RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Biti Hrvat, ili konačni mazohizam

Napisano 05.05.2010. 13:06

Piše: Mick

Uvijek sam se ponosio činjenicom da sam Hrvat. Nije riječ o nekom ultrameganacionalizmu ili mržnji prema svima koji ne pripadaju „mom nebeskom narodu“, kako bi po stoti put papagajski ponovila trećerazredna plaćena piskarala u pauzi između davanja stražnjice korporativnom gazdi i ulizivanja nekom trećerazrednom zapadnjačkom birokratu koji je na najboljem putu da zbrine tri generacije svoje obitelji parama zarađenim od prosvjećivanja „balkanskih plemena“ prodavanjem floskula o zapadnim civilizacijskim vrijednostima i demokraciji. Nije riječ ni o kompleksima proizašlim iz nedostatka vlastitog identiteta, niti bi mogla biti, povijesne činjenice su neumoljive.

Jednostavno, radi se o nužnosti. Ako nisam ponosan zbog onoga što jesam, što mi ostaje? Biti građaninom svijeta? Što li samo to znači? Da će me u Nizozemskoj prihvatiti kao svojega? Da ću u Njemačkoj ili Engleskoj imati podjednaku šansu za dobivanje neke važne pozicije kao domaći ljudi? Da ću u Francuskoj moći objašnjavati, služeći se iskustvom vlastite zemlje, kako je njihov socijalni sustav neodrživ, bez da me istjeraju iz dvorane uz otisak čizme na stražnjici? Ili ću uvijek biti čovjek bez domovine, apatrid, građanin drugog reda gdje god da dođem, tužna isfrustrirana figura koja se mota oko stola, ali nikad ne može sjesti za njega kao punopravni sudionik bilo čega?

Dakle, osjećaj emocionalne i političke pripadnosti svojoj naciji je nužnost za očuvanje mentalnog i svakog drugog zdravlja pojedinca. Međutim, ako ta nacija nije definirana u vlastitoj nacionalnoj državi, opet sam naje... Zašto? Pa zato što, ako nacija nema određeni teritorij pod svojom političkom kontrolom, neka druga nacija vlada tim teritorijem. Hoće li ti drugi upravljati tim teritorijem na dobrobit sviju, kako svoje nacionalne skupine, tako i one kojom vladaju? Povijest je dala brutalan odgovor na ovo pitanje. Uzmimo samo primjer Irske, koja je valjda jedina zemlja na ovom nesretnom svijetu koja je u prvoj polovici 19. stoljeća imala više stanovnika nego danas, zahvaljujući blagodatima engleske vladavine tijekom Velike gladi. Pravi prosvjetitelji, nema što. Iz tih razloga, nigdje na Zemlji se ne može primijetiti da se narodi koji su se oslobodili višenacionalnih eksperimenata žele vratiti u iste.

Oprostite, postoji jedan. Naravno, Hrvati. Tu se ne zna tko pije, a tko plaća. Prvo se, zbilja herojski, obrane od agresije višestruko jačeg protivnika, protiv volje većine velikih globalnih igrača. Nakon toga, uz minimalne žrtve, oslobode okupirane dijelove svog teritorija u jednoj od najuspješnijh i najprofesionalnije obavljenih vojnih akcija druge polovice 20. stoljeća. Cijelo to vrijeme život funkcionira, sveučilišta rade, dućani nisu lošije opremljeni nego za pokojnog Tite, kontinuitet funkcioniranja društva je zadržan. Poslije svega, Hrvatska, kao jedna od rijetkih europskih zemalja u posljednjih stotinu godina, sama sanira posljedice rata, obnovi razorene kuće i infrastrukturu, uz zanemarivu pomoć izvana. Čovjek bi očekivao kako će se sada, napokon, prodisati punim plućima, kako ćemo svi zajedno krenuti s guštom raditi za bolju budućnost.

E pa ništa od toga. Hrvati su, jednostavno rečeno, odlučili požderati sami sebe. Prvo su popljuvali neke dijelove vlastitog naroda, optužujući ih za nerealizaciju vlastitih iluzija da će odmah nakon pada Yuge cijela zemlja živjeti kao bubreg u loju (a svatko tko previše radi biti uhapšen). Naravno, to je bilo lakše, nego se malo angažirati i informirati i vidjeti kako povoljno doći do dionica poduzeća u kojemu je netko radio. Ili, ne daj Bože, pokrenuti vlastiti posao.

Nepravedno, mnogi ljudi su doista završili na ulici bez mogućnosti da sami nekako na to utječu. Problem je u tome što su takvi najtiši, jer imaju pametnijeg posla od zavijanja na mjesečini optužujući cijeli svijet za vlastite nedaće. Moraju preživjeti. Umjesto njih, uloge pučkih tribuna prihvatili su se likovi operirani od tjelovježbe i zdravog razuma, čudna bulumenta lažnih veličina čija postignuća izvan EPH i sličnih „slobodnih“ medija nitko zapravo ne zna, ali su ipak autoritet za sva društvena pitanja, od književnosti do postavljanja izbornika rukometne ili nogometne reprezentacije.

Zanimljivo je da navedeni glasnogovornici „društvene savjesti“ proizlaze iz istog miljea kao i pravi heroji privatizacije, oni koji su sudjelovali u privatizaciji malo jačih poduzeća od Dione. Oni su tehnomenadžeri, zadnja generacija partijskih direktora javnih poduzeća, čija imena ćete rijetko vidjeti u novinama. Privatizacije ZABA-e i TDR-a (Adrisa) su, naravno, „čiste kao suza“, obavljene po svim zakonima pravednosti i općeljudskog iskustva i tu se nema što pisati. Ili je možda stvar u tome što o tome nema tko pisati. Naravno, lakše je na prvu loptu, nego malo uposliti vlastite moždane vijuge i skupiti informacije. Neka visi Pedro.

No, tu nije kraj žderanja vlastite supstance. Nakon Hercegovaca, Hrvati su se nastavili huškati jedni na druge. Tako su krunski problemi društva postali branitelji, lažni invalidi, purgerima Splićani, Splićanima „Zagreb koji se gradi dok Hrvatska krvari“, radnicima u privatnom sektoru „oni paraziti koji žive na državnoj sisi“. Kao šlag na tortu, Haag nas je uvjerio da smo zapravo svi sudjelovali u zločinačkom pothvatu protjerivanja Srba i izvršili agresiju na BiH. Blago nama, da su nam dobronamjerni stanci, koji nisu ovdje da oćerupaju kokoš hrvatskog gospodarstva, nego da nas civiliziraju, objasnili da smo agresivan i mrziteljski narod, kad već sami to nismo uspjeli primijetiti sve ove godine. Naravno, budući da smo takvi, agresivni, lopovi i nesposobni vladati sami sobom, što nam drugo preostaje nego da se vežemo uz naše istočne susjede, kako bismo, oslanjajući se jedni na druge kao dva bogalja, ušli u Euniju u kojoj samo čekaju da nas počnu bombardirati janjetinom i dojčmarkama (pardon, eurima).

Fascinantno je kako narod koji je dokazano sposoban (nobelovci Ružička, Prelog i Andrić, Tesla, Mohorovičić, vrhunski arhitekti moderne, građevinski inženjeri, renesansna književnost svjetskog ranga), ne vjeruje u vlastitu sposobnost da brine sam o sebi. Kao da tražimo izgovor kako bismo vlastitu sudbinu povjerili u tuđe ruke i prekratili si agoniju. Doduše, nije to ni tako čudno, ako se vratimo na početak teksta, a to je priča o važnosti postojanja nacionalne države i pogubne posljedice nepostojanja iste. Tu bi se na Hrvatskoj mogla napraviti dobra studija. Političke i društvene elite postavljene izvana, birane po kriteriju „Nađi mi onog koji najmanje priča, nema stava ni o čemu, a mašte kao u trećerazrednog računovođe iz lokalnog OUR-a. To je kadar za predsjednika.“ Kao Kaligulin konj postavljen za senatora. Tradicija začeta još za Austrije se nastavlja. Prokletstvo svake (post)kolonijalne države. Zbilja je ponekad frustrirajuće biti dijelom ovako autodestruktivnog društva, pogotovo kad čovjek zna koliko se skrivenih sposobnosti krije u tom narodu.

Nažalost, hrvatski konjušarski mentalitet ne poznaje (državne) granice. U BiH je ista stvar. Jadni mi, kmeee kmeee, Muslimani nas maltretiraju. Što ćemo sada? Logičan odgovor je...Ulizati se Srbima?

Možda je vrijeme da nekome među Hrvatima, unutar BiH i Hrvatske, padne na pamet revolucionarna ideja. Okretanje samima sebi!? Sljedeći korak je odbacivanje alibija (svijet, Amerika, Turska, Saudijska Arabija, ne može se ovo, ne može se ono, blabla). Narodi koji su bili u gorem položaju od Hrvata BiH su uspijevali u svojim ciljevima ako su znali što hoće (Istočni Timor, Irska nakon 1. svjetskog rata, mada su i oni skoro sve zaje.. na kraju) i bili jedinstveni. Naravno, Muslimanima je cilj ukinuti temeljna politička prava Hrvata, i nitko ih ne abolira od toga, ali vrijeme je da se Hrvati počnu boriti pokazivanjem snage, a ne slabosti, jer prostora ima i s odlaskom stranih tutora će ga biti još više.

Tko je izabrao Lijanovića od Glamočkog polja? Otkud onaj zbunjeni Ljubić u politici? Gdje su svi ti famozni mladi ljudi koji će pokrenuti stvari, o kojima se mantra već godinama, ako ne i desetljećima, kao o Godotu? Zašto hrvatski političari ne koriste pravne mehanizme zaštite hrvatskih interesa, umjesto da kukumavče po cijeli dan kako ih nitko ništa ne pita? Tko je izabrao takve kilave mekušce osjetljivih stražnjica, koje mogu opstati samo ukoliko ih posjednu u fotelje proporcionalne mekoće?

Jedina šansa Hrvatima (gdje god bili) je da počnu od sebe. Nemojmo davati 50 kuna murjaku ako smo vozili prebrzo, ili nositi bajaderu babi na šalteru kako bismo dobili osobnu preko reda, ako nam je dosta korupcije. Ne bacajmo opuške i drugo smeće po cesti, ako želimo živjeti u uređenom mjestu dostojnom čovjeka. Ako možemo, skupimo hrabrost da pokažemo svoju kvalitetu, umjesto da puštamo da nam polupismeni smradovi skaču po glavi cijeli život. Ne tražimo alibije u općenitim floskulama o pljački, nego počnimo djelovati na zaustavljanju onih s imenom i prezimenom koji i dalje cijede i svima nam piju krv. Tek nakon čišćenja među Hrvatima se može krenuti u nekakve dogovore i pregovore na, približno, ravnopravnoj osnovi. Nevjerojatno je što se sve može postići, ako se čovjek riješi straha i preuzme vlastitu sudbinu u svoje ruke. Ako svi skupa dozvolimo da nam strah, sitničavost i ljubomora i dalje upravljaju životima, onda bolje od ovoga ne zaslužujemo.


Dobra kolumna.

Autor: hercegovac1981 | Napisano 05.05.2010. | (33) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(28)

Anketa

Ustavi