Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Je suis Šušnjar. A ti?

Je suis Šušnjar. A ti?

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 02.03.2015. 10:43

Ova kolumna je originalno trebala biti o situaciji u Ukrajini, koja je bila fokus mojeg istraživačkog rada prošle godine iz predmeta međunarodne sigurnosti na Macalesteru, kao i tema dvomjesečnog seminara iz diplomacije kojeg sam prošlo ljeto pohađao na Princetonu. Rusija i njena vanjska politika je moja specijalnost, i dobar dio prošle godine sam proveo radeći istraživanje na engleskom i ruskom jeziku o novom smjeru ruske vanjske politike, tijekom kojeg sam došao do veoma zanimljivih saznanja.

Nažalost, temu sam promijenio ponukan nadrealnim vijestima iz Bosne i Hercegovine o suđenju Ivanu Šušnjaru. Jednostavno si nisam mogao dopustiti da pišem kolumnu za jedan bosanskohercegovački portal o bilo čemu drugom, dok je kolumnist i urednik (osnivač i vlasnik) jednog drugog prominentnog domaćeg portala na suđenju samo zbog toga što je koristio satiru u pokušaju da upozna i upozori javnost o drskoj zloupotrebi položaja i lažnog predstavljanja s ciljem osobnog dobitka i uzurpiranja prava Hrvata u BiH.

Gospodina Šušnjara nikada nisam osobno upoznao, ali sam veoma dobro upoznat s njegovim radom. Poskok je čak i jedanput prije nekoliko godina prenio članak o meni, na što sam bio ponosan. Portal Poskok.info je po mom mišljenju posljednjih godina ne samo najvažniji hrvatski Internet news portal u Bosni i Hercegovini, nego vjerojatno i najvažniji hrvatski medij u BiH uopće koji upozorava na trenutni katastrofalni položaj Hrvata u BiH.

U doba kada Hrvati u BiH nemaju svoju javnu radioteleviziju, i kada je njihova jedina dnevna tiskovina BiH izdanje hrvatskog Večernjeg lista, portali poput Poskoka su zadnji bastioni medijske slobode i jedina opcija za informiranje na hrvatskom jeziku za mnoge Hrvate u BiH. Ovakva apsurdna tužba protiv Šušnjara nije samo napad na njega osobno, nego i napad na sav njegov rad, koji je često i aktivistički. Poskokovi članci se uglavnom bave problematikom položaja Hrvata u BiH, koji zbog očitih razloga nema medijski prostor koji zaslužuju u BiH, ali ni u Hrvatskoj.

Sloboda govora i satira

Humor, koliko god ponekad zna biti sirov i grub, je često sastavni dio nekih od članaka na Poskoku, i gospodin Šušnjar je jedan od boljih satiričara u BiH. Naravno, mnogi u BiH baš i ne vole Poskok, no to i nije iznenađenje u ovako podijeljenom društvu. No, bez obzira volio netko ili se gnušao nad člancima koji se objavljuju na Poskoku, gospodin Šušnjar i drugi kolumnisti imaju puno pravo slobodno iznositi svoje mišljenje, i koristiti satiru i ironiju, bez obzira bila ta satira drska ili ne. To se zove sloboda govora.

Kada sam prošlog tjedna prvi put pročitao vijest o optužnici, prvo što sam pomislio bilo je da je sama vijest o optužnici zapravo satira. Jednostavno nisam želio vjerovati da je moguće da je pokrenut tako apsurdan sudski proces, a još manje da je na optuženičkoj klupi gospodin Šušnjar umjesto gospodina Arifhodžića. Pošto je ovo već šesta godina da studiram i živim vani, ponekad zaboravim koliko BiH i vijesti iz nje znaju biti apsurdne i nadrealne. No, kada sam pročitao vijest na više mjesta, i pogledao kratki video na Youtube-u o optužnici, shvatio sam da vijest nije satira već surova (nad)realnost.

Prisjetio sam se članka s e-mailovima Arifhodžiću kojeg sam pročitao na Poskoku prije nešto više od dvije godine, i koji mi je ostao u sjećanju kao jedan od boljih satiričkih akcija na Poskoku.

Satira je inače veoma cijenjeni način novinarskog izražavanja ovdje u SAD-u, ali ostatku zapada. Mnoge moje kolege na fakultetu obožavaju satirične vijesti i kada god otvorim Facebook uvijek vidim barem poneki članak s Onion-a, satiričkog magazina, ili link na neki odličan video sa Stewartom ili Colbertom koji javno ismijavaju američke političare i mnoge odluke američke vlade. Čak i često neprimjereni South Park je ismijao doslovno sve što se je dalo ismijati u američkom javnom životu, a i šire, od političara do religije.

I ne, njegovi autori nisu u zatvoru, nego još uvijek rade na novim epizodama koje objavljuju svaki tjedan. Ponovno, to se zove sloboda govora.

Gospodin Šušnjar svojom satirom nije počinio kazneno djelo, i to što je on na optuženičkoj klupi za hakiranje i internet terorizam najbolje govori o slobodi govora i medija u BiH.

Prisjetimo se, gospodin Šušnjar je koristio besplatni internetski servis s kojim je moguće poslati e-mail koristeći bilo koju adresu koju poželite kao adresu pošiljatelja. Tako je moguće poslati e-mail prijatelju preko kojega mu s „e-mail adrese" Nike Kovača upućujete poziv u Hrvatsku nogometnu reprezentaciju, iako taj prijatelj možda ima 35 godina i u životu nije zaigrao nogomet. Naravno, taj prijatelj će također dobiti i notifikaciju da e-mail koji je upravo dobio od „Nike Kovača" možda i nije poslan baš s te adrese s koje je pokazano da je poslan. S obzirom na to što pokušate, možda i uspijete zeznuti nekog prijatelja, ali i najmanje računalno pismenoj osobi će brzo biti jasno da pošiljatelj e-maila nije Niko Kovač niti netko tko je hakirao njegov email, već netko treći tko se jednostavno hoće zezati s vama pomoću besplatnog internetskog servisa.

