RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

'Bio sam Alijin diplomata' – tko je s kim pregovarao u BiH?

Napisano 28.01.2012. 13:31
Alija i Slobo

Piše: Ante Nazor

Jedan kolumnista, sudeći prema njegovim dosadašnjim člancima, 'izniman stručnjak' za crkvu i najnoviju hrvatsku povijest, u prošlu subotu je nastupio u sunčanoj i slobodnoj Dalmaciji kako bi hrvatsku javnost podsjetio da je 'Tuđmanova Hrvatska, u suradnji s Miloševićevom Srbijom, povela rat protiv Bosne i Hercegovine...'. Takva odlučnost i samouvjerenost u iznošenju informacije o 'suradnji Tuđmana i Miloševića' podrazumijeva da dotični u ruci drži 'njihov historijski sporazum o zajedničkoj agresiji na BiH' ili da je, čučeći u krošnji najljepšeg drveta u parku u Karađorđevu u ožujku 1991., snimio šetnju i razgovor dvojice predsjednika. Dakako, on nije jedini koji zna sve o 'agresiji RH na BiH'...

Negativnoj percepciji uloge Hrvatske u ratu u BiH znatno su doprinijele brojne dezinformacije koje su srpske i muslimanske službe plasirale u medijski prostor. Posljedica toga su netočne izjave, izrečene čak i u Saboru RH, o navodnoj agresiji RH na BiH i srpsko-hrvatskoj podjeli BiH. Uz najčešće spominjani sastanak Tuđman - Milošević u Karađorđevu u ožujku 1991., navodi se sastanak Mate Bobana (čelnik Hrvata u BiH) i Radovana Karadžića (čelnik Srba u BiH) u Grazu (izvješće o njemu objavljeno je 6. svibnja 1992.), na kojem se raspravljalo o mogućem hrvatsko-srpskom razgraničenju, kako bi 'prestali razlozi za oružane sukobe Hrvata i Srba na cijelom teritoriju BiH'. Nakon tog sastanka koji je, opet treba naglasiti, bio jedan od sastanaka kakve su međusobno imale sve tri strane u BiH, u javnost je plasirana dezinformacija o hrvatsko-srpskom dogovoru o prepuštanju Bosanske Posavine Srbima te o dogovoru sa Srbima s toga područja. Istina je da takav dogovor ne postoji i da su hrvatske snage imale velike gubitke upravo u obrani Bosanske Posavine od srpske agresije. Istina je i da su povlačenje postrojbi HV-a iz Bosanske Posavine, koje su sudjelovale u borbama sa srpskim postrojbama na tom području, zahtijevale neke vodeće europske države, ali i pojedinci iz bošnjačko-muslimanskog vodstva.

Zapis pukovnika Novice Simića, zapovjednika Taktičke grupe srpskih snaga u BiH u borbama za 'koridor' 1992. godine, u kojem se spominje upravo 'sastanak Boban – Karadžić', pokazuje kako su neprijateljske službe koristile medijski prostor za izazivanje hrvatsko-muslimanskog sukoba: Komanda 1. Krajiškog korpusa (Vojska Republike Srpske) je preko sredstava informisanja planski plasirala dezinformacije o svojim namjerama. Vješto su korišteni svi nesporazumi, nesuglasice i različiti interesi koje su imali Herceg Bosna (hrvatska zajednica u BiH) i muslimansko rukovodstvo u Sarajevu. Stalno je ponavljana informacija o sporazumu između Bobana i Karadžića, koji je potpisan u Grazu, po kome se Srbima mora obezbijediti koridor kroz Posavinu. Plasiranje dezinformacije kako su civilne vlasti Osijeka održale sastanak s predstavnicima Srba iz Posavine i Semberije, uz prisustvo generala JNA Praščevića, mnoge je dovelo u zabunu. Demanti koji su uslijedili i od samog generala Praščevića, još više su kod Hrvata i Muslimana izazvali podozrenje da se nešto 'kuva' i potvrđivali sumnje u 'mutne rabote' oko Bosanske Posavine (Novica Simić, Operacija Koridor-92, Banja Luka, mart 2011., 59).

