Na službenim web stranicama Franjevačke provincije Bosna Srebrena (www.bosnasrebrena.ba), Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM (www.franjevci.info) i u glasilu „Stopama pobijenih“ (godina III., br. 1(4), Humac, siječanj-lipanj 2010.) vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ čitam povijesna opravdanja komunističke udruge katoličkih svećenika „Dobri pastir“.

Pa tako na www.bosnasrebrena može se čuti sljedeće opravdanje: „Iz opisa poratnih prilika vidi se kakvo je bilo stanje svećenika u Bosni. Trebalo je rješavati mnoga pitanja-od snabdijevanja hranom i odijelom do ponovnog dobivanja vlastitog stambenog prostora, od vršenja vjerskih obreda i pouke do izbavljanja zatvorenih svećenika, od putovanja do opstanka sjemeništa.

Izravan nastup pojedinog svećenika pred vlastima nije donosio ploda. Trebalo je imati ustanovu koja će svećenicima pomagati da dođu do svog prava. I vlasti su bile svjesne nagomilanih problema i željele ih nekako riješiti. Redovni put kojim bi se ta pitanja mogla rješavati, tj. razgovorom biskupa s državnim vlastima, u to vrijeme bio je blokiran, zbog sukoba jugoslavenskih vlasti s nadbiskupom Stepincem. A na rješenje konkretnih pitanja nije se moglo čekati.

Zbog toga je dio bosanskih i hercegovačkih svećenika, sporazumno s državnim vlastima, osnovao udruženje „Dobri pastir“ sa zadatkom da rješava navedena i druga slična pitanja.“ Slične razloga navode autori na www.franjevci.info: „Malo nakon njegova izbora za provincijala (fra Mile Leke o. a.), obavijestio ga je 3. lipnja 1949. okružni sud u Mostaru da je na prijedlog državnog tužilaštva zaplijenjena sva pokretna imovina Hercegovačke franjevačke provincije.

Usprkos svemu fra Mile se u upravljanju držao svoga početnoga nauma. Zatražio je od predsjednika Bosne i Hercegovine da ga primi. Bio je primljen, u pratnji fra Serafina Dodiga i fra Blage Karačića. Tada je pisano i usmeno izrazio pokornost „prema narodnoj vlasti“ i iznio neke potrebe franjevačke zajednice.“ Hajmo redom!

Iz svega gore navedenog može se zaključiti da je prvi razlog osnivanja komunističkog udruženja katoličkih svećenika „Dobri pastir“ materijalne naravi. Čitajući takvo opravdanje pitam se je li itko od takvih vjerovao u Božju Providnost? Je li se itko sjetio Isusovih riječi: „Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje.

Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.“ (Lk 6, 29-30); uz put rečeno većina članova su bili franjevci koji se službeno nazivaju Red manje braće. Zar po svojoj karizimi ne trebaju nasljedovati sv. Franju, Asiškog siromaška? Ako već oni, koji se nazivaju čuvarima kršćanstva i rimokatoličanstva, trebaju udruženje kako bi se očuvali zašto onda nisu narodu savjetovali da i oni surađuju s komunističkim vlastima kroz različita udruženja? I sad se razloge te suradnje svećenika s bezbožnim komunističkim režimom opravdava borbom za opstanak.

Naša sadašnjost bi bila puno ljepša da to udruženje nije postojalo i da su svi zauzeli stav nadbiskupa Stepinca. Naprotiv, autor na www.bosnasrebrena skoro pa pronalazi krivca za takav odnos komunističkih vlasti prema Crkvi: „Redovni put kojim bi se ta pitanja mogla rješavati, tj. razgovorom biskupa s državnim vlastima, u to vrijeme bio je blokiran, zbog sukoba jugoslavenskih vlasti s nadbiskupom Stepincem.

A na rješenje konkretnih pitanja nije se moglo čekati. Zbog toga je dio bosanskih i hercegovačkih svećenika, sporazumno s državnim vlastima, osnovao udruženje „Dobri pastir“ sa zadatkom da rješava navedena i druga slična pitanja.“ Još jedan zavjet prekršen: poslušnost. Da bi se očuvalo materijalna dobra pod svaku se cijenu nastojalo iznaći rješenje, pa čak đavlu (komunistima) prodati dušu.

