Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Politika » Tursko osvajanje Bosne

Tursko osvajanje Bosne

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 22.07.2014. 14:45

Zahvaljujući liberalnom konceptu gospodarstva koje je primarno oslonjeno na vlastite noge, u proteklih desetak godina vladavine Erdoğan je uspio od Turske stvoriti respektabilnu gospodarsku silu.

Turski populistički premijer Recep Tayyip Erdoğan uz Putina je jedan od najutjecajnijih, ali i najosporavanijih političara današnjice. Gotovo svakog mjeseca možemo pročitati poneku šokantnu i provokativnu izjavu iz njegovih usta koja je, blago rečeno, neprimjerena suvremenom demokratskom diskursu. Prošli je tjedan u medijima objavljen još jedan biser, pripisan Erdoganu, koji je digao na noge političare u Republici Srpskoj i u Srbiji. Sporna, i u međuvremenu demantirana izjava, glasi: "Turska ili Osmansko carstvo su svoju braću Bošnjake u davnoj prošlosti predali neprijatelju, bez ikakve zaštite, Austo-Ugarskoj! To sebi nikad nismo i nećemo moći halaliti. Ali, onda je ponovo zlo došlo po Bošnjake i opet smo na tom ispitu pali, nismo uspjeli da ih zaštitimo! Sad se kunem velikim Allahom da kad bi itko, na bilo kakav način, dirnuo Bošnjake, imao bi protiv sebe sto milijuna Turaka. Zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH".

Zamolio sam svoje prijatelje iz Turske da provjere koliko je autentična ova izjava, budući da je u međuvremenu turska ambasada u Sarajevu demantirala njezinu vjerodostojnost. Kolegice i kolege iz Istanbula su mi odgovorili da izjave, doduše, nema u turskim medijima, ali je sročena u duhu onoga što je Erdogan do sada govorio o Bosni i Bošnjacima. To je njegov uobičajeni politički vokabular. Erdoğan bi, kažu moji turski prijatelji, najradije obnovio nekadašnji Otomanski sultanluk, ali je svjestan činjenice da je to neostvarivo, pa se razbacuje populističkim izjavama sa svrhom da mu porastu simpatije kod priprostog i needuciranoga puka. Erdoğanovo biračko tijelo sastoji se primarno od ruralnog i prigradskog stanovništva koje nikada nije prihvatilo Atatürkov sekularizam. Ako im se još pribroje pritajeni islamski fundamentalisti, onda ne čudi da vješti demagog može mirno vladati državom od 77 milijuna građana, obećavajući im pravdu, blagostanje i prosperitet.

Znakovito je da Erdoğan svoje provokativne izjave o Bosni i Hercegovini plasira u medije najčešće povodom obljetnice prisjećanja na masakar u Srebrenici. Tako je prije dvije godine izjavio da mu je Alija Izetbegović na samrti rekao: "Ostavljam ti Bosnu u amanet. Bosna je ostavština Osmanlija." Na ovu izjavu Erdoğan je nadovezao oštru kritiku na račun Europske unije i UN-a jer su svojom nebrigom uvjetovali srebrenički pogrom: ''Iako su europske zemlje znale da postoji mogućnost genocida, ipak nisu spriječile ovaj zločin. UN je samo promatrao zločine u ovom gradu, samo su sebe čuvali. Još uvijek nisu privedeni pred lice pravde mnogi koji su odgovorni za zločine protiv čovječnosti. Bosna i Bošnjaci su ostavljeni nama u amanet. Učinit ćemo sve što je u našoj moći kako bi se uspostavili mir, sigurnosti i blagostanje u Bosni i Hercegovini.'' Kada govori o Bosni, Erdoğan spominje samo Bošnjake, kada spominje religiju u toj državi, misli samo na islam. To je očito u skladu sa Izetbegovićevim pogledom na Bosnu i Hercegovinu kao državu koja je baština Osmanlija. Kakav bi status trebali imati druga dva naroda koji čine barem polovicu stanovništva u ovoj državi? Građani drugoga reda po uzoru na Kurde u Turskoj ili «raju» u vrijeme Osmanlija?

