Web katalog
Najčitanije
Najčitanije zadnjih 7 dana
Najkomentiranije
Najbolje ocijenjeno
Statistika
- Ukupno registriranih korisnika: 9568
- Ukupno članaka: 23656
- Ukupno komentara: 2087
- Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
- Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44
Mit o planiranom ratu i podjeli BiH u Karadjordjevu
Napisano 02.12.2009. 15:16
Stvarnost:
Ono sto je bitno za mit o Karadjordjevu cini ga regionalnim egzemplarom kulture lazi, karakteristicne za politicku mitologiju 20.stoljeca: radi se o dogmi koja je uslijed svoje prozirnosti i nedostatka dokaza za racionalni um lako oboriva jeftina smicalica, no, zbog svoje fluidnosti i elemenata parcijalne istine, nedodirljiva istina magnetske privlacnosti za ovisnike o "jednostavnim" rjesenjima. Slican primjer je mit o sveprisutnoj uroti Masona i/ili Cionista . Za takav svjetonazor, ne radi se o tome da autori i vjernici dogmi trebaju dokazati utemeljenost svojih "vjeruju"; naprotiv, "neprijatelji" (razlicito definirani) su ti koji trebaju upregnuti sile e da bi pobili dogmatske teze. A priroda teza je takva da su one, ne usprkos, nego mozda bas zbog svoje besmislenosti i iracionalnosti, u ocima sljedbenika, prakticki imune na racionalnu kritiku. Za, da uporabimo metaforu Czeslawa Milosza, "zarobljeni um", dogma je neoboriva jer je nuzna za opstanak mitologije.
Mit o Karadjordjevu je arhimedovska uporisna tocka svih gorljivih zagovornika "jedinstvene i cjelovite", idilicne Bosne i Hercegovine. To je kamen temeljac na kojemu pociva ideologija o "dobrim, naivnim Bosancima" koji bi zivjeli u rajskoj harmoniji da se grabezljivi i beskrupulozni susjedi (ravnoteza krivnje koja bar djelomicno (jer u potpunosti nije moguce zbog mnostva dokaza) ekskulpira Srbe (jer su, eto, i Hrvati krivi), a u cijelosti Muslimane (jer njihov rat s Hrvatima nije, po toj legendi, bio planirana muslimanska agresija, vec, kao sto kaze dogma o Karadjordjevu, posljedica ranije smisljene podle hrvatsko-srpske zavjere)) nisu bacili na dogovoreni posao mesarenja Bosne i Hercegovine.
Ukratko, mit o Karadjordjevu je nuzan iz najmanje tri razloga: da Muslimani sacuvaju image jedine privilegirane zrtve, da ne postanu u ocima svijeta agresor kao i Srbi (usprkos mnostvu cinjenica i dokaza o protjerivanju i ubijanju Hrvata, te osvajanju etnickih hrvatskih prostora u Bosni i Hercegovini), te, na koncu, da posluzi kao uvijek korisna poluga u pacificiranju Hrvata i, preko nabijanja kompleksa krivnje, sredstvom manipulacije za ostvarenje unitarne BH, makar se toj ideji protivio sav hrvatski narod u tom protektoratu.
Stoga, sljedece poglavlje ima svega jedan naum: navesti racionalne argumente koji ce biti neoboriv dokaz za racionalne duhove, kao i beznacajna brbljarija za "Karadjordjevske" mitomane (ova posljednja grupa se moze svrstati u dvije kategorije: iskreni dogmatski vjernici i cinicni manipulatori. Obje su kategorije, svaka iz svojih razloga, imune na argumente razuma). Cinjenice su sljedece:
-30.ozujka/marta 1991. se odrzao sastanak izmedju hrvatskog predsjednika Tudjmana i srbijanskog predsjednika Milosevica. Detalji o tom sastanku, osim uobicajenih diplomatskih izjava, i kasnijih opcenitih napomena u interviewima, nisu poznati. Receno je da se razgovaralo o svim spornim pitanjima.
-u sljedecih 9 mjeseci je doslo do eskalacije velikosrpske agresije na Hrvatsku, od opsade Vukovara, otvorenog rata na vecini hrvatskog teritorija, mornaricke blokade do rata na podrucju Bosne i Hercegovine, usmjerenog prije svega protiv Hrvata (sadasnja opcina Ravno-prije dio vecinski srpske opcine Trebinje). U slucaju spaljivanja hrvatskih sela i protjerivanja Hrvata iz jugoistocne Hercegovine (Ravno), bosansko-muslimansko vodstvo je glasno sutjelo ("to nije nas rat.").
