Je li stvarno autori “Neretvanske deklaracije…” vjeruje kako je ime jezika u Bosni i Hercegovini, i posebice u Hercegovini, samo “bosanski jezik”? Vjeruju li da čine nešto dobro kad zemlju zove “Bosnom”, iako se takvom ne zove, a jezik – koji je srećom “policentrični jezik”, uostalom kakvi su i drugi jezici, da spomenemo samo engleski i njemački, temeljem sjajne knjige profesorice Snježane Kordić „Jezik i nacionalizam“ – zove „bosanskim“ usprkos što za takvo ime ne žele čuti ni Srbi ni Hrvati u BiH.
Sunovrat Veleža simbolička je potvrda propasti jugoslavenskog multietničkog koncepta po kojemu su Hrvati uvijek bili podređeni. “Rođeni” su u bivšoj državi bili miljenici, a “plemići” proganjani.
Ono što hrvatsku javnost i političare u BiH posebno treba zanimati je ovaj treći scenarij tj. da li hrvatska politika razmišlja o eventualnom odustajanju od aktivne podrške Hrvatima u Bosni i Hercegovini poradi svojih gospodarskih interesa i razvijanja poslova s Turcima. Ne bi bilo prvi put Hrvatska trguje interesima svojih sunarodnjaka u BiH, sjetimo se samo predsjednikovanja Stipe Mesića.
Iako od takvih izjava Hrvati u BiH nemaju koristi, već imaju samo štete, lijepo je znati kako je politika Republike Hrvatske zapravo ta da pola milijuna njezinih sugrađana zapravo živi u turskoj pokrajini. Mi smo dosad smatrali kako živimo u Bosni i Hercegovini, što je očito naivno i isuviše jednostavno objašnjenje. Upravo zbog toga imamo gospodina Granića.
Granić je u emisiji "Otvoreno" povodom Erdoganovog posjeta izvalio da su turske i hrvatske pozicije u politici prema BiH potpuno komplementarne. Ako imamo u vidu Erdoganove izjave da mu je Alija Izetbegović na samrtnoj postelji ostavio BiH u amanet, izjavu iz 2014: "I zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH", ili Davutogluovo protivljenje "prepuštanja Mostara Hrvatima", nije jasno u čemu su te politike komplementarne, osim ako se hrvatska politika ne izjednačava s onom Stjepana Mesića ili samog Mate Granića.
Prošlotjedni obračun sa zastavama demonstrirao je svu neosjetljivost i onih koji ih skidaju i onih koji ih stavljaju.
O balkanskoj i europskoj politici turskog predsjednika Erdogana nema tajni. Njezinoj izvedbi uza svu demonstraciju državništva i snage svjedočili smo i ovih dana u Zagrebu.
Usporedbom podataka o broju zaposlenih iz 31.03.1988. i 31.12.2015. godine dobivamo jako zanimljive podatke za područje Županije Zapadnohercegovačke. Vidljivo je da sve četiri općine iz Županije Zapadnohercegovačke imaju povećanje broja zaposlenih u odnosu na režimsko komunističko razdoblje Socijalističke Republike BiH.
Vidljivo je da sve četiri općine iz Županije Zapadnohercegovačke imaju povećanje broja zaposlenih u odnosu na komunističko razdoblje Socijalističke Republike BiH. Također među tranzicijskim dobitnicima su i općina Čitluk, općina Žepče i općina Kiseljak, a općina Vitez je s brojem zaposlenih na istim razinama kao i u predratnom razdoblju.
Kako visoki američki dužnosnici nigdje ne putuju slučajno, a kamoli da se negdje zadržavaju dva dana turistički, svima je više nego jasno ali posjeta prvog čovjeka CIA-e Johna O. Brennana našoj zemlji ipak je još uvijek ostala obavijena velom tajne. S obzirom kako se radi o policijsko-obavještajnim strukturama, logično je očekivati kako će u javnost iscuriti samo dozirani podaci, ali isto tako svima mora biti jasno kako su građani BiH ali i regije zabrinuti.
Fahrudin Radončić izrekao je ono što mnogi znaju, ali ne žele javno priznati – odnosi Bošnjaka i Hrvata su loši. Možda bi se o ocjeni da “nikada nisu bili gori” dalo raspravljati, ali činjenica je da uspostava povjerenja i suradnje između dva naroda češće ulazi u hladne nego u tople faze.
Hoće li hrvatske stranke sada ujedinjene unutar Hrvatskog narodnog sabora iza sebe ostaviti uskostranačke ali često i osobne interese pojedinca koji se stavljaju ispred nacionalnih? Hoće li stranke smoći snage sankcionirati takve grupacije ili pojedince u interesu hrvatskoga naroda, ili će se bak sektaške borbe nastaviti vidjeti ćemo na rezultatima sljedećih lokalnih izbora.
Kolinda Grabar Kitarović pisala je Ban Ki Moonu, razočarana prvostupanjskom presudom u slučaju Šešelj. O razočaranju presudi „Šestorci“ nema tko pisati.
Bilo bi korisno da je SAD u međuvremenu napravio pritisak na Srbiju o tim pitanjima i na Hrvate za izlaz na Jadran. Ovo nam je drugi zahtjev. BiH ima izlaz na more, on se smanjivao iz godine u godinu te spao na 29 kilometara. Tražimo 10-14 kilometara. Bez toga, Republika Bosna ne može funkcionirati. Dakle, trebamo pritisak na Hrvate, poručio je prilično ultimativno Izetbegović.
Kada god je Tvrtko Milović pisao o Hrvatima Sarajeva učinio je to kako bi otežao položaj preostalih Hrvata Sarajeva i po mogućnosti ih otjerao u grob. Kada god je Josip Vajdner odgovorio na tekst Milovićev učinio je to kako bi mu skrenuo pažnju na stvarne uzroke neravnopravnosti Hrvata Sarajeva a ne kako bi optužio same Hrvate za položaj u kojem se nalaze. Kada god je Josip Vričko napisao tekst u Oslobođenju potrudio se da spomene težak položaj Hrvata Sarajeva.
Kontaktirajte nas