Neobičan je politički uspon ovog vještog populista. Nakon što je neočekivano 1994. postao gradonačelnik Istanbula, iako se šef islamističke Partije pravde Necmettin Erbakan protivio njegovoj kandidaturi, politolozi su se složili da je rođena nova zvijezda na turskom političkom obzoru. Pošto je, zbog pokušaja uvođenja šerijata, zabranjena Partija blagostanja, koju je osnovao islamist Necmettin Erbakan, Erdoğan je 1998. kao jedan od čelnika te partije osuđen na desetomjesečni zatvor i doživotnu zabranu bavljenja politikom. Kazna je kasnije preinačena u petogodišnju zabranu političkoga djelovanja što je Erdoğan iskoristio za obračun sa sekularistima. Nakon održane zatvorske kazne osnovao je Partiju za pravdu i prosperitet (AKP) koja je u proteklih petnaestak godina vješto provodila program zabranjene Erbakanove Partije blagostanja. Ostat će poznata njegova izreka koja je zapravo pritajeni moto njegova političkog djelovanja: "Demokracija je samo vlak u koji se ukrcajemo da bismo stigli do cilja. Džamije su naše vojarne, minareti naše bajunete, kupole su naši šljemovi, vjernici su naši vojnici".

Kao gradonačelnik grada s najviše kulturnih spomenika u svijetu Erdoğan je postao poznat po tome što je poboljšao prometnu infrastrukturu Istanbula, počistio smeće s gradskih ulica te od Istanbula napravio metropolu po uzoru na vodeće europske gradove. Istodobno je povukao čitav niz spornih poteza zbog kojih je izazvao animozitet pristaša sekularizma. Zabranio je točenje alkohola u državnim restoranima, započeo s nekom vrstom spolnoga aparthejda gradeći odvojena kupališta za žene te uvodeći posebne autobusne linija za žene. Već kao gradonačelnik deklarirao se pristašom šerijatskog zakonodavstva. Ostao je zapamćen po tvrdnji da se ne može biti istodobno musliman i zagovornik sekularne države. Time je izravno osporio model sekularne države koji je uveo Mustafa Kemal Atatürk. Erdogan je Europsku uniju nazvao "Unijom kršćana" u kojoj Turska nema što tražiti pa je u skladu s tim zamrznuo pregovore o pristupanju Turske Europskoj uniji.

Erdoğan se sve više želi nametnuti kao vođa islamskoga svijeta u novoj podjeli čovječanstva prema civilizacijskim mapama koje je kreirao popularni američki politolog Samuel Phillips Huntington, dugogodišnji savjetnik State Departmenta.

Zahvaljujući liberalnom konceptu gospodarstva koje je primarno oslonjeno na vlastite noge, u proteklih desetak godina vladavine Erdoğan je uspio od Turske stvoriti respektabilnu gospodarsku silu. To mu više ne može osporiti ni posvađana i razjedinjena oporba. Kolika je Erdoğanova politička moć najbolje potvrđuje činjenica da se razjedinjena turska oporba jedva uspjela dogovoriti glede predsjedničkoga protukandidata Erdoğana, odabravši uglednog kemičara Ekmeleddina Ihsanoglua, bivšega čelnika Organizacije islamske suradnje.

U proteklih 10 godina Erdoganove vladavine u Turskoj je izgrađeno 17 000 novih džamija, a unatoč rapidnom porastu stanovništva nije podignuta ni jedna nova škola. Sukladno novoj islamističkoj politici Erdogan smatra da mlade žene ne bi trebale studirati na fakultetima nego ostati doma i rađati djecu.

Kao što se Turska još uvijek ne može odreći balkanskog poluotoka, moglo bi se reći da je sličan slučaj i s hrvatskim političarima. Ivo Josipović godišnjicu ulaska Hrvatske u Europsku uniju proslavlja konferencijom o Zapadnom Balkanu u Dubrovniku na kojoj sudjeluju čelnici zemalja bivše Jugoslavije i Albanije. Svatko razborit se pita što će Hrvatskoj takva konferencija koju će građani skupo platiti iz vlastitoga džepa. Znakovito je da će na konferenciji također sudjelovati trojica članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović, Željko Komšić i Nebojša Radmanović. Unatoč poslovičnoj razjedinjenosti, sva trojica su jedinstveni u političkim gledištima da Bosna i Hercegovina ne treba pristupiti Europskoj uniji. Nakon završetka susreta o Zapadnom Balkanu Bakir Izetbegović će odletjeti za Ankaru da izvijesti Erdogana o rezultatima rasprave dok će srpske predstavnike primiti neki aparatček u ruskom ministarstvu vanjskih poslova.

A Josipović će se nakon epohalnoga druženja balkanskih lidera smješkati pred tv-kamerama te početi smišljati novu verziju bajke o Barbici i opakim paraobavještajnim strukturama koje u hrvatskom političkom kazalištu lutaka iza kulisa nose Barbiku i ugrožavaju njegovo liderstvo na Zapadnom Balkanu.

dnevno.hr/Jure Zovko