Razni susreti hrvatskih i srpskih dužnosnika u medijima su uglavnom prikazani kao pokušaj dogovora o podjeli BiH, a zanemaruje se činjenica da su međusobne susrete i razgovore imali predstavnici sva tri konstitutivna naroda u BiH. Između ostaloga, u medijima se posebice ističu pregovori srpskog generala Ratka Mladića s hrvatskim vodstvom u BiH, koji su prikazani kao izrazito antibošnjački. Pri tome se ignorira činjenica da je general Mladić, odnosno srpsko vodstvo, istovremeno (u ljeto 1993.) vodilo razgovore i s dužnosnicima Bošnjaka-muslimana. Jednako tako, u medijima se ističe vojna suradnja dijelova HVO-a i Vojske Republike Srpske na pojedinim područjima BiH, a ignorira se činjenica da je muslimansko-bošnjačka Armija BiH mjesecima plaćala Srbima da svojim topništvom tuku hrvatske ciljeve u Mostaru (Šefko Hodžić, Operacija Jesen '94., Sarajevo 2007.; protojerej Aleksa Zubac, časopis Vidoslov, broj 3, 1994.).

Ignorira se i činjenica da je upravo predsjednik BiH A. Izetbegović odbio nekoliko ponuda hrvatskog predsjednika F. Tuđmana o cjelovitoj zajedničkoj obrani od srpske agresije, uz obrazloženje da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod 'sigurno shvatio kao prijetnju' te da bi 'bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora', odnosno 'da bi takav savez izazvao još veće neprijateljstvo Srba'. Bilo je to u travnju 1991. (M. Filipović, Bio sam Alijin Diplomata I, Bihać, 2000., 74), potom u srpnju 1992. (izjava za medije nakon potpisivanja 'Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske', 21. srpnja 1992. u Zagrebu) te u prosincu 1992. godine. Predsjednik Tuđman tada je bio uvjeren 'da se Beograd neće zaustaviti niti će ikad Zapad pomoći muslimanima ili Hrvatima, koji se zbog toga moraju okrenuti jedni drugima i zajednički obraniti' (Charles R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – vojna povijest 1992.-1994., Zagreb, 2004., 11).

Istodobno, u hrvatskim medijima ignoriraju se podaci o pregovorima između predstavnika Bošnjaka-muslimana i Srba te izjave bošnjačko-muslimanskih dužnosnika o namjerama bošnjačko-muslimanskog vodstva da prihvati podjelu BiH. Primjerice, zapis načelnika Štaba Vrhovne komande Armije BiH Sefera Halilovića da je predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović od studenoga 1992. kombinirao s podjelom BiH (S. Halilović, Lukava strategija, 18-20), da su suradnici bosansko-hercegovačkog predsjednika Izetbegovića i izaslanici srbijanskog predsjednika Miloševića imali bliske odnose tijekom 1992.-1993., uključujući i razgovore o razmjenama teritorija, odnosno podjeli BiH (Halilović, 10; Zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije, kolovoz 1994.; Slobodna Bosna, 5.5.2011., 29), da je Rusmir Mahmutćehajić naveo da je A. Izetbegović ideju podjele BiH prihvatio 1993. (Slobodna Bosna, 2.3.2000., 9) i drugi primjeri. Uostalom, poznato je da je predsjednik Srbije S. Milošević razgovarao s Alijom Izetbegovićem 'nebrojeno puta u Ženevi i na drugim mjestima' (Zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta obrane SR Jugoslavije, kolovoz 1994.; Slobodna Bosna, 5.5.2011., 29).

Među izvorima i literaturom koja govori o razgovorima vođenim između Bošnjaka-muslimana i Srba je i knjiga uglednog bošnjačko-muslimanskog dužnosnika i jednog od vodećih muslimanskih političara i diplomata za vrijeme rata u BiH, akademika Muhameda Filipovića 'Bio sam Alijin diplomata I-II' (Bihać, 2000.), koja obuhvaća razdoblje od početka 1991. do kraja 1996. godine. Za razumijevanje hrvatsko – bošnjačkih (muslimanskih) odnosa u BiH posebice su zanimljiva njegova svjedočenja o srpsko – bošnjačkim (muslimanskim) pregovorima u srpnju 1991. u Sarajevu i travnju 1995. u Beogradu. Nije nevažno spomenuti i njegov stav da 'historija ne poznaje nikakve Hrvate u BiH sve do polovine XIX. stoljeća kada, pod utjecajem nacionalne emancipacije u Hrvatskoj, započinje proces hrvatskog nacionalnog identificiranja tadašnjih bosanskih katolika kao Hrvata' (II dio, str. 10).

