Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Srpske zablude bošnjačke elite

Srpske zablude bošnjačke elite

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 27.03.2010. 03:58

Piše: Nenad Tadić

Bošnjaci u BiH čine istovjetnu, dramatičnu grešku koju su učinili Srbi u nekadašnjoj Jugoslaviji - vjeruju da su u stanju, šta više, da su istorijski pozvani, da budu "temeljni narod" i da isključivo od njih zavisi opstanak zemlje, u ovom slučaju BiH.

Srbi su, pozivajući se na (istorijski neospornu) činjenicu da su svojim životima i oružjem sudbonosno doprinijeli stvaranju prvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a onda prve i druge Jugoslavije, i da su pomogli ujedinjenje "slovenskih plemena" na ovim prostorima, početkom devedesetih godina prošlog vijeka odlučili da će sačuvati Jugoslaviju kao njen "najvažniji narod" .

To se pokazalo kao nemoguća misija iz više razloga, a dovoljno je pomenuti činjenicu da Srbi nisu bili u stanju ni populacino, ni vojno, ni politički da nametnu koncept opstanka zemlje koju više nije željelo nekoliko suverenih i konstitutivnih naroda.

Tu svoju istorijsku, ali i emotivnu, zabludu srpski narod je platio visokom cijenom. Zemlja u koju su toliko uložili raspala se. Srbi su demografski nestali sa velikih područja na kojima su živjeli i, pošto su izubili medijsko-politički rat, postali su glavni krivci za ono što su najviše od svih pokušali da spriječe - nestanak države i posljedice koje su iz toga proizašle.

Apsurd da onaj narod koji se najviše deklarisao za opstanak jedne zemlje bude označen (dobrim dijelom i svojom krivicom) kao njen "grobar" mogao bi da se ponovi i u slučaju BiH, samo što sada tu ulogu na sebe preuzima, prije svega, bošnjačka politička elita.

Mediji, parlamenti i političke sale u BiH zatrpani su svakodnevnim političko-nacionalnim parolama tipa: "Bošnjaci su temeljni narod BiH", "Ko ne želi zemlju po našem viđenju može da ide, ali ne može ništa da ponese sa sobom", "Bošnjaci su odbranili BiH", "Srbi su agresori", "Genocidni entitet Republika Srpska" itd..

Dug je spisak nastojanja bošnjačke političke elite da sistemom: "što gore to bolje" ukaže vanjskom faktoru da BiH po Dejtonu ne može da funkcioniše. A najbolji način je da se "utvrdi" kako to sprečavaju "oni drugi" koji odbijaju sve "dobronamjerene prijedloge".

Otuda insistiranja na nerealnim opcijama: ukidanju entiteta, ekonomskim regionima u etnički podijeljnoj zemlji, desetinama zakona koji su u direktnoj suprotnosti sa Ustavom, odbijanju popisa da se ne bi "legalizovali rezultati genocida" (pri čemu se, naravno, ne misli na genocid iz Drugog svjetskog rata).

Tu su i bezbrojne diplomatske misije bošnjačkih predstavnika u svim ministarstvima u Savjetu ministara BiH i drugim državnim tijelima koji na međunarodnim skupovima svoje političke ideje predstavljaju kao autetničnu volju "Bosanaca i Hercegovaca", a svaku kancelariju "manjeg entiteta" otvorenu pred međunarodnim institucijama, ili prijedloge predstavnika druga dva naroda, bez obzira na njihovu zakonsku utemeljenost, kao "razbijanje zemlje".

Ni 15 godina nakon rata u bošnjačkoj političkoj eliti nisu uzeli u obzir srpske zablude počinjene, velikim dijelom, i na srpsku štetu. Bošnjački lideri se ponašaju kao da zaista vjeruju da je moguće nametuti svoju volju drugim narodima u BiH, bilo da to čine sami ili (što je, za sada, jedino realno) uz pomoć vanjskih pritisaka.

Odsustvo bilo kakve svijesti o tome da bi, ako žele da zaista sačuvaju budućnost BiH, morali da prilagode ili usaglase svoje interese sa interesima drugih i kolektivno okretanje glave od realnih posljedica jednog unutrašnjeg međunacionalnog rata (za koji i Bošnjaci imaju svoj dio odgovornosti) ostavljaju veoma frustrirajući utisak na Srbe i Hrvate, kao druga dva konstitutivna i istorijska naroda u BiH.

Stiče se utisak da je bošnjačka politika "okamenjena", nepodložna bilo kakvim promjenama u smislu stvaranja nove političke i istorijske svijesti o svom položaju u regionu i BiH, i to toliko da nikakavi razgovori i dogovori nisu mogući ukoliko se budućnost BiH ne bude odvijala po unaprijed zamišljenim političkim koordinatama političke elite u federalnom Sarajevu.

Bošnjačka pozicija danas liči na poziciju koju su imali i na početku raspada Jugoslavije. Bile su dvije opcije: opcija ostanka u Jugoslaviji, s tim da BiH ne bi bila iznutra dijeljena ni po kakvim granicama, uz garanciju potpune nacionalne i političke zastupljenosti bošnjaka (tada muslimana) u organima takve Jugoslavije; i opcija secesije, koja je vodila u unutrašnji rat ("tragični sukob u regionu" - kako je to definisano u Dejtonskom dokumentu), te u unutrašnje podjele i nove granice...

Mnogi politički analitičari su tada, a neki i danas smatraju, da su Bošnjaci imali "najjače karte u rukama" i da su mogli da za sebe odvagaju i izaberu najbolju korist. Izbor koji je napravio tadašnji bošnjački vrh je poznat. Taj izbor nikada nije kritički analiziran i o njemu se do danas u bošnjačkom javnom mnenju ne govori niti se (bar javno) on dovodi u pitanje, bez obzira na mogućnost realne procjene o tome šta se htjelo, a šta se na kraju zaista dobilo.

Bošnjaci ni danas ne pokušavaju da nekom novom, drugačijom politikom - koja bi iskoračila iz političke "okamenjenosti" devedesetih godina prošlog vijeka i rigidne ubijeđenosti da će oni na kraju odlučiti kakva će zemlja biti - pokažu da su spremni za istorijski kompromis i složenu državu sa nekoliko nacionalnih identiteta, a da istorijske viševjekovne kravave rane (koje pamte svi u BiH) prepuste istoriji.

Bez obzira šta je stvarni razlog koji Bošnjake i njihovu javnost drži u uvjerenju da je moguće napraviti BiH po bošnjačkoj mjeri, ili bar dominatno bošnjačkoj (da li su to sadašnji vanjski faktori, geopolitička očekivanja ili nešto treće) istorija pokazuje da je budućnost često rezultat propuštenih šansi. Činjenica da bošnjačka elita ponavlja srpske zablude iz nedavne istorije zakonomjerno potvrđuje ovu tezu.

Poistovjećujući sudbinu BiH isključivo sa svojom sudbinom i vežući svoju budućnost ne za jednu stvarnu već za imaginarnu i projektovanu državu, Bošnjaci dramatično propuštaju priliku da budu dio istorijskog kompromisa, sa opcijom da, i ne htijući, postanu grobari umjesto suosnivači jedne nove i moderne (složene) zemlje.

Srna