Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9569
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kolumne » Povijest » Gotovo da nema rata u kojem nije bilo i Hrvata

Gotovo da nema rata u kojem nije bilo i Hrvata

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.09.2011. 14:12

Piše Marijan Lipovac

Vijest o tome da su libijski pobunjenici nakon osvajanja Tripolija među stranim plaćenicima Muamera Gadafija zarobili i 17 Hrvata, koliko god se činila iznenađujućom, s obzirom na dosadašnju hrvatsku vojnu povijest zapravo je posve očekivana. Hrvati su dugo u svijetu bili poznati upravo po svojim vojničkim vještinama, a povijesne neprilike vodile su ih u brojne ratove gdje su se borili za svoje strane gospodare, ili bi pak svojevoljno stupali u službu onoga koji ih je bio spreman platiti.

Jedna od najranijih epizoda iz hrvatske povijesti o kojoj je u 10. stoljeću pisao bizantski car Konstantin Porfirogenet je ona da su Hrvati nakon pokrštenja obećali papi da nikad neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli. Zauzvrat su od pape dobili obećanje »da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kadgod drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom«.

Uobičajeno se smatra da je sporazum sklopljen oko 679. s papom Agatonom dok je Hrvatima vladao knez Porga ili Borko, a sudeći prema kasnijem tijeku hrvatske povijesti, Hrvati su se sporazuma držali samo djelomično. Hrvatska u vrijeme svojih narodnih vladara doista nije vodila osvajačke ratove, već je branila svoj teritorij od stranih osvajača - Bizanta, Franaka, Mlečana, Mađara i Bugara. Barem nam takvu miroljubivu sliku prvih stoljeća Hrvatske prikazuje hrvatska historiografija još od 19. stoljeća. Ulaskom Hrvata u personalnu uniju s Mađarima 1102. Hrvatska postupno gubi samostalnost i njezini su vojnici prisiljeni ratovati za strane vladare i izvan hrvatskih područja, primjerice početkom 15. stoljeća u Češkoj koju je ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški želio pokoriti kao njezin zakoniti vladar.

Ulaskom Hrvatske u Habsburšku Monarhiju 1527. gotovo da nije bilo rata u Europi u kojem nisu sudjelovali i hrvatski vojnici. Ljubitelji hrvatske vojne povijesti vole isticati da su ti vojnici, poznati po hrabrosti i upornosti, pronijeli slavu Hrvatske diljem europskih bojišnica. No, zapravo se radi o žalosnom dijelu hrvatske prošlosti koji podsjeća da su bez vlastite samostalnosti Hrvati bili prisiljeni boriti se i ginuti za tuđe interese, i to upravo u vrijeme kad se njihova domovina borila za opstanak pred prodorom Osmanlija.

Hrvatski pješaci i laki konjanici borili su se u Tridesetogodišnjem ratu od 1618. do 1648. na katoličkoj strani sijući strah i trepet među protestantima, pa su tako 1623. na konjima preplivali rijeku Neckar i pomogli u osvajanju Heidelberga, a 1631. na konjima su preplivali i Labu i prvi prodrli u Magdeburg. Među neprijateljima se pronijela priča o neranjivosti Hrvata pa se tvrdilo da u njih nema smisla pucati jer im meci ne mogu nauditi. Iz tog vremena datiraju i priče o Hrvatima koji jedu malu djecu, kao i molitva: »Bože, očuvaj nas od kuge, gladi i Hrvata«. Pojam Hrvata u to je vrijeme postao sinonim za laku konjicu umjesto tadašnjeg termina husar, a način na koji su Hrvati činili juriše u ratnoj se terminologiji počeo nazivati à la cravatte.

Zbog ratničkog iskustva, hrabrosti, ali i vjernosti, Hrvati su bili traženi i kao plaćenici u stranim vojskama. Još u 11. i 12. stoljeću spominje se hrvatska tjelesna straža na maurskom dvoru u Cordobi, ali pravi vojnički »brend« hrvatski vojnici postali su tek u razdoblju Tridesetogodišnjeg rata. Ima podataka da su se Hrvati borili i u poljskoj vojsci, no najpoznatiji plaćenici bili su Hrvati u francuskoj vojsci. Prvi put se spominju kao Cravattes oko 1632. u doba kralja Luja XIII., a njihova tradicionalna odora s oslikanim maramama oko vrata pobuđivala je pažnju francuskog dvora koji je već otprilike 1650. prihvatio taj hrvatski odjevni stil. Time je počela upotreba kravate, nazvane upravo prema Hrvatima.

