegu pojma s modernim nazivom za hrvatsku naciju.
Raukar str.
140
..Određivanje
odnosa između izričaja slavenski
i hrvatski bijaše plodom duljega
razvoja. Još se u IX. stoljeću ta dva izričaja uzajamno
dopunjuju i izmjenjuju ček i u nazivima hrvatskih vladara...Trpimir
je u darovnici iz godine 852. dux Chroatorum, Branimir
je na natpisu iz Šopota kod Benkovca dux Cruatorum,
ali zato Branimirov natpis iz Nina ima naslov dux Slcavorum
(umjesto Sclavorum). Granična crta između između širega
(slavenski) i užega naziva (hrvatski) u doba Branimira,
dakle još nije točno povučena. ..U suvremenim zapadnim
vrelima upotreba naziva slavenski bila je još i više
proširena. To pokazuje da se na Zapadu čitav prostor
od Panonije do istočnoga Jadrana činio teško razlučivom
Sklavonijom (Sclavonia). Papinska kancelarija u IX stoljeću
hrvatske vladare naziva knezovima Slavena (Domagoj,
Zdeslav). Isključivo slavensko ime daje im i mletački
kroničar Ivan Đakon. Papinska će kancelarija Tomislava
već na početku X stoljeća točno nazvati kraljem Hrvata,
ali će u mletačkim izvorima Sclavonia još dugo označavati
ili općenito južnoslavenski prostor ili pojedine njegove
dijelove, na primjer Dalmaciju.....U Međurječju, pak,
ono (hrvatsko ime) nikada nije zamijenilo općeslavensko
ime. Slavonija se već u X i mnogo čvršće u XI stoljeću
uključuje u pojam hrvatskog kraljevstva, postaje njegovim
sastavnim dijelom, ali i dosljedno čuva svoje prvobitno
slavensko ime. Primjer Slavonije pokazuje, prema tome,
da je prostor upotrebe hrvatskoga imena bio znatno uži
od društvenoga prostora hrvatskoga naroda. Regionalna
raznorodnost hrvatskoga srednjovjekovlja iskazivala
se i u različitosti imena za pojedine etnokulturne sastavnice
hrvatskoga naroda.
Raukar str.
282.-273.
..Opisujući
ustanak protiv Bizanta u Makedoniji 1072. , Skilica,
odnosno njegov Nastavljač, i Ivan Zonara poistovjećuju
Hrvate sa Srbima u Duklji. Skiličin nastavljač kaže:
«narod Srba koje i Hrvatima zovu», a Zonara isto, samo
obrnuto:»narod Hrvata koje neki i Srbima zovu». Nicifor
Brijenij, pak, ističe da su se tada pobunili «Hrvati
i Dukljani».
Ostavljajući ovdje po strani skup složenih i otvorenih
pitanja (podrijetlo dukljanskih Hrvata, identifikaciju
Hrvata i Srba, veza dukljanskih Hrvata i Crvene Hrvatske
popa Dukljanina, odnosno Grgura Barskog itd.) jer bi
razmatranje o njima prelazilo zadaće ovoga nacrta, valja
upozoriti na ono najvažnije: da iz pisanja bizantskih
pisaca neprijeporno proizlazi da se potkraj ranosrednjovjekovne
epohe dio dukljanskog stanovništva nazivao Hrvatima.
Raukar str.
387.
Humanističko nazivlje o prostornoj i narodnosnoj pripadnosti
imalo je dva glavna izvorišta. Ono je, s jedne strane,
bilo plodom obnove prostornih i narodnosnih imena što
su ih upotrebljavali antički pisci, s druge, potjecalo
je iz osobnoga doživljaja humanista i izrvnog znanja
o narodnosnim područjima njihova doba. Na prvi način
u hrvatskih latinista nastaje pojam «ilirski», na drugi
način pojam «slavenski». Naziv «ilirski» uglavnom se
u XV. stoljeću upotrebljavao za prostor Južnih Slavena.
Izričajem «illyricae gentes» tj. ilirski narodi, čini
se da ih je tako prvi puta nazvao humanist Enea Silvio
Piccolomini, kasniji papa Pio II. U djelu «O položaju
Ilirije i grada Šibenika» (1487) Juraj Šižgorić je odredio
i granice Ilirije: na sjeveru joj je Ugarska, na zapadu
Furlanija, na istoku Crno more, na jugu Albanija. Bio
je to prostor svih Južnih Slavena, od Slovenaca do Bugara.
Dosljedno tomu, Ivanu Česmičkom je Bosna, u koju potkraj
1463. god. Odlazi s vojskom Matijaša Korvina, samo dio
Ilirije. Nešto kasnije i Nikoli Modruškom su Bosanci
samo Iliri, odnosno ilirski narod......
Raukar str.
454
..U
naslovu «Judite» Marulić godine 1501. kaže da je «u
versih hrvacki složena», dakle, napisana hrvatskim jezikom,
a Zoranić (1536) govori o «nehaju jazika hrvackoga».
Vetranović u poslanici Petru Hektoroviću (1539) također
upotrebljava izričaj «jezik hrvatski», a jednako kao
i Korčulanin Vidali koji 1564. god. Hvali Dubrovčanina
Nikolu Nalješkovića da je «dika i slava» jezika hrvatskoga.
Dominko Zlatarić 1597. u Veneciji objavljuje svoje prijevode
«u haruacki slozene». Čitavim, dakle, XVI. stoljećem
proteže se hrvatska odrednica za jezik renesansnih književnika,
ali je unatoč tomu jezično nazivlje bilo raznorodno....još
je važnije istaknuti da se različiti nazivi uvijek odnose
na isti jezik, i to upravo na onaj kojim su stvarali
hrvatski pisci XVI. stoljeća i koji ima je svima, na
čitavu prostoru od Zadra do Dubrovnika, bio zajedničkim,
pa su ga zato i mogli jednostavno nazvati «našim».
Ni dijalektalne čakavsko-štokavske razlike, ni raznolikost
jezičnoga nazivlja nisu osporili tu ključnu društvenu
činjenicu. I sam Marulić u «Juditi» raznoliko naziva
svoj pjesnički jezik. On ne kaže samo u naslovu «Judite»
da je ona «u versih hrvacki složena» nego istodobno
u posveti Dujmu Balistriću objašnjava da ju je odlučio
protumačiti «našim jazikom». A u završnim stihovima,
u ozračju neke zanosne samosvijesti, ističe da će to
pjesničko djelo trajati barem dotle
«[.......] dokla zemlja ova
bude na karte folj slovinjska čtit slova»,
što znači dokle god će se čitati djela pisana hrvatskim
jezikom. Marulić, dakle, spaja, upravo izjednačava hrvatsku
i «slovinjsku» odrednicu.
Katičić
str. 98.-106.
...Kako
se naziv slověnski, koji se
prvotno odnosio na književni i crkveni jezik, protegao
bez ograde i na narodni jezik u knjigama, bilo je prirodno,
kad se na području osobito važnom za razvoj [hrvatskog]
glagoljaštva sve više utvrđivao i učvršćivao za narodni
jezik naziv hrvatski, da se
taj počne prenositi i na književni i crkveni jezik,
i to u svem njegovu zemljopisnom i povijesnom opsegu,
a ne samo za one predjele i za ona vremena u kojima
je slavenski puk tako nazivao svoj jezik. Najdojmljiviji
je primjer toga uočen već davno u hrvatskoj verziji
Ljetopisa Popa Dukljanina (gl.9.); I tako sveti
muž Konstanc naredi popove i knjigu harvacku i istumači
iz grčkoga knjigu harvacku: istumači evanjelja i sve
pistule crkvene, i tako staroga kako novoga zakona,
i učini knjige s papinim dopušćenjem i naredi misu i
utvrdi zemlju u viru Isukrstovu.
