Župe Majdan i Dobrljin/Vodičevo. Za vrijeme Dubičkog rata 1787.-1791. je stanovništvo župe Vodičevo ili izbjeglo u Hrvatsku ili se povuklo u šumu prema Prijedoru. Sjedište župe je preneseno iz Vodičeva u Šurkovac kod Prijedora.

biskupi znaci nisu tamo bili 1743 ili 1768....? :-(

Kako nisu. Pogledaj popis ponovo.

Posušje -Gorička župa u to vrijeme
Kroz sve popise i iz 1743.godine(iako za pojedina mjesta imaju popisi i iz 1725.g 1742.g) i 1768.godine uz mnoga nestala prezimena sa ovih prostora jedino postojano je prezime Bošnjak kroz sva ova stoljeća -Hrvati i katolici i prezime Barišić.
Može malo više o tim prezimenima?

koliko je ova karta virodostojna sto se tice granica zupa

zupa Dobretici je najmanje 5 puta veca nego danas, a sela koja obuhvaca popis iz te godine se nalaze danas u zupi, znaci nema "uljeza"

Znači sjedište Župe Žepče je bilo u Zavidovićima?

btw, ja mogu odradit dio popisa... ionako se ubijam od dosade

Mršo, ako ti je dosadno, bili otišao u knjiznicu u Lj i preslikao kju knjigu?

Reci koja ti treba... Nisam učlanjen u knjižnice, al mogu na burazovu člansku.

središte Zupe Žepče je Bilo u Osovi, a kasnije je Osova usla u granice političke općine Zavidovići. U ostalom znas da je u Zepackom kraj granicama opcina u Kraljevini SHS hrvatski zivalj podjeljen u opcine Zepce, malgaj i zavidovice.. uvijek nas handrirali a mi se ne damo.

inače molio bih lijepo ako bi netko mogao staviti popis zupe zepce :)

Ma da, Osova, najstarija župa žepačkoga kraja...

Zanimljivo, prema maticama župe Komušina s početka 18. stoljeća, selo Papratnica je pripadalo našoj župi

Ma da, Osova, najstarija župa žepačkoga kraja...

Zanimljivo, prema maticama župe Komušina s početka 18. stoljeća, selo Papratnica je pripadalo našoj župi


kada govorimo o papratnici u tom vremenu vjerovatno je rijec o Gornjoj Papratnici, a danasnja papratnica nije ni postojala. Gornja papratnica je po svoj prilici jednako udaljena od Komisine kao i od osove, stoga me to ne cudi , iako nisam znao, i hvala na podjeljenoj informaciji.

Na ovoj karti su prikazane isključivo općinske granice iz 1991. Granice župa bi bile puno kompliciranije i možda ne bi izgledale logično. Problem je što je bilo izoliranih mjesta s nešto katolika koji su naravno morali pripadati nekoj župi. Tako imamo šaku katolika u Ključu koji pripadaju dalekoj župi Majdan(Sasina kod S. Mosta), katolike u Lišnji kod Prnjavora koji su spadali pod župu Kotor(!). Kad bi se ovo nacrtalo na karti, izgledalo bi kao da je katolička župa pokrivala čitav Prnjavor.

A Mrsho, Papratnica nije morala biti u župi Komušina. Sve što nam kažu matice je da su se neki ljudi iz Papratnice vjenčavali u župi Komušina. Primjetit ćeš da su većina tih ljudi žene, i da su jednostavno udane u sela župe Komušina. Muževi su redovno iz Vrućice, Ljetinića, itd. A Papratnica je na popisu 1743. dio župe Žepče.

Ahaa, znam da mi je odma zapala za oči ta Papratnica... :)

Možda se neki od vas pitaju šta je dugoročna svrha svega ovog. Ovo ispod. To je samo par nasumice odabranih primjera.

BAJRAMOVCI - OPĆINA KUPRES

Glavni rodovi u selu 1991. godine

Bosnić (18)
Sveti Jovan Krstitelj

Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, predak Bosnića je u Bajramovce došao iz okolice Drvara početkom XIX stoljeća zbog siromaštva. Bosnići su u parohiji Vukovsko, kojoj su pripadali Bajramovci, zabilježeni na popisu pravoslavnih porodica 1882. godine. Tradiciju o porijeklu iz Drvara potvrđuje činjenica da Bosnića Jovanjštaka ima dosta oko Drvara. Petar Rađenović je zabilježio da ih je u tom kraja 1930.-ih godina bilo 57 domaćinstava. Zabilježio je i tradiciju da su dalekim porijeklo s rijeke Bosne, po kojoj su i dobili prezime, ali da su prije dolaska u drvarski kraj živjeli u Lici. Bosnića doista ima u Lici, jer je 1915. godine tamo zabilježeno 21 domaćinstvo. Većinom su živjeli oko Donjeg Lapca. Popis Like i Krbave 1712. bilježi nekog kneza Bosnića u Mekinjaru kod Udbine, gdje je Bosnića bilo i 1915. Čini se da je to selo matica Bosnića. Iz njega su vjerovatno prešli prvo u Lapac pa onda u okolicu Drvara.

