Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Domovinski Rat » Dolac kod Travnika, 3. - 7. lipnja 1993. – smrt, ruševine, zbjegovi…

Dolac kod Travnika, 3. - 7. lipnja 1993. – smrt, ruševine, zbjegovi…

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 08.06.2011. 16:22

Dolac kod Travnika, 3. - 7. lipnja 1993. – smrt, ruševine, zbjegovi…

ABiH je u lipnju 1993. definitivno ubila Dolac

U sjeni uhićenja Mladića, bugojanskog slučaja sa priznanjem Handžića, kao i nastavkom strategije bošnjačkih medija da ne pišu niti govore o stradanjima Hrvata, prolazi još jedna tužna obljetnica tragičnih događaja u središnjoj Bosni iz lipnja 1993.
Nakon neuspjelih pokušaja ABiH iz siječnja i travnja 1993. da ovlada ovim prostorom i protjera Hrvate sa njihovih stoljetnih ognjišta, muslimanski ratni planeri u lipnju 1993. udaraju na novom pravcu u području općine Travnik.
Travnik je do tada često bio na meti srpskog topništva ali nikada nije bio neposredno ugrožen. Pripremao se za to vrijeme za sukob sa Hrvatima prije svega iz prostora bivše vojarne tzv. JNA u prigradskom naselju Slimena. Ovdje je bilo sjedište 312. motorizirane brigade ABiH osnovane 25.11.1992. pod zapovjedništvom Zijada Čabera, bivšeg časnika tzv. JNA. Pored njih ovdje su iz Travnika izmještene glavnine snaga 17. i 27. krajiške brdsko-planinske brigade pod zapovijedanjem Fikreta Ćuskića i Rasima Imamovića. Zbog nedostatka smještajnog prostora veliki broj muslimanskih vojnika bio je smješten po privatnim kućama čak i mimo volje njihovih vlasnika.
Slimena, nekada čisto hrvatsko naselje, bilo je idealan prostor ispod Vilenice sa kojeg se mogla kontrolirati prometna triangla - ulaz u Lašvansku dolinu iz pravca Travnika prema Novoj Biloj, komunikacija prema Gučoj Gori put Zenice kao i prometnica prema Novom Travniku iz pravca Putičeva.
Kao i u svim prilikama do tada sukob se inicirao postavljanjem muslimanskih barikada i presijecanjem prometnica ključnih za život lokalnog puka. Ovoga puta barikada je postavljena ispred naselja Slimena na putu prema Novom Travniku kroz Nević Polje. Da misle ozbiljno muslimanske snage pokazuju već 3. lipnja kada u večernjim satima napadaju svoje hrvatske susjede u naselju Polje smješteno između Slimena i Travnika i očiglednu metu muslimanskih fanatika.

LIPANJ 93-AA

Na kućnom pragu je s leđa ubijen Darko Anić od susjeda snajperiste muslimana (ime poznato obitelji) bez povoda i razloga jer nije bio naoružan i bez vojničke odore i obilježja. Ista sudbina zadesila je i Nedeljka Tabaka, dobroćudnog inženjera metalurgije, pacifiste koji ni mrava ne bi zgazio. I on je dobio metak snajperiste dok mu je bio okrenut leđima. U Travniku na isti način, od snajperiste, stradava Vilim Matić.

LIPANJ 93-BB-1

Vijest o smrti ove trojice vrijednih i cijenjenih ljudi brzo se pronijela Lašvanskom dolinom i unijela je u nadolazeću noć tugu, strah i neizvjesnost.
Naredni dan ne donosi smirivanje. Muslimani su pod punom ratnom spremom. Želi se po svaku cijenu uvući HVO u sukob. U Polju je ubijen mladi Mario Munetić a u obližnjim Guvnima i Ivanko Injić, obojica kao civili. Pred svojom kućom na Kalibunaru ubijen je civil Krešo Skočibušić (1933.) bačenom ručnom bombom pri čemu je ranjen i njegov sin Mladen. U Gornjem Docu ubijen je Viktor Svalina (1935.), također civil i također bez povoda i razloga.
Tog 4. lipnja smrtno stradalo je 9 Hrvata od čega 5 civila. Sve se dešava kao i prethodnog dana, snajperisti nemilosrdno uzimaju živote.

