RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Uz tužnu 19. obljetnicu stradanja Hrvata u Uzdolu

Napisano 27.09.2012. 16:28
Uzdol

Uz tužnu 19. obljetnicu stradanja Hrvata u Uzdolu

Zločine počinjene nad Hrvatima u Rami bošnjačko-muslimanski mediji tada su uglavnom prešutjeli. Jednako tako, ovogodišnju komemoraciju uzdolskim žrtvama, koju je predvodio biskup gospićko-senjski dr. sc. Milan Bogović, i na kojoj je spomenuto da za pokolj u Uzdolu još nitko nije odgovarao, prešutile su i tiskovine u Hrvatskoj koje sam čitao nakon održane komemoracije.

Piše:: prof. dr. Ante Nazor

Za oba naroda tragični bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukobi u Bosni i Hercegovini od kraja 1992. do početka 1994. posljedica su srpske agresije na tu državu. Dakako, ne mogu se zanemariti ni drugi čimbenici koji su doveli do tih sukoba, od kojih je najveću korist imala velikosrpska politika. Tek je prestankom sukoba između Armije BiH i HVO-a omogućeno slamanje novog velikosrpskog projekta koji je početkom 1990-ih svoje ciljeve u Hrvatskoj i BiH pokušao ostvariti oružanom agresijom. Stoga me posebno obradovala vijest o hrvatsko-bošnjačkom (muslimanskom) sporazumu, potpisanom 18. ožujka 1994. u Washingtonu. Nakon toga prestali su oružani sukobi između ta dva naroda, no ostalo je međusobno nepovjerenje koje, nažalost, u BiH i danas postoji i prijetnja je za budućnost oba naroda. Budućnost koju nikako ne bi smjeli krojiti, bolje rečeno nametati, razni vanjski centri moći i ljudi koji ne razumiju ni prošlost ni sadašnjost BiH. A to što se tijekom bošnjačko (muslimansko) - hrvatskog sukoba u BiH događalo na lokalnim razinama zaista je teško razumijeti, posebice ako se ignoriraju povijesni izvori. Istodobno, jasno je da Republika Hrvatska nije izvršila agresiju na BiH, kako se to nastoji prikazati. Naprotiv, da nije bilo Hrvatske i Hrvata u BiH, ne bi bilo ni današnje, međunarodno priznate, države Bosne i Hercegovine.

Neki hrvatski mediji uvjeravaju nas u zločinačku politiku Hrvatske prema BiH

Već duže vrijeme neki mediji u Hrvatskoj pokušavaju nas na razne načine uvjeriti da je hrvatska politika prema BiH bila zločinačka. Između ostaloga i tako što jednostrano prikazuju pojedine događaje ili tako što navode samo nečasne radnje nekih pripadnika hrvatskih snaga nad Bošnjacima (muslimanima), a istodobno sustavno prešućuju zločine koji su neki pripadnici muslimanskih snaga počinili nad Hrvatima. Dakako, nije sporno to što se govori o zločinima pripadnika „svoga“ naroda i žrtvama tih zločina, jer sve nevine žrtve zaslužuju jednako poštovanje, nego što se prešućuju zločini nad „svojim“ narodom. Tome u prilog govori i podatak da nedavnoj komemoraciji žrtvama pokolja u Uzdolu najčitanije tiskovine u Hrvatskoj nisu posvetile ni riječ. Jednako tako, hrvatski branitelji Rame u medijima u Hrvatskoj nisu dobili odgovarajući prostor da objasne što se događalo na tom području od 1991. do 1995. i odgovore na pitanje kako su započeli bošnjačko (muslimansko) – hrvatski sukobi u Prozoru u listopadu 1992., koje je muslimanska promidžba prikazala kao početak hrvatske agresije na BiH.

Prozor je gradić smješten u gorskom području sjeverne Hercegovine, na važnoj prometnici koja spaja Hercegovinu s Bosnom i koja dolinom Rame vodi preko Makljena za Bugojno, na krajnjem rubu prostrane gornjoramske kotline okružene visokim planinama. U hrvatskom nacionalnom korpusu poznatiji je kao središte Rame. Prema popisu stanovništva iz 1991. u 56 naselja na području općine koja se prostirala na 477 km2 živjelo je 19.760 ljudi: 12.259 Hrvata, 7225 Bošnjaka-muslimana, a udio ostalih nacionalnosti bio je zanemariv - Srba svega 49 (0,2%), dok je pripadnika ostalih nacionalnosti bilo 67 (0,4%). Prozor, koji je bio općinsko središte, imao je 3566 stanovnika (2199 Muslimana i 1199 Hrvata). Selo Rumboci, s 1618 stanovnika, uglavnom Hrvata, bilo je drugo po veličini naselje u općini. Sela su najvećim dijelom bila hrvatska, a muslimanska su bila grupirana u istočnom i jugoistočnom dijelu općine prema općinama Jablanica i Konjic.

Ratna zbivanja u Bosni i Hercegovini u proljeće i ljeto 1992. protekla su u transformaciji JNA u VRS i nastojanjima bosanskohercegovačkih Srba da uzmu što više teritorija BiH. Zahvaljujući djelovanju Hrvatske vojske i HVO-a, dakako i muslimanskih snaga, to im je tek dijelom uspjelo. Hrvati su onemogućili potpunu realizaciju spomenutoga srpskoga projekta, vezali su za sebe glavninu Vojske Republike Srpske (VRS) što je u konačnici omogućilo da se i Muslimani održe u područjima na kojima su bili većina. Smirivanjem rata u BiH i njegovim ulaskom u fazu malih pomaka na ratištu, stalna netrpeljivost između HVO-a i muslimanskih oružanih snaga (Teritorijalne obrane, odnosno kasnije Armije Bosne i Hercegovine – ABiH) izbijala je na vidjelo u povremenim sukobima koji nisu izazivali veću pozornost javnosti, sve do sukoba u Prozoru u listopadu 1992. godine. Iako nije bio prvi sukob između HVO-a i ABiH, bošnjačko-muslimanska promidžba kasnije je sukob u Prozoru prikazala kao početak hrvatsko – muslimanskog (bošnjačkog) rata, koji je obilježio 1993. i početak 1994. godine, a koji je navodno izazvao HVO, kao i početak navodne agresije Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. No arhivsko gradivo obiju strana pokazuje da je takvo stajalište neodrživo i da je posljedica uspješnog promidžbenog djelovanja muslimanskih (bošnjačkih) institucionalnih i izvaninstitucionalnih struktura.

Činjenica je da su Hrvati u Rami bili većinsko pučanstvo koje se zbog rata u Hrvatskoj brže i bolje organiziralo od Muslimana. Za razliku od Muslimana, Hrvati nisu imali problema s određenjem prema karakteru rata u Hrvatskoj i protivniku, što je izravno utjecalo na stupanj spremnosti za rat u BiH. Činjenica je i da u dokumentima HVO-a nema nikakvih naznaka o sudjelovanju postrojba HV-a u sukobu u Prozoru u listopadu 1992., kako tvrdi bošnjačko-muslimanska promidžba. Hrvati su u općini Prozor držali vlast i uz to su bili vojnički dominantni, pa su samim time povoda za sukob imali mnogo manje od Muslimana. Za sada nema nikakvih naznaka da je političko i vojno čelništvo bosanskohercegovačkih Hrvata (Predsjedništvo ili Glavni stožer HVO) potaklo oružano razračunavanje u Prozoru. Vojni napor HVO-a u tom je trenutku bio usmjeren na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS u Podveležju. U sklopu priprema za tu operaciju, Glavni stožer HVO-a je 18. listopada zapovjedio da se iz sastava Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina dio topništva iz brigada HVO iz Livna i Tomislavgrada (tri haubice 122 mm), dio postrojbi za elektronsko izviđanje, osam ručnih bacača granata 40 mm i laserski daljinomjer s poslugom iz Livna, tijekom 19. listopada premjesti u Čapljinu i stavi pod zapovijedanje Operativne zone Jugoistočna Hercegovina. Već je ovo dostatno da se odbaci tvrdnja da je sukob iniciran s najviše vojne razine HVO-a jer je uzimanje oko 25% topništva Operativne zone za drugi smjer pokazatelj da sukob nije očekivan, a kamoli planiran.