Komunisti su s druge strane imali razrađenu strategiju: „U postupku stvaranja katoličkih staleških svećeničkih udruženja prvo se krenulo ondje gdje je crkvena vlast i veći dio svećenstva bio skloniji suradnji s državnim vlastima, primjerice u Istri, Sloveniji te Bosni i Hercegovini (BiH).“ (M. Akmadža, Staleško udruženje katoličkih svećenika Hrvatske u službi komunističkog režima, str. 25.).

Cilj takvog nečeg bio je razbijanje crkvenog jedinstva i tako oslabiti moć Crkvene vlasti a Katoličku Crkvu barem neslužbeno odvojiti od Vatikana i politikom stvaranja tzv. narodne crkve barem je staviti pod svoj utjecaj. Državna vlast je uz pomoć lojalnih svećenika poticala osnivanje staleških svećeničkih udruženja. Komunistički režim svim sredstvima podupire udruženje obećavajući prava socijalnog osiguranja i mirovine te druge pogodnosti.

Nisu prezali ni od brutalnih metoda pritisaka. Na poseban način su se iskorištavali svećenici koji su već bili u zatvorima. Nagovarani i prisiljavani učlanjivali su se u udruženja. Neki od njih su nakon izlaska iz zatvora postali i vodeći ljudi udruženja. Ovdje priča ne završava. Bilo bi dobro kad bi završila. Ti isti vodeći ljudi vodili su grčevitu pravnu bitku s Crkvenom vlasti i Svetom Stolicom. Uporno su naglašavali da ih Crkveni zakonik ne može osporiti.

Dakle, u svim normalnim i izvanrednim prilikama predstavnici Katoličke Crkve jesu na terenu jedne biskupije mjesni biskup a na nivou države Biskupska Konferencija i nuncij. Nikakva država ne može osnovati neko udruženje svećenika a da ono ne bude podložno zakonitim poglavarima Katoličke Crkve. U ime Crkve s predstavnicima vlasti mogu razgovarati i pregovarati jedino oni koji su za to ovlašteni. Nikada nikakvo udruženje nije bilo ovlašteno kao takvo za pregovore s vlastima bilo koje države.

Dakle, sve opet navodi da je samo jedan određeni krug svećenstva imao koristi od komunističkog udruženja katoličkih svećenika „Dobri pastir“. Nakon što su biskupi 25. rujna 1952. zabranili svećenicima članstvo u staleško udruženje katoličkih svećnika komunističke vlasti su prosvjedovale i optuživale Svetu Stolicu da se miješa u unutarnje poslove FNRJ. Sama Sveta Stolica je 15. prosinca 1952. jasno i nedvosmisleno odgovorila: „Poznato je da državne vlasti stoje iza ovih udruženja.

Mnogobrojni svećenici su bili prisiljavani i još… se prisiljavaju, da im pristupe, i primamljivanjem ekonomskim prednostima, koje se pružaju svećenicima, koji su članovi udruženja. I tako…, što nisu članovi tih udruženja, prave se teške zapreke stanovitim svećenicima u vršenju njihove… službe… U krilu spomenutih udruženja… jesu svećenici, koji često puta nisu u redu s božanskim zakonom ili s crkvenom disciplinom… Policija je prisutna na sjednicama, na kojima sudjeluju… i političke ličnosti. Tu se… psuje djelatnost… čak i Crkve.

Uska suradnja je ujedinjavala i ujedinjuje ova udruženja s Narodnim frontom… i KP…, sada sa Savezom komunista Jugoslavije… Ova udruženja teško remete crkvenu stegu…“ (V. Nikolić, Stepinac mu je ime, sv. 1., Munchen-Barcelona 1978., str. 392-400.). Nakon ovoga je uslijedio prekid diplomatskih odnosa Jugoslavije i Vatikana. Razlogu tomu jesu komunistička udruženja katoličkih svećenika.

