Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9570
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » 4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (1)

4. kolovoz 1993. – dan kada je zaustavljen zločinački pohod ABiH Skopljanskom dolinom (1)

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 04.08.2010. 18:30

Na prilazima Uskoplju 4. kolovoza 1993. godine je zaustavljen zločinački pohod ABiH krvavom Skopljanskom dolinom. Poslije dugotrajnih borbi malobrojni HVO napadnut od višestruko brojnijih Muslimansko-Bošnjačkih snaga je uspio konsolidirati redove i povratiti položaje u gradu s kojih su se branitelji bili prisiljeni povući, a u području sela Bistrice snage HVO-a ostvarile su i određene pomake u svoju korist. Uskoplje je tih dana doslovno gorjelo.

Nakon toga ratno predsjedništvo i objedinjeno zapovjedništvo ABiH u Bugojnu 4. kolovoza 1993. donosi odluku kojom se svim građanima jamči osobna i imovinska sigurnost, traži od nadležnih tijela da povrate svu pokretnu i nepokretnu imovinu svim građanima, koja je oduzeta u tijeku sukoba HVO-a i ABiH u Bugojnu. Osim toga odlučeno je da se vrate kućama svi građani koji se "nisu ogriješili o zakone BiH". Treća točka te odluke sve govori, a pripominjemo da su i nakon te odluke logori ostali, da su civili progonjeni, da su ljudi maltretirani. A što je s imovinom svjedoče mnogobrojni podaci.

Bugojno
U središnjem dijelu Skopljanske doline smješteno je Bugojno, mjesto na raskrižju putova iz središnje Bosne prema Jadranskom moru i Sarajevu. Iz Bugojna se, preko Kupresa i Livna, stiže u Split, lučki, gospodarski, prometni, kulturni i sveučilišni centar, a preko Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Jablanice i Mostara u luku Ploče. Taj geografski položaj Bugojnu daje i posebno geopolitičko i geostrateško značenje.

Općina Bugojno zauzima 366 četvornih kilometara površine, na njoj je živjelo 46.889 stanovnika, prema popisu stanovništva iz 1991. godina. Tu je, prema popisu iz 1971. živjelo 31.856, a 1981. 39.969 ljudi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Muslimana-Bošnjaka je bilo 19.697 ili 42,0 posto, Hrvata 16.031 ili 34,18 posto, Srba 8.673 ili 18,49 posto, a ostalih 2.488 ili 5,3 posto. Statistički podaci govore da je od popisa stanovništva 1971., preko popisa 1981. i 1991. godine, blago rastao postotak Muslimana-Bošnjaka, a isto tako blago padao postotak Hrvata i Srba. Rubrika "ostali", u kojoj su bili i Jugoslaveni, iznosio je 1971. tek 1,5 posto, a 1991. 5,3 posto.

U općini Bugojnu Hrvati su bili vlasnici 65 posto najkvalitetnijeg zemljišta, potom su slijedili Srbi s 20 posto i tek onda Muslimani-Bošnjaci s 15 posto.

Prvi poslijeratni višestranački izbori, održani 18. studenoga 1990. godine, dovode u općinama srednje Bosne (misli se na općine koje su danas u sastavu županije SB) na vlast stranke koje su u izbore ušle s programima nacinalne emancipacije: HDZ kod Hrvata, a SDA kod Muslimana. U pravilu, SDA pobjeđuje, odnosno ima većinu tamo gdje je više Muslimana, a HDZ tamo gdje ima više Hrvata.
No, ima i iznimki. Primjer Bugojna je fenomen kojim se i danas treba pozabaviti.
Tek ove dvije stranke formiraju općinske parlamente u srednjoj Bosni. Iznimka je jedino u Donjem Vakufu gdje Hrvata ima veoma malo, te pored SDA koja dobija izbore u vlasti participira SDS.

Na prvim demokratskim izborima u BiH u općini Bugojno pobjednička stranka je bila HDZ BiH s 21 zastupnikom, potom su slijedile SDA s 20, SDS s devet zastupnika; ostalim stranka je pripalo 10 zastupničkih mjesta. Ako gledamo po nacionalnoj strukturi skupštinu općine Bugojno čini 25 zastupnika Hrvata, 23 zastupnika Muslimana-Bošnjaka, 11 zastupnika Srba i jedan Makedonac.

Ovakav sustav vlasti dovodi u Središnjoj Bosni do toga da prikrivena srpsko-crnogorska agresija na BiH ovdje bude i prikrivenija. Ožujka 1992. godine Srbi preko noći napuštaju Bugojno. Od preko osam tisuća Srba, ostaje ih tek trista. Tada doduše počinju iseljavati i Hrvati, osobito žene i djeca; odlaze u inozemstvo, u Europu, ili u Hrvatsku, svojim najbližima.

Uključivanje časnika bivše JNA u redove Muslimansko-Bošnjačke TO BiH
Ostalo je iz tog vremena do danas nerazjašnjeno uključivanje časnika bivše JNA u redove nacionalnih vojski u nastajanju. Prostor Središnje Bosne s tog aspekta zaslužuje posebnu prosudbu.
HVO Središnje Bosne se pokušavao svom snagom riješiti utjecaja bivših „oficira“. Povjerenje su dobivali zaista samo oni provjereni, za koje se znalo da nisu mogli unijeti utjecaj JNA tj. koji su vođeni vlastitom savješću „na vrijeme“ napustili te redove. Imala je takva HVO odluka možda i negativnih konotacija ali je unijela više mira u pripreme za obranu od agresije koja je uvelike bila na sceni.
S druge strane ovdje postoje svjedoci dolaska, recimo Refika Lende iz JNA u tadašnju, uglavnom Muslimansko-Bošnjačku TO. Taj dolazak je bio doslovce iz helikoptera JNA MI-8 na platou Pavlovica kod Novog Travnika.
Prikrivena srpsko-crnogorska politika se ubrzo otkrivala. Nedugo poslije toga u jedinom seocetu sa srpskom većinom u novotravničkoj općini Trnovcima brutalno biva ubijen Stojan Medić i još trojica mladih Srba, koji su uredno prije toga svako jutro dolazili na posao u MMK Bratstvo. Objašnjenje je brzo servirano - spriječen njihov pokušaj bijega „među četnike“ obližnjeg Donjeg Vakufa. I umjesto da to rezultira strahom za dalje nakane, efekt je potpuno drugačiji. Muslimanski Donji Vakuf „šaptom pada“, bez ispaljena metka, i u nevidljivim kolonama nastanjuje Bugojno i posebno Novi Travnik u unaprijed dogovorenim razmjenama stan za stan pa i radno mjesto u Novom Travniku za slično radno mjesto u Donjem Vakufu. Ne treba zaboraviti da je Novi Travnik bio jedino veće naseljeno mjesto u Središnjoj Bosni koje je imalo relativnu srpsku većinu (32%) dok su u namjenskoj proizvodnji i uopće MMK Bratstvo, Srbi zauzimali preko 70 % radnih mjesta.
Ni to ne biva dovoljno već Muslimansko-Bošnjačka vlast u Novom Travniku legalizira dolazak svojih pridošlica dajući im kroz lokalni MUP i osobna dokumenta. Takva prizemna politika rezultira u Novom Travniku otvorenim sukobom HVO – TO u lipnju 1992. godine. Ne treba previše pogađati da je na Muslimansko-Bošnjačkom vojnom čelu Refik Lendo.
Novi Travnik je samo jasan primjer za događaje iz 1992. godine u cijeloj BiH. Sjetite se Najetovićeve „ofenzive“ na šačicu Srba iz Zenice dolinom Bosne prema Kaknju itd.
Tako su u početku završavali Srbi koji se nisu odazvali na zov svoje matice iz sredina koje Karadžićeva politika nije stavila u prioritet. Njihovi egzekutori su bili bivši oficiri JNA u režiji koja ih je usput, kod svojih Muslimansko-Bošnjačkih sunarodnjaka, stavljala na pijedestal heroja.
Pri tome Karadžić javno prijeti muslimanima poručujući kako on zna da je Travnik oduvijek bio hrvatski i katolički. To je drugi dio plana koji će sada, sa druge strane, protjerati muslimansku nejač. Biti će pri tome i časnih primjera muslimanskog otpora za koje se zna kako su završili.
Travnik biva prekrcan Muslimansko-Bošnjačkim izbjeglicama, tisućama budućih vojnika koji ovdje više nemaju što izgubiti. A obećali su im ono hrvatsko, što ratom osvoje.
U sličan kontekst se sa sigurnošću može smjestiti i nedavna Dodikova izjava kako je Široki Brijeg Hrvatska. I danas postoje naivni koji misle kako je to pomoć. I 1992. se „razmatralo“ kako je dobro imati te Muslimansko-Bošnjačke izbjeglice jer ćemo tako lakše „protiv zajedničkog neprijatelja“ dok u isto vrijeme njihov vođa lukavo poručuje „da to nije naš rat“.
Prema tome, Karadžić – Dodik, ista pjesmarica, drugačije gusle.

Otpor Bugojanskih Hrvata agresiji iz Kupresa i Donjeg Vakufa
Opisana će politika odrediti sve kasnije događaje. Hrvatsko vodstvo Bugojna formiranjem Prve bojne HVO-a u svibnju 1992. stavlja do znanja da je prepoznalo scenarij. Prvi zapovjednik je Jurgen Schmidt. Majka mu je Hrvatica. On postavlja crte bojišnice prema srpskim snagama na Kupresu i Donjem Vakufu. Muslimani-Bošnjaci pri tome čekaju što će se dogoditi. Samo dio bugojanskih Bošnjaka uključen je u borbu protiv srpskog agresora kao pripadnici HVO-a. Od sredine 1992. godine Bugojno trpi učestale srpske napade. U rujnu 1992. Srbi granatiraju sam grad Bugojno, granate padaju na sklop župne crkve i župnog dvora, zapaljen je crkveni toranj. U više navrata Bugojno nadlijeću zrakoplovi i bacaju bombe. Kasnije će Muslimani-Bošnjaci od Hrvata preuzeti bojišnicu prema Donjem Vakufu. Uzimaju gotovu crtu koju ne miču skoro do kraja rata.
Vremenom nastala bugojanska brigada HVO Eugen Kvaternik s pravom je uvrštavana u najjače i najopremljenije HVO postrojbe. Samo takvom organizacijom je mogla odoljeti svim srpskim nasrtajima iz pravca Kupresa i Donjeg Vakufa.
U takvoj situaciji odnosi Hrvata i Muslimana-Bošnjaka na području Bugojna i nisu mogli biti pomućeni. Tom prividnom skladu udarac se sprema iz Sarajeva u liku Selme Cikotića.

Selmo Cikotić
Selmo Cikotić je rođen 25. siječnja 1964. godine u selu Trpezi, općina Ivangrad u Sandžaku. Pored vojne gimnazije "Bratstvo i jedinstvo" u Beogradu je završio 1986. godine i Vojnu akademiju kopnene vojske u Zadru. Stupio je u aktivnu službu u JNA u kojoj je bio sve do 5. svibnja 1992. godine, kada se stavio na raspolaganje Teritorijalnoj obrani u Sarajevu.
Cikotić je u vojnome smislu stručna osoba koji je svojedobno spadao u kategoriju zapadno-orijentiranih časnika no u suradnji sa Sandžaklijama Ejupa Ganića i Sefera Halilovića, te u Bugojnu s Kemalom Đafićem prilagođavajući se uvjetima vrlo brzo i uspješno se utopio u islamističku liniju Armije BiH. To i nije čudno jer mu je rođeni brat, imam Islamske zajednice BiH, dovođen u vezu sa mudžahedinima a poslijeratno i sa vehabijama.

mlaco-cikotic

U Bugojnu Cikotić zatiče Dževada Mlaću, predsjednika ratnog predsjedništva i predsjednika SDA Bugojno, Zeira Mlivu, predsjednika vlade općine Bugojno, Abdulaha Jeleča, načelnika štaba obrane općine, Senada Dautovića, načelnika službe javne sigurnosti općine, Kemal Džafića, časnika bivše JNA, načelnika sigurnosti štaba obrane općine, Enesa Handžića, načelnika sigurnosti 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, iz Donjeg Vakufa i druge sljedbenike filozofije širenja muslimanskog prostora na štetu Hrvata.

Vrlo brzo Cikotić je preko zapovjednika Samostalnog bataljuna te časnika za vezu Štaba oružanih snaga RBiH sa UNPROFOR-om došao do dužnosti zapovjednika Operativne grupe Zapad pri Trećem korpusu ABiH s koje je otišao na dužnost u Sedmi korpus ABiH sa sjedištem u Travniku.
Dolazak Selme Cikotića za zapovjednika Operativne grupe Zapad u Bugojno značio je i aktivnu pripremu Bošnjaka za sukob, kako to Cikotić, kaže sa "ustašama".