Crnogorac (10)
Sveti Nikola

Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, Crnogorci su doselili iz Crne Gore početkom XIX stoljeća. Nakon dolaska su očigledno dobili novom prezime po kraju iz kojeg su došli. Pošto ne pamte staro prezime, precizniju maticu ovog roda u Crnoj Gori nije moguće odrediti. U parohiji Vukovsko, kojoj su pripadali Bajramovci, Crnogorci su zabilježeni na popisu pravoslavnih porodica 1882. godine.

Krndija (7)
Sveti Đorđe

Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, Krndije su došli oko 1830. godine iz Vagana kod Glamoča. Kao razlog preseljenja se spominje siromaštvo. Krndija na popisu pravoslavnih porodica 1882. godine ima samo u parohiji Glamoč, što baca sumnju na vrijeme dolaska ovog roda u Bajramovce. Milojević je istražio i selo Vagan, gdje je našao Krndije koji su ostali u selu. Oni su mu pričali da su se nekad prezivali Kantarević i da su došli iz sela Plavno kod Knina u Dalmaciji početkom XIX stoljeća. Kantarevića u XX stoljeću u Plavnom nije bilo. Postoji porodica Kantara, ali oni slave Lučindan pa nije jasno jesu li u rodu s Krndijama. I u Bosanskoj Krajini ima Kantara, ali oni slave Jovanjdan i Lučindan.

Kureljušić (16)
Sveti Nikola

Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, Kureljušići su došli s Duvanjskog polja u prvoj polovici XIX stoljeća. Predak im je bio kmeta bega Džepara iz Livna, a od njega je otišao prvo u Ljušu u šipovskoj općini, na zemlju bega Pašića iz Gornjeg Vakufa. Nakon toga se preselio u Bajramovce. Tradiciju o vremenu dolaska potvrđuje činjenica da se na popisu pravoslavnih porodica 1882. godine Kureljušići bilježe u parohiji Vukovsko, kojoj su Bajramovci pripadali. Samo prezime Kureljušić se u XX stoljeću ne sreće u općini Tomislavgrad, pa nije sigurno jesu li se i na Duvnu prezivali Kureljušić. U tom kraju je bilo nekoliko većih rodova Nikoljštaka, pa nije moguće odrediti staro prezime Kureljušića.

Marić (18)
Sveti Đorđe

Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, predak im je došao iz Hotkovaca kod Glamoča sredinom XIX stoljeća. Došao je prvo u Rilić, pa onda u Bajramovce. Vrijeme dolaska potvrđuje popis pravoslavnih porodica 1882. godine, koji Mariće bilježi u parohiji Vukovsko kojoj su pripadali Bajramovci. Po istoj tradiciji, staro prezime im je bilo Dosadović. Prezime Dosadović se ne nalazi nigdje kod južnih Slavena, pa je moguće da je ovo samo tradicija.

Milišić (5)
Sveti Nikola

Kada je 1920.-ih geograf Borivoje Milojević obilazio Kupreško polje, Milišići mu nisu znali reći ništa o porijeklu, osim da su doseljenici i da su neko vrijeme živjeli u Ljuši kod Šipova. Kod Bugojna je bilo pravoslavnih Milišića, pa se čini da bi i kupreški Milišići mogli biti porijeklom od njih. 1882. Na popisu pravoslavnih porodica 1882. godine, Milišići Nikoljštaci se pojavljuju samo u parohiji Oborci kod Donjeg Vakufa.

Šebez (6)
Sveti Grigorije

Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, Šebezi su došli iz Babića kod Šipova krajem XVIII stoljeća. Tamo su se prezivali Labudić i imali svoju zemlju koju su prodali pa onda došli na Kupres. Prezime Šebez se 1882. na popisu pravoslavnih porodica pravoslavne mitropolije Dabro-bosanske spominje samo u parohiju Vukovsko, kojoj su pripadali i Bajramovci. Prezimena Labudović tada uopšte nema u čitavoj mitropoliji. Rade Rakita bilježi tradiciju u selu Babići da samo rod Radovanaca ima svoju zemlju i da su najstariji rod u selu. Radovanci slave Svetog Grigorija kao i Šebezi, što je inače jako rijetka slava. Sasvim je moguće da su Šebezi u nekom srodstvu s njima.