To stoji prema latinskom: Itaque Constantinus, vir
sanctissimus, ordinavit presbyteros et litteram lingua
sclavonica componens: commutavit evangelium Christi
atque Psalterium et omnes divinos libros veteris et
novi testamenti de Graeca litera in Sclavonicam, nec
non et missam eis ordinans more Graecorum, confirmavit
eos in fide Christi.- «I tako je Konstantin, muž
nadasve svet, zaredio svećenike i sastavivši pismo za
slavenski jezik promijenio kristovo evanđelje i sve
božanske knjige staroga i novoga zavjeta iz grčkoga
pisma u slavensko, uredio im također i misu po grčkom
običaju i učvrstio ih u vjeri Kristovoj».
Veliko je značenje te potvrde u tome što se u tom pasusu
Dukljaninove kronike pouzdano prepoznao odbljesak autentične
ćirilometodske predaje. Nema dakle dvojbe da je hrvatski
kao naziv tu ušao u pravi ćirilometodski kontekst i
po svojemu značenju stekao punu jednakovrijednost s
nazivom slověnski, koji toj
tradiciji pripada od početka....................
Ne zna se odakle potječe hrvatska verzija Dukljaninove
kronike, ali se po svemu čini da jednako kao legenda
o prijenosu moćiju salonitanskih mučenika upućuje u
Split i njegovu širu okolicu. Sve je to područje na
kojem se hrvatsko ime od najdublje starine bilo čvrsto
ukorijenilo.
Utjecaj
glagoljaške književnosti nije ostao ograničen na taj
prostor niti na tekstove pisane glagoljicom. Iz crkvene
prešao je i u svjetovnu književnost što se javila u
doba renesanse. S tim utjecajem širila se i jednakovrijedna
zamjenjivost naziva slověnski s
nazivom hrvatski za jezik
i narod. Vrlo se to jasno pokazuje kod Marulića. Njegova
Istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena
sadrži pred sam svoj kraj ove stihove:....jere
konac viju počitan'ju/Juditi u komu slav će bit dotol/svitu
zemaljskomu počne gorit okol/Ako li daj dotol dokla
zemlja ova/bude na karte sfolj slovinjska čtiti slova.
Marulić dakle sam kaže da je svoju Juditu spjevao
i hrvatski i slověnski,
a očito je da mu oboje znači isto. .............
Razabire
se to osobito lijepo u Vetranovića. Taj renesansni pjesnik
dubrovački kaže u poslanici Petru Hektoroviću Hvaraninu:
...a navlaš kud jezik hrvatski
prohodi/neumrla po vas vik tu vrijednos da hodi.
Isti je taj pjesnik, međutim, isti taj motiv opjevao
i ovako: Glas ki si ostavil teći će po vas vik/zač
si njim proslavil slovinski vas jezik.
.............
Korčulanin Ivan Vidali piše opet Dubrovčaninu Nikoli
Nalješkoviću: Časti izbrana, Niko, i hvalo velika/hrvatskoga
diko i slavo jezika. I tu se očituje zamjenjivost
dvaju imena.
Ta književna povezanost između Marulića, Hektorovića
i Vetranovića, Nalješkovića i Vidalija, a to će reći
između Splita, Hvara, Korčule i Dubrovnika,-povezanost
u jeziku koji se zove slovin(j)ski ili hrvatski objašnjava
potpuno Nalješkovićeve riječi upućene Vidaliju: Tim
narod Hrvata vapije i viče/ da s' kruna od zlata kojom
se svi diče/Gospoda slavna pak bnetačka gdi čuju/da
tebe hvali svak ljube te i čtuju/.../A lijepi Dubrovnik
sa svu moć te slavi/»Ovi je blažen vik» cić tebe svak
pravi/Slave je tvoje Hvar novi pun i stari,/kojom te
s neba zgar božja moć nadari/Tijem ravni grad Zadar
iz glasa upije/da imaš božji dar ki druzim dan nije/Šibenik
još i Spljet s Kotorom svi druzi/scijene te kako cvijet
srid zime na rusi. Hrvatskom narodu u prvobitnom,
političkom smislu pripada od svih tih gradova jedino
Šibenik. Alije ovdje «narod Hrvata» određen drukčije,
književno. Mogao bi se jednako dobro zvati i «narod
Slovinaca», tek je Nalješković tu odabrao drugu mogućnost..........