Okolnost da je Prozor u neposrednom susjedstvu s općinama u kojima je ABiH bila brojnija i jača, očito je kod Muslimana u Prozoru stvorila osjećaj da je njihov politički i vojnički položaj mnogo bolji nego npr. kod Muslimana u Livnu i Tomislavgradu. To je pak dovelo do oštrog kursa koji ni vojnički ni politički nisu mogli podržati. Konkretno, to je značilo političko zaoštravanje i nepomirljivo stajalište prema političkoj opciji Herceg – Bosne, a vojnički nastojanje da se što manje participira u obrani općine na crti prema srpskim snagama i Kupresu. Ovakvo stajalište nesumnjivo je imalo punu političku i vojnu potporu iz Sarajeva, jer je geografski položaj Prozora bio iznimno značajan za vezu Hercegovine i srednje Bosne. HVO je ovoga bio svjestan što se vidi iz obavještajne procjene u kojoj se kaže da prema «svim raspoloživim podacima cilj muslimanskih snaga na ovom prostoru je da ovladaju prometnicama i hidrocentralama. Kontrolom prometnica muslimanske snage bi u svojim rukama držale i sudbinu Hrvata u Srednjoj Bosni, a kontrolom hidrocentrala na Rami i Neretvi kontrolira se energetski sustav u južnom dijelu Hrvatske i HZ H-B». (O spomenutom sukobu u Prozoru vidi znanstveni rad dr. sc. Davora Marijana, „Sukob HVO i ABiH u Prozoru, u listopadu 1992.“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2-38/2006., iz kojeg sam preuzeo gore navedene podatke.)

Lažni podaci koriste se kako bi se Hrvatska prikazala kao agresor

O događajima u Prozoru krajem listopada 1992. u sredstvima priopćavanja u Bosni i Hercegovini, a potom i u Republici Hrvatskoj, navedeni su brojni netočni podaci, s ciljem svaljivanja krivnje na HVO, hrvatski narod i hrvatsku državu. Nažalost, oni se i danas koriste da bi Hrvatsku prikazali kao agresora u BiH iako postoje brojni dokazi da HVO nije započeo sukob u Prozoru (planovi, šifre, materijali sa sastanka povjerenika za gradove i sub-regije Muslimana Srednje BiH, izjave, Naredba komandanta Taktičke grupe i Oružanih snaga BiH br. 02-349/59 od 28. 08. 1992. itd. ) te da posljedice toga sukoba nisu bile takve kakvima ih prikazuje bošnjačka (muslimanska) strana.

Sukob je započeo nakon što su pripadnici muslimanskih snaga ubili vojnika HVO-a Franju Zadru iz sela Dobroša, dok je traktorom razvozio hranu vojnicima na položaju u predjelu Menjika. On je prva žrtva toga sukoba, a druga žrtva je Hrvat Josip Glibo iz sela Ljubunci, kojeg su pripadnici muslimanskih snaga ubili nakon što je zarobljen. Potom su zapalili kuću Ljubana Glibe i štalu punu stoke... Među jedinicama u sastavu muslimanskih snaga koje su napale na Prozor i sela u istočnom dijelu općine, bile su i muslimanske snage iz Prozora koje su se 21. listopada 1992., na temelju naredbe njihova zapovjednika Muharema Šabića, povukle s bojišnice nasuprot četnika. Toga dana, 21. listopada, sudionici sastanka muslimanskih predstavnika i zapovjednika muslimanskih postrojbi iz Prozora i okolice u selu Blace bili su upoznati s time da će izbiti sukob s Hrvatima (poimence je poznato 30-ak sudionika toga sastanka i njihove dužnosti).

Nakon prestanka borbi, bošnjačko (muslimanska) promidžba u svijet je plasirala laž o 300 ubijenih Muslimana u Prozoru, a istina je da ih je u borbama poginulo devet, te da je poginulo pet, a ranjeno 18 Hrvata. Istodobno, plasirana je i laž da je Prozor potpuno sravnjen i da grad više ne postoji, te da je iz Prozora izbjeglo 3500 Muslimana, a istina je da su svi Muslimani iz grada zbrinuti i zaštićeni u hrvatskim obiteljima u selima oko Prozora.

O događajima u Prozoru govori i izvješće Kemala Mujičića i Aziza Mikića, čelnika HMDS-a, koji su početkom studenoga 1992. prolazili tim područjem, kako bi doprinjeli smirivanju sukoba. Između ostaloga, u izvješću o sukobu u Prozoru navodi se:

- da su u Prozoru 4. studenoga „vidjeli dosta spaljenih i oštećenih kuća, lokala, restorana, trgovina i kioska“, no da se unatoč tome slika koju su vidjeli „nije slagala s novinskim izvještajima koji su govorili o totalno srušenom Prozoru, o golemom broju mrtvih i ranjenih, posebice među Muslimanima, o izbjeglom stanovništvu itd.“;

- da je „očito da su sukob inicirali Muslimani, ekstremisti iz SDA, vođeni prikrivenim agentima KOS-a“, da je „sukob planiran u Izvršnom odboru SDA“, čiji predsjednik „nije bio sklon Hrvatima“ i „tražio je da JNA dođe u Prozor“, da je zapovjednik „OS BiH za to područje bio tvrd i netolerantan“, da se hvalio „da ima tako dobru vojsku, kojom će s lakoćom pobijediti Hrvate“, a da je „pri bijegu iz Prozora ostavio kompletnu dokumentaciju s prilično kompromitiranim materijalom“;

- da nije točno da je u Prozoru ubijeno više od 300 Muslimana kako je „ministar inozemnih poslova BiH Haris Silajdžić izjavio jednom američkom novinaru“;

- da je „delegacija Muslimana koja je posjetila ranjene u sabirnom centru u Ripcima pokušala neke ranjenike nagovoriti na izjavu da su vojnici HVO pucali po civilima“, što je bila laž;

- da su im „mnogi Muslimani rekli da su ih upravo hrvatski borci spašavali i upozoravali ih da se sklone, jer je postojala opasnost od zalutalih metaka“.

Istina je i da su „unatoč svemu tome, unatoč dobrosusjedskih odnosa i međusobne pomoći, mnoge muslimanske kuće poslije okršaja bile opljačkane, a neke i zapaljene“, da je i hrvatski predstavnik općinske vlasti, čiji je stan također opljačkan, izjavio da je to „velika sramota za HVO“, no da to nisu činili vojnici HVO-a iz Prozora nego oni pridošli sa strane, te da je „od 38 kuća, koliko ih je u Prozoru zapaljeno, 37 muslimanskih“.

Drži se da je „sukob između Muslimana i Hrvata iniciran sa strane“, da je u tom cilju „KOS svojedobno angažirao mnoge suradnike, koji su počeli širiti lažne glasine i uspjeli izazvati međusobno nepovjerenje između Hrvata i Muslimana - nepovjerenje rađa nesporazume, a od nesporazuma do neprijateljstva malen je korak“. /O tome vidi: „Prilozi za povijest Rame u Domovinskom ratu 1990.-1995. (prilozi o borbi Hrvata u BiH za opstojnost na svojoj djedovini)“, Zagreb, srpanj 2011., str. 265-270; ili „Ramski zbornik“, 2001., str. 182-186/

O muslimanskim zločinima u Uzdolu malo se zna u Hrvatskoj

Gotovo godinu dana nakon toga sukoba, u Rami se dogodio jedan od zločina muslimanskih postrojbi nad Hrvatima, o kojima se u Hrvatskoj malo zna. Naime, u Uzdolu su 14. rujna 1993. pripadnici muslimanskih snaga ubili 29 civila, među kojima i troje djece: Jela Džalto (1950.), Zorka (Mate) Glibo (1938.), Mara Grubeša (1934.), Mato (Jozo) Ljubić (1923.), Kata (Jozo) Ljubić (1948.), Kata (Ilija) Perković (1922.), Stanko (Niko) Rajić (1927.), Lucija Rajić (1933.), Šima Rajić (1914.), Mara (Jakov) Rajić (1938.), Mijo (Marko) Rajić (1924.), Ivka Rajić (1921.), Domin (Ivo) Rajić (1936.), Ivka (Martin) Rajić (1934.), Martin (Petar) Ratkić (1935.), Kata Ratkić (1928.), Luca Zelenika (1906.), Janja (Križan) Zelenika (1931.), Dragica (Ante) Zelenika (1934.), Ivan (Mate) Zelenika (1930.), Ruža (Kazimir) Zelenika (1931.), Jadranka (Kazimir) Zelenika (1981.), Ruža (Mijo) Zelić (1944.), Marija (Jozo) Zelić (1980.), Stjepan (Jozo) Zelić (1983.), Ante (Jure) Stojanović (1920.), Ankica (Stipe) Stojanović (1949.), Seferina Stojanović (1922.) i Franjo (Tomo) Stojanović (1916.).