Ostali rodovi u selu 1991. godine

Osim gore navedenih rodova, u selu se 1991. u manjem broju bilježe i slijedeća prezimena: Ždero (2)


IZVORI

Grujić, Radoslav. "Plemenski rječnik ličko-krbavske županije." Zbornik za narodni život južnih Slavena. XXI.2 (1917)

Janjatović, Đorđe. Prezimena Srba u Bosni. Sombor: Prosveta-Trgovina, 1993

Kaser, Karl. Popis Like i Krbave 1712. Zagreb: Prosvjeta, 2003.

Milojević, Borivoje Ž. "Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko Polje." Naselja i poreklo stanovništva. 13. (1923)

Nakićenović, Savo. Kninska Krajina. Beograd: Nikola Pašić, 2004.

Rađenović, Petar. "Unac." Naselja i poreklo stanovništva. 30. (1948)

Rakita, Rade. Janj. Banja Luka: Književna zadruga, 2003.

SUHOVA - OPĆINA KUPRES

Glavni rodovi u selu 1991. godine

Barišić (15)


Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, Barišići su u Suhovu došli oko 1870. godine iz Rastičeva. Tamo su došli krajem XVIII stoljeća iz okolice Posušja. Vrijeme dolaska potvrđuju i popisi katolika 1743. i 1768. godine, koji na Kupresu ne nalaze Barišiće. Ti popisi zatiču Barišiće u Vinjanima kod Posušja, što potvrđuje tradiciju o mjestu porijekla kupreških Barišića. Tu je čini se i matica ovog roda, odakle su odselili dalje u Dalmatinsku Zagoru, Livanjsko polje, Duvanjsko polje, Kuprešku visoravan i druge krajeve. Nije poznato jesu li od nekud doselili u Vinjane ili su tu starosjedioci. Ključ porijekla Barišića vjerojatno drži jedna pjesma Andrija Kačića Miošića koja izričito kaže da su Barišići starinom od roda Jeličića. Jeličići su starosjedioci na Brotnju, što sasvim odgovara migracijskim pravcima Barišića.

Bušić (12)


Po tradiciji koju je zabilježio Borivoje Milojević, Bušići su u Suhovu došli oko 1870. godine iz Rastičeva. Ista tradicija navodi da su u Rastičevo došli iz Rakitna kod Posušja početkom XIX stoljeća. Vlajko Palavestra je među rakitskim Bušićima zabilježio da su došli iz okolice Imotskog. Ovu tradiciju potvrđuje činjenica da Bušića na biskupskim popisima 1743. i 1768. nema ne samo u Rakitnom, nego bilo gdje u Bosni. Očito su u to vrijeme još živjeli u Dalmaciji, gdje im je matica selo Donji Vinjani. Prvi spomenu Bušića u Dalmaciji je 1661. godine, kada se spominje neki fra Nikola Bušić u samostanu u Makarskoj. Prvi siguran spomen njihove prisutnosti u Donjim Vinjanima je mletački katastar iz 1725. godine, koji bilježi Grgu Bušića kao vlasnika neke zemlje u selu.

Janković (7)


Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, predak Jankovića je došao iz Dalmacije u drugoj polovici XIX stoljeća. Došao je prvo u Zlosela, a onda su njegovi potomci prešli u Suhovu. Zbog manjka preciznije odrednice porijekla u ovoj tradiciji, teško je odrediti odakle su došli Jankovići, ali po geografskoj logici se čini da bi to bilo selo Strizirep kod Trilja. Tamo postoji veći rod Jankovića, koje u tom kraju zatiče već popis katolika Splitske nadbiskupije 1725. godine.

Jurič (12)


Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Juriči su na Kupres došli krajem XVIII stoljeća i osnovali selo koje se po njima zove Juriči. Brzo su preselili iz njega, i otišli u Suhovu i druga obližnja sela. Porijeklom su sa Duvanjskog polja, gdje su jedan od većih katoličkih rodova. U Mesihovini kraj Tomislavgrada ih bilježi već biskup Dragićević 1743. godine. Još ranije se Juriči sreću 1686. godine u Brelima kod Makarske kao izbjeglice iz biokovskog sela Zagvozd. Nije poznato jesu li Juriči iz Zagvozda došli na Duvno ili obratno.

