Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » O čemu se Ban Ki Moonu nije pisalo?

O čemu se Ban Ki Moonu nije pisalo?

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 22.04.2016. 17:16

Kolinda Grabar Kitarović pisala je Ban Ki Moonu, razočarana prvostupanjskom presudom u slučaju Šešelj. O razočaranju presudi „Šestorci“ nema tko pisati.

Poštujući neovisnost postupanja i odlučivanja suda u Haagu, predsjednica RH je „duboko razočarana i zabrinuta prvostupanjskom presudom u slučaju Šešelj“. Govori predsjednica kako je „presuda štetna za proces uspostave trajne pomirbe, nacionalne i vjerske snošljivosti na prostoru J.I.E.“, te nastavlja kako je „ovom prvostupanjskom presudom jednog sudskog vijeća duboko poljuljano povjerenje u MKSJ i razloge zašto ga je Vijeće sigurnosti UN-a osnovalo, a to su poštivanja prava žrtava“.

Distrakcija zvana Šešelj

Sveopća medijska i javna konsternacija presudom Šešelju služi isključivo kao odvlačenje pozornosti. To „odvraćanje“ se može tolerirati primjerice ljevičarskim medijima koji preko noći na temi Šešelja postadoše desničari, ali se predsjednici Hrvatske ne može i ne smije tolerirati.

Prijetnja stabilnosti, te šteta u procesu trajne pomirbe nije prvostupanjska presuda Šešelju, nego ona Praljku, Stojiću, Petkoviću, Pušiću, Ćoriću i Prliću.

U prvostupanjskoj presudi zaključeno je kako su „Franjo Tuđman, Gojko Šušak i 'Šestorka' postigli dogovor radi ostvarivanja različitih vidova zločinačkog cilja udruženog zločinačkog poduhvata kako bi protjerali nehrvatsko stanovništvo iz Herceg-Bosne“.

U opsežnom obrazloženju presude nije citiran niti jedan neoboriv dokument s kojim bi dokazalo ovu tvrdnju, što nije spriječilo Sud preuzeti političko arbitrarnu ulogu tumača političko povijesnih događanja. Zločine počinjene pod odorom HVO-a se stavlja u kontekst UZP-a, dok se zločine počinjene pod odorom Armije BiH, a evo i vojske RS-a, stavlja u kontekst individualne odgovornosti.

Pravni stručnjaci se slažu u jednome: presuda Šešelju je skandalozna ne toliko zbog samog izricanja i njenog sadržaja, koliko zbog činjenice da je do kosti ogolila traljav, površan i subjektivan rad Tužiteljstva.

Skandalozna je i zato što je pokazala kako su tužiteljstva BiH i Hrvatske više radila na denunciranju HVO-a kao zločinačke vojske i Herceg Bosne kao zločinačke tvorevine, nego na dokazivanju krivnje optužbama protiv vrha JNA, sigurnosnih i obavještajnih službi tadašnje Jugoslavije itd. I tu priča staje. Šešelj ponovno služi kao distrakcija. Piše se o njemu, a ne o stvarima koje bi eventualno mogle imati dalekosežnije i dugoročnije posljedice.

U slučaju drugostupanjske potvrde prvostupanjske presude „Šestorci“ uspjet će se u onome u čemu se nije uspjelo na suđenju Gotovini, a to je ovjekovječiti tlapnje o agresiji RH na BiH i nastojanjima pripajanja hrvatskih krajeva BiH Republici Hrvatskoj. Hrvati bi od žrtava i prvih koji su stali u obranu od agresije mogli postati agresori sami na sebe, jedini i glavni krivci za sva događanja. Krivci za svoje i tuđe zločine, toliko ludi i glupi da su naoružavali i humanitarno pomagali one koje su kroz UZP planirali protjerati.

Gdje leži prijetnja „regionalnoj stabilnosti“

Ako je Predsjednica željela govoriti o istinskoj „štetnosti za proces uspostave trajne pomirbe, nacionalne i vjerske snošljivosti", onda je morala govoriti o prvostupanjskoj presudi „Šestorci“.