Šušnjar vs. Arifhodžić

Da se je gospodin Šušnjar e-mailom lažno predstavljao i pokušao na lukavi način doznati broj kreditne kartice i pin gospodina Arifhodžića, to bi se već moglo tretirati kao kazneno djelo. No, gospodin Šušnjar je na jedan komičan način samo htio ismijati gospodina Arifhodžića, i to nije moglo nanijeti nikakvu štetu gospodinu Arifhodžiću, i tužba je uistinu bezrazložna.

Čak i ako je gospodin Arifhodžić povjerovao da je dobio e-mail od svojih kolega (a ako jeste, to bi nam puno reklo i o njegovoj inteligenciji), on nije mogao biti oštećen na bilo koji način, osim što se je možda posramio (i kažem možda, jer se vjerojatno nije posramio) s time što ga je netko prozvao zbog toga što se je „pohrvatio" u šezdesetim godinama života.

No, ono što je gospodin Arifhodžić učinio, uz pomoć Željka Komšića, je lažno predstavljanje s ciljem materijalne koristi. Da se je ovaj slučaj dogodio u Belgiji ili Švicarskoj, gospodin Arifhodžić bi završio u pritvoru, a vjerojatno i Željko Komšić. No, nažalost, dogodio se je u zemlji apsurda zvanoj BiH.

BiH ima sustav diplomacije u kojem svaki od tri naroda ima kvotu na broj ambasadora i diplomata. Slagali se mi s kvotom ili ne, ona je realnost u višenacionalnoj državi kao BiH. Arifhodžić je bio ambasador BiH iz reda bošnjačkog naroda u Turskoj od 2001. do 2005. godine. Nakon toga je radio kao diplomatski savjetnik u predsjedništvu do 2012. godine, kada ga Željko Komšić imenuje ambasadorom BiH iz reda hrvatskog naroda u Italiji, gdje je i danas.

Ja sam svjestan da je ponekad nekima veoma korisno i lijepo postati i biti Hrvati, pitajte samo Sejfudina Tokića, vođu pokreta „Bitno je biti Bošnjak" koji je 90-ih, nećete vjerovati, bio Hrvat, ili se je barem tako izjasnio. Naravno, hrvatska putovnica je oduvijek bila bolja od BiH pasoša, a posebno danas nakon ulaska Hrvatske u EU.

Tako, gospodin Arifhodžić definitivno nije jedini bivši Bošnjak koji je možda pronašao nešto hrvatsko duboko u sebi i spoznao da je on zapravo Hrvat. Ne zamjeram gospodinu Arifhodžiću to što laže za osobnu korist. Lažova i lopova na Balkanu je uvijek bilo i na izvoz. No, zamjeram mu to što, kad već laže, nije sposoban da barem dobro laže. Provjerivši njegov LinkedIn profil, vidio sam da je naveo da dobro razumije engleski i francuski (što je odlična vijest, jer ipak je diplomat), a materinji jezik mu je bosanski.

Čudan neki Hrvat, koji navodi bosanski kao materinji jezik umjesto hrvatskog.

Zemlja apsurda i manipulacije

Znam da će biti mnogo (kvazi)liberalnih dušobrižnika koji će reći da se svatko ima pravo izjasniti onako kako hoće i da sam ja Hercegovački ili Hrvatski fašist ako ne dopuštam Arifhodžiću da se izjasni kao Hrvat.

I ja se slažem, svatko bi trebao imati pravo da se izjasni kako želi. No, nije se isto izjasniti na popisu BiH da si Džedaj ili Marsovac, kao što su neki to učinili u Crnoj Gori tijekom posljednjeg popisa na primjer, i izjasniti se Hrvatom da bi dobio diplomatsku poziciju koja ti ne pripada, nakon što si se 60 godina izjašnjavao kao Musliman/Bošnjak. Ovo prvo je možda prkos i odbijanje nacionalnih odrednica, ali ono drugo je čista prevara i krađa.

Argument prava na bilo kakvo samo-izjašnjivanje stoji u zapadnim unitarnim državama, ali u državi kao BiH se to vrlo lako može zloupotrijebiti u političke svrhe i za daljnju marginalizaciju i majorizaciju drugih etničkih grupa, posebno malobrojnih Hrvata u Federaciji. Čak je i CIK odredio da Pleho, Smajić i Bjelak, najnoviji Srbi u Sarajevu, ne mogu biti delegati u KS, jer su se lažno izjasnili. Onda, Arifhodžić definitivno ne bio smio biti hrvatski diplomat. No, u zemlji apsurda i manipulacija i to je moguće.

Za kraj želim sve najbolje gospodinu Šušnjaru i strpljivo iščekujem što će dogoditi s farsom od suđenja.

U isto vrijeme pozdravljam izjavu Vijeća za štampu/tisak BiH koje je osudilo optužnicu. Napad na gospodina Šušnjaru nije samo napad na Poskok i sve ono za što se Poskok zalaže, nego je i napad na sve novinare i kolumniste u BiH, a samim time i slobodu govoru. Je suis Šušnjar. A ti?

Valentino Grbavac/Dnevnik.ba