Koristeći povijesne podatke stradanja Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini konačne brojke su doista zastrašujuće: Banjalučka biskupija je izgubila 73,08% svećenstva (tj. 19 svećenika), Mostarsko-duvanjska je izgubila 69,77% svećenstva (16 svećenika), a Vrhbosanska 56, 45% (35 svećenika). Franjevačka provincija Bosna Srebrena izgubila je 54 svećenika (36, 67% od sveukupnog broja svojih članova) a u Hercegovini franjevačka provincija je izgubila 66 svećenika (43, 30% od sveukupnog broja svojih članova) (usp. J. KRIŠTO, Riječ je o Bosni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008., str. 320.-321.). Komunistima je Crkva bila kriva za sva zločinačka djela nacističkih i fašističkih režima.

U samoj ideologiji komunizma religija je trebala nestati, ali pred narodom je bilo potrebno opravdati takvu nepravdu i zločine počinjene nad vjernicima i crkvenom hijerarhijom. Preuzimanjem vlasti 1945. godine komunisti su se požurili dokinuti sve katoličke organizacije, odgojno-obrazovne i karitativno-humanitarne ustanove koje su bile pod vodstvom Crkve, oduzimana su materijalna dobra od biskupijskih preko samostanskih do župnih, vjeronauk je stjeran u crkvene prostore (ako ih je bilo), agrarnom reformom oduzeta su sva dobra a konfiskacijom i nacionalizacijom Crkvi je oduzeto zemljište i ostali posjedi. Doista jedna situacija u kojoj se trebalo tražiti izlaz. Bilo je to vrijeme otvorenog progona Crkve. Hajmo redom!

Crkva tj. Crkveni poglavari (biskupi), s jedne strane, nisu pristajali ni na kakvu suradnju s takvim vlastima, a s druge strane određeni krug svećenika bili su spremni tražiti izlaz u suradnji s tim i takvim komunističkim vlastima. Biskupi nisu pristajali na suradnju iz razloga što se komunizam u svojoj ideologiji suprotstavljao ponajprije temeljnim načelima koje je Crkva stoljećima zagovarala. Nije takvo ponašanje bilo čudno jer još 1937. godine Papa Pio XI. u enciklici „Divini Redemptoris“ osuđuje ateistički komunizam, kojeg je nazvao „potpuno izopačenim“. Ali isto tako isti Papa Pio XI. 1931. godine odredio se u enciklici „Non abbiamo bisogno“ protiv fašističkog totalitarizma i šest godina kasnije u enciklici „Mit Brennender Sorge“ energično osudio nacistički totalitarizam.

Dakle, biskupi su imali i te kako jasno uporište da se odrede kako prema komunizmu tako prema nacizmu i fašizmu. To su biskupi vrlo brzo učinili i to ne samo prema komunistima nego i prema udruženjima katoličkih svećenika koje su osnivali i poticali komunisti. Dokumenti i pisani tragovi svjedoče da su crkveni poglavari bili protiv takvih udruženja. Mons. Čekada 15. prosinca 1949. jasno piše da „nijednom svećeniku nije dopušteno dati ime društvu ili udruženju za čije statute nije dobiveno prethodno odobrenje mjesnoga Ordinarija“.

General franjevačkog reda jasno je stavio na znanje fra Josipu Markešiću redodržavniku Bosne Srebrene da svoje podložnike opomene i upozori kako trebaju pokazati potpunu i cjelovitu podložnost normama Sv. Stolice i Aspostolskog nuncija u Jugoslaviji. Isto tako General franjevačkog reda pisao je svim provincijalima franjevačkih provincija u Jugoslaviji da moraju imati odobrenje upravitelja Apostolske nuncijature prije nego pristupe javnim civilnim, političkim i vojnim vlastima da zatraže potporu, pomoć, povlastice i slične stvari. Drugim riječima, stav Crkve (Svete Stolice, Generala franjevačkog reda…) bio je da svećenici i redovnici ne smiju sudjelovati ni u kakvim udruženjima koje osnivaju ili potiču komunističke vlasti.

Zanimljiv je i podatak da je General Male Braće u Rimu fra Pacificio Perantoni čuo i znao da neka njegova subraća u Bosni i Hercegovini rade na osnivanju „Udruženja narodnih svećenika“ i da su primili ovlasti od civilnih vlasti. I kako smo gore vidjeli izričito zabranjuje takvo nešto. S druge strane danas se pokušava, kao i kod samog osnivanja i djelovanja komunističke udruge katoličkih svećenika „Dobri pastir“, opravdati osnivanje i djelovanje takve udruge, premda je stajalište Sv. Stolice ostalo nepromijenjeno usprkos prijašnjim i sadašnjim pokušajima obrane udruženja.