Ta presuda želi nametnuti fiktivnu verziju istine koja bi trebala ostati upisana u povijesti kao relevantna. U prilog ovoj tezi idu i nedavne izjave Momčila Krajišnika, inače osuđivanog ratnog zločinca, danas poželjnog medijskog opinionistu, gdje on sadržaj presude uzima kao nepobitne činjenice koje mu je „potvrdio sam Praljak, ali eto radi svoje obrane mora govoriti drugačije“.

On tvrdi kako je „hrvatska strana od početka željela podjelu BiH i pripajanje hrvatskih krajeva Hrvatskoj“. Izbacite subjekt, ostavite samo izjavu, tu izjava bi potpisao bilo koji od današnjih eksponenata bošnjačke političke elite. Zajedničkim snagama se ponovno, dakle, nameće neka nova istina, jednako kao što se 1993. „ginulo“ i iz grla vapilo za jedinstvenost i teritorijalnu neodvojivost BiH, dok se u Ženevi potpisivalo, od strane Alije Izetbegovića i Momčila Krajišnika, Deklaraciju o podjeli BiH na tri unije, sa mogućnošću mirnog razlaza.

Koliko je u praksi presuda „Šestorci“ istinska prijetnja regionalnoj stabilnosti najbolje dokazuje ponašanje Tužiteljstva i Suda BiH. Ove institucije, na inerciji zadanoj iz Haaga, kriminaliziraju HVO, terete zapovjednike HVO-a za UZP, dok uopće ne istražuju, oslobađaju ili primjerice minimalno kažnjavaju zapovjednike Armije BiH.

Zadnji u nizu skandala ovih institucija je presuda Nihadu Bojadžiću od godine dana zatvora za zločine u muzeju u Jablanici. Jedna od preživjelih žrtava mučenja, koji je u to vrijeme bio samo dijete, tu presudu je komentirao riječima „dulje sam ja bio u zatočeništvu u muzeju nego je on dobio kazne zatvora“.

Agresori na same sebe

Nije slučaj samo sa zločinima iz rata da se Tužiteljstvo i sud na ovakav način ponašaju. Ubojica prizna ubojstvo dvoje staraca povratnika, biva pušten na slobodu. Za smrt 8 povratnika i dvojice policajaca u Travniku, gospodarstvenika Joze Kafadara, doministra Joze Leutara i cijeli niz drugih slučajeva o počiniteljima se godinama ne znaju niti indicije.

U slučaju generala Šantića, poznaju se i počinitelji i nalogodavci, tužiteljstvo ništa ne radi. Samo se znaju žrtve: Hrvati. Prije nekoliko tjedana u jednim dnevnim novinama jedan ugledni odvjetnik piše kako je u slučaju Joze Leutara istina u dokumentima koji vezano za taj slučaj stoje u FUP-u. Gle slučaja, iz FUP-a nedavno javljaju kako su nestali dokumenti iz predmeta Leutar.

Predsjednica RH bi morala znati kako su nad Hrvatima BiH u Domovinskom ratu dokumentirana 154 masovna ratna zločina. Niti na sudu u Haagu, niti pri sudskim institucijama u BiH nitko nikada nije odgovarao za njih po zapovjednoj odgovornosti, a u samo dva slučaja se išlo u istragu direktnih izvršitelja.

Haag je otišao korak dalje tvrdeći kako nije postojala nikakva vojna operacija, poput „Neretve 93“, slijedom koje su počinjeni masovni zločini primjerice u Grabovici, Uzdolu, Doljanima, Konjicu, Jablanici, itd. Je li presuda Šešelju „ljuljanje povjerenja u Međunarodni sud i nepoštivanje prava žrtava“ zbog čega je on kreiran, ili su ovi neistraženi zločini čiji bi počinitelji i nalogodavci mogli proći nekažnjeno?

Prema tome, ako se već u Hrvatskoj osjećala potreba pisati Ban Ki Moonu i Vijeću sigurnosti vezano za rad Suda u Haagu onda je to trebalo raditi na temu presude „Šestorci“, jer bi moglo biti kasno kada Hrvatska i Hrvati budu proglašeni agresorima na same sebe.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba