Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Komunizam je i danas živ

Komunizam je i danas živ

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 25.06.2010. 11:05

Komunizam je i danas živ

SLUČAJ HRKAĆ MOŽE BITI INICIJALNA KAPISLA ZA DEMITOLOGIZACIJU KOMUNISTIČKE PROŠLOSTI

Je li, druže, ti si iz onog mesta u kojem se rodio bombaš Miljenko Hrkać - uobičajeno je pitanje s kojim su autoritarni "oficiri" JNA u vojarnama dočekivali preplašene "guštere" s prostora Hercegovine. Spomenuta "oficirska verbalna dobrodošlica" nije služila tek kao sredstvo za lociranje novopridošlog golobradog vojnika. Imala je ona u sebi neku dijaboličnu, opasnu nit. Po automatizmu, nekom nepisanom pravilu, upakiranom u formu bratstva i jedinstva, spomenuta rečenica iole pametnijem novaku bila je znak da će se "žigosani" kroz cijeli vojni rok nalaziti pod posebnim nadzorom svojih zapovjednika.

S identičnom anatemom susretali su se Širokobriježani, Hercegovci u civilnim strukturama vlasti, pri upisu na fakultet, zapošljavanju, dobivanju putovnice... Širok je tih godina bio dijapazon saboterskih radnji koje su komunističke vlasti izvlačile iz svojih birokratskih ladica, a koje su služile tome da zagorčuju život nekome iz kraja u kojem se rodio "beogradski bombaš".

Od njegova uhićenja 1969., strijeljanja 1978., pa sve do početaka eutanaziranja Jugoslavije 1989., ime Miljenka Hrkaća bilo je crvena krpa za kompletan komunistički aparat. Znali su crveni šefovi i njihovi operativci da zbog dva bombaška napada u Beogradu (kino "20. oktobar" 1968. i željeznički kolodvor 1971.) uhićuju, osuđuju i na kraju strijeljaju nevina čovjeka. Upravo zbog Hrkaćeve nevinosti trebali su u svojim ideološko-obavještajnim laboratorijima stalno uzgajati novu, još bolju vrstu propagandnih trikova, u kojima bi se naglasila njegova krivica, i to radi sanacije svojih propusta.

Dokle je išao takav propagandni rat, najbolje govori podatak da su slučaj Hrkać vješto uveli u školske udžbenike. Starija generacija naših čitatelja sigurno se sjeća slike beogradskoga kina i željezničkog kolodvora koji su, kao ilustracija, stajali u udžbenicima "obrane i zaštite", skraćeno zvane "ONO i DSZ". Premda je i tada šira hrvatska, pa i, kako mi nedavno reče kolega novinar-urednik beogradskih Večernjih novosti Marko Lopušina, srbijanska javnost znala da Hrkać nije kriv, trebalo je pune 42 godine da se u tu poluotvorenu kutiju sumnji, patnje i boli, zabije konačni čavao.

Završni udarac ovih dana izveo je Žarko Odak, pripadnik emigrantske organizacije Ujedinjeni Hrvati Europe (UHE), tvrdnjom da je bombu u beogradsko kino za 3.000 DEM postavio Nijemac Bernd Watzel, a ne ubijeni Miljenko Hrkać. Zašto mu je trebalo 42 godine za ovo životno priznanje - pitanje je na koje u razgovoru za Večernjak nije dao precizan odgovor.

I dok razloge za Odakovu šutnju prepuštamo moralistima, jedna druga činjenica u cijelom slučaju treba zabrinjavati hrvatsku javnost, a to je šutnja, indolentnost. Iako je komunizam prije 20 godina pokopan, u široj zajednici i danas živi njegov rezidualni mentalni sklop, satkan od iritirajuće pasivnosti, samodovoljnosti... Stalno igrajući na liniji manjeg otpora, nezamjeranja, osim obitelji nevino optuženog Hrkaća, još se nitko od predstavnika hrvatske vlasti nije sjetio da preko službenih struktura vlasti u Srbiji barem pokuša pokrenuti postupak njegove rehabilitacije.

Uostalom, ni njihov, a ni ugrađeni oportunizam u široj hrvatskoj zajednici i ne čudi kad još uvijek u strukturama vlasti sjede stari, komunistički kadrovi, a bivši suradnici UDBA-e u klupama državnog parlamenta opstruiraju ili se lažno zalažu za donošenje zakona o lustraciji. Zato nam se i događa ono što francuski filozof Paul Ricoeur naziva "rad pamćenja".

Slučaj Hrkać može biti inicijalna kapisla za demitologizaciju komunističke prošlosti, kroz sfere života. Takav postupak je nužan, napisao je, prof. J. Ujević, za obnovu hrvatskog društva, jer upravo mitologizacija i mistifikacija, s održavanjem određenih predrasuda u javnosti, održavaju rezidualni komunistički mentalni sklop. Zbog nedostatka navedenog "rada pamćenja" hrvatski će narod i dalje, možda, patiti od "viška povijesti".
/Večernji list/