Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Desetljeće upitnih izbora

Desetljeće upitnih izbora

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 02.05.2010. 11:29

Nedavno smo se osvrnuli na sramotni nedostatak političke odgovornosti i spremnosti na žrtvu u interesu svog naroda među hrvatskim političkim strankama u BiH tijekom izbora za članove Predsjedništva 2006. Do zadnjeg trena smo se nadali da će na kraju možda izvlačiti kuglicu s jednim imenom. Nitko ne bi ni izgubio u tom slučaju. Čak ni to se nije zbilo. Rezultat je da su Hrvatima člana Predsjedništva izabrali Bošnjaci.

Željko Komšić je zauzeo je mjesto hrvatskog člana Predsjedništva iako kroz protekle gotovo četiri godine nismo imali prigodu čuti da govori jezik svog naroda, ni primijetit da se osjeća dijelom svog naroda. To govori sve. Zakon i propisi prigodom ovog izbora su poštovani, ali suština ovog izbora je potpuno izigrana.

Desetljeće upitnih izbora

Članove Predsjedništva biraju predstavnici tri naroda, a sada smo dobili situaciju da su dva člana izabrali pripadnici jednog naroda. Može li nepoštena igra biti jamac za poštene odnose i pravdu u budućnosti? Ne može. Bošnjački politika tim je potezom poslala bumerang, ili dugoročno gledano, sebi zabila autogol. To se dobrim dijelom vidi u čestim izjavama srpskih političara da oni ni pod koju cijenu neće dopustiti da im se na razini BiH, ili ne daj Bože RS-a, dogodi situacija kao Hrvatima u Federaciji.

Naravno, opet naglašavamo da je ključna odgovornost na hrvatskim političkim strankama. Nije Komšić kriv što je izabran, već je najveći teret te političke kratkovidnosti i neodgovornosti na leđima hrvatskih političkih predstavnika. Jesu li „hrvatske“ stranke spremne to isti napraviti i na ovim izborima?

Čini se, nažalost, da jesu. Za njih postoji očito samo vlastiti interes, a nacionalni je interes znanstvena fantastika. Zar ne postoji mogućnost da se na sljedećim izborima za člana Predsjedništva kandidira nestranačka osoba? U ovo doba kada crne kronike na stranicama bh. tiskovina vrve napisima o hrvatskim političkim predstavnicima koji na optuženičkim klupama sjede po sudovima BiH, drugi zbog protupravnog primanja novčanih sredstava traže sudovi u Hrvatskoj, treći pokušavaju utajiti milijunske poreze, četvrti se povezuju s korupcijom, a o nepotizmu ne treba ni govoriti, zar neki ugledni i pošteni nestranački zajednički kandidat ne bi bio pravo rješenje?

Dok je u recimo u Hrvatskoj, u to smo se uvjerili u proteklim mjesecima, svaka afere nosila i u zaborav ili zatvor bacala premijera, ministre i moćne menadžere, u BiH je situacija obrnuta. Upravo zbog toga je i aktualno pitanje je li trebalo doći do „pročišćavanja i obnavljanja“ političke slike među bh. Hrvatima s osobama novog kova, za novo doba koje se ne boje izazova i koje ne nose „terete“ prošlosti?

Time bi se prekinuo dugi niz, sve tamo od 2000. godine, članova Predsjedništva BiH koje nije izabrao hrvatski narod. Prisjetimo se da je sve počelo 2000. godine kada je nakon Hrvatske samouprave visoki predstavnik Wolfgang Petritsch smijenio hrvatskog člana Predsjedništva Antu Jelavića koji je na to mjesto izabran u izravnim predsjedničkim izborima 1998. godine. Zamijenio ga je 2001. danas pokojni Jozo Križanović, još jedan Hrvat iz SDP-a, koji je izabran u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH sa šest glasova zastupnika: pet bošnjačkih i jednim srpskim.

Sličan scenarij se ponovio u 2005. godine kada je visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio Dragana Čovića. Na njegovo mjesto izabran je Ivo Miro Jović uz devet glasova bošnjačkih zastupnika i samo dva od sedam mogućih glasova hrvatskih zastupnika. Pravnici i politolozi će ustvrditi: u oba slučaja je na dvostruk način narušeno demokratsko načelo o ustrojstvu Predsjedništva države. Prvo, član nije izabran općim i izravnim izborima te drugo, nije ga izabralo hrvatsko glasačko tijelo (čak ni hrvatski zastupnici) što postavlja pitanje njihova (ne)legitimiteta.

Zanimljivo je također da Križanović, premda je bio nositelj SDP-ove liste u četvrtoj izbornoj jedinici (srednja Bosna), nije uopće bio izabran u parlament BiH. Izabrani su bili Muharem Imamović i Omer Filipović, drugi i četvrti na listi, a Križanović je u Parlament ušao nakon što je, zbog odlaska na dužnosti u izvršnoj vlasti, Muharem Imamović vratio zastupnički mandat. Sam Križanović je rekao da je svjestan „manjkavosti načina izbora“. Bio je relativno kratko na toj dužnosti (od ožujka 2001. do listopada 2002. godine) i nije ostavio nikakav značajniji trag.

Ivo Miro Jović je dolazio iz reda tada neprikosnovenog HDZ-a u kojemu se već nazirao raskol i stvaranje još jedne stranke. No i njegov mandat je bio relativno kratak tek do listopada iduće godine. Tako je u proteklih deset godina umjesto tri na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva „prodefiliralo“ čak pet različitih političara od kojih su tek dvojica mogle kazati da su bili izabrane voljom birača iz reda svog naroda. Je li itko išta shvatio iz ovog cijelog desetljeća, je su li hrvatske političke stranke postale odgovornije i mudrije, otkrit ćemo u narednim mjesecima! Iako sve ono što smo do sada vidjeli i čuli ne upućuje na dobro.

Pravedni ljudi

Na tragu konstatacije o potrebi novih osoba na hrvatskoj političkoj sceni u BiH je i intervjuu koji je krajem ožujka pomoćni vrhbosanski biskup dr. Pero Sudar dao sarajevskom Avazu. “Hrvati, s ostalim građanima ove zemlje, imaju puno razloga za ozbiljnu zabrinutost. Naime, sve je više i sve su glasniji ljudi koji su se dočepali moći, a ne prezaju ni od čega da je sačuvaju. Njihovo igranje politike i korištenje javne scene dezorijentira, zbunjuje i plaši ionako zaplašene ljude. Jasno, Hrvati imaju dodatne razloge za zabrinutost jer oni što smo ih izabrali da nas predstavljaju politički lutaju od nemila do nedraga“, izjavio je pomoćni biskup vrhbosanski dr Pero Sudar.

Komentirajući najnovije službene podatke da iz Vrhbosanske nadbiskupije godišnje ode oko 3.000 katolika, Hrvata, biskup Sudar je rekao kako ne zna treba li tomu uopće komentar. „Najprije je ova zemlja agresijom i ratom svih protiv svih dovedena do stanja iz kojega je bježao tko je mogao. Ostajali su oni što su morali ili mali broj onih koji su imali više ideale. Rat je okončan međunarodnom nepravdom u kojoj je Hrvatima oduzeto političko pravo na BiH. Provedbom Mirovnoga sporazuma podjela BiH na dva entiteta je 'neprimjetno' prerasla u podjelu između dva naroda“, rekao je biskup Sudar. „I kada sve zakulisne političke igre ne razumije, narod tu političku nepravdu osjeća nekim posebnim čulom i prema tome osjećaju se ponaša… Moj komentar, kada su Hrvati u postdaytonskoj BiH u pitanju, bio bi da se više divim onima koji ostaju nego se čudim onima koji odlaze.“

Svijet danas, kaže, biskup Sudar, uglavnom, funkcionira po načelu: tko je jači, on je i u pravu. Ubijanjem, progonima i otimačinom nepravedna podjela zemlje dobila je međunarodnu političku potvrdu i s time političko uređenje države koje pogoduje i potiče nastavak borbe političkim sredstvima. „Ta politička borba, na duge staze, nije za bh. biće, a posebno za Hrvate, manje opasna od one oružane. U toj višeslojnoj, bespoštednoj političkoj borbi predstavnici hrvatskoga naroda su politički irelevantni. To je više nego jasno iz poteza koje, evo, i ovih dana povlače. Jasno, ovakav gubitak političke težine, i pored sve makijavelističke uloge međunarodnih sila, nije se mogao dogoditi bez teške krivnje političara koji su kroz to vrijeme zastupali hrvatski narod.“

Upitan kako riješiti ustavno pitanje u BiH, a da ono bude temelj trajnijem miru na ovim prostorima biskup Sudar je kazao „BiH nije nemoguća i nerješiva zagonetka. Dapače! Ona je i moguća i potrebna! Ali, da bi takvom i postala, bilo bi potrebno nemoguće, to jest da se političari na vlasti odreknu zahtjeva koje nisu spremni priznati drugima. To nije, nažalost, realno očekivati.

Ne znam je li realnije očekivati da svjetske sile, koje su nepravedno rješenje za BiH priznale i tako je učinile nefunkcionalnom i nemogućom, priznaju i isprave svoju nepravdu i time otvore mogućnost za pravedno rješenje. Hrvatsko pitanje nije moguće i ne treba rješavati mimo pravednoga rješenja za druge narode, a time i kroz to za sve manjine i građane. Pravednim i demokratskim rješenjem za BiH automatski će se riješiti i hrvatsko pitanje u BiH. Pravednih rješenja ima i neka su ponuđena. BiH treba pravednih ljudi na mjestima odlučivanja“, rekao je biskup Sudar.

I što dodati? Samo ponoviti: toga smo uistinu potrebni – pravednih ljudi na najodgovornijim mjestima koji neće lutati od nemila do nedraga.