Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9570
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Tko je ubio osmero Hrvata u Travniku?

Tko je ubio osmero Hrvata u Travniku?

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 23.06.2010. 22:36

TKO JE UBIO OSMERO HRVATA U TRAVNIKU?

Vijest da posebni odjel za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužiteljstva BiH razmatra mogućnost preuzimanja istrage ubojstva Joze Leutara izazvala je veliku pozornost u Travniku i ponovno aktualizirala pitanja nerazjašnjenih ubojstava Hrvata povratnika.

Nikomu nije ni na kraj pameti povezivati osmero ubijenih Hrvata u Travniku s organiziranim, gospodarskim kriminalom i korupcijom.

No, bilo kakvu vezu ovih ubojstava i ubojstva Leutara ne treba ni potpuno isključiti. Jer, Leutar je pred rat s Bošnjacima bio zapovjednik PU-a Travnik, a nekoliko ratnih mjeseci i zapovjednik Travničke brigade HVO-a. U vrijeme ubojstva travničkih Hrvata bio je doministar MUP-a FBiH i uz maksimalnu profesionalnost i dodatno je bio zainteresiran i do kraja angažiran u rasvjetljavanju ubojstava Hrvata u Travniku, među kojima su bila i dvojica policajaca povratnika - Perica Bilić i Anto Valjan.

U nekoliko navrata Leutar je dolazio u Travnik i pratio tijek istrage. Govorilo se o "istom rukopisu" ubojstava Leutara u Sarajevu i policajaca Bilića i Valjana u Travniku, a neki pokazatelji govore kako je Leutarovim ubojstvom praktički zaustavljena istraga zločina u Travniku koja je bila "na pravom tragu".

A trag je vodio, kako se tvrdilo, preko organizacije Aktivne islamske omladine i AID-a, do SDA-ova političkog, a to znači i federalnog vrha. Sjedište Aktivne islamske omladine u to vrijeme bilo je preko puta zgrade PU-a u kojoj je bilo i sjedište AID-a. Razotkriti počinitelje i nalogodavce zločina bio je veliki profesionalni i ljudski interes Leutara i s njim malobrojnih istražitelja Hrvata.

S druge pak strane, blli su potpuno nezainteresirani bošnjački istražitelji i bošnjački politički vrh. A to se dalo zaključiti i po, recimo, konstataciji inspektora Adnana Adilovića: "jedan ustaša manje" za ubijenog kolegu Bilića, po odlučnom suprostavljanju "medijskoj politizaciji ovog, kao i prethodnih ubojstava u Travniku" Ejupa Ganića i njegovoj tvrdnji "da se i osobno uvjerio kako su neki od njih klasični konflikti bez političke i etničke pozadine".

A koliko su se ovi Ganićevi navodi temeljili na čvrstim argumentima, govori i činjenica da nijedno ubojstvo nije razriješeno. Vodu na mlin onih kojima nije bio cilj razriješiti počinjene zločine, usmjeravao je i Ron Newton, zapovjednik IPTF-a u Travniku, izjavom kako su krivci za ubojstvo policajca Perice Bilića i sva druga ubojstva Hrvata u Travniku, u redovima HDZ-a, mlakošću i neodlučnošću komesar IPTF-a u BiH Richard Monk, te visoki predstavnik u BiH Carlos Westendorp i posebno njegov zamjenik Hans Schumaher.
I zar je onda čudo što je istražne dosjee ovih zločina odavno prekrila prašina.

Cilj SDA-ovske politike u potpunosti je uspio. Cilj je bio zaustaviti sve masovniji povratak prognanih Hrvata. Povratak je naglo usporen i u Travnik se još uvijek nije vratilo više od 10.000 prognanih Hrvata. Hrvati Travnika znaju da je pravda daleko, a pitaju se je li uopće dostižna. No, nadu i vjeru im vraćaju nove aktivnosti oko istrage ubojstva Joze Leutara, nova i, ipak, povoljnija politička klima, odlučnost, profesionalnost i hrabrost državnog tužitelja Milorada Barašina koga pozivaju da ne zaboravi "zaboravljeni" Travnik, mjesto najvećeg stradanja Hrvata BiH u proteklom ratu. Pozivaju ga da se "okrene" k nerazrješenim poslijeratnim ubojstvima osmero nedužnih Hrvata u Travniku, čiju je istragu onemogućavala i onemogućila tadašnja ekstremna bošnjačka politika, uz blagoslov bjelosvjetskih "demokrata". A nije isključeno da se "preko Travnika" dođe i do počinitelja i nalogodavaca atentata na Leutara.