LIPANJ 93-BC-1

Muslimani tog dana pokazuju jasne nakane. Napadaju pozicije na uzvisinama Vilenice i Bukovice koje je HVO zauzeo prema Srbima i tako zaustavio njihov prodor u dolinu Lašve.
Najznačajnija je svakako Mešćema, smještena duboko prema srpskim položajima nasuprot Galice na Vlašiću koju je HVO skoro pokušao osloboditi. Pozicija Mešćeme, poznata još iz II. svjetskog rata, je svojevrsna kapija sa koje se može kontrolirati vrlo širok prostor u svim smjerovima. Jasno da su Srbi imali aspiracija da je zauzmu ali je HVO odlučno odbijao sve napade. Tog 4. lipnja 1993. ta je kota mučki i potpuno neočekivano napadnuta od ABiH. Poginuo je Vinko Pranjeta a narednog dana i Nikola Jelonjić i Drago Pejaković. Osvajanjem Mešćeme (turski – sudnica) snage ABiH stvaraju pretpostavke za prodor prema položajima Srba na Komaru i Vlašiću. Međutim to se ne dešava, preuzima se strateška inicijativa sa jasnim planovima okrenutim prema Hrvatima i HVO-u.
Pored Mešćeme na meti muslimanskih vojnika je i istočna strana Vilenice koju također drži HVO okrenut prema srpskim položajima iz pravca Komara ali i na jug prema Donjem Vakufu i Bugojnu. Tu dugačku crtu HVO je zaposjeo još u 1992. godini i nikada je nije doveo u pitanje.

