RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Da li Erdoganov posjet Zagrebu znači da će Hrvatska trgovati interesima Hrvata u BiH?

Napisano 11.05.2016. 17:35

Krajem travnja u Zagrebu je održan državni posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Hrvatskoj, po njegovim riječima posjetio je ''partnersku i prijateljsku zemlju''. Zaista, Hrvatska i Turska njeguju dobre političke odnose još od devedesetih godina prošlog stoljeća i zajedničkih diplomatskih napora u kreiranju Washingtonskog sporazuma kojim je stvorena Federacija BiH, prekinut nepotrebni bošnjačko-hrvatski rat te stvorena strateška osnova za suzbijanje srpske agresije i završetak rata u BiH, sve pod patronatom SAD-a.

Upravo američka politika je okvir pod kojim se odvija partnerski odnos Hrvatske i Turske. Obje zemlje su članice NATO-a, neformalne produžene ruke ili instrumenta američke vanjske politike, kojim se pod izlikom ''političkog i sigurnosnog povezivanja demokratskih zemalja Zapada'' te iste zemlje stavljaju pod kapu Velikoga brata Amera.

Turska i Hrvatska su neosporno glavni američki partneri, cinici bi rekli pijuni, na području jugoistočne Europe te su u poziciji da mogu kreirati političku arhitekturu Balkana. Hrvatska iz pozicije članice EU i svojevrsne predvodnice zemalja bivše Jugoslavije na njihovom ''europskom putu'', a Turska iz pozicije rastuće ekonomije koja se polako transformira u europsku ekonomsku silu i ima ambiciju širenja svoga utjecaja na područje nekadašnjeg Osmanskog carstva. Štoviše, Turci tu svoju neootomansku ambiciju uopće ne kriju već je ona sastavni dio njihove politike od dolaska Erdogana na vlast.

Erdogan ovih dana nastavlja tamo gdje je Sulejman Veličanstveni stao u 16. stoljeću kad ga je smrt spriječila da osvoji Beč i pokori Europu. Kao moderni turski sultan, on vrši pritisak na Europu prijeteći joj puštanjem milijuna izbjeglica na njen prostor, a Europa podijeljena kao i u tom 16. stoljeća prestravljeno ispunjava sve turske zahtjeve. Jedan od zahtjeva je i ukidanje viza za Turke što bi se zasigurno odrazilo na demografsku sliku velikih europskih gradova poput Beča ili primjerice Berlina. Samo u Austriji nalazi se tristotinjak tisuća Turaka i čine drugu najveću etničku skupinu, iza domaćih Austrijanca. Moguće je da će Beč ovaj put ipak pasti, ali drugim metodama, no o tom potom…

Osim što je svoju zemlju transformirao u ekonomsku i političku silu, Erdoganu je zanimljiva i jedna druga transformacija. Njegova politička ambicija je ukinuti sekularni ustav kojeg je ustanovio Kemal Ataturk i pretvoriti Tursku u islamsku republiku. Kao što je Ataturk radikalno prekinuo s ostavštinom Osmanskog Carstva i reformirao zemlju u modernu republiku zapadnjačkog tipa, tako Erdogan proces želi okrenuti na drugu stranu i vratiti zemlju autoritarnom i islamskom uređenju. Podsjetimo se njegove izjave iz vremena dok još nije bio preuzeo svu moć u Turskoj: ''džamije su naše kasarne, minareti su naši bajuneti, a vjernici su naša vojska''. Neki bi rekli da je evolucijski retrogradan potez, ali Erdogana to previše ne brine. On je makijavelist starog kova koji Turskoj želi vratiti staru slavu i status predvodnice islamskog svijeta što je ona za vrijeme Osmanskog Carstva i bila, te se pritom služi metodama poput: suzbijanja oporbe, gaženja ljudskih prava, građenja vlastitog kulta ličnosti, progona manjina (Kurda). U stvari tu se radi o klasičnom scenariju stvaranja autoritarne vladavine.

Međutim, ostaje pitanje što Europa i Hrvatska kao dio Europske unije vide u tom potencijalnom partnerstvu s ovako imperijalno raspoloženom Turskom. Činjenica jest da Europu nije teško politički destabilizirati, Amerika to zna i u tom kontekstu Turska je možda svojevrsni ''trojanski konj'' američke politike upućen Europi s ciljem njene destabilizacije, no to je ''viša politika'' i o tom možemo samo nagađati.

Ono što je prilično sigurno jest da Turska nikad neće postati punopravna članica Europske unije. Službeni stav Republike Austrije je da će blokirati svaki put Turske u EU tako da je malo vjerojatno da će se na tom polju išta promijeniti i da će Turska jednog dana postati dio EU. Toga su svjesni i Turci čemu svjedoči i nedavna Erdoganova izjava upućena Europi: "mi idemo svojim putem, a vi idite svojim", izrečena kao komentar na europski zahtjev da Turska redefinira svoju anti-terorističku politiku. Naime, u Turskoj je na snazi zakon prema kojemu se nekoga vrlo lako može optužiti da je terorist. To je naravno mehanizam za suzbijanje oporbe i Kurda.