U spomenutoj knjizi autor navodi kako je s vremenom shvatio da je najbrojnija muslimanska stranka u BiH – Stranka demokratske akcije (SDA) već nakon višestranačkih izbora u BiH 1990. godine 'razmatrala problem moguće podjele zemlje, kao realno političko pitanje', odnosno da su u SDA od početka zauzeli 'stajalište da je za nas najbolje da stvorimo jednu čisto muslimansku zemlju, makar i po cijenu podjele BiH' (str. 57). Drži da su na vlast u Sarajevu došli 'nedorasli ljudi' koji su 'pokušali da osvajanje vlati iskoriste za ostvarenje svoje nezrele i apsurdne ideje o stvaranju prve muslimanske države na Balkanu nakon propasti Osmanskog Carstva' (I. dio, str. 58).

Autor u knjizi opisuje kako su, nakon 'iscrpnih razgovora sa svim tada politički relevantnim ljudima, kako iz vladajućih, tako iz opozicijskih stranaka u Beogradu' (I. dio, str. 63) on i Adil Zulfikarpašić 8. travnja 1991. u Banskim dvorima u Zagrebu razgovarali s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Predsjednik Tuđman im je rekao da će Hrvatska i Slovenija biti primorane donijeti odluku o istupanju iz Jugoslavije, 'zbog potpune iscrpljenosti svih mogućnosti da se s Miloševićem postigne bilo kakav logičan i racionalan politički sporazum'. M. Filipović navodi da je tijekom toga razgovora 'Tuđman bio veoma ljubazan i prilično dobrohotan, te je pokazao veliki interes za to da Bosna slijedi primjer Hrvatske i Slovenije', jer bi svijet 'morao podržati tri republike koje istupaju iz države kojom očito dominira Milošević, i to na grub način' (str. 69). No predsjednik Tuđman pritom je izrazio nevjericu da će BiH izaći iz Jugoslavije, jer je smatrao da je 'Izetbegović suviše impresioniran i da je, u neku ruku, prepariran od strane JNA', te da 'zna da je Izetbegović bio u tadašnjem Generalštabu JNA na prepariranju, gdje mu je demonstrirana sva snaga i moć te vojne sile te da on neće imati snage da se otrgne od toga i uđe u rizik sukoba s tom silom' (str. 70).

Nakon što su se sljedećega dana, 9. travnja 1991., sastali sa slovenskim predstavnicima u Ljubljani, koji su razmišljali slično kao i predsjednik Tuđman, o tim je razgovorima 11. travnja 1991. obaviješten Alija Izetbegović (str. 74). Filipović mu je tada rekao da su 'Hrvati i Slovenci smatrali i predložili da republike koje izlaze iz Jugoslavije mogu i trebaju sačiniti međusobni ugovor o konfederaciji, s mogućnošću formiranja zajedničke vojske i zajedničkog vođenja inozemnih poslova, sve dok se ne završi kriza izlaska' (str. 75). Predsjednik Izetbegović je na to kazao da ima garancije JNA da se ona neće miješati u unutarnje stvari BiH, a da ih je dobio član Predsjedništva BiH Ejup Ganić kojeg je on poslao na razgovore u Generalštab (str. 77-78). Sastanak je završen Izetbegovićevim riječima 'da on misli da još nije vrijeme (za izlaz iz Jugoslavije, op. a.) i da se to ostavi za neko buduće razmatranje' (str. 79).

Povlačenje trupa JNA iz Slovenije i dijela Hrvatske u BiH u ljeto 1991., M. Filipović smatra početkom 'neke vrste vojne okupacije BiH od strane JNA', te navodi da je uskoro 'započelo i korištenje tla BiH za napade na Hrvatsku, koja se u međuvremenu osamostalila, čime je BiH bila i sama 'via facti' uvučena u rat na tlu Jugoslavije na strani JNA' (str. 81). Imajući u vidu sve informacije koje su se iz dana u dan gomilale, a koje su jasno govorile o tome da se srpska strana intenzivno priprema za vojnu akciju u BiH i protiv muslimana, Adil Zulfikarpašić je predsjedniku Izetbegoviću izložio ocjenu stanja stvari i zapitao ga što on misli u toj situaciji učiniti, odnosno ima li pripremljen plan zaštite te ima li bilo kakve i bilo čije efikasne garancije iz inozemstva. Pitao ga je ima li neki drugi plan, uključujući i pregovore sa Srbima o mogućem rješavanju sve zategnutije i opasnije situacije. Predsjednik Izetbegović je odgovorio da on 'nema ni garancija niti je radio na pripremi nekog plana vojničkog ili političkog suprotstavljanja takvoj akciji koja se mogla očekivati, te da on smatra da je jedini izlaz iz nastale situacije u pregovorima sa Srbima.' (str. 86-87).