LIPANJ 93-BD-1

Na Vilenici vojnici ABiH ubijaju na kućnom pragu Jakova Hercega, 73. godišnjeg, gotovo slijepog starca. HVO uspijeva odbiti prvi udar. Poginulo je 5 hrabrih bojovnika ali su položaji privremeno sačuvani.
Na suprotnoj, vlašićkoj strani, HVO je također čuvao sve dominantne visinske kote naspram Srba. ABiH je iznenada napala i te položaje. Posebno su se na udaru našle kote na Bukovici sa kojih pogled dopire daleko na istok prema Vitezu i dalje. Ovdje su i planinska sela Mala i Velika Bukovica nastanjene većinskim Hrvatima. Napad na njih počeo je žestokom topničkom vatrom iz pravca Slimena gdje je bio smješten topnički divizion ABiH pod zapovijedanjem Seje Šalaka.
Pješačke borbe se vode 4. i 5. lipnja. Mještanima Hrvatima stiže pomoć interventnih postrojbi HVO i prvi napad biva odbijen. Muslimani su ovdje imali ozbiljne gubitke, prije svega domaćih snaga, koje godinama nakon toga žele predstaviti kao zločin HVO-a.
Treba istaći da je zapovjedništvo travničke brigade, po zapovijedi Joze Leutara, u situaciji kad u Travniku više nije moglo egzistirati izmjestilo zapovjedno mjesto u obližnji Dolac n/L. Malobrojne i oskudno opremljene snage HVO su se odlučno suprotstavile prvom udaru ABiH na svim pravcima zaustavivši prodor. Uz put se pokušalo inženjerijski utvrditi jer HVO prema ABiH u Travniku nije imao uspostavljenih crta.
Procjenjujući nedostatnim snage u prostoru Slimena i Vilenice, u zoru 5. lipnja iz pravca Travnika, iz svih vojničkih potencijala napadnuti su Hrvati Doca i okolnih mjesta. Oba zapovjedništva (u zgradi bivše željezničke postaje bilo je i zapovjedništvo 3. bojne HVO pod zapovijedanjem Franje Ljubasa) su pod topničkom vatrom. Na uzvisinama Tarabovac i Hajdarovo guvno je odsudna obrana. Tog dana snage ABiH ulaze u Gornji Dolac i Guvna. U Dolcu ubijaju Čedu Prošića, Srbina koji je smatrao da nema razloga za odlazak. Njegov skelet će se slučajno pronaći u obiteljskoj grobnici kada mu je prije par godina preminula supruga. U Docu ubijaju i Zorku Radman, staricu rođenu 1922. kao i Finku Gojanović, prognanicu iz Jajca. Tragično je i u Guvnima gdje je dan ranije ubijen Ivanko Injić. Njegov otac Stipo je zatečen kako skuplja obiteljske uspomene pred odlazak. Ubijen je svirepo od muslimanskih vojnika na kućnom pragu. Tako su skončali ljudi koji kroz život nisu stekli neprijatelje.
U isto vrijeme ABiH po Travniku nastavlja svoj krvavi pir. U Šipoviku je ubijen Stipo Marazović, na Radića brdu Stipo Pendeš u gradu Vedrana Perčinlić i Ivan Tokić.
Dana 5. lipnja 1993. ubijeno je 17 Hrvata od čega 8 civila.
HVO, izložen neviđenoj pogibelji, uspijeva nakratko formirati obranu u predjelu Ciglana u pokušaju da osigura vremena za odlazak žena i djece. No ubrzo se nalazi u okruženju muslimanskih snaga.
Ovdje ginu hrabri mladi sinovi Josip Glavaš i Ivan Žilić Bukal, obadvojica već legende za života, zapovjednici u HVO-u, prekaljeni ratnici sa vlašićkog i drugih ratišta. Žilića (čije će ime kasnije kratko nositi škola u Novoj Biloj) njegove su ubojice dodatno masakrirale.
Na Ciglani je poginuo i Josip Škulj – Čale koji je u tom ratnom metežu sa 16 godina uzeo pušku. Ovdje je svoj život završio i Duško Lončarević (1971.), Srbin iz Slimena. Sa godinu starijim bratom Boškom javio se u HVO. Boško je poginuo 5 dana kasnije u nedalekim Budušićima u novoj ofenzivi ABiH. U Slimenima, pod muslimanskom kontrolom, su im u obiteljskoj kući ostali majka i otac Boro. Dana 12. srpnja 1993. Boro Lončarević je pred svojom kućom ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima.
Snage ABiH su dana 7. lipnja ovladale Gornjim Docem, Docem n/L, Guvnima, Grahovikom i dijelom Gornjeg Putičeva, mjestima gdje su u velikoj većini živjeli Hrvati. Tog dana su definitivno ovladale i Poljem koje je prvo napadnuto. Tu su zatekli bolesnog Jozu Rojnicu (1933.) koji nije želio otići iz svoje kuće. Ubijen je bez puno pitanja.
Ipak, jedna smrt je posebna tema. U Polju je od vojnika ABiH ubijen Mirko Dujmušić – Rukica, poznati nogometaš mjesne NK Lašva, dugogodišnji kapetan i rekorder po broju nastupa za ovaj nekada izuzetno omiljeni klub. Mirko nije nosio pušku, tvrdi se da je mučki ubijen od susjeda metkom u leđa. Njegova smrt je bila očigledno i smrt NK Lašva za koju više nema tko igrati.