Kardjordjevomani zaboravljaju da je dogovor o razgranicenju izmedju Hrvata i Srba, navodno postignut u 3. mjesecu 91., grubo opovrgnut vec 1991. u samoj Bosni i Hercegovini. Ako je postignut dogovor, cemu okupacija Ravnog? Paranoidni "odgovor" da je to bio dogovor "glavesina" za koji narod nije znao, te je bio zrtvom, vrlo brzo pada u vodu drugom cinjenicom, Ravno je oslobodjeno i konacno stavljeno pod hrvatsku kontrolu 1992. Po toj bolesnoj logici, izgleda da su Tudjman i Milosevic prvo dogovorili da Ravno pripadne Srbima, pa su se na nekom drugom sastanku (komedijaski Haaski svjedok Mesic je nabrojao ravno 48 sastanaka Tudjmana i Milosevica tijekom rata, znaci po jedan mjesecno. Drustveni ljudi, nema sto) predomislili, pa je onda Ravno pripalo Hrvatima. Valjda su se tako dogovarali i razdogovarali cijeloga rata, te se crta bojisnice pomicala kako bi oni uglavili na tim stalnim sastancima.(cudni neki ljudi) Isto, ako su se dogovorili o "podjeli BH", normalno je pretpostaviti da su se dogovorili i o Hrvatskoj, koja je sigurno za hrvatskog predsjednika Tudjmana bila prioritet.
No, sudeci po eskalaciji rata, po pokusaju atentata na Tudjmana (koji je izvrsilo zrakoplovstvo JNA, pod kontrolom Milosevica) dok je u Zagrebu pregovarao s Antom Markovicem, predsjednikom jos formalno postojece Jugoslavije (usput, dan uoci atentata neke strane ambasade su evakuirane. Zanimljiva koincidencija)- ili od dogovora nije bilo nije bilo nista, ili se od nas ocekuje da prihvatimo suludu ideju da je Tudjman dogovorio da ga ubiju (mogucnost da je i atentat fingiran nemoguca je zbog nazocnosti Markovica i Mesica, kao i cijelog tijeka dogadjaja u sastanku) Daljnja ludost koja bi slijedila iz mogucega "dogovora" u Karadjordjevu je da je Tudjman pristao na okupaciju oko 26% Hrvatske, kao i da su svi ostali potezi, od detalja rata u BH, preko vojnih operacija u Hrvatskoj, do uplitanja medjunarodne zajednice i UN, konacnih oslobodilackih akcija hrvatske vojske, kao i parcijalne NATO vojne intervencije protiv bosanskih Srba, svi bili predvidjeni i nekako dogovoreni. Naravno, ovakav deterministicki scenario je tesko probavljiv i za ovisnike o teoriji zavjere. Jedan od korolara "teorije dogovora/zavjere" je da je jedan od protagonista (a najvjerojatnije obojica) politicki autodestruktivan- jer, tijekom rata i Tudjman i Milosevic su se suocavali, svaki na svoj nacin, s teskim iskusenjima i porazima koji su ih mogli stajati vlasti, a koji su bili direktnom posljedicom aktivnosti imaginarnog "partnera". Zasto bi Tudjman potpisao dogovor u kojemu bi sam njegov polozaj bio ugrozen zbog pada Vukovara? Ili- zasto bi to ucinio Milosevic, koji je u casu kad je "Oluja" pomela "Krajinu", izgubio potporu prekodrinskih Srba i od vecine oporbe i naroda u Srbiji bio proglasen nacionalnim izdajnikom?
Prica da su se dogovorili o Bosni, ali se o Hrvatskoj nisu mogli dogovoriti - besmislena je. Jer, kao sto je Daytonski sporazum (s vezivanjem rjesenja pitanja uredjenja BH uz povratak istocne Slavonije pod hrvatsku kontrolu) pokazao: rat u Hrvatskoj je neodvojiv od onoga u Bosni i Hercegovini (uzgred, to pokazuje i cinjenica da je oslobodjenje sredisnjeg hrvatskog podrucja u "Oluji" 1995. bilo uzrokovano teskom situacijom koja je prijetila padom bosansko-muslimanske Bihacke enklave).
Situacija "parcijalnog dogