RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

I poslije Njonje – Njonjo

Napisano 24.07.2016. 19:47

Ne može HDZ toliko uprskati koliko ih SDP može izvaditi i obratno. Na renesansu njonjizma u HDZ-u SDP-ova Narodna fronta odgovara kandidiranjem Stipe Mesića. Ako Jandroković spaja sve HDZ-ove posrtaje od Sanadera naovamo, Mesićev raspon još je širi.

U srazu njonjizma i mesićizma, čvrstine i dosljednosti, očitovat će se u rujnu sva hrvatska politička mizerija, ali i još jednom potvrditi stara teza kako nikada ne treba reći da je definitivno dotaknuto dno

Prvi se sud o umu nekog vladara stvara prema ljudima koji ga okružuju: ako su oni sposobni i privrženi, slovit će kao uman čovjek jer je znao otkriti njihovu sposobnost i uzdržati njihovu privrženost. Nisu li takvi, uvijek se o njemu može stvoriti loš sud jer mu je prva greška bio sam taj izbor. Ovako je Niccolò Machiavelli pisao u Vladaru prije petsto godina, a njegov uvid vrijedi i dandanas, pa i za sud o umu novog predsjednika HDZ-a. Postavljanjem Gordana Jandrokovića na mjesto glavnog tajnika novi predsjednik stranke Andrej Plenković ozbiljno je doveo u pitanje svoje osjećanje bila javnosti, dakle i potencijalnog biračkog tijela.

Nakon potpunog debakla karamarksizma Plenković je izvučen kao as iz rukava, kao deus ex machina samo dva mjeseca prije novih izbora. Njegov primarni zadatak u kratko vrijeme do izlaska na birališta bio je uvjeriti javnost kako se sada radi o novom HDZ-u koji nema veze s onim koji je s više od 90 tisuća glasova prije samo tri mjeseca kao jedinog kandidata za predsjednika stranke izabrao Tomislava Karamarka.

U toj akrobaciji jedini način bio je kopati po stranačkoj bazi koliko god je potrebno ne bi li pronašao nova lica za najviše stranačke funkcije. Izborom Jandrokovića učinio je potpuno suprotno, odabrao je “kontinuitet” i poslao poruku kako to nije novi HDZ, već da je to istovremeno i stari (Karamarkov) i stariji (Kosoričin) i najstariji (Sanaderov). Sve ih povezuje umiljati, vječno nasmiješeni i servilni lik Jandrokovića u pozadini. Moglo bi se reći i da nije Jandroković kriv – on je dosljedno uvijek uz vođu. Dakle, ne mijenja se Njonjo, već oni. Za razliku od brojnih kolega, Jandrokovića se nije povezivalo ni uz kakvu aferu, lopovluk, nije imao ispada, nije se bahatio, ali njegova servilnost brzo izmjenjujućim šefovima HDZ-a bila je tolika da je postao simbol poltrona u hrvatskoj politici. I drug Lenjin je tvrdio da je bit svake politike kadrovska politika. Hrvatski birači toliko su puta razočarani i očekivanja su im tako skromna da im je danas, izgleda, dovoljno ponuditi kandidate koji ih barem ne iritiraju. HDZ bi i pod Karamarkom vjerojatno čisto dobio prošle izbore da su na liste stavili potpuno nepoznate likove umjesto što su ih napunili, između ostalog, i s osam bivših Sanaderovih i Kosoričinih ministara, uključujući Jandrokovića.

Kao tadašnjeg ministra vanjskih poslova, Jandrokovića se asocijativno automatski veže uz ponižavajući proces pristupnog puta EU. Obilježavala ga je snishodljivost prema svakom trećerazrednom bruxelleskom diplomatu koji bi došao u Zagreb, bespogovorno ispunjavanje onoga što smo sami nazivali “domaće zadaće”, ulizivanje američkoj ambasadi kojoj se prilagođavala priča i prije nego što bi se prešao njen prag.

Iz toga vremena potječe već legendarni razgovor, objavljen na Wikileaksu, između ministra vanjskih poslova RH Jandrokovića i Stuarta Jonesa, zamjenika pomoćnika državne tajnice SAD-a Hillary Clinton, vođen potkraj 2009. godine, u kojem je Jones “odao priznanje nastojanjima Zagreba da obeshrabri rasprave koje se tiču trećeg entiteta”. Službeni Zagreb i Jandroković kao njegovo oličenje su, dakle, pohvaljeni jer kao lokalni američki policajac bdiju nad tim da Hrvati u BiH ostanu u dodijeljenom im podređenom položaju. Očekuje li onda HDZ da će s Jandrokovićem opet dobiti glasove Hrvata iz BiH, pogotovo nakon što su pod Karamarkom napunili vrh Ministarstva vanjskih poslova bošnjačkim lobistima, a najvećeg od njih Ivu Banca kao perspektivan kadar spremali za veleposlanika u Washington?

Očekivalo bi se da rad u Ministarstvu vanjskih poslova i u diplomaciji dovede do proširivanja obzora, stjecanja vrhunskog političkog iskustva, brušenja u svakom pogledu, no kod nas ispada da je MVP rasadnik njonjizma, inkubator za razvijanje compradorske svijesti, otuđivanja od stvarnosti, osposobljavanja za poslušničko ispunjavanje domaćih zadaća, pogotovo ako dolaze iz najdraže ambasade. Tu se može pratiti jasna linija od Mate Granića do Gordana Jandrokovića. Dovoljno se prisjetiti kako se u vrijeme dok se javnosti najviše trubilo o “euroatlantskom putu”, koji nema alternativu i kojem treba žrtvovati sve i svakoga, istovremeno na mig sa Zapada poslušno pristajalo na koncept zapadnog Balkana. Tako je, npr., 2010. tadašnji ministar vanjskih poslova Jandroković na sarajevskom summitu “EU – Zapadni Balkan” uredno sjedio u redovima zapadnog Balkana. Samo je neočekivana pobjeda Nikolića nad Tadićem na srpskim predsjedničkim izborima prelomila da se Hrvatsku ipak pusti prije “paketa”, dok se novi srpski lideri ne “obriju”, no s ovakvom političkom elitom ne bi čudilo da se “regija” po vanjskom diktatu opet sklopi unutar EU kao njen podentitet. I na kraju, kad smo se euroatlanski integrirali, dočekali smo da kao glavnu potvrdu naše pripadnosti toj “obitelji” šaljemo vojnike na Rusiju.

Pokazalo se da je EU mlohava i nesposobna zaštititi vlastite građana i njihove interese, od Ukrajine, migrantske krize, cmizdrenja Federice Mogherini nakon terorističkih napada na Bruxelles pa sve do Brexita. Cinično bi se moglo reći da joj taman takvoj i pripadamo, o čemu svjedoči i zadnja manifestacija hrvatskog vanjskopolitičkog njonjizma – pristajanje na otvaranje pregovora sa Srbijom u spornim poglavljima unatoč tome što nije ukinula problematični zakon o univerzalnoj jurisdikciji. Umjesto otvaranja nove političke stranice, Plenkovićevo promoviranje Jandrokovića znači reciklažu istih starih kadrova koji se asocijativno vežu uz to mučno razdoblje hrvatske povijesti, ali i povijesti stanke. U jednoj od prošlih kolumni pisao sam o čvrstoj, fanatičnoj jezgri HDZ- ovih birača koji će prvoj ljubavi dati glas bez obzira na to koliko puta izdali ili iznevjerili. Pitao sam se što oni vide u HDZ-u, unatoč tome što ih njegovi šefovi stalno razočaravaju? Sad imamo jasan odgovor na pitanje što je to vrijedno što preostaje u svim tim mijenama. Ostaje Njonjo. Ispada da je to sukus HDZ-a, ono što je supstancijalno, što ostaje fiksno neovisno o promjenama čelnika. Ako nastavi ovako i pri slaganju lista, Plenkovića očekuje izborni potop. Doveden je nevoljko, kao strani trener od kojeg se očekuje dobar rezultat. Ako ga ne ostvari, županijski odbori mogu već na jesen pokrenuti proces koji će dovesti do njegove smjene i izbora novog predsjednika oporbenog HDZ-a.

Bilo bi zabavno vidjeti kako HDZ-ovci treći put u pola godine biraju predsjednika. Očekuje se da će ići po istom modelu – jedan član, jedan glas, jedan kandidat – i da će dobiti sto tisuća glasova. No još nije gotovo. Ne može HDZ toliko uprskati koliko ih SDP može izvaditi i obratno. Na renesansu njonjizma u HDZ-u SDP-ova Narodna fronta odgovara kandidiranjem Stipe Mesića. Ako Jandroković spaja sve HDZ- ove posrtaje od Sanadera naovamo, Mesićev raspon još je širi. Ako je Jandroković novo, odlučno HDZ-ovo lice, Mesić je idealan predstavnik Narodne koalicije, em novo lice, em pun svježih ideja za budućnost. Politički se razvlači kroz stoljeća k’o Manolićeva boračka penzija. Bio je i podli saborski komunistički denuncijant “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” 1967., i veliki hrvatski nacionalist kad se prevrnulo 1990., i držač proustaških govora u Australiji, i počasni predsjednik Subnora, i potpirač antisrpske histerije masnim šalama o opancima i zemlji, i idol srpskih Novosti, i moćnik vlasti koja je provodila sumnjivu privatizaciji, i kasniji “progonitelj” onih koji su “opljačkali zemlju”. U srazu njonjizma i mesićizma, čvrstine i dosljednosti, očitovat će se u rujnu sva hrvatska politička mizerija, ali i još jednom potvrditi stara teza kako nikada ne treba reći da je definitivno dotaknuto dno.

Nino Raspudić/Vecernji.hr


Nema komentara

Anketa

Ustavi