Tako je definitivno umro Dolac

U snažnoj, andrićevskoj, kronologiji župe Dolac fra Ladislav Fišić će zapisati:
- U zoru 5. lipnja započeo je napad na Dolac, iz kojega je već evakuirano nešto stanovništva. Golgotski put se nastavio sljedećeg dana preko Vilenice i Polja prema Novom Travniku, a s izbjeglicama nije krenulo 13 župljana dolačke župe, koji su svoj život izgubili ili u borbi ili su se okrenuli da vide kako im nestaju kuće u dimu i vatri i onda bili pogođeni mecima svojih susjeda. U ovoj koloni nisu bili dolački župnik fra Ivo Ćurak i njegov suradnik fra Ilija Stipić jer su ih muslimanske vojne vlasti ranije uhitile i privremeno zatvorile. Od oko četiri tisuće župljana jedna trećina ih je ostala na slobodnom dijelu župe, u Nević Polju i donjem dijelu Putičeva. Ostali su se još jednom okrenuli da vide kuće svoga rođenja, sad već samo njihove kosture i pusta zgarišta iz kojih su iznijeli samo najnužnije, koju sitnu stvarčicu kao uspomenu, molitvenik Biserje svetog Ante, krunicu ili koji osobni dokument i krenuli svojom golgotom prema bijelom svijetu. Neki će se kasnije ipak vratiti.

Tako je definitivno umro Dolac.

Doduše, Dolac je počeo umirati već nakon Drugog svjetskog rata, a ovo je bila samo njegova tužna sahrana. Komunistički režim nije našao prijatelje u Docu i tada je već počeo njegov tihi egzodus u smjeru Zagreba i Europe. Gasile su se aristokratske obitelji koje su u Dolac stigle koncem 17. stoljeća i dugo vremena bile ekonomski i kulturni potporanj Travniku, osobito u ono doba kad je u ovom gradu vezir stajo.
Dolačka crkva bila je razbojnički oskvrnuta, posrnula je kao građevina jer je netko tijekom ratnog stanja s istočnog krova otrgnuo veliku plohu krovnog lima, te se u zidove dugo vremena slijevala voda, kvasila ih, kao i unutarnje nosive stupove i njihove temelje, koji su nekoliko centimetara utonuli u zemlju, što je dovelo do opasnog pucanja zidnih ploha. Na crkvi su sva troja ulazna vrata rastrgana, vjetar je pomogao ljudima da se crkva napuni smećem; vidio sam jednu noćnu posudu i uginulo pseto među devastiranim klupama. Odakle oni ondje? Orgulje su definitivno utihnule; neki zlomisleći primitivci su ih raskomadali i dijelove porazbacali po već nagomilanom smeću. Na glavnom oltaru još je stajao Gospin kip, uokviren mrtvim žaruljama, a ispod kipa se bezobrazno potpisao nekakav Ermin. Na mjestu oltara prema puku iskopan je otvor u podu gdje su lopovi tražili blago misleći da se ovdje događaju stvari iz Tisuću i jedne noći. Župna kuća nije prošla ništa bolje. Nestalo je sve što je bilo nosivo i prenosivo, kao što su i inače radili bilo koji pobjednici u ovom ratu.
Sudbinu crkve i župne kuće podijelile su i druge ustanove koje su služile kulturnoj i religioznoj nadgradnji ove zajednice, Osnovna škola, Čitaonica s Caritasovim skladištem, oba groblja, Travanjsko i Dolačko. Mjesto je neko vrijeme ostalo potpuno pusto, ali su ga ubrzo pronašli novi okupatori, Romi, i od njega napravili deponiju smeća…
…U ratnom sukobu je život izgubio 101 član dolačke župne zajednice. Slobodni teritorij ove župe, na kojemu su nakon 9. lipnja 1993. ostali živjeti Hrvati, iznosio je nešto manje od 25% površine cijele župe. U ratnim djelovanjima stradala su i 24 civila (gotovo svaki četvrti poginuli), iako i ovu brojku treba uzeti uvjetno jer su se u branitelje morali svrstati i oni sa 73 godine starosti (prosječna starost branitelja bila je 37,67 godina).
Najveći gubitak doživjelo je naselje Polje, gdje su smrtno stradala 24 mještanina ili čak 8,73% u odnosu na popis iz 1991. godine.
Najtužniji mjesec u svoj povijesti za dolačku župu bio je lipanj 1993. Tada su se dogodila dva napada na Dolac i odnijela 75 života njegovih župljana, ili 74,26% poginulih u ovom ratnom sukobu. Prvog dana agresije na prostore župe, 5. lipnja 1993, stradalo je 13 župljana, deset branitelja i tri civilne žrtve. Na patron župe, sv. Antu, 13. lipnja 1993, dogodio se drugi, još žešći napad i tada je poginulo šest mještana. Broj žrtava bio bi i veći da se branitelji nisu uspjeli konsolidirati i za nekoliko dana iskopati prve rovove i podignuti kakva-takva utvrđenja.

Muslimanske postrojbe (Armija BiH) ubile su od 1992. do 1995. 80,4% svih stradalih župljana dolačke župe, 5,4% Vojska Republike Srpske, a njih 14,3% stradalo je od drugih uzroka, u što spadaju nesretni i nerazjašnjeni slučajevi. U prognanstvu je poginulo 37 župljana, njih 15 na crtama oko Novog Travnika, 12 kod Viteza i 10 na drugim prostorima.
U obrani prostora dolačke župe (ili zato što su se ondje zatekli) poginulo je i 50 Hrvata s drugih prostora. Najviše su stradali prognani travnički Hrvati (25), ali i oni iz Jajca (tri), Kaknja (jedan), Busovače (jedan), Zenice (dva) i dr.
Dolački ratni župnik fra Ivo Ćurak je zabilježio da je vrijeme ratnog sukoba na teritoriji njegove župe proživjela jedna trećina predratnog broja župljana, oko 1.200, najvećim dijelom na prostoru koji su kontrolirale hrvatske vlasti, to znači u Nević Polju, Donjem Putičevu i Donjim Stojkovićima… Poharana ostala su naselja: Dolac, Guvna, Vilenica, Grahovik, Gornje Putičevo, Polje, Slimena.
U Putičevu je jedne ožujske noći 1997. godine, dvije godine nakon Daytonskog sklapanja mira, miniran zvonik uz crkvu. Kažu, kao odmazda za miniranje minareta džamije u selu Stipanići kod Tomislavgrada. Uz prometnice ostali su sablasni ostaci kuća, u kojima se donedavno mirno živjelo, pjevalo, raslo, a prije modernog doba i rađalo.
Ipak, ne može se reći da su i ova naselja ostala posve zatrta. U svakom se našlo po nekoliko ili prkosnih ili nemoćnih ljudi koji su radije izabrali svoje, makar i ugašeno, ognjište, nego nesigurnu tuđinu…

U sukob se uključuje Zenica

I pored značajnih uspjeha od 3. do 7. lipnja 1993. dijelovi ABiH locirani u Travniku ne uspijevaju postići zacrtane ciljeve. Nakon ovog okršaja sa Hrvatima Travnik se praktično dovodi u samoizolaciju. Svi putni pravci su tek sada blokirani. Najdalje mu je do 6 km udaljenog Turbeta. ABiH iz Travnika grozničavo traži pomoć. Ona naravno stiže iz zloglasne Zenice u kojoj su od rata sklonjene brojne muslimanske snage. Panično se vrši nova mobilizacija. Pravac Ovnak i put prema Travniku. Ozlojeđene razvojem događaja muslimanske snage na tom putu pokazuju novu brutalnost – ubijaju sve što zateknu a nosi hrvatsko i katoličko ime. Dana 8. lipnja 1993. učinjeno je toliko zločina koje je teško i nabrojati.