Pregovori između predstavnika srpskog i bošnjačkog (muslimanskog) naroda u BiH o nalaženju rješenja za problem odnosa Srba i muslimana u BiH i ujedno o budućim odnosima BiH i Srbije (zapravo o tome hoće li i pod kojim bi uvjetima BiH mogla ostati unutar Jugoslavije, ili će morati iz nje izaći), započeli su 8. srpnja 1991. i održavani su u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu. Uvodne razgovore vodili su samo Adil Zulfikarpašić, Radovan Karadžić, Muhamed Filipović i Nikola Koljević, a povremeno su se u razgovore uključivali sa srpske strane Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, dakako, uz konzultacije sa Slobodanom Miloševićem, dok je s muslimanske strane u pregovorima sudjelovao samo još Alija Izetbegović. Krajem srpnja 1991. ti su pregovori ušli u fazu u kojoj se nazirao konačan sporazum (str. 90-92, 98). Nedovoljno jasna i nerazriješena ostala je tek jedna ključna razlika - Srbi su imali u vidu saveznu državu, a muslimani savez država (str. 99-100). No, prema navodu Muhameda Filipovića, razgovori su iznenada prekinuti intervencijom rukovodstva SDA tijekom emisije na TV Sarajevo, u kojoj su Adil Zulfirkapašić i Nikola Koljević 'započeli da objašnjavaju razloge zbog kojih su vođeni pregovori'. Dakle, u trenutku kada je za njih saznala javnost. Između ostaloga, u objašnjenju razloga prekida razgovora sa srpskom stranom, SDA je navela 'kako oni neće da se dogovaraju iza leđa svojih političkih partnera, tj. HDZ-a“. No Filipović takvo objašnjenje smatra običnim floskulama, s obzirom na način na koji su započeli i na koji su vođeni ti pregovori, te 'vrhunskim cinizmom', posebice 'nakon svega što je SDA učinila u pogledu izostanka bilo kakve reakcije u odnosu na srpsko korištenje bosanskohercegovačke teritorije za napade na Hrvatsku' (str. 104-106) i na aktivnosti usmjerene u pravcu destabilizacije odnosa između Hrvata i muslimana (str. 126). M. Filipović izričito naglašava činjenicu da je Alija Izetbegović znao za pregovore te da je laž da je on (Alija Izetbegović, op. a.) inzistirao na uvođenju Hrvata u pregovore (str. 96-97).

Prema tome, upravo u razdoblju u kojem se započeta otvorena srpska agresija na Hrvatsku počela intenzivirati, vodstvo muslimana u BiH pregovara o uvjetima ostanka BiH u Jugoslaviji. Bez obzira na autorov navod da je o tijeku pregovora obavijestio predstavnika vodeće stranke hrvatskoga naroda u BiH Stjepana Kljujića (str. 101-103), činjenica je da su ti pregovori započeti bez znanja hrvatskoga vodstva te da su se u njima pregovarači vodili samo interesima naroda koji su predstavljali. O tome je Muhamed Filipović zapisao: 'Mi smo smatrali da se pregovori moraju obaviti, prije svega, između Srba i muslimana. Naime, najveći problemi i najteže moguće posljedice nastale bi po BiH ako bi došlo do težih poremećaja odnosa između Bošnjaka (muslimana, op. a.) i Srba. Moralo je svakome biti jasno da sudbinu BiH određuju prije svega odnosi dva njena najbrojnija naroda.' (str. 88-89; ovaj boldani tekst izostavljen je u feljtonu 'Bio sam Alijin diplomata' koji je u nastavcima objavljivan na bosansko-hercegovačkom portalu: http://www.bhdani.com/arhiva/165/t16511.htm - na str. 4, pregledano 5. siječnja 2012.)