Ocrtala su se tako dva značenja imena hrvatski
za jezik i Hrvati za narod.
Jedno od njih, uže, odnosi se na Hrvatsku kao političko
tijelo, na staru zemlju rodovske vladavine Hrvata, poslije
kraljevinu Hrvatsku, za razliku od kraljevina Dalmacije,
Bosne i Slavonije. U drugom, širem značenju hrvatsko
ime znači isto što i ime slovinsko, samo je moguća zamjena
za nj. U svojem užem značenju hrvatsko je ime u odnosu
na svoje šire značenje i na značenje slovinskoga imena
pokrajinsko. Hrvat, hrvatski, može
tako biti isto što i Slovinac,
slovinski, a može označavati
i posebnu vrstu Slovinca i slovinskoga.
Ta je dva značenja naveo Mikalja u svojem rječniku
(Blago jezika slovinskoga/Thesaurus linguae illyricae,
Loreto 1649.) U njega se natuknica Hrvat,
Hervat prevodi na latinski
kao Illyricus, Croata......
I natuknicu Hrvacija,
Hervatska zemlja prevodi
Mikalja kao Illyris, Illyricum,
Croatia. Tek na drugom mjestu
mu je dakle politička Hrvatska, na prvom pak ilirska
zemlja. Upravo taj pojam dobio je u njegovo doba presudom
Svete Rote, vrhovnoga suda u Rimu, od 24.4.1656. sasvim
precizan sadržaj. Sveta je Rota presudila ovako....dicimus,
pronunciamus, sententiamus, definimus et declaramus
provinciam veram et propriam nationis Illyricae...fuisse
et esse et intelligi debere Dalmatiam sive Illyricum,
cuius partes sunt Croatia, Bosna et Slavonia...et oriundos
ex dictis quator regionibus Dalmatiae, Croatiae, Bosna
et Slavoniae tantun admitti posse tam ad canonicatus
et beneficia ecclesiastica eiusdem collegiatae...quam
ad hospitalitatem et congregationem eiusdem sancti Hieronymi...»...kažemo,
proglašujemo, presuđujemo, određujemo i izjavljujemo
da je kao istinita i prava pokrajina ilirskoga naroda....bila
i jest i da se ima shvaćati Dalmacija ili Ilirik, koje
su dijelovi Hrvatska, Bosna i Slavonija...., i da se
samo oni koji potječu iz rečena četiri kraja: Dalmacije,
Hrvatske, Bosne i Slavonije, mogu primati kako na kanonička
mjesta i crkvene beneficije iste zborne crkve....tako
i na gostoprimstvo i u bratovštinu istoga svetoga Jeronima».
Hrvatstvo
i Srpstvo na području sadašnje Bosne i Hercegovine
Povijest i nacionalni romantizmi
Kao što je već napomenuto, sam povijesni spomen sadašnjega
nacionalnoga imena jedne od nacija koje sada žive u
Bosni i Hercegovini (najčešće u ovlašnim opaskama historiografskih
djela kroničara i povjesnika susjednih zemalja, poput
Bizanta, Venecije ili Franačkog carstva; ali i «slobodnom»
interpretacijom postojećih povelja i spisa nastalih
na tlu srednjovjekovne Bosne ili u Dubrovniku, koji
čuva najveću svjetsku riznicu dokumenata stare bosanske
države i susjednih efemernih političkih jedinica) često
je zlorabljen u pokušajima da se prida povijesni legitimitet
suvremenim nacionalno-teritorijalnim aspiracijama. Toj
«bolesti» najviše je robovala (i robuje) srpska historiografija
(uz izuzetke značajnih autora kao što su Ilarion Ruvarac,
te veći dio opusa Vladimira Ćorovića i Sime Ćirkovića).
