RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Sarajevski Hrvati – glas iz groba?!

Napisano 10.04.2016. 21:09

Kada je početkom ovoga stoljeća, drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić – u Sarajevu odmilja zvan Stipe – nekritički javnosti, i osobito haaškim istražiteljima, na raspolaganje stavio transkripte, koje je Franjo Tuđman ostavio na, mislilo se, sigurnom, gore na čarobnome hrvatskome brijegu Pantovčaku, iscurio je i onaj o vrlo značajnom sastanku prvog hrvatskog predsjednika s prvim premijerom HR Herceg-Bosne Jadrankom Prlićem ranih devedesetih prošlog stoljeća.

Dakako,  Prlić je iz stožernoga grada Mostara ponio svoj popis, no njegov se domaćin držao svoga. I, kad je već gotovo pročita on kompletan hercegbosanski kabinet, Tuđmanov se mostarski gost, vidjevši kako su svi ministri Hercegovci, usudio primijetiti kako ne bi bilo loše da u vladu uđe makar jedan i sarajevski Hrvat.

 

Poglavar je tvrd orah 

No, hrvatski je poglavar bio spreman na ovu opasku, te je lakonski uzvratio Prliću: „Ma, dajte, molim vas, kakvi su to Hrvati“?! Možda, zapravo, ovim kratkim, ali znakovitom dijalogom, započinje priča o kalvariji sarajevskih Hrvata, o kojima se danas piše kao s kakvih karmina: „... Još malo pa nestalo“. Naime, otkako ih je, eto, Tuđman atestirao u Predsjedničkim dvorima, godinama Njegovim stopama idu hadezeovski čelnici - Hercegovci, uglavnom. A njihova je stigma pala i na dobar dio ostalih bosanskih Hrvata, osim, jasno, onih iz jakih hadezeovskh uporišta, Kiseljaka i Busovače.

Istovremeno, međutim, s ovim hercegovačkim atestiranjem tko je tko u Hrvata, trajalo je i ono bošnjačko – tko je pošten Hrvat? I koliko god u (zapadnom) Mostaru nisu pokazali bogzna kakvu originalnost birajući gotovo uvijek kadrove gena kamenih, tako se ni Bošnjaci nisu baš istaknuli; Oni su, naime, uvijek birali nekog Komšića – sad, Ivu (zanimljivo i on je kiseljački kadar...), ili Željka, koji je,  zna se, prava sarajevska raja – svejedno. Jer niti jedan od njih nije za svojih - ovaj mlađi Komšić čak dva, mandata nisu savladali ni hrvatski jezik. Sve u svemu, trenutačno smo u poziciji, ma otkuda se gledalo na položaj sarajevskih Hrvata, da o njima – tj. nama – govorimo u brojevima. U biti, samo o tomu koliko ih još ima u Sarajevu, tome, i dalje se ustrajava na toj deplasiranoj definiciji, multietničkom bastionu.

Podaci su, nedvojbeno, potresni,  pa su se glede njih morali složiti i aktualni, oštri polemičari na ovom portalu. Osobno mi je, međutim, od ovdje već iznesenog brojnog stanja, zanimljivija sljedeć a „igra brojki“: u Republici Srpskoj, po crkvenim podacima, živi 9355, a u Sarajevu 12370 katolika. Jasno, katastrofalno je i jedno i drugo, pa, ipak, s Neretve nema glasa o tomu što je s eresovkim Hrvatima, onim, primjerice, banjolučkim, ili posavskim... Za koje je još Andrić pisao kako su sol hrvatstva.

 

Vožd i Papa

Zato je Milorad Dodik nakon prošlogodišnjeg posjeta Svetog oca bh. metropoli(?!) i mogao kazati kako je na olimpijskom Koševu bilo samo tisuću domicilnih vjernika, a da su ostali došli iz drugih krajeva BiH, te iz Hrvatske. Podatak, dakako, nije točan, uostalom kao ni mnogo toga što govori taj, evo sad i poklonik vojvode Šešelja, ali HDZ i SNSD su partnerske stranke, a lideri im osobni prijatelji, pa se eresovskom voždu u stožernom gradu sve bjanko prašta. Ili, kako je to nedavno kazao jedan od značajnijih hadezeovaca; U Republici Srpskoj ne postoji hrvatsko pitanje, jer tamo nema Hrvata...

Slijedom čega dolazim(o) do pitanja: Kakva se poruka, iz Mostara, Kiseljaka... svejedno, šalje omalovažavanjem angažmana Katoličke crkve i HKD Napredak, te kardinala Vinka Puljića i Franje Topića osobno?! Dojma sam da je riječ o nestrpljenju, o nervoznoj zapitanosti: Kad će više iscuriti iz Sarajeva... da ovdje parafraziram kardinala Puljića, koji je na egzodus sarajevskih Hrvata upozoravao prije nekoliko godina, uznemireno navješćujući što nas čeka. Da nema Crkve i Napretka ne bi komentatori imali inspiraciju za naslove Sarajevski Hrvati, još malo pa nestalo. zapravo, naslov bi bio značajno kraći: Nestalo! Ne bi nas onda više ni u Kiseljeku – „tom predziđu kršćanstva“ - gledali sa sažaljenjem. Ne bi imalu u što (hrvatsko) gledati. Pitanje, ili za neke problem, Hrvata bio bi riješen po eresovskom modelu. Gdje nema Hrvata, nema ni problema...

 

Stožerno ignoriranje         

Na kraju bih se složio, mada ni sam u to ne mogu vjerovati, s ex-premijerom susjedne Hrvatske Zoranom Milanovićem, koji je u prosincu 2014., otvarajući na Stupu, tom nekadašnjem malom Rimu, Studentski dom dr. Dragutin Dujmović, kazao kako nema nekog dubokog ni hrvatskog ni bošnjačkog pitanja, nego postoji pitanje ustroja države.

Postoji, dakle, problem aktualnog daytonskog ustroja i ustava. Te, već ionako opjevane, luđačke košulje, koja je inače u međuvremenu prekrajana po šnitu onih brojnijih. U oba entiteta. A to je u mandatu, makar kada je o Hrvatima riječ, stranke koja ih vodi još tamo od vremena kada su Tuđman i Prlić sastavljali Vladu Herceg-Bosne. Nikako, dakle, u nadležnosti Crkve i Napretka. Mada, ne smijemo zaboraviti i kako je na svaki angažman te vrste, Crkva nailazila na muk političkog estblišmenta u Hrvata. A osobito na primjedbu Vinka Puljića kako se hrvatski političari za Hrvate zauzimaju – selektivno. Dapače, kazao je kardinal prije četiri godine, vrlo perfidno rade da ovo malo što je ostalo na drugim područjima van interesa te politike – ignoriraju.

Što je i replika na konstataciju kako se položaj sarajevskih Hrvata određuje u Sarajevu.

Josip Vričko/ Dnevnik.ba


Nema komentara

Anketa

Ustavi