Šimić (30)


Najveći su rod u selu i 1991. su činili više od trećine njegovog pučanstva. Po tradiciji koju je zabilježio Krunoslav Draganović, Šimići su u Suhovu došli krajem XVIII stoljeća. Prvo su se naselili u Juričima, a onda nešto kasnije prešli i u Suhovu. Došli su iz Gruda u Hercegovini, gdje su danas jako mnogobrojan rod. Matica im je selo Ružići, gdje ih bilježe biskupski popisi katolika 1743. i 1768. godine. Staro prezime Šimića je Vojnić, a u Ružiće su doselili iz Tučepa kod Makarske. Tamo se prvi put spominju oko 1662. godine, i već tad nose dvojno prezime Šimić-Vojnić. U Tučepima su izbjeglice iz Hercegovine, točnije sela Vojnići kraj Ljubuškog. Iz tog sela, koje je po njima i dobilo ime, su po tradiciji izbjegli zbog nekakvog ubojstva.

Ostali rodovi u selu 1991. godine

Osim gore navedenih rodova, u selu se 1991. u manjem broju bilježe i slijedeća prezimena: Kovačec (1)

IZVORI

Džaja, Miroslav, and Draganović Krunoslav. Sa Kupreške visoravni. Slavonski Brod: Grafičko poduzeće "Plamen", 1970.
Ivanković, Ante. Duvanjska prezimena. Tomislavgrad: Naša ognjišta, 2001.
Jolić, Robert. Stanovništvo Brotnja u tursko doba. Tomislavgrad: Naša ognjišta, 2009.
Leksik prezimena Socijalističke republike Hrvatske. Zagreb: Matica Hrvatska, 1976.
Milojević, Borivoje Ž. "Kupreško, Vukovsko, Ravno i Glamočko Polje." Naselja i poreklo stanovništva. 13. (1923)
Nosić, Milan, and Magdalena Vidinić. Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena I. Rijeka: HFD, 1999.
Nosić, Milan, and Magdalena Vidinić. Bosansko-hercegovačka hrvatska prezimena II. Rijeka: HFD, 2000.
Palavestra, Vlajko. "Porijeklo stanovništva Rakitna." Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu - Etnologija. 39. (1984)
Zelić-Bučan, Benedikta. "Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine." Izdanja Historijskog arhiva u Splitu. VI. (1967)

GORNJE GRANČAREVO - OPĆINA TREBINJE

Glavni rodovi u selu 1991. godine

Arnautović (6)


Po tradiciji koju je zabilježio Hivzija Hasandedić, Arnautovići su najstariji rod u selu. Dizdar tvrđave Klobuk, jedan od Agbabića, je dao zemlju u Grančarevu nekom Albancu koji je tu onda ostao. Po njemu su dobili nadimak Arnauti ili Arnautovići. Ako je ovo istina, to se moralo dogoditi nakon 1699. godine, jer su Mlečani 1689. bili osvojili Klobuk i vratili su ga tek deset godina kasnije mirom u Karlovcima.

Bijedić (18)


Po tradiciji koju je zabilježio Hivzija Hasandedić, Bijedići su doselili iz sela Nudo sredinom XIX stoljeća. Nudo se nalazi nekih pet kilometara jugoistočno od Grančarevu, uz crnogorsku stranu državne granice. Prije toga su živjeli u Risnu u Boki, dok Risan nije 1684. godine pao u mletačke ruke. Preselili su u Nudo koji je tada činio dio Korjenića. Tamo se već 1695. godine spominju neki Omer i Ahmed-aga Bijedić. Od ovog roda je i političar Džemal Bijedić

Duraković (34)


Durakovići su najveći rod u selu i 1991. su činili skoro trećinu njegovog stanovništva. Kao i većina drugih muslimanskih rodova u Korjenićima, po tradiciju su došli iz Boke Kotorske nakon 1689. godine. Ne znaju preciznije reći u kojem mjestu su živjeli. Omer Duraković je početkom XIX stoljeća bio glavni inicijator građenja džamije u Grančarevu, a nekoliko njegovih potomaka je vršilo imamsku dužnost u njoj u slijedeća dva stoljeća.

Hadžimahović (10)


Hadžimahovići su u Grančarevo došli iz Skočigrma. Kao i većina drugih muslimanskih rodova u Korjenićima, po tradiciju su došli iz Boke Kotorske nakon 1689. godine. Hasandedić ih navodi kao rod porijeklom iz Boke, ali ne donosi ništa više o njima. Jedan od Hadžimahovića se sredinom XIX stoljeća spominje kao imam u Grančarevu.