Odgovorni za zločine

Za većinu ovih događaja šira javnost gotovo i ne zna jer je bošnjačkom promidžbom senzibilizirana na Srebrenicu i druga stratišta u kojima su stradali muslimani, danas Bošnjaci.
Mnogi su s nevjericom skoro primili vijest da je broj ekshumiranih osoba na groblju sv. Ilija u Gornjem Docu kod Travnika narastao na 70. Na obližnjem pravoslavnom groblju Šarića brdo pronađeno je još 17 skeleta.
Hrvati su nakon nesretnog rata daleko najviše učinili da o njemu progovore na objektivan način ne skrivajući svoje žrtve i ne licitirajući njima. Druge su strane to politizirale do apsurda.
Kada je Dolac u pitanju razlozi su prilično jasni. Na sve moguće ali i neprihvatljive načine žele se zataškati zločini ABiH. Malo je poznato da je veliki broj zločina u općini Travnik načinjen u prostoru zone odgovornosti Prvog bataljuna 312. motorizirane brigade ABiH sa sjedištem u Slimenima kojim je zapovijedao Tahir Lendo, doskorašnji dugogodišnji načelnik općine Travnik i aktualni predsjednik Vlade SBŽ. Sve je učinjeno da taj dio njegove biografije bude nedostupan.

I ako umirovljenik sa povlaštenom mirovinom i predsjednik Medžlisa IZ-a Travnik Tahir Lendo, u dva mandatu obavlja funkciju načelnika općine Travnik a odskora je i prvi županijski ministar.
Pa tko može bolje od njega uraditi da se o lipnju 1993. ne piše i ne govori. Još kad imaš potporu Tihića i Lagumdžije…
Pokojni Nedeljko Tabak je bio radni kolega Tahira Lende. Bili su mladi inženjeri u BNT Tvornici otkivaka. Kažu i prijatelji. Valjda i zbog toga bi trebalo otvoriti dosije „3. – 7. lipnja 1993. u Slimenima i Travniku“.

// Iz dalje povijesti //

// U Docu se 16. kolovoza 1906. godine, osnovalo društvo koje se trebalo brinuti za narodne, prosvjetne i gospodarske potrebe Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je društvo u Sarajevu, 10. studenoga 1907. godine, dobilo odobrenje za rad pod imenom Hrvatska narodna zajednica (HNZ). Na temelju pravila društva izabrano je 21. veljače 1908. godine središnje vijeće Hrvatske narodne zajednice. Za predsjednika središnjega vijeća izabran je Dr. Nikola Mandić iz Doca, a za tajnika Nikola Preka. Uz njih dvojicu vrlo istaknute uloge u radu društva dobivaju vrsni intelektualci Dr. Ivo Pilar i Dr. Jozo Sunarić, također Dočanin.
Dr. Nikolu Mandića početkom rujna 1943. poglavnik Ante Pavelić poziva na suradnju i imenuje predsjednikom Hrvatske državne vlade. Na čelu vlade Mandić ostaje do kraja postojanja NDH.
Dr. Jozo Sunarić poslije proglašenja NDH dolazi u Zagreb i djeluje u najužem Pavelićevom krugu. Sunarić je 8. svibnja 1941. godine imenovan doglavnikom, ali je već 13. VIII. 1941. godine razriješen dužnosti.

„Mali Rim“ Dolac je u crkveni vrh iznjedrio same odličnike. Od dosadašnjih šest vrhbosanskih nadbiskupa iz Doca su rodom Dr Ivan Šarić i Dr Marko Alaupović. Dr Smiljan Franjo Čekada je rođen u Donjem Vakufu a nadbiskup Dr Marko Jozinović je travnički đak.
Osim spomenutih biskupa Šarića i Čekade, koji su postali nadbiskupima, još je jedan pomoćni biskup rodom iz Doca – Dr Tomislav Jablanović. Iz dolačkog je kraja i najstariji biskup / 1854. - 1861./ fra Marijan Šunjić, rodom iz susjednih Bučića.
Od pet dosadašnjih biskupa Banjalučke biskupije fra Marijan Marković i Dr Dragutin Čelik su rodom iz Doca dok je fra Jozo Garić rođen u Vitezu.
Župa Dolac kraj Travnika, jedna od najmanjih župnih zajednica u BiH, dala je PET BISKUPA sa čime se teško može još netko podičiti.
U Docu je 9. listopada 1892. rođen Ivo Andrić. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1961. //

| HB.org |