Ubrzo se rađaju napetosti između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, koji početkom 1993. godine ozbiljno prijete da se pretvore u ratni sukob. U veljači 1993. godine pripadnici Armije BiH postavljaju kontrolne punktove na svim mjestima na kojima dolaze u doticaj s Hrvatima. Tako u selu Vesela postavljen je punkt Armije BiH na kojem se zaustavljaju Hrvati, a pri kontroli oduzima im se novac, roba, automobili. Te pljačkaške grupe na kontrolnim punktovima predvode Mahmed Husić i Salih Smajić, pripadnici ABiH.

Pripreme za napad na HVO
Muslimani-Bošnjaci u siječnju 1993. godine preuzimaju vlast u svim gradskim institucijama. Hrvati su isključeni iz upravljanja općinom, ali HVO još djeluje. U siječnju je počela i podjela vojnih snaga, a muslimansko-bošnjačka strana je 17. siječnja 1993. godine napustila sve obrambene položaje prema srpskom agresoru i prepustila obranu isključivo HVO-u. Ubrzo, Muslimani-Bošnjaci poručuju Hrvatima da ne mogu odgovarati za ono što će se dogoditi. Bilo je to vrijeme kada se još mogao dijalog uspostaviti i njime smiriti duhove. Poslije toga, napetosti rastu, događaju se mnoga još uvijek nerazjašnjena umorstva hrvatskih civila, hrvatski puk je preplašen, njegova imovina se bezobzirno otima i pljačka.

Cikotić je napad na "ustaše" pripremio prije početka sukoba u Bugojnu od 17.7.1993. godine izdavši naredbu pod brojem 01/429-93. u kojemu organizira i traži udar na punktove HVO-a. Ovim napadom Hrvati Lašvanske doline i postrojbe HVO-a došle su u apsolutno okruženje.
Cikotić je svoj podmukli plan uspio realizirati u Bugojnu, što je zorno vidljivo iz izvanrednog borbenog izvješća Štabu vrhovne komande broj 02-31-599-1 od 22.7.1993. u kojemu stoji:
"Ustaške se snage nalaze u blokadi u gradu, grad je skoro kompletan pod našom kontrolom gdje se nalaze njihove snage u blokadi. Tokom dana likvidirana je komanda Treće bojne u naselju Čipuljić. Sada se vode borbena djelovanja oko komande Druge bojne i na prilazima brda Gorica gdje se nalazi glavni stožer i Centar Veze. Sela Vrbanja, Crnički Podovi, Crniče, Garački Podovi, Čurčića Lud, Čaušlije, Bristovi, Vučipolje, Kandija, te Humac, snage 307. motorizirane brigade drže u blokadi uz aktivna djelovanja".

Srpanj 1993. godine bio je katastrofalan mjesec za bugojanske Hrvate. Na punktu u selu Vrbanji 17. srpnja 1993. pripadnici Armije BIH zaustavljaju vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a i bez ikakva obrazloženja na njih otvaraju vatru. U toj pucnjavi ubijena su tri vojnika HVO-a. Među počiniteljima zločina bili su i mudžahedini. Jedan od mudžahedina je poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo u lokvu krvi i klanjajući zahvaljivao Allahu.

Zašto Vrbanja?
Dovoljno je pogledati karte ovog prostora pa zaključiti da je to nacionalno miješano naselje smješteno na putu M 16-2 na izlazu iz Bugojna prema Uskoplju/G. Vakufu. To je bila još jedina komunikacija kojom je bugojanski HVO bio međusobno prostorno uvezan sa uskopaljskom brigadom Ante Starčević i dalje na jug. Sve druge pravce kontrolirali su ili Srbi ili ABiH.

DVAK-BUG-USKOPLJE-91A

Odluka Cikotića i njegovih suradnika da u Vrbanji započnu sukob mučkim ubojstvom bojovnika HVO imala je za cilj izazvati širi sukob i pri tome optužiti drugu stranu.
To se upravo ovdje i desilo.
Ne može a da se ne primijeti da je identičan scenarij bio i 16.4.1993. godine u Ahmićima kod Viteza. Cilj je ABiH i ondje bio razdvojiti od uvezivanja HVO Lašve sa njegovim ostatkom u Busovači i Lepenici. Zna se kako se taj sukob odigrao i kako su zbog lažnih prijava AID-a Hrvati napunili haške sudnice i europske zatvore. Pri tome više nitko ne spominje kako je tu najviše bilo potpuno nevinih.

Rat za Bugojno između HVO-a i Armije BiH trajao je kratko. Opći napadaj Armije BiH počeo je 18. srpnja 1993., a sve je dovršeno 28. srpnja 1993. godine.