Janković (10)
Sveti Ignjatije

Jedini su pravoslavni rod u selu. Po tradiciji koju je zabilježio Jevto Dedijer, Jankovići pripadaju starom rodu Maleševaca. Njihova matica je nekadašnje selo Malina koje se nalazilo na pola puta između Bileće i Trebinja. Rod je vremenom iselio i selo je ostalo pusto. Za ovaj rod je vezana vrlo specifična slava, Sveti Ignjatije Bogonosac. Opštenito se uzima da su sve porodice u istočnoj Hercegovini koje slave ovu slavu porijeklom od roda Maleševaca. Maleševci se kao vlaški katun spominju u dubrovačkim dokumentima još u XIV stoljeću.

Slijepčević (23)


Po tradiciji koju navodi Hivzija Hasandedić, Slijepčevići su rod s pravoslavnim Slijepčevićima iz Samobora kod Gacka. Neki Petko Slijepčević je prešao na islam i dobio zemlju od klobučkog kapetana Agbabića. Po tradiciju koju imaju samoborski Slijepčevići, njihov predak je došao iz plemena Drobnjak u Crnoj Gori sredinom XVI stoljeća. Zvao se Marko i bio je sin Vučura Omakalovića, drobnjačkog vojvode. Od njega vode porijeklo sva četiri roda u Samoboru; Slijepčevići, Popovići, Starovići i Davidovići. Specifičnost sva četiri roda je da slave vrlo rijetku slavu, Svetog Savu Srpskog.

Ostali rodovi u selu 1991. godine

Osim gore navedenih rodova, u selu se 1991. u manjem broju bilježe i slijedeća prezimena: Delalić (4), Đuričković (1), Idriz (2), Muhić (1), Salković (2) i Šehović (3)

IZVORI

Dedijer, Jevto. "Bilećske Rudine: antropogeografska ispitivanja." Naselja i poreklo stanovništva. II. (1903)
Filipović, Milenko, and Miloš Slijepčević. Samobor - Selo u gornjoj Hercegovini. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1969.
Hasandedić, Hivzija. Muslimanska baština Bošnjaka II : Herceg Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercegovina. Mostar: Islamski kulturni centar, 1999.
Hasandedić, Hivzija. Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini. Sarajevo: El-Kalem, 1990.
Kreševljaković, Hamdija. Kapetanije u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, 1954.
Milićević, Risto. Hercegovačka prezimena. Beograd: Svet knjige, 2005.

Odlicno! Samo nastavi :)

Porijeklo i migracije Srba:

Niti jedan porijeklom iz Srbije? Svi Hercegovci?

Kako ovo Vujo? Od koga onda nastadoše Srbi u Srbiji? Jesu li i oni većinom sa ovih prostora naznačenih na karti? Kad se desila migracija?
Jel bijaše Srba u sjevernoj Srbiji prije 800 godina ili svi još bijahu u Hercegovini?

Na karti sam označio samo Srbe iz BiH i Hrvatske, nisam se bavio Srbijancima, pošto je tu stvar malo komplikovanija. Zapadni dio centralne Srbije je isto ova Hercegovačko-crnogorska struja, centralni dio - Pomoravlje je sa Kosova i Makedonije, a istočni šopsko i timočko stanovništvo.

Evo odlične karte Jovana Cvijića:
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/c ... Srbija.pdf

Pa to je jezgro srednjovjekovne Srbije - gornje Podrinje, Istočna, Stara Hercegovina i Stari Vlah - jugozapadna Srbija.

Stvari su malo kompliciranije nego ova karta pokazuje. Inversne migracija, recimo, nisu prikazane. Sprsko stanovništvo Drvara, Grahova i B. Petrovac je velikim dijelom porijeklom iz Dalmacije. S druge strane, to dalmatinsko stanovništvo je često porijeklom iz gore navedenih krajeva, pa se na neki način može govoriti o povratnicima a ne doseljenicima iz Dalmacije.

Ajmo se malo igrati. Za 10 bodova, da vidimo može li netko identificirati vjeroispovjest nositelja svih prezimena ispod. Prvi koji dobije 100% može izabrati knjigu iz moje digitalne kolekcije. :)

1. Muratović - Stolac
2. Ćenan - Livno
3. Franić - Kupres
4. Karimović - Žepče
5. Jović - Livno
6. Martinović - Stolac
7. Baticeli - Konjic
8. Bilanović - Tomislavgrad
9. Ivković - Jablanica
10. Sarić - Bosansko Grahovo