Autor u knjizi opisuje i sastanak sa Slobodanom Miloševićem u Beogradu u travnju 1995. godine. Dakle, nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma u ožujku 1994. o prestanku bošnjačko (muslimansko) - hrvatskog sukoba u BiH, Alija Izetbegović poslao je Muhameda Filipovića u Beograd na pregovore o mogućem priznanju Bosne i Hercegovine kao neovisne države (str. 217-219). Dakako, u tim razgovorima ne bi bilo ništa sporno da neki od prijedloga nisu bili protiv tadašnjih hrvatskih interesa (naravno, o susretu Filipović – Milošević bosanski 'saveznici' nisu obavijestili hrvatskog predsjednika Tuđmana). Naime, pokušavajući uvjeriti Slobodana Miloševića da bi njegovo priznanje BiH kao neovisne države Srbiji donijelo niz prednosti, M. Filipović je, između ostaloga, naveo: 'odmah bi uslijedilo, na zahtjev BiH, skidanje sankcija i svih drugih oblika ograničavanja međunarodne suradnje i komunikacija za Srbiju'. Također, rekao je Miloševiću da 'muslimani u BiH nikada nisu zastupali antisrpske pozicije niti su ikada imali sredstva, instrumente državne sile i oružja da bi nekoga ugrožavali', te da ako S. Milošević 'traži da mu se osigura mogućnost davanja podrške Srbima koji su ugroženi, onda bi mir sa nama (s BiH, op. a.) bio najbolji potez, jer bi oslobodio ogromne snage za zaštitu tzv. zapadnih Srba' (str. 228-229).

Prema tome, M. Filipović u travnju 1995., dakle nakon što su Hrvati i Bošnjaci-muslimani u BiH postigli sporazum o prestanku međusobnih sukoba, bez znanja hrvatske strane i bez obzira na činjenicu da je dio teritorija RH bio pod okupacijom srpskih snaga, predlaže važne ustupke Srbiji (ukidanje sankcija) i sugerira S. Miloševiću da bi priznanjem BiH i prestankom međusobnog (srpsko-bošnjačkog neprijateljstva) mogao osloboditi snage za održavanje stanja okupacije dijela teritorija Republike Hrvatske! Za taj susret svijet je saznao tek kad su Srbi ubrzo „pustili glas o posjeti Muhameda Filipovića Beogradu“; u spomenutoj knjizi M. Filipovića zapisano je da je predsjednik Tuđman „poludio“ zbog toga … (str. 229-235).

Činjenica je da se oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka-muslimana u BiH, koji se naziva i 'ratom u ratu', ne može objektivno i cjelovito prikazati, ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata. Sukladno tomu, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – vojna povijest 1992.-1994. (Zagreb, 2004.) zaključio je da su 'ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa' te da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, 'bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati'. Sadržaj njegove knjige upućuje na zaključak da optužiti za taj sukob isključivo Hrvatsku i Hrvate, posebice kad je riječ o srednjoj Bosni, mogu samo oni koji nemaju potrebu za dubljom raščlambom događaja, odnosno oni koji se oslanjaju isključivo na izvore bosanske vlade iz Sarajeva: 'Svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u srednjoj Bosni. Nije postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana, kao što je ICTY pogrešno presudio. Zapravo, bilo je sasvim obratno' (Shrader, str. 9).

Dnevno.hr

 


Pa kakvu im je Alija supu skuvo taku ce i da pojedu,ta je supa jako otrovna oni je jedu,umiru a nevide.Sasvim jednostavno ako nisu htjeli da Srbi napuste hrvatsku republiku BiH onda neka ostanu a oni ce da idu kod svojih kreatora Turaka u Anadoliju tamo mogu napravit islamsku drzavu.Zamene su to obicne budale,Turci sami nemaju islamsku drzavu Ataturk je sam doso do zakljucka,a ovo nase poislamljeno i poturceno smece bi u centru Balkana htjelo.
Da vam iskreno kazem meni se ove pravoslavne crkve puno svidjaju za razliku od ovih turskih tornjeva sto odozgo na arapskom blece.
Serem se na Antu Pavelica i njegov turski fesic sa slovom U.Tako i Srbi treba da jebu mater Cetnicima i monarhiji kralja Aleksandra,ako im je toliko monarhija bila dobra zasto je sad ne postave.Oni su svojom politikom i napravili Ustase i Cetnike.Srbiji bi bilo najpametnije da se ponovo ujedini sa Crnom Gorom i Makedonijom eventualno da se od svjetske zajednice trazi i Albanija posto je ona tako i tako umjetnicki stvorena na ideju Austro-Ugarske kao potencijalne interesne sfere,sto bi ovu ideju po mome Francuska i Njemacka uz potporu Hrvatske vjerovatno odobrile,a za uzvrat da Srbija podrzi stavljanje BiH pod Hrvatsku zastavu gdje bi naravno Srbi imali veliki uticaj ali istovremeno lojalni hrvatskoj drzavi pa da ovo poturceno smece dovedemo u red,po principu kao sto su radili i njihovi kreatori Turci,samo obrnuto.
Sta kazete na ovu genijalnu ideju ?
Markovic.......Brcko.......Donje Dubravice

Autor: mmda | Napisano 30.01.2012. | (20) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(23)

Anketa

Ustavi