U tom napadu poginulo je i 12 pripadnika HVO-a: Vlado Mijatović, Fabijan Grabovac, Anđelko Kozarić, Josip Marić, Pero Lučić, Ivo Rajić, Branko Šekerija i Pero Kovčalija te Slavko Mendeš, Franjo Zadro, Ivan Zelić i Ilija Cvitanović. Prema mrtvozorničkom izvješću u Domu zdravlja u Prozoru, šestorica od njih, osim ostalih rana na tijelu imali su i rane na glavi nanesene hicima iz neposredne blizine, a najmanje četiri pripadnika HVO-a ubijena su nakon zarobljavanja (vozaču i pripadniku saniteta ruke su bile na leđima vezane bijelim konopcem i žicom).

Selo Uzdol je 1991. imalo 484 stanovnika, a samo jedan od njih nije se izjasnio kao Hrvat. U vrijeme ratnih sukoba bilo je na samoj granici razdvajanja HVO-a i Armije BiH. Za vrijeme napada, koji je započeo u zoru između 5.30 i 6 sati, u selu su bili mještani, koji su spavali u svojim domovima, a mali broj mjesnih pripadnika HVO-a bio je smješten u osnovnoj školi.

Centar za ljudska prava Međugorje u svom izvješću napominje da su među napadačima očevici prepoznali Muslimane iz susjednog sela Here. Sreća je da su mnogi mještani prije toga napustili selo i samo povremeno dolazili obraditi posjede ili ubrati plodove. Uništeni su bili gospodarski objekti na 30 seoskih posjeda, u stajama je zapaljena stoka. Zločin u Uzdolu počinjen je izrazito brutalno. Stjepan (Jozo) Zelić (1983.) je zaklan, na potiljku je imao ranu od metka nanesenu iz neposredne blizine. Leš Dragice (Ante) Zelenika (1934.) je spaljen. Leš Ante (Joze) Stojanovića (1920.) nađen je nedaleko od njegove kuće, Anica (Ante) Stojanović (1949.) pronađena je uz ogradu na putu pred svojom kućom s prosutim mozgom i raznesenom glavom. Na podu u kuhinji u svojoj kući nađena je Seferina Stojanović, a kostur Mate Grubeše pronađen je u izgorjeloj štali. Kata Ratkić bila je uz svoga muža Martina, kojem je odrezano uho. Podaci s obdukcije pokazuju da je Ruža Zelenika imala prijelom glave od oštrice sječiva, najvjerojatnije sjekire, uz četiri prostrijelne rane, Seferina Stojanović imala je posjekotine na glavi od mehaničkog sredstva s oštrim i tupim dijelovima, a Anica Stojanović nije bila odmah pokopana pa su bile vidljive „rane koje su nastale ugrizima životinja, najvjerojatnije sitnih glodavaca.“ Među ubijenima je i troje djece.

Istoga dana u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a, a pred očima im se oslikavao stravičan zločin. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom (1981.). Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić (1983.) bio je samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći, no stotinjak metara od njegove kuće pronađeno je njegovo mrtvo tijelo, a malo dalje ležala je mrtva njegova sestra Marija (1980.). Ubijeni su hicima u glavu. Mijo Rajić zatečen je na prvoj stepenici svoje kuće i ubijen, a njegova nepokretna supruga Ivka u kući je masakrirana. Posljednjih devet godina bila je prikovana za krevet.

Operaciju u kojoj je planiran i napad na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović sa zapovjednog mjesta u Dobrom Polju, koji je punu odgovornost za „uspjeh“ napada na Uzdol prenio na Envera Buzu, zapovjednika Prozorskog samostalnog bataljuna. U feljtonu pod nazivom „Svjedok operacije 'Neretva '93'“, pokolj Hrvata u Uzdolu 14. rujna 1992. na svoj način – kao „Slučaj Uzdol“ - spominje Ševko Hodžić, novinar koji je po nalogu tadašnjeg GŠ Armije R BiH dobio zadaću pratiti pripreme i tijek te napadne operacije ABiH na hrvatske prostore u BiH u rujnu 1993. godine (feljton je objavljen 1999. u „Oslobođenju“ u 12 nastavaka): „Tog dana nigdje nismo vidjeli Buzu, ni borce Prozorskog bataljona. Nismo dobili nikakvu informaciju šta se dogodilo u Uzdolu, mimo onog što su nam rekli vezisti Prozorskog bataljona. (...) A šta se događalo u Uzdolu tog 14. septembra '93.? Znam samo ono što sam pročitao iz hrvatske štampe u kojoj je pisalo o masakru nad 41 Hrvatom Uzdola (12 bojovnika HVO-a i 29 civila) i onoga što su javno izjavili Enver Buza i Zicro Suljević, koji tvrde da masakra nije bilo, nego da je to bila vojnička pobjeda.“