Od 20. listopada 1992. godine kada je ubijen zapovjednik Travničke brigade Ivica Stojak /zamjenuti će ga kasnije Jozo Leutar/, u narednih 10.-ak godina desila su se brojna ubojstva travničkih Hrvata od kojih niti jedno nije procesuirano pa niti nalogodavci niti izvršitelji nisu poznati.
Automobil u kojemu se nalazio Ivica Stojak sa svojom pratnjom, zaustavio je Enes Aličić, pripadnik postrojbe ABiH zvane Sedma muslimanska brigada. Po iskazu svjedoka poslije kraćeg razgovora sa Stojakom puca iz automatskog pješadijskog oružja u automobil kojom prilikom je usmrtio Ivicu Stojaka, a teže ranio načelnika stožera brigade Zvonku Gašo.

Po istom iskazu neposredni izvršitelj /pucao po vozilu/ je i Semir Terzić zvani Tara iz Travnika, po zanimanju profesor sociologije. Terzić je bio jedan od zapovjednika u 7. muslimansko brigadi. Formirao je specijalne postrojbe MOS-a (Muslimanske oružane snage) u Travniku, kojima je glavni cilj bio etničko čišćenje grada. Osim odgovornosti za ubojstvo Ivice Stojaka u Travniku odgovoran je i za napad na selo Maljine-Bikoši i strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata. Tada je u 306. brdskoj brigadi obnašao dužnost pomoćnika za moral i vjerska pitanja. Nakon rata obnašao je dužnost ”sekretara Sekretarijata za obranu općine Travnik” s činom majora ABiH.
Semir Terzić - Tara danas je profesor filozofije u Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku.
Kolega mu je Safet Durguti, profesor Akaide, dovođen u vezu s međunarodnim terorizmom i terorističkim organizacijama kome je zabranjen ulazak u SAD.
O ubojstvu Ivice Stojaka i svim relevantnim činjenicama, 30 minuta poslije obaviješteni su kapetan Hasan Ribo, zapovjednik štaba Armije BiH u Travniku, Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade u Travniku kao i general Jasmin Jaganjac.
Ubojstvo Stojaka se dešava u vrijeme otvorenog lokalnog sukoba ABiH i HVO-a u obližnjem Novom Travniku /drugog po redu/ pa su ekstremne muslimanske snage iz Travnika procjenjivale da je trenutak da se taj sukob proširi i na sam Travnik. Očekivalo se da će ovo ubojstvo /ili ubojstva/ ”isprovocirati” travnički HVO da uzvrati a time da bude proglašen i krivcem za novonastalu situaciju. Sukob je izbjegnut ali su trajne tenzije ostale. Do danas se u slučaju Stojak ništa nije uradilo.

MOS-Trk-1

Do otvorene agresije ABiH na Hrvate Travnika, 4.6.1993. godine, brojni su pojedinačni slučajevi maltretiranja, do ubojstava, Hrvata na koje se svjesno baca prašina.

Poslijeratni povratak Hrvata u Travnik intenzivnije počinje krajem 1996. i početkom 1997. godine. Kao i svugdje, prvi su oni stariji ”kojima nema ništa do vlastitog kućnog praga”.
Upravo na njima u Travniku provode ”politiku zastrašivanja povratka” na najbrutalniji način.

Dana 24.2.1997. godine oko 21 sat u mjestu Paklarevo, općina Travnik ubijen je starac Fabijan Babić (72). Ubojstvo je počinjeno upotrebom vatrenog oružja tipa Hekler kalibra 9 mm. Pred kućom sina mu Vlade pronađene postavljene tri protutenkovske mine.

Četiri dana poslije, 28.2.1997.godine, u naselju Polje, općina Travnik u obiteljskoj kući brutalno pretučena i silovana starica Marija Medić (90). Iz komatoznog stanja preminula u bolnici Travnik 23.3.1997. godine.

Šest mjeseci poslije događaja u Polju, dana 30.8.1997. godine, u mjestu Nula-Turbe, općina Travnik u obiteljskoj kući ubijeni su od otac i sin Luka i Pero Jezerčić. Pucano je iz vatrenog oružja tipa Hekler kalibra 9 mm.

Deset dana poslije ovog događaja, 9.9.1997. godine, u mjestu Kokošari kod Travnika napadnuti povratnici Jure i Vinko Jelonjić.
Ministarstvo unutarnjih poslova Vlade FBiH je saopćilo “da je danas, 11.9.1997. godine, u Kliničkom centru Koševo u Sarajevu od rana zadobivenih u tuči u mjestu Kokošari kod Travnika preminuo Juro Jelonjić”. U ovom saopćenju navodi se da je do “tuče” došlo između Salke i Samira Hrustanovića i Jure i Vinka Jelonjića i da je nakon toga protiv Salke i Samira Hrustanovića određena mjera pritvora i pokrenuta istraga. Dalja sudbina ovog “predmeta” nepoznata…

Ponovo jedna kraća pauza od mjesec i pol dana, do 26.10.1997. godine. Toga dana oko 18 sati i 30 minuta ponovo u mjestu Nula-Turbe, općina Travnik u porodičnoj kući ubijen je Ivica Domić, a ranjeni su njegov otac Ante i brat Zoran. Pucano je iz vatrenog oružja tipa Hekler kalibra 9 mm.

Ovi slučajevi već na uzbunu pale i zvona izvan Travnika. Pristupa se ozbiljnijem povratku policajaca Hrvata u PU Travnik sa zadaćom osiguranja, od ABiH, protjerana travnička naselja i malobrojne povratnike.

Na žalost upravo su oni sljedeće žrtve. Ti mladi ljudi, koji su preživjeli najteži rat na ovim prostorima, bivaju brutalno likvidirani.

Dana 12.6.1998. godine u travničkom naselju Lovrići ubijen je policajac Perica Bilić (26). Ubijen je uslijed dejstva minsko eksplozivne naprave podmetnute pod njegov automobil parkiran u dvorištu porodične kuće, a teže je povrijeđen također policajac Policijske uprave Almir Melić.

Mjesec i pol dana nakon toga, dana 31.7.1998. godine oko 5 sati i 55 minuta, na parking prostoru pored zgrade PU Travnik upotrebom daljinskog upravljača aktivirana je minsko-eksplozivna naprava koja se nalazila pored kante za smeće. Uslijed njenog dejstva smrtno je stradao travnički policajac Anto Valjan (24).

Valjan-Bilic1

Auto Valjan-Bilić1

Na istom tom parkingu, nekoliko metara od zgrade PU Travnik, dana 9.2.1999. godine teške tjelesne povrede zadobio je travnički policajac Vlado Stojak. I pod njegov automobil podmetnuta je minsko-eksplozivna naprava. Samo pukom srećom je izbjegao smrt.
Ovaj put inspektor Adnan Adilović nije mogao reći: "jedan ustaša manje".

Godinu dana nakon ubojstva Ante Valjana vođen je sudski postupak protiv Murisa Ljubunčića, studenta elektrotehnike iz Bugojna, člana ekstremne organizacije Aktivna islamska omladina, koja je svoje prostorije u vrijeme tragičnih događanja imala u neposrednoj blizini PU Travnik.
I ako ilegalan, AID angažira najpoznatije odvjetnike Bošnjake i, nakon "uvjerljivog" alibija Ljubunčić je oslobođen zbog nedostatka dokaza, a proces obustavljen.

Ubojstvo policajca Ante Valjana aktiviranjem eksplozivne naprave, po svemu sudeći, iz obližnjih prostorija AIO—e, i atentat na doministra Federalnog MUP-a u Sarajevu Jozu Leutara 16.3.1999. godine mogu se svesti pod isti nazivnik, izvedeni istim "stručnim rukopisom".

U dijelu hrvatske javnosti ti događaji su komentirani na način: Nastavili se i dalje ovako uskoro će EU stvarno trebati donijeti rezoluciju o zaštiti Hrvata u BiH, za početak bi trebalo zabraniti ubijanje Hrvata, zatim kad je već neki Hrvat ubijen trebalo bi zabraniti montiranje sudskih procesa u kojima će biti hapšeni i suđeni drugi Hrvati, kao što je bio slučaj s ubojstvom pok. Joze Leutara.

A onda i pitanje: Što se to treba dogoditi da ministar sigurnosti i čega li još Bariša Čolak poduzme nešto, da barem pokrene pitanje sigurnosti u BiH!
Isto pitanje se odnosilo i na, tada aktualnog federalnog pa onda državnog tužitelja, na žalost i Hrvata i Travničanina Marinka Jurčevića.

Pa onda i ono političko: Što se još treba dogoditi da HDZ poduzme bilo kakvu političku akciju koja bi rezultirala boljim sigurnosnim standardima u ovoj zemlji! Bar nešto više od priopćenja u kojem se osuđuje...?

Jučer je naš portal objavio podatke koje je prikupio Darijan Grubišić za poskok.info u kojima su sistematizirani podaci o broju vjernika u BiH 2009. godine.

Statistika1

Kako se iz njih vidi Županija Središnja Bosna je, u odnosu na 1991. godinu, u minusu za 33.254 Hrvata, što govori da je na ovim prostorima tek 71,9 % njih u odnosu na prije 19 godina .

Općina Travnik je još poraznija od te brojke jer je on ovdje tek 59,4 %.

Što još, poslije svega, treba dodati?

/Večernji list - HercegBosna /