Očito je da nijedan akter nije Daytonski sporazum kao takav uzimao zaozbiljno, već kao provizorij i odskočnu dasku za ostvarenje svojih ciljeva u “drugom poluvremenu”.
Ostalo je nekažnjeno ritualno odsijecanje glava Hrvatima u Miletićima, masakr u Križančevom selu kod Viteza, ubojstvo osmero djece iz Viteza dok su igrala košarku, zločini u Buhinim Kućama, Bobašima, Maljinama…
Koliko je u bosansko/bošnjačko/građanskom praktičnom umu kratak put između “antifašiste” i “fašiste”, raje i papka, legende i “Čovićeve/Izetbegovićeve/Dodikove pudlice” uvjerili su se ovih dana Danis Tanović, Dennis Gratz i Peđa Kojović, koji su, nakon primitivne prozivke od strane Emira Suljagića, postali najnovije pridošlice u klub neprijatelja Bosne i njene radne i neradne raje.
Jedna od najčuvanijih tajni u vezi s Olujom jest sastanak hrvatskih časnika s ministrom obrane Gojkom Šuškom (15. srpnja 1995.) u njegovu rodnom Širokom Brijegu. Za njega se do sada nije znalo. Uz Tuđmanov "blagoslov", sedam najpovjerljivijih časnika HV-a, zajedno s ministrom, dogovorili su operativni plan Oluje, odnosno akcije oslobađanja Knina kodnog naziva Kozjak – 95.
Da je netko, slučajno, poratnih godina u Bosni i Hercegovini ispisivao borhesovsku opću povijest beščašća ove zemlje, to bi zasigurno bila knjižurina opsega veličanstvenog romana “2666” Roberta Bolana.
Reformska agenda i izmjene zakon o radu nikako neće uvesti reda u društveno ekonomske odnose u BiH niti generirati nova radna mjesta. Naprotiv, oni će umanjiti broj radnih mjesta i, nakon privatizacije elektro, telekom i energetskih resursa, što je i jedini cilj ovih dokumenata, donijeti još veći kaos u BiH.
Izgubljene bitke i ratovi često zamaraju političare, povjesničare ali i širu javnost. Puno je takvih primjera, ne samo u našem okruženju. I druge države muku muče s glasinama o izdajama i prodajama teritorija i namjernom preseljenju stanovništva. Ipak, čini mi se da nigdje kao za vrijeme ratova u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj nismo imali priče koje bi kružile i dvadeset godina poslije sukoba. Valjda se kod nas potvrđuje ona Göbbelsova da ako se laž ponavlja dovoljno puta ona na kraju postane istina.
Upravo je povijest – bilo ona bliža bilo ona dalja – prostor na kojemu se lome koplja sadašnjosti. Kroz to se dokazuje „tko je stariji“ i „čija je Bosna“.
Postojeći javni servis u biti ima tri državne televizije, s tim da jedna otvoreno priznaje etničku usmjerenost, druga je krije, a treća se bori protiv vlastite etničke definiranosti. Ovakvo stanje u javnom servisu uvjetuje da tri televizije nemaju novca, jer pretplata opada a marketing je sve slabiji. Uslijed svoje etnocentričnosti program koji nude za Hrvate je loš, i kako glas naroda kaže: odvratan.
Još jedno veliko razočaranje doživjele su obitelji 19 visokih vojnih i političkih dužnosnika, odreda hrvatskih intelektualaca iz Bugojna, kojima se nedugo nakon što ih je zarobila Armija BiH (lipanj 1993.) gubi svaki trag (rujan-listopad 1993. godine). Neosporno je, njihova sudbina je tragična, nad njima je izvršen zločin, no izvršitelji i nalogodavci su još uvijek nedostižni (?), na slobodi su, a što je još tragičnije, njihova tijela još uvijek nisu pronađena.
No, izgleda kako Bošnjaci ne vide ništa loše u tom što su bugojanski Hrvati nestali. Već 20 godina drže jezik za zubima štiteći najgore iz svog naroda. Ili možda najbolje? Dževad Mlaćo je danas bugojanska elita, a Dijanu Strujić, suprugu nestaloga Miće Strujića, probisvijeti izbacuju iz vlastitoga stana u Bugojnu. I nikom ništa. Sve po zakonu!
Vašim narativom kazano - kada bi ostao jedan Hrvat da pogasi svijetla u Hercegovini i potom putovao od Odžaka do Travnika, i dalje bi bio konstitutivan jer nećemo niti planiramo svi otići raditi u Dalmaciju u Republici Hrvatskoj budući da BiH smatramo vlastitom domovinom u kojoj želimo zajednički živjeti sa pripadnicima svih naroda i građana – ravnopravni u svakom smislu te riječi.
Federalizacija Bosne i Hercegovine se nameće kao ključ njene održivosti. Međutim, njena je temeljna pretpostavka bezrezervno prihvaćanje konstitutivnosti kao državotvornog načela koje u značajnoj mjeri legitimira federalnu organizaciju zemlje i predstavlja uporište za afirmaciju kolektivne i individualne ravnopravnosti.
Kad je objavljeno da će generalni konzul Bosne i Hercegovine u Chicagu postati Ivan Šušnjar (36), građevinski inženjer, novinar i esejist iz Posušja, dr Emir Suljagić (40), zamjenik ministra obrane, bivši novinar i autor dviju politikoloških studija, eksplodirao je te počeo mahnito tvitati šaljući bezobrazne poruke poput neke proste informatički polupismene bitange iz baščaršijskih kafića, pribježišta kasabalijskih jalijaša, dokonih jebivjetara, neuspješnih švercera i verbalnih nasilnika.
Zemlja koja u tri godine izgubi 40.000 učenika ima ozbiljan problem. Ne zato što se smanjio broj budućih i aktivnih poreznih obveznika, nego zato što je pokrenuta lančana ekonomska reakcija koja će se obiti o glavu onima koji ostaju: prvo umirovljenicima, pa onda svima ostalim. Kriza društva, kriza proračuna i na kraju kriza institucija.