Zločine nad Hrvatima mediji su prešutjeli

Dva dana nakon pokolja u Uzdolu, 16. rujna 1993., pripadnici muslimanskih postrojbi su na području sela Hudutsko, također u ramskom kraju (prema popisu stanovništva 1991. imalo je 87 stanovnika - 84 Hrvata, 1 Srbin i 2 „Jugoslavena“), ubili 22 zarobljena vojnika HVO-a i dva civila: Ilija Bendra (1959.), Anđelko Bilandžija (1968.), Ljupko Bilandžija (1961.), Stipo Bliznac (1952.), Marko Brtan (1953.), Željko Golubović (1958.), Željko Jakašević (1970.), Ilija Jakovljević (1962.), Dragan Jezerčić (1971.), Jozo Ladan (1968.), Karlo Ladan (1965.), Zoran Marijanović (1972.), Drago Mijatović (1971.), Šimo Petrović (1966.), Dragan Žunić (1959.), Pejo Božić, Jure Brajković, Jozo Bogić (1961.), Ante Beljo, Anton Odak, Josip Soldo i Marin Vidić, te civili Mato Biloš i Jagoda Mijačević. Većina ubijenih pripadnika HVO-a u Hudutskom bili su vojnici brigade «Hrvoje Vukčić Hrvatinić» iz Jajca, koji su bili smješteni na području Rame nakon pada Jajca pod srpsku vlast. Zarobljeni su na lokalitetu Križ, u neposrednoj blizini sela Hudutsko. Prema iskazu očevidaca, četvorica su odmah na licu mjesta strijeljana. (preuzeto iz: Ivica Mlivončić, Zločin s pečatom, Mostar, 2001.)

Zločine počinjene nad Hrvatima u Rami bošnjačko-muslimanski mediji tada su uglavnom prešutjeli. Jednako tako, ovogodišnju komemoraciju uzdolskim žrtvama, koju je predvodio biskup gospićko-senjski dr. sc. Milan Bogović, i na kojoj je spomenuto da za pokolj u Uzdolu još nitko nije odgovarao, prešutile su i tiskovine u Hrvatskoj koje sam čitao nakon održane komemoracije. Kao što su prešutile i mnoge druge zločine bošnjačko-muslimanskih potrojbi nad Hrvatima. Općenito, javnost u Hrvatskoj bolje je informirana o zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi, nego o zločinima nad Hrvatima u Domovinskom ratu u Hrvatskoj i BiH.

Svaki zločin treba osuditi, bez obzira na to kad je počinjen i bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost žrtve, odnosno počinitelja zločina, tu nema dvojbe. Niti jedan zločin ne treba prešutjeti, a počinitelji zločina trebaju biti kažnjeni bez obzira na stranu kojoj pripadaju. Stoga nije problem u tome što je hrvatska javnost informirana o zločinima pripadnika hrvatskih postrojbi, nego to što se u Hrvatskoj, usprkos civilizacijskom načelu da sve žrtve treba poštivati i usprkos činjenici da se većina hrvatske javnosti suočila s negativnim stranama svoje prošlosti, prešućuju zločini nad Hrvatima, primjerice, poput spomenutog zločina u Uzdolu i brojnih drugih. Je li medijska „nezainteresiranost“ o zločinima nad Hrvatima u BiH slučajna ili se oni prešućuju kako bi se lakše nametnule netočne teze da je „hrvatska politika prema BiH 1990-ih bila zločinačka“ i da je „Hrvatska bila agresor na BiH“? Naravno, povijesni izvori pokazuju zašto ove teze nisu točne.

| Dnevno.Hr |


Nema komentara

Anketa

Ustavi