Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Šminkanjem mrtvaca i Agendom do Grčke

Šminkanjem mrtvaca i Agendom do Grčke

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 31.07.2015. 21:46

Reformska agenda i izmjene zakon o radu nikako neće uvesti reda u društveno ekonomske odnose u BiH niti generirati nova radna mjesta. Naprotiv, oni će umanjiti broj radnih mjesta i, nakon privatizacije elektro, telekom i energetskih resursa, što je i jedini cilj ovih dokumenata, donijeti još veći kaos u BiH.

Netom nakon katastrofalnih poplava 2014. godine dogodio se njemačko-engleski prijedlog u vidu dokumenta „Sporazum za rast i zapošljavanje“. Tekst sporazuma su sastavili ljudi iz MMF-a, Europske banke za razvoj, Svjetske banke i EU. Netom nakon potpisivanja, Sporazum je nazivan „njemačko-engleska inicijativa“, pa onda „Compact“, da bi danas to bila „Reformska agenda“. Treći termin za jedan te isti dokument.

Sadržaj dokumenta je tobožnja briga za umanjenje opterećenja na plaće, barijera pri zapošljavanju, bolje poslovno okruženje, razvoj poduzetništva, borbu protiv korupcije i bolju socijalnu skrb itd. Glasogovornički mediji i glasnogovornici međunarodne zajednice u tijelima vlasti predstavljaju dokument kao nešto pozitivno, nešto bez čega ćemo ostati bez tranši kredita MMF-a, bez čega nećemo ući u EU, itd.

Međutim, dovoljno je malo podrobnije pročitati ono što je sadržaj „Agende“ da se shvati kako je cilj ovog dokumenta isključivo privatizacija elementarnih poduzeća (telekom, elektro i energetski sektor), te restrukturalizacija poreza. Drugim riječima, kao što je to bilo nakon svih dosadašnjih međunarodnih agendi, počevši od privatizacije, procesa certifikacije, raspodjele javnih prihoda itd., i nakon ove će ponovno običan građanin platiti najveću cijenu „reformi“.

U trenutku kada se novac od privatizacije elementarnih poduzeća potroši, jaz između nekolicine najbogatijih i mnoštva siromašnijih će biti veći, doći će do masovnih otpuštanja, međunarodni hoštapleri će napustiti zemlju govoreći kako smo primitivci i nacionalistička plemena, a običnom čovjeku će ostati jedino napustiti zemlju.

Bolesno licemjerstvo svih aktera „agende“

Jedina svrha svih politika u BiH jeste održavanje standarda života u vlasti izabranih parazita. Naviknuti na neradnički lagodan i za obične smrtnike nezamisliv život, nisu sposobni stvoriti ništa novo, kreirati neku novu vrijednost koja bi u nekoj budućnosti donijela nešto bolje za opće dobro. Sposobni su samo zadužiti se, tražiti nove kredite, kako bi vraćali postojeće, te prodati obiteljsko srebro i od tih novaca održavati na životu svoje privatne životne navike, a nama sve to prodati putem plaćeničkih medija kao da je to sve za naše dobro.

Dok smo od bošnjačke političke elite, počevši od SDA, SDP-a, DF-a i ostalih, naviknuti na feudalno/kmetovsko ponašanje u politici, ono što zabrinjava jeste neznanje i nesposobnost hrvatskih političkih elita. Vrijeme krize je najbolje vrijeme za radikalnije promjene (zato sam u početku i spomenuo kako je „Agenda“ dokument pisan netom nakon poplava).

Srbi iskorištavaju vrijeme za potenciranje Referenduma, Bošnjaci, uz bezrezervnu pomoć međunarodne zajednice, inzistiraju na „Agendi“ jer će ona okončati proces unitarizacije BiH, a Hrvati podanički promatraju nijemo iz prvih redova. Zamislite da umjesto podaničkog mentaliteta hrvatski uhljebi nađu smjelosti definirati nacionalnu strategiju i inzistirati na njoj. Ali ne, Hrvati nastavljaju tamo gdje je Platforma stala.

Jedina razlika između dojučerašnjih platformaša i današnjih legitimno izabranih hrvatskih predstavnika je ta što su nam prve nametnuli, a druge smo sami podržali. Sve ostalo je identično.

To je potvrdila i Lidija Bradara kad je govorila kako je prijedlog izmjena Zakona „na stolu od 2012. i da nitko nije predložio niti jedan amandman“. Drugim riječima, prijedlog je na stolu iz ere Platformaša, a nitko nije dodao niti jedan amandman na njega, pa ni ona dok je bila zastupnica u Parlamentu.

Ministrica financija Jelka Miličević tvrdi kako će se Aluminijski prvo „ušminkati od strane inozemnih konzultanata, pa onda prodati“, što je retorika identična onoj platformaškog ministra Erdala Trhulja i šefa mu Nermina Nikšića. Čim su zasjeli u vlast, zaboraviše legitimni Hrvati kako su prije izbora obećavali „ušminkati“ aluminijski jeftinijom i transparentnije nabavljenom strujom. Sjedoše u federalnu vladu gdje bi to mogli „ušminkati“, ali zaboraviše. Najzaboravniji je ipak, nekad najglasniji Marinko Čavara koji čim zasjede u fotelju predsjednika Federacije zaboravi ispitati ustavnost oko 300 zakona koje su Platformaši nametnuli preglasavanjem.

No, najlicemjerniji od svih su, pak, sindikati i predstavnici sindikata. Ustadoše, tobože, u obranu radničkih prava nakon najavljenih izmjena Zakona o radu, a godinama i godinama hiberniraju i prešućuju nepotizam u poduzećima koja predstavljaju, stranačka i rodbinska upošljavanja i imenovanja, netransparentno trošenje novca, itd. Je li itko ikada čuo da je neki sindikat prosvjedovao što na natječaju ne može proći najsposobniji i najstručniji? Je li itko ikad čuo da je neki sindikat prosvjedovao radi namještanja tendera i netransparentnog trošenja novca? Nije, jer u BiH sve ima cijenu, pa tako i aktivnosti sindikata.

Šta bi bilo kad bi bilo?

Realno je da je u BiH potrebno redefinirati gospodarsko i ekonomsko okruženje. Međutim, ova reformska agenda sa svim svojim derivatima nije ništa drugo nego pucanj u prazno. Na ruševnim temeljima želi se praviti novi krov. Istinske reforme moraju krenuti od temelja.

Prva i osnovna stvar, administrativno i teritorijalno reformirati BiH. Uvezivanjem većinski hrvatskih i bošnjačkih županija i uvođenjem zakonski mogućeg termina „disktrikta“ za višenacionalne sredine na razini godine se ne bi uštedjelo nekoliko milijuna KM, nego prosječno oko 300 milijuna KM (procjene urađene prigodom definiranja reformi u HRS-ovom dokumentu). Ukidanjem termina „profesionalni mandat“ na nižim razinama, ukidanjem privilegija mandatnih i zastupničkih mjesta, ukidanjem i uvezivanjem raznih agencija, također bi se na razini godine uštedjelo na desetine milijuna KM.

Ovakva reforma uprave i administracije sa sobom bi povela i redefiniranje vlasništva javnih poduzeća, što je sa aspekta nacionalnih interesa prioritet. Eventualnom prodajom elementarnih poduzeća danas bi profitiralo Sarajevo, nikako lokalne sredine. Također, na ovaj način bi se redefinirala i raspodjela javnih prihoda.

Zašto su „hrvatski politički predstavnici“ protiv ovakvih reformi? Iz prostog razloga što bi to značilo nemogućnost stranačkog upošljavanja u vidu savjetnika ministara, savjetnika zamjenika ministara, zamjenika savjetnika ministara, direktora agencije za savjetnike ministara i njihovih zamjenika, itd. Puno rodbine, puno članova stranke, a malo mjesta i sad bi netko da im se i to ukine.

Bošnjačka elita je protiv ovakvog razmišljanja jer bi to dovelo do decentralizacije odnosa u BiH. Ne bi se sve moglo kontrolirati više iz Sarajeva, nego bi se potenciralo lokalne sredine. Tek administrativno i teritorijalno reformirana BiH može biti plodno tlo za neke Agende. Tko uistinu želi dobro BiH i njenim žiteljima na ovim temeljima bi gradio reforme, a ne na oblacima i magli koja za cilj ima rasprodati još uvijek nerasprodano. Forsirati i inzistirati na agendama i izmjenama Zakona o radu u trenutnim socioekonomskim okolnostima nije ništa drugo nego šminkanje mrtvaca.

A što se prosvjednika tiče, da su uistinu pravi prosvjednici, otišli bi prosvjedovati ispred ureda međunarodne zajednice i OHR-a. Oni su autori ovih i ovakvih „reformi“, a ne uhljebi iz Parlamenta. Čemu prosvjedovanje protiv uhljeba, kad su ih baš isti prosvjednici izabrali?!

Slaven Raguž/Dnevnik.ba