RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

I DALJE SANJAM STRAHOTE KRIŽNOG PUTA I RATA...

Napisano 02.06.2010. 16:54

Bleiburg i križni put, hrvatska tragedija od prije 65 god., godinama, pa i desetljećima bili su tabu teme, što je i razlog da se o tim tragičnim zbivanjima premalo znalo, a živih svjedoka je sve manje. Stoga, uvjereni smo, čitateljima će biti zanimljiva priča Joze Šandrka rođenog 7. siječnja 1926. u Pruscu, u općini Donji Vakuf, sada nastanjenog u Bugojnu, preživjelog sudionika bleiburške i tragedije križnoga puta.

U VOJSKU PRIJE 18. GODINE

"U rujnu 1943. sa 17,5 godina dragovoljno sam se prijavio u hrvatsku vojsku. I ne stidim se to reći jer je to tada bila hrvatska vojska, a ja sam odgojen u domoljublju, u hrvatskom duhu i u želji da ima, pa i boriti se za državu koju su generacije željele, čekale, za nju se borile i ginule. A to željeti, za to se boriti, ne želeći i ne čineći nikomu zlo i nepravdu, a ja ih nisam činio, valjda nije nikakvo zlo", kaže nam na početku razgovora potpuno razboriti, s jasnim sjećanjima, zanimljivi sugovornik, osamdesetčetverogodišnji sugovornik Jozo. "Naravno, sjećam se svega kao da je jučer bilo. A kako i ne bi kada sve te ratne i poratne strahote i dalje sanjam i preživljavam. I izuzetno mi je drago što, evo, imam priliku barem dijelom svoje sjećanje svih tih strahota koje sam preživio, nasuprot stotinama i tisućama mojih supaćenika koji nisu imali sreću vratiti se živi svojim najmilijima". Jozo je nakon završene vojne obuke na Palama postao pripadnik II. bojne II. satnije Trećeg gorskog zdruga, zapovjednika bojnika Sabrije Mušovića i Franje Sudara. "Uz Hrvate, u našoj postrojbi bio je i velik broj dragovoljaca islamske vjeroispovijedi, s istim željama i istim ciljem - braniti i obraniti mladu hrvatsku državu koju su oni također doživIjavali svojom. I branili smo je žestoko, a naredbu za povlačenje s područja Bradine, gdje smo bili na južnoj crti obrane Sarajeva, dobili smo 6. travnja", govori Jozo i potanko opisuje povlačenje, put prema paklu i natrag, koji tada nije ni slutio.

Uz stalne borbe, uz štićenje odstupnica njemačkim postrojbama i kolonama hrvatskih i muslimanskih civila, pješice u Austriju, u bleiburšku dolinu, stigli smo 14. svibnja gdje smo, sutradan, obaviješteni o kapitulaciji i bezuvjetnoj predaji. I već 16. svibnja, u velikoj koloni razoružanih pripadnika hrvatske vojske, u pratnji partizana, krenuli smo prema Dravogradu i Mariboru. Gladni, žedni, razoružani, zlostavljani, tučeni, ponižavani, ubijani..., na put, u potpunu neizvjesnost na kojemu su, već na početku, najslabiji, bolesni, iznemogli... zauvijek ostajali iza nas. Desetak kilometara pred Mariborom tisuće zarobljenika zadržano je osam dana u nekom logoru gdje su im partizani uzeli sve što su vrijedno imali te svu očuvanu i kvalitetniju odjeću i obuću. Tek povremeno dobivali su mali komadić kruha, a "vode skoro nikako". Prije nego što su krenuli prema Hrvatskoj, prema Koprivnici, priča daIje Jozo, danonoćno su slušali stotine i stotine rafala iz automatskog oružja.

BILE SU DVIJE SKUPINE

Kasnije su saznali da je na nedalekoj lokaciji Trezno likvidirano više tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika. U tom logoru su ih razdvojili u dvije skupine - na one koji su se u hrvatske postrojbe uključili prije 1944. i na one uključene kasnije. Prvim je obećana sloboda i put kući, a drugima sloboda i mobilizacija u partizansku vojsku. Božjim proviđenjem Jozo se odlučio prijaviti u ovu drugu skupinu, u čemu mu je pomogla i mladost, a njegovi poznanici i prijatelji Hasan Silajdžija, Huso Alkapić, obojica iz Prusca, te Dragan Tomašić iz Guvna (Donji Vakuf) i Dragan Cvitanović iz Bugojna, u prvu skupinu iako su bili u prilici izabrati kao i Jozo. I nijedan od njih nije se vratio kući, jer su ih, više tisuća iz te skupine, u okolici Maribora partizani likvidirali. "A kasnije sam, u više navrata i sam poželio likvidaciju, poglavito nakon patnji i muka kroz koje sam prolazio. Bilo je jako teško. Jednom od partizana koji je nemilice, s dva noža u dvije ruke, likvidirao iznemogle i bolesne na putu od Vinkovaca prema Rumi, htio sam reći da i ja ne mogu dalje, ali su me u tomu spriječili prijatelji Helja Dizdar iz Prusca i Nikola Lučić iz Vesele kod Bugojna, pomažući mi, pridržavajući me da tu strašnu kalvariju izdržim", priča nam Jozo dosta smireno, ali ponekad mu glas zadrhti, oči zasvijetle, čini se - i zarose. Prolazeći kroz srpska naselja, mještani su ih tukli, vrijeđali, pljuvali, a u Šidu su morali proći kroz dugi špalir mještana koji su ih tukli štapovima, letvama, šakama, nogama...! "I tko padne, posrne, taj više ne ustaje jer ga stampedo zarobljenika u borbi za goli život jednostavno pregazi. Tu je, uz mnoge druge, zauvijek ostao i moj prijatelj Marko Zeko, a tu, kod Šida, gdje smo zanoćili, dolazili su civili i tukli nas, a sve uz blagonaklonost partizanskih čuvara."

