Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9570
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Obezvrijeđeni i živi zatrpani u grob povijesti

Obezvrijeđeni i živi zatrpani u grob povijesti

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.04.2016. 12:20

Uoči svetkovine Uskrsa, točnije 21. ožujka 2016. na portalu Dnevnik.ba je osvanuo tekst Tvrtka Milovića Hrvati Sarajeva – još malo pa nestalo. Iza ovoga morbidnog naslova krije se razmišljanje autora na temu "nestanka" sarajevskih Hrvata koje ima točnih podataka i dijelom neospornih prikaza stvarnosti, ali s, najblaže rečeno, nejasnom nakanom i očitim obezvrjeđivanjem i pljuvanjem po tim Hrvatima koji su preostali.

Kroz cijeli se uradak provlači omalovažavajući ton prema broju, a posljedično i prema samim osobama, Hrvatima u Sarajevu. Tako gosp. Milović na početku kaže: "Više se nitko ne trudi objašnjavati da Hrvata u Sarajevu gotovo da nema, a još je manje onih koji bi tome proturječili (...) Svatko ih zna nabrojati barem deset."

Zatim se autor osvrće na nedavno upriličenu tribinu na Stupu, "u organizaciji HDZ-a, na temu položaja Hrvata u Sarajevu" te kaže da je "odaziv bio dobar jer je prostorija mala".

Potom ističe kako je "središnja Bosna danas posljednji demografski rezervoar iz kojeg dolazi koliko – toliko Hrvata u Sarajevo" jer "Hercegovci se rijetko zadržavaju, Posavci su okrenuti Zagrebu. Samo središnja Bosna kroz studente, i radne migracije u Sarajevu ostavlja nešto Hrvata."

Navodeći kako bi dobro ovakvu tribinu bilo organizirati negdje u središtu grada, pobliže određuje: "Bilo bi upečatljivo organizirati tribinu o položaju Hrvata u nekoj od Napretkovih prostorija. Ne bi bilo loše pozvati i Franju Topića. On je nekoć rekao da je njemu sasvim dobro u Sarajevu, pa da malo obrazloži ovu izjavu preostaloj šačici Hrvata".

Zatim konstatira kako "Hrvati Sarajeva (a to je i bosanski fenomen) ne vide budućnost u svom gradu", a tri institucije koje "bi mogle promovirati njihov položaj u glavnom gradu: Crkva, Napredak i HDZ" zapravo su mizerija jer: "Crkva u Sarajevu se većinu vremena bavi sama sobom. U rijetkim prilikama kada se kler zanima za položaj Hrvata onda napada HDZ, optužujući ih za sve probleme Hrvata (...) Napredak se bavi kulturnim manifestacijama, kojih je upadljivo manje nego prije. To je dijelom posljedica nedostatka Hrvata, ali i opće neaktivnosti ove institucije koja se odavno svela na društvo jednog lica (...) HDZ BiH Sarajevo, iako nije jedina stranka s hrvatskim predznakom, jedina je koja ima kakav-takav aktivan kontinuitet djelovanja."

Stoga, zaključuje gosp. Milović: "Što je onda perspektiva prosječnog sarajevskog Hrvata koji nastoji sebi osigurati ranije spomenutu budućnost!? Može ući u HDZ, i neće dospjeti nigdje. Može se učlaniti u Napredak, i neće postići ništa. Može se upisati u jednu od dvije gradske teologije i biti svećenik." Zato, kaže autor: "S obzirom da se u Bosni i Hercegovini razina političkih prava izjednačava s demografskim potencijalom, odnosno pukom brojnošću pripadnika skupine, Hrvati zaista nemaju budućnosti u Sarajevu."

No, eventualna budućnost sarajevskim Hrvatima ipak bi se možda osigurala samo: "Neka Bošnjaci ponude sarajevskim Hrvatima 30 posto onoga što traže sami u Mostaru."

Koliko Hrvata/katolika ima u Sarajevu?

Kada se integralno pročita cjelokupan tekst, prvi dojam je nedoumica je li autor imao nakanu: potaknuti tu "šačicu sarajevskih Hrvata" izvrše kolektivno samoubojstvo - jer i onako su beznačajni te "zaista nemaju budućnosti u Sarajevu"; inspirirati Bošnjake da protjeraju tu bijedu sarajevskih Hrvata - jer je, kako kaže, "Sarajevo danas, a i u budućnosti, mnogo više glavni (zašto ne i stolni!?) grad Bošnjaka nego svih građana BiH"; ili pak pomoći da to malo Hrvata u Gradu na Miljacki ipak opstane?!

S obzirom na naslov teksta ova posljednja opcije jamačno otpada. Jer tko bi normalan ikoga bodrio na način da mu govori kako je već skoro pa umro? Osim same morbidnosti koja izvire iz takvog naslovljavanja, tu se - s čisto ljudske strane - prepoznaje obezvrjeđivanje, a iz teološkoga kuta gledano - teški grijeh!

Iz perspektive jednoga sarajevskog Hrvata, koji se sjeća života u glavnom bh. gradu prije rata, koji je osjetio težinu ratnoga križa u gradu pod opsadom te iskusio tegobno poraće s različitim vrstama diskriminacija, prva logična reakcija je vapaj Bogu: "Pa, zar i 'naši' žele da nas nema?"

Istina je da je Hrvata u Gradu pod Trebevićem svakodnevno manje - kao, nažalost, i u svim dijelovima BiH - ali nije da ih "skoro nema".

Uzmemo li orijentaciono da u Sarajevu postoji osam župa: Briješće, Dobrinja, Grbavica, Marijin Dvor, Novi Grad, Novo Sarajevo, Katedrala i Stup, možemo na osnovu podataka iz Šematizma Vrhbosanske nadbiskupije za 2015. godinu kazati kako je 1991. tu živjelo 29 870 katoličkih - u načelu i hrvatskih - duša. (Ovo su podatci koji su puno točniji od bilo kakvoga popisa stanovništva jer se ažuriraju svake godine.)

Prema posljednjem popisu iz blagoslova obitelji u Sarajevu je na kraju 2015. živjelo 11 357 katolika, što je u odnosu na 2014. minus od 454. Tu treba napomenuti da je odnos broja krštenih i umrlih godine 2014. iznosio (68 krštenih - 251 umrlih) -183, a 2015. to je bilo (84 krštenih - 271 umrlih) -187.

Dakle, broj katolika u Sarajevu u posljednja dva i pol desetljeća smanjio se za 18 513, odnosno za 61,97%. To znači da je preostalo 39,03 % od prijeratnoga broja. Predsjednik vrhbosanskog Županijskog odbora HDZ-a BiH Dražen Trlin je, tretirajući sve gradske općine, rekao da u Sarajevu trenutačno živi 16 793 Hrvata, a prema popisu stanovništva iz 1991. bilo ih je 34 741...

Zajednica vjerujućih

No, sukladno razmišljanju gosp. Milovića, ovim preostalim Hrvatima najbolje bi bilo: ili ni da se rodili nisu, ili da čim prije umru, ili da već danas spakiraju kufere i odu. Jer, eto, svi su ih ostavili, uključujući i Katoličku Crkvu koja se "većinu vremena bavi sama sobom". Kad netko nešto ovako na račun Crkve kaže, onda se jedino može uzvratiti: "Svaka čast!" i "Bogu hvala!" Jer, neosporno je da se Crkva (i u Sarajevu) bavi "sama sobom", a također nastoji i biti otvorena prema drugačijima.

No, očito autor ne pojmi da je Crkva zajednica vjerujućih te sazdana od laika, redovnika i klerika. Kao takva, jasno je da će osjećati s čime se sve susreću njezini različiti dijelovi te uvijek iznova se truditi adekvatno reagirati. Štoviše, pod vodstvom nadbiskupa Vinka kard. Puljića, Crkva je tijekom posljednjega rata pa sve do danas, u Sarajevu nerijetko radila i iznad svojih mogućnosti izlazeći iz okvira koji su primarno religijski.

Živi svjedoci toga su: Katolički školski centar Sv. Josip, Nadbiskupijski centar za pastoral mladih Ivan Pavao II., Caritas Vrhbosanske nadbiskupije, HKO Kruh sv. Ante, Franjevački međunarodni studentski centar Bosna Srebrena... a također i brojne druge institucije koje daju zaposlenje i ozbiljuju nadu u bolje sutra kako Hrvatima tako i svim ljudima dobre volje. (Dobro bi bilo istražiti, ako je moguće, koliko se ljudi zaposlilo zahvaljujući posredovanjima - čitaj moljakanjima - župnih ureda, svećenika, redovnica, redovnika...)

Osim navedenoga, u Sarajevu također egzistiraju i dvije katoličke teologije - Katolički bogoslovni fakultet i Franjevačka teologija - u kojima osim bogoslova, studiraju studenti i studentice koji nisu svećenički kandidati, a od prije nekoliko godina tu je i Nadbiskupijsko misijsko međunarodno sjemenište Redemptoris Mater. Crkva se, dakle, bavi sama sobom jer to je, između ostaloga njezino poslanje! Ali ta Crkva nije samo Vinko Puljić, Tomo Vukšić, Pero Sudar, fra Lovro Gavran te svećenici, časne sestre i bogoslovi - koji također spadaju u tu "šačicu Hrvata" - nego zajednica onih koji se ne predaju, vjerujući da Bog "može učiniti što je obećao" (usp. Rim 4,21).