Pomalo karikirano, ta se tendencija može iskazati jednostavnom
tezom: «stara je Bosna povijesno srpska zemlja». Prikaz
standardnoga repertoara velikosrpskih historiografskih
mitova možda je najbolje dan na internetskoj stranici
http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm
, dok se raščlana svakoga od njih može vidjeti na http://www.hercegbosna.org/ostalo/srpski.html
. Ozbiljniji povijesni pristupi (premda opterećeni zastarinama
o tobožnjoj «bogumilskoj herezi») su nazočni u poznatom
Ćorovićevu djelu «Bosna i Hercegovina», dostupnom na
Web stranici
http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/corovic/bih/vcorovic-bih-index_l.html
, , kao i suvremenijoj (premda ponešto anegdotalnoj)
prikazbi srednjovjekovne bosanske političke jedinice,
koja se može pročitati na
http://www.rastko.org.yu/istorija/zfajfric-kotromanici.html
No,
toj omami nije izmakla ni hrvatska historiografija (iako,
ironično je reći, u hrvatskoj povijesnoj znanosti postoji
čak i suprotna tendencija minoriziranja hrvatskoga udjela
u oblikovanju političke vlasti na bosanskom prostoru
u razdoblju zreloga srednjovjekovlja (no, ne i u kulturi
i civilizaciji): glavnom predstavnicom toga smjera je
ugledna hrvatska povjesničarka Nada Klaić.) Ali, ni
glorifikatorska, kao ni negatorska usmjerba hrvatske
historiografije nisu išle u ekstreme svjesno lažne interpretacije
povijesnih dokumenata i zadržale su dignitet kritičke
i racionalne prosudbe povijesnih vrela – koliko god
je subjektivni pristup katkada dao jednostranu vizuru
raznih vidova bosanske i humske prošlosti.
Kratki prikaz moderne hrvatske povijesne znanosti o
prošlosti Bosne i Hercegovine dan je tekstom koji se
može naći na http://www.hic.hr/books/pavlic2
.
«Najmlađi» sudionik u igri oko svojatanja starije povijesti
Bosne i Hercegovine je bošnjačko-muslimanska historiografija,
prije svega u doba nakon međunarodnoga priznanja državnosti
BiH. Koliko god bila vrijedna mnoga istraživanja predturske
i osmanske Bosne koja su pojedini bošnjački povjesničari
obavili minucioznom analizom historijskih izvora i arheoloških
nalaza, ostaje neprijepornom činjenicom da je, ako ne
dominantna, a onda sigurno «najglasnija» novokomponirana
verzija ideologizirane historiografije koja je skoro
potpuno utonula u mitsku svijest o etnogenezi i politogenezi
bošnjačko-muslimanskoga naroda- niječući hrvatsku i
srpsku nazočnost na području srednjovjekovne Bosne (a
i sadašnje Bosne i Hercegovine) i preko granica besmisla.
Osnovne tvrdnje te «škole», koje se promiču u bošnjačkom
školstvu i popularnoj, «narodskoj» povjesnici, mogle
bi se svesti na nekoliko točaka:
-pučanstvo
predosmanske Bosne (a i Huma, te drugih pripojenih krajeva,
poput Usore, Soli, Završja, Travunje, Donjih Kraja)
nije bilo ni srpsko ni hrvatsko, već je imalo individualiziranu
bosansku (ili, rječnikom onoga doba, «bošnjansku») narodnu
samosvijest. Stari su Bošnjani bili narodnosnom slitinom
pridošlih Slavena bez etničkoga imena i domorodnoga,
pretežito ilirskoga stanovništva.
-osnovnom
religijom bosanskoga naroda je bilo bogumilstvo, što
je najčešći popularni naziv za Crkvu bosansku. Katolicizam
i pravoslavlje su bile importirane religije, strane
i nametane domaćem, «bosanskom» narodu, koji ih je odbijao
i pored nasilja, progona i prijetnji križarskim ratovima
-sva kulturna
baština predosmanske BiH je duhovno vlasništvo «bosanskoga»
naroda. Svojatanja hrvatskih i srpskih kulturnih krugova
na autentičnu bosansku baštinu znak je ekspanzionističkoga
šovinizma susjednih naroda
-Hrvati i
Srbi u B&H su najvećim dijelom useljenici koji su
došli s osmanskom vlašću (uz zanemariv dio pripadnika
tih naroda koji su živjeli i prije dolaska Turaka, no
koji su se, uglavnom, asimilirali i utopili u masi «bosanskoga»
naroda)
-progonjeni
Bogumili, većinsko stanovništvo srednjovjekovne Bosne
(jer, budući da su svi bosanski kraljevi bili katolici-osim,
možda, jednoga- objašnjenje «progona» se traži u oportunizmu
i političkoj lukavosti banova i kraljeva bosanske političke
jedinice koji su, da bi opstali u katoličkom okruženju,
bili prisiljeni na formalne vjersko-političke ustupke,
makar i tipa «ograničenih progona»- ipak ostajući vjerni
navodnoj bogumilskoj sljedbi koju su štitili koliko
su mogli)- nakon turskoga osvojenja Bosne (i, kasnije,
Huma) oduševljeno primaju novu, islamsku vjeru- što
iz vjersko-teoloških sličnosti, što zbog zahvalnosti
za konačno oslobođenje od višestoljetnoga katoličkoga
tlačenja
Gornji
su stavovi uglavnom već komentirani u drugim tekstovima:
http://www.hercegbosna.org/ostalo/povijestbih.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/zlovel.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/srp_kotr.html
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html
Granice
Bosne i Hercegovine u prošlosti i etnički identitet
Popularna, «narodska» historiografija najčešće previđa
činjenicu da se bosanska politička jedinica (banovina,
zatim kraljevstvo) protezala na znatno užemu području
od sadašnje države Bosne i Hercegovine.
U vremenu
prije Kulina bana ( cca. 1170) velika većina ozemlja
sadašnje Bosne i Hercegovine bila pod vlašću hrvatskih
vladara, bilo iz dinastije Trpimirovića, bilo ugarsko-hrvatskih
kraljeva i hrvatskih banova. Jedini je izuzetak kratkotrajna
vladavina srpskoga župana Časlava Klonimirovića oko
950. g. Sljedeći zemljovid ilustrira stanje u tome razdoblju:
Ostali
povijesni zemljovidi se mogu naći na:
http://www.hic.hr/books/hr-povijest/tomislav.htm
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_0800.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_0900.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1000.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1100.html
Katkada
se pokušava prikazati da je hrvatska vlast bila samo
strana, prisilom nametnuta uprava susjedne države koja
ni u čemu nije utjecala na etnički i civilizacijski
sastav naroda koji je živio na tim područjima. Besmisao
te tvrdnje je više nego očevidan u tome što svo kulturno
nasljeđe iz toga doba, nastalo na tlu Bosne i Hercegovine
(Humačka ploča kod Ljubuškoga, Kijevački natpis kod
planine Kozare, glagoljički Mihanovićevi i Grškovićevi
fragmenti Apostola te Splitski odlomak Misala, kao i
starohrvatski nakit i građevine s karakterističnim pleterom
na području Travnika i Stoca) pripada hrvatskomu narodu,
i ne razlikuje se po svomu izrazu od ostale hrvatske
nacionalne baštine na tlu Dalmacije, Like ili Slavonije.
Ne postoji povijesnocivilizacijski kriterij po kojemu
bi post-antičko kulturno nasljeđe bilo baštinom posebnoga,
«bosanskoga» naroda jer nije odrediva niti jedna differentia
specifica (jezično-dijalekatska u pismenosti i književnosti,
graditeljska u umjetnosti, arheološka) koja bi izdvajala
to nasljeđe od ostaloga hrvatskog.