Na tom krvavom putu prema Pančevu, kasnije se pokazalo, za tu veliku kolonu jadnika to je bio krajnji cilj - tu ih je stotine od gladi, žeđi, bolesti, udaraca, metaka, noževa... svoj životni put i završilo. "Davali su nam malo kukuruznog brašna, komadić kruha, mali dvopek, cibuk", kaže Jozo i nastavlja: "Na jednoj njivi, negdje u Podravini, gdje smo zanoćili, bio je zasijan krumpir i cima se tek probijala iz zemlje. Mi smo, za tu noć, cijelu njivu prekopali golim rukama vadeći ostatke krumpira i jedući ga skupa s korijenom i tek izniklim listovima. Ali, žeđ, žeđ je bila još teža od gladi." U Pančevu, gdje su sredinom lipnja stigli iz Zemuna skelom preko Dunava, bilo je ipak nešto bolje jer je bilo više vode, a i jedan obrok kukuruzne kaše i komadić kruha svakodnevno. Ali, uši su ih okupirale, nije bilo nikakvih sredstava protiv tih sve brojnijih nameta, pojavila se dizenterija, tifus. Na Jozinu sreću, ako se tako može reći, skupa s 300 zarobljenika upućen je na rad u Belu Crkvu (rumunjska granica nap.a.) gdje ih je zbog bolesti i iscrpljenosti šezdesetak i umrlo. Među njima je bio i njegov prijatelj Ivo Gudelj, rođak Jozine supruge Ruže, koju je nekoliko godina kasnije upoznao i oženio. Nakon dva mjeseca vraćen je u Pančevo gdje se u to vrijeme masovno umiralo, u tzv. bolnici, zapravo u nekim velikim hangarima. Svakodnevno je umiralo na desetke zarobljenika, a vozili su ih, kao snoplje nabacane na kamione, u nepoznatom pravcu i vjerojatno zatrpavali u masovne jame - grobnice. Po povratku iz Bele Crkve razbolio se i Jozo, ali uz pomoć jednog partizana čuvara ipak se priključio oslobođenim i 1945. iz Zemuna vlakom krenuo za Bosnu, prema Donjem Vakufu i Pruscu, gdje je stigao 6. rujna. "Visok sam bio 185 cm, a kući u Prusac sam došao s 35 kilograma. A koža mi je držala kosti da se sav ne raspadnem", govori nam Jozo i kaže kako ga, u prvi mah, takvog jadnog i iznemoglog ni majka nije prepoznala. Međutim, malo po malo, oporavio se. I u travnju 1947. otišao je na trogodišnje služenje vojnog roka, i to u Zemun i kasnije u Pančevo.

NAKON SVEGA NOVI RAT

Jozo se po povratku iz vojske oženio Ružom Gudelj i u sretnom braku dobio sinove - Ivu, Franju i Stjepana te kćer Jelenu. A onda, nakon 48 godina od Bleiburga i križnoga puta - novi rat, stradanje, nova kalvarija, progon, izbjeglištvo te, pet godina kasnije, opet i povratak u Bugojno sa suprugom Ružom i bolesnom kćeri Jelom, i to najprije u kuću rodice Anđe Kalmiškovske. Nakon godinu i pol dana vratio se u polovicu svoje kuće koju je bila zauzela obitelj Ruvić iz Prozora, uz brojne neugodnosti koje su doživljavali od novonaseljenih susjeda, među kojima se isticao Meho Buljubašić iz Jajca. No, to je, taj novi rat, novo stradanje i teškoće za sve..., neka druga priča, za neku drugu priliku. Na kraju našeg razgovora Jozo nam kaže: "Ne znam je li to zbog vremenske distance ili nečeg drugog, ali teže mi je pao ovaj protekli rat i nova, teška stradanja Hrvata. Daj, Bože, da se nešto tako strašno nikada više ne ponovi."

UNATOČ SVEMU, NIKADA BLEIBURG NIJE POSJETIO

Zanimljivo je da Jozo nikada nije posjetio Bleiburg, u povlačenju mjesto nade, a pokazalo se mjesto početka teškog stradanja i strahota koje je vidio, doživio i preživio. "Spremili smo se 1995. ići u Bleiburg", kaže nam Jozin sin Ivo, liječnik u Mostaru, u prošlom ratu najprije načelnik Križnog (zajedničkog) stožera Bugojna, kasnije načelnik stožera zdravstva HVO-a... "Nažalost, moždani udar koji je tata doživio, valjda zbog silnog uzbuđenja uoči puta, u toj nakani nas je spriječio."

/ VL /


Nema komentara

Anketa

Ustavi