Konjanička pukovnija »Kraljevskih Hrvata« (Royal-Cravattes) ustrojena je 1643. i uz ostalo ratovala je i u Španjolskoj. S vremenom je svedena na jačinu satnije, ali 1667., u doba Luja XIV., ponovno postaje kraljevskom pukovnijom.

Gardu hrvatskih konjanika od sredine 17. stoljeća imali su i saski vladari, s tim da su gardisti morali biti visoki najmanje dva metra. Na srednjoeuropskim bojišnicama Hrvati su se ponovno istaknuli u doba Rata za austrijsku baštinu (1740.-1748.), a najpoznatiji hrvatski vojskovođa bio je slavonski velikaš Franjo Trenk. Njegovi panduri širili su strah među neprijateljskim redovima ne samo zbog svoga ratničkog umijeća, nego i zbog odore koja je nalikovala na osmansku. Trenk je prvi u Europi uveo vojnu glazbu, koja je, radi zastrašivanja neprijatelja, svirala orijentalne melodije. Unatoč hrabrosti, panduri su ipak došli na zao glas, pa je i Trenk život završio u tamnici u Brnu.

Tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.) hrvatske postrojbe zamalo su 1757. osvojile Berlin, a uspjele su kao trofej zaplijeniti nekoliko pruskih ratnih zastava i šah kralja Friedricha Velikog. Šah i zastave je 1941. Ante Pavelić poklonio Adolfu Hitleru koji baš nije bio oduševljen što ga se na takav način podsjeća na hrvatske pobjede i njemačke poraze.

Hrvati ponovno ginu na europskim bojištima u vrijeme napoleonskih ratova potkraj 18. i početkom 19. stoljeća. Kad je 1809. pod francusku vlast došla cijela Hrvatska južno od Save, Napoleon je na raspolaganje dobio polovicu Vojne Krajine, »najveće vojarne u Europi«. Hrvatski vojnici istaknuli su se u pohodu na Rusiju, pa je Napoleon ustvrdio da bi, kad bi imao 100.000 Hrvata, osvojio cijeli svijet.

Pod banom Josipom Jelačićem 1848. hrvatske postrojbe sudjeluju u gušenju mađarske revolucije čiji vođe Hrvatskoj nisu priznavali pravo na postojanje. No unatoč žrtvama koje su podnijeli, Hrvati su za nagradu dobili apsolutizam isto kao i Mađari za kaznu. Hrvatski vojnici ginuli su na austrijskoj strani u ratovima s Pijemontom 1859. i Pruskom 1866., a 1878. pod generalom Josipom Filipovićem sudjelovali su u okupaciji BiH.

U Prvom svjetskom ratu hrvatski su se vojnici borili na austro-ugarskoj strani u Srbiji, Galiciji i na Soči, gdje su pružali žestok otpor talijanskoj vojsci čiji su cilj bile Istra i Dalmacija. Zapovjednik bojišnice Svetozar Borojević zbog zasluga je kao jedini Hrvat dobio čin feldmaršala.
Brojni Hrvati kao dobrovoljci odlaze u Španjolsku u Građanski rat (1936.-1939.) na strani republikanaca, a dio ih se kasnije bori u francuskom Pokretu otpora, poput Ljube Ilića koji je 1943. postao zapovjednik svih jedinica sastavljenih od stranaca.

Nažalost, u doba Drugog svjetskog rata Hrvati su bili prisiljeni ginuti i za Hitlerove interese na ruskoj bojišnici. Kao lojalan saveznik, Pavelić je već u srpnju 1941. ustrojio »dobrovoljačku« legiju i poslao je u borbu protiv »židovsko-boljševičke Moskve, zakletog neprijatelja svih europskih a osobito hrvatskog naroda«. Njemački časnici hvalili su junaštvo Hrvata, posebno u bitci za Staljingrad, ali od njih 5000 u domovinu su se vratili rijetki.

Nakon 1945. bilo je Hrvata koji su se uključili u francusku Legiju stranaca i borili se kao plaćenici diljem svijeta, a među njima je najpoznatiji Ante Gotovina, koji se kao i još nekoliko bivših legionara 1991. vratio u Hrvatsku i uključio u Domovinski rat.

Hrvatski vojnici i danas su prisutni na svjetskim ratištima, ali kao dio mirovnih snaga UN-a i NATO-a i primaju pohvale za svoju profesionalnost. Hrvati plaćenici koji su se navodno borili na Gadafijevoj strani pripadaju nekoj drugoj priči, ali ipak potvrđuju ne baš sretnu činjenicu da već stoljećima gotovo nema rata u kojem nema i Hrvata.

Vjesnik