Napredak - graditelj međuljudskih mostova

Ostavljajući politiku po strani, pa i djelovanje HDZ-a BiH u Sarajevu, valja istaknuti da važno mjesto - kako nekoć tako i danas - zauzima Hrvatsko kulturno društvo Napredak na čelu s Franjom Topićem. Gosp. Milović, u već zauzetom tonu omalovažavanja u svome tekstu, spominje i ovu instituciju predbacujući joj opću neaktivnost. Dakako, čak i onomu tko površno poznaje kulturna zbivanja u BiH, samo zavirivši u Napretkov godišnjak jasno postaje kako su ove kvalifikacije paušalne - da ne kažemo što drugo - te da Napredak, unatoč smanjenju financijske potpore od svih vrsta i razina vlasti, kako u BiH tako i u Republici Hrvatskoj, još uvijek svojim radom nadmašuje sva ostala kulturna društva zajedno (ne samo u Hrvata, sic!) u Sarajevu, Bosni i Hercegovini i puno šire.

Prof. Topić kao rijetko tko nastoji svojim istupima širiti optimizam i osnaživati kršćansku nadu. Uz to, on je jedan od istinskih graditelja mostova među ljudima različitih opredjeljenja te je čovjek čiji je stav o životu (i Hrvata) u Sarajevu i BiH od početka 90-ih godina do danas isti. Premda mu se može predbaciti da u širenju optimizma nekada "prebaci rampu realnosti" te bude nedovoljno kritičan, neosporno je da je cjelokupan njegov društveni angažman u cilju ostanka Hrvata (i) u Sarajevu, te njega i Napredak nije pošteno stavljati u kontekst onih koji su odgovorni za "nestanak" Hrvata nego u one koji su vrlo zaslužni za opstanak i izgradnju nacionalne svijesti, ali i ljubavi prema domovini u kojoj su rođeni bilo da je riječ o Bosni i Hercegovini ili Republici Hrvatskoj.

Hrvati su ginuli za Sarajevo

Važno je primijetiti da je autor Tvrtko Milović u svome tekstu u pravu kada aludira da bi se trebalo više u javnosti govoriti o položaju Hrvata u Sarajevu jer su oni danas u poziciji da njihovo isticanje identiteta nije ni iz daleka lagodno kao isticanje bošnjačkog.

No, to istodobno ne znači da ih se zbog toga treba omalovažavati svodeći ih na sjenu osoba. Treba se govoriti o nametanju nekih naličja gradu čije je lice nekoć zbilja odavalo kako je riječ o kulturnoj prijestolnici i primjeru života u različitosti. Međutim ne smije se pokopati žive ljude!

Hrvati u Sarajevu nisu krivi za bošnjački unitaristički imperijalizam i pogrešne politike u hrvatskom korpusu. Oni su, zajedno sa svojim susjedima, početkom rata ustali u obranu grada ponosno noseći hrvatsku šahovnicu te ih je 102 u postrojbama HVO-a dalo svoj život za grad.

Žalosna je činjenica da im se Sarajlije nisu odužili dostojnim spomenikom, ali to je tema koja najprije zahtijeva "pogledati u svoje dvorište" i razjasniti neke stvari među Hrvatima u Sarajevu.

No, nužno je imati na umu da su ratne (1993.) i poratne neprilike natjerale ovdašnje Hrvate na pronalaženje najboljega načina su-života. Rezultat toga jest zatomnjavanje svoje nacionalne odrednice, što istodobno ne znači i odricanje. Osnovni pak problem Hrvata u Sarajevu danas nije nacionalne nego ekonomske naravi, tj. nemogućnost pronalaska adekvatnoga zaposlenja.

Međutim, ovo bi se moglo promijeniti kada hrvatske tvrtke ne bi ignorirale svoje sunarodnjake kao što ih u mnogo slučajeva drugi ignoriraju. Ulizivački profit kojega izvlače zapošljavajući mahom Bošnjake, pokazuje kakav je odnos prema sarajevskim Hrvatima danas.

Zaključno rečeno, oni koji žele dati svoj doprinos opstanku "ove šačice" u glavnom gradu BiH, neka ju ne "brane" na način kako je to u svome uratku učinio gosp. Milović. Jer prvotni cilj sarajevskih Hrvata nije stvaranje slike o nekom "europskom Jeruzalemu" nego ostanak i donošenje plodova za život na svojim korijenima, u gradu koji može biti potpuno islamiziran, ali će uvijek biti bitno određen i hrvatskim imenima.

Josip Vajdner, urednik Katoličkog tjednika