Dakle, Turci su svjesni da ih Europa ne želi i sav taj igrokaz oko turskog kandidatskog statusa i hrvatske potpore navodnom turskom putu prema EU samo je dio šire priče turskog pritiska na Europu oko izbjegličke krize i pokušaja da se Turska nametne kao sila na prostoru Balkana, kao što je to bila za vrijeme Osmanlija. U tom svom neootomanizmu Turci igraju na kartu ''muslimanskog sentimenta zelene transverzale'', pri čemu se naglašava bliskost bošnjačkog, albanskog i drugog muslimanskog pučanstva na Balkanu s ''majkom Turskom''. Poveznice su zajednička vjera, kulturna i povijesna baština, pa tako Turska potencira financiranje obnove Starog mosta, Ferhadije, Aladže i drugih objekata izgrađenih za vrijeme Osmanlija, kao i obrazovnu suradnju u vidu razmjene studenata i otvaranja turskih sveučilišta u Bosni i Hercegovini. Na taj način Turska ponovno ulazi na Balkan i u našu zemlju. Reklo bi se – kultur(al)na penetracija.

Prije par dana Ahmet Davutoglu, turski premijer u ostavci, svečano je otvorio džamiju Ferhadiju u Banjaluci čiju je rekonstrukciju većim dijelom financirala Turska. Inače, ta džamija je arhitektonsko remek-djelo i zbiljski je primjerak bosansko-hercegovačke kulturne baštine. Međutim, Davutogluov nastup je poslužio kao manifestacija turske moći i njenih interesa u BiH, a njegova izjava: ''ako do toga (ratnih dešavanja) dođe, za razliku od 90-ih, iza Bosne i Hercegovine će kao planina uvijek stajati država Republika Turska, sa svih njenih 78 milijuna stanovnika čija srca kucaju kao jedno", može se protumačiti kao prikrivena prijetnja i ratna retorika.

Jasno je da Turska potencira interese samo jednog naroda u Bosni i Hercegovini (bošnjačkog naroda) te da će u nadolazećim ustavnim promjenama zauzeti poziciju zaštitnika bošnjačkih interesa, stoga je zanimljivo to staviti u kontekst Erdoganovog posjeta Zagrebu, koji bi prema hrvatskom ustavu morao štititi interese bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Dakle, Turska kao najmoćniji zaštitnik bošnjačkih interesa i Hrvatska kao promotor interesa Hrvata produbili su partnerski odnos, barem se to tako navodi u službenim izjavama. Ono što Hrvate u Bosni i Hercegovini posebno treba zanimati su konzekvence tog otopljavanja odnosa po njihove interese. Znamo da stabilne Bosne i Hercegovine nema bez bošnjačko-hrvatskog dogovora, pa ostaje za vidjeti što su to Grabar-Kitarović i Erdogan dogovorili u Zagrebu i jesu li uopće išta dogovorili.

Navesti ćemo par potencijalnih scenarija hrvatsko-turske suradnje oko BiH:

a) Hrvatska i Turska uspostavljaju istinski partnerski odnos i zajedno kreiraju kompromisno i konstruktivno rješenje koje će biti prihvatljivo i bošnjačkoj i hrvatskoj politici, dolazi do povijesnog dogovora, međunacionalni odnosi se relaksiraju i kreće se naprijed;

b) Svoju podršku turskom europskom putu Hrvatska uvjetuje turskom podrškom ustavnim promjenama u BiH prema kojima bi Hrvati konačno ostvarili svoju ravnopravnost. Malo vjerojatan scenarij s obzirom da Turci više i ne kriju da im je ulazak u EU tek drugorazredna opcija u vanjskoj politici;

c) Produbljivanje gospodarske suradnje i ulaganja u Hrvatsku Turska uvjetuje hrvatskim koncesijama u BiH – završavanje procesa pretvaranja Hrvata u nacionalnu manjinu u BiH;

d) Erdogan i Grabar-Kitarović nisu otvarali priču o BiH već je susret bio samo manifestacijskog karaktera, da Turci pokažu svoj prkos Europi i demonstriraju utjecaj na Balkanu, a Hrvatska da pokaže da je sposobna ugostiti svjetske moćnike te da svojoj javnosti proda priču o ulaganjima i gospodarskoj suradnji.

Ono što hrvatsku javnost i političare u BiH posebno treba zanimati je ovaj treći scenarij tj. da li hrvatska politika razmišlja o eventualnom odustajanju od aktivne podrške Hrvatima u Bosni i Hercegovini poradi svojih gospodarskih interesa i razvijanja poslova s Turcima. Ne bi bilo prvi put Hrvatska trguje interesima svojih sunarodnjaka u BiH, sjetimo se samo predsjednikovanja Stipe Mesića. Stoga, hrvatska politika i javnost u BiH trebaju biti na oprezu, jer tko se jednom opeče taj puše i na hladno. To se posebno treba odnositi na zastupnike u hrvatskom Saboru iz Bosne i Hercegovine koji bi morali izvršiti pritisak na Vladu RH i zaprijetiti joj čak i povlačenjem svoje podrške vladajućoj većini u slučaju da se Hrvate Bosne i Hercegovine ponovno počne doživljavati kao monetu za potkusurivanje.

To se jednostavno ne smije dopustiti, u suprotnom opet će biti – Bosna šaptom pade!

Marko Zovko/HercegBosna.org


Nema komentara

Anketa

Ustavi