Tako će i fra Vinko Dragićević u novije vrijeme pokušati u članku „Fra Serfin Dodig i njegov odnos prema partizansko-komunističkoj vlasti“ u glasilu Vicepostulature postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ koje nosi naziv „Stopama pobijenih“ u br. 1. od ove godine pokušati opravdati fra Serafina. List koji govori o mučki ubijenim franjevcima od komunističkih vlasti, a sada se u tom istom listu opravdava fra Serafinova suradnja s komunističkim vlastima i to kroz njegovo djelovanje u udruzi „Dobri pastir“.

Sva opravdanja kako njega tako i svih drugih svode se na to kako su jedino mogli kroz suradnju s komunistima osigurati oslobađanje svoje subraće iz zatvora i povratak otete imovine. Tako, kako piše fra Vinko Dragićević na str. 14., fra Serafin „razvija taktiku pomaganja Crkvi i svome narodu“. Samo da se napomene fra Serafin Dodig kao čapljinski župnik na osnivačkoj skupštini komunističkog udruženja katoličkih svećenika „Dobri Pastir“ 25. i 26. siječnja 1950. u Sarajevu izabran je za potpredsjednika te iste udruge.

Osnivanje udruge „Dobri Pastir“ može biti dvojako motivirano: 1. lojalnost određenog kruga fratara komunističkim vlastima (u udruženju je 1975. godine od sveukupnog broja bosanskih franjevaca bilo je 62%, hercegovačkih 26%, a dijecezanskih svećenika 12% od sveukupnog broja); 2. ucjene i pritisci od strane komunističkih vlasti. Komunisti su zamislili udruženja kao sredstvo stvaranja razdora među svećenstvom, odvajanje nižeg klera od više crkvene hijerarhije kako bi se oslabio utjecaj Crkve, a krajnji cilj je bio stvaranje državne Crkve koja ne bi više bila odana Sv. Stolici nego komunističkim vlastima. UDBA polazi od konstatacije da su franjevci u napetim odnosima s crkvenom hijerarhijom i biskupijskim klerom zbog upravljanja župama te da su neki od franjevaca skloni razumijevanju s vlastima a i da su manje vezani za Vatikan.

Čak se išlo dotle da su pred izbore provincijala Bosne Srebrene zatvorili 30-tak franjevaca i dotadašnji privincijal fra Vitomir Jelčić kako bi bio izabran njihov čovjek fra Josip Markešić (usp. J. KRIŠTO, Riječ je o Bosni, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2008., str. 327 -330.). A to im je i uspjelo! Nakon zatvora sam fra Vitomir Jelčić dat će podršku osnivanju komunističke udruge „Dobri Pastir“.

Zaključimo jednostavnim riječima. Unatoč svim nevoljama koje su snašle kako vjernike rimokatolike tako biskupe i svećenike ostalo se pri jasnom stavu da nema suradnje s jednim bezbožničkim režimom koji je zahtijevao od Crkve da se podloži komunističkim vlastima. Doista u svemu tome su se komunisti služili svim i svačim, ali ni danas se ne može opravdati ili opravdavati djelovanje te iste komunističke udruge „Dobri Pastir“. Komunisti koristeći unutarnje Crkvene probleme koji su se očitovali u neposlušnosti crkvenim poglavarima nastoje odvojiti Crkvu od Vatikana, a samim tim i od Krista. Ništa se od toga nije ni danas promijenilo.

Na žalost danas se realiziralo u nekim hercegovačkim mjestima (Grude, Ploče-Tepčići, Crnač, nekim dijelovima Mostara (Cimu, Ilićima, Rudniku) i Čapljini) ono što su Tito i njegovi komunisti sanjali. Preobučeni komunistički političari, koji se danas izdaju za Hrvate i demokrate u suvremenim demokratskim strankama s hrvatskim predznakom, nastoje podčiniti, kontrolirati, odvojiti i stvoriti nacionalnu Crkvu (a sve po uzoru na braću s istoka) kako bi se lakše s njom služilo u dnevno-političke svrhe.