Rast prvotne Bosne, koja je tijekom vremena uključivala
sve veće susjedne teritorije, dan je na sljedećemu zemljovidu:
Iz
toga je vidljivo nekoliko činjenica:
-već u doba
bana Kulina bosanska je politija uključila područja
s jasno označenim hrvatskim narodnosnim elementom (Usora,
Donji Kraji, Rama), kao i srpskim (dio Podrinja)
-tijekom
vladavine Kotromanića taj je proces nastavljen uključivanjem
hrvatskih zemalja (Završje, velik dio Dalmacije i otoka,
dio Huma i Travunje), kao i srpskih (Podrinje, Raška,
dijelovi Huma i Travunje)
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1200.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1300.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1400.html
Taj
je proces nastavljen i kasnije, turskim osvojenjem stolnoga
hrvatskog grada Bihaća, tako da najzapadniji dio sadašnje
Bosne i Hercegovine (koji čini između 20 i 30% cijele
zemlje) nikada i nije bio dijelom bosanskoga kraljevstva,
te je tvrdnja o «nespomenu» hrvatskoga imena na tlu
BiH još besmislenija.
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1500.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1600.html
http://www.euratlas.com/history_europe/europe_map_1700.html
Spomeni
hrvatskoga i srpskoga imena na ozemlju sadašnje Bosne
i Hercegovine mogu se naći u već navedenim djelima (ne
ulazeći u održivost pojedinih teza, kao ni u moguću
jednostranost ili pristranost raznih, prije svega stranih
povijesnih vrela):
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hercegbos.html
http://members.tripod.com/cafehome/serbdom.htm
No,
važniji od samoga spomena modernih nacionalnih imena
(što je relativizirano u gornjemu poglavlju) civilizacijski
je i etnički kontinuitet današnjih Hrvata i Srba Bosne
i Hercegovine koji seže u predosmansku prošlost (o razdoblju
Austro-Ugarske vladavine nije potrebno ni govoriti).
Bosanska (ili bošnjanska) razina pripadnosti (koja je
nazočna najvećma u poveljama bosanskih plemića i vladara
u posljednja 2 stoljeća pred tursku invaziju) označavala
je prije svega teritorijalno-političku razdjelnicu spram
susjednih politija, pa supostavljanje naziva «Bošnjanin»
imenima «Hrvat», «Srbljin», «Latinin», «Dubrovčanin»,
...nema etničku konotaciju (koja bi bila pogotovo nesuvisla
u slučaju grada-države Dubrovnika), nego ukazuje jedino
na političku lojalnost. Rasprava o tome je li «bošnjanska»
oznaka pripadnosti sadržavala zametke novoga etniciteta
koji bi se iskristalizirao kao ne-hrvatski i ne-srpski,
a ostajući pritom u kršćanskom civilizacijskom krugu-
jednostavno nema smisla. Osmanska je vlast tu mogućnost
izbrisala iz povijesti zauvijek.
Civilizacijsko
nasljeđe Hrvata i Srba na tlu sadašnje Bosne i Hercegovine
nije sporno. Također, nije sporno da nema niti jednoga
dijela kuturne baštine predosmanskoga razdoblja koji
ne bi bio hrvatski ili srpski (osim, možda, dijela stećaka
koji zbog oskudnosti jezičnoga izraza ne mogu biti jasno
datirani, pa pripadaju zajedničkomu nasljeđu), nego
bosanski ili humski s drugačijim, autonomnim narodnosno-civilizacijskim
oznakama.
U hrvatsko
nasljeđe ulaze raznorodna djela pismenosti i književnosti
na glagoljici, hrvatskoj ćirilici ili bosančici, te
građevine nastale u okviru zapadnih kulturnih strujanja
koja su pritjecala najviše s dalmatinskoga područja.
Najvrjednija su djela pismenosti i književnosti Radoslavljev
rukopis, Hrvojev misal, Nikoljsko evanđelje, Hvalov
zbornik, Mletačka apokalipsa, Radosavljev zbornik, Giljferdingovi
listići, Mostarsko evanđelje, Kopitarovo i Divoševo
evanđelje, te brojni ostali rukopisi. Popis je djela
koja se ubrajaju u hrvatsku baštinu dan na:
http://www.hercegbosna.org/ostalo/bastina.html
http://www.geocities.com/Athens/Thebes/5493/pov.htm
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hvalov.html
http://domovina.110mb.com/hr_kultura/hrvojev_misal.htm
http://www.hercegbosna.org/ostalo/jajce.html
http://www.croatianhistory.net/etf/novih.html
http://www.croatianhistory.net/etf/et03.html
http://www.croatianhistory.net/etf/et04.html
Srpskomu
kulturnom nasljeđu pripadaju Miroslavljev evanđelistar
(iako je ova atribucija osporavana- vidi, npr. http://www.hercegbosna.org/ostalo/srp_bosan.html
, činjenica je da je taj manuskript ostao dijelom srpsko-pravoslavnoga
civilizacijskoga kruga), Kijevski bosanski primjerak,
crkve i samostani u Goraždu i Višegradu.
http://solair.eunet.yu/~ecolibri/index_s.html
http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/corovic/bih/vcorovic-bih-knjizevnost_l.html
http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/umetnost/likovne/srakic-ikone/srakic-ikone_bih_l.html
Već spomenuta narodnosna diferencijacija na vjerskoj
osnovi, koja je tekla zajedno s procesom islamizacije
od 15. stoljeća nadalje, potisnuvši ostale subnacionalne
odrednice poput bosanske ili hercegovačke u drugi plan,
dovela je do kristalizacije modernih nacija hrvatske
i srpske utemeljenih na stoljetnim etničko-civilizacijskim
osnovicama. Stoga je bilo kakav pokušaj nijekanja povijesnih
korijena hrvatstva i srpstva na tlu današnje Bosne i
Hercegovine, kao i fantazija o mogućnosti stvaranja
bosanske nacije- političkopovijesni falsifikat i samoobmana
osuđena na propast.
Geneza pak suvremene bošnjačke nacije, nastale najvećim
dijelom od domicilnoga islamiziranoga stanovništva i
od bjegunaca (također islamiziranoga domorodačkog pučanstva)
iz Hrvatske (Lika, Dalmacija, Slavonija), te Srbije
i Crne Gore-složena je tema koja nadilazi okvire ovoga
prikaza, i može se naći detaljnije opisana na sljedećim
stranicama:
http://www.camo.ch/povijestbih.htm
http://www.hercegbosna.org/ostalo/zlovel.html
Verzija
3.
U
sedmom stoljeću nakon Krista, u valu slavenskih seoba,
šire područje izvora i srednjega toka današnje rijeke
Bosne naselilo je slavensko pleme Bosna, koje ubrzo
stvara i širi svoju državnu organizaciju u zemlji kojoj
daje svoje ime. U XII. st. nastaje u Bosni i Humu (što
je po "bošnjačkom" shvaćanju zapravo inačica
današnje Bosne i Hercegovine), kao izraz zasebnosti
i autohtonosti, posebna bogumilska vjera, progonjena
osobito uporno i okrutno od Katoličke crkve. Bošnjački
narod, medjutim, listom pristaje uz tu vjeru pretvarajući
ju tako u bosansku vjeru, da bi u XV. st., nakon turskoga
osvajanja zemlje, počeo masovan prijelaz na islam pristaša
te i takve bosanske vjere, koji su se na taj način svetili
za progone svoje vjere tijekom prethodnih stoljeća.
Bosanski Muslimani od pocetka jasno iskazuju svijest
o svojoj posebnosti u okvirima Osmanskoga imperija,
po čemu se Bosna precizno razaznaje kao zaseban entitet
u okvirima Imperija, sto se formalizira državno-pravnim
okvirima Bosanskoga pašaluka. U XIX. st., kada počinje
uspon nacionalnih pokreta na slavenskome jugu, srpski
i hrvatski pokreti uspješnim promidžbenim djelovanjem
privlače bosanske pravoslavce i katolike i od njih stvaraju
Hrvate i Srbe, čime je stvorena današnja slika Bosne
i Hercegovine.
Stvarnost
Ova
je teza, iznesena kao povijesni croquis u članku Mladena
Ančića, toliko glupa da smatramo da je ne zaslužuje
komentar širi od onoga koji je dao sam autor u svome
eseju, dostupnom na http://www.hercegbosna.org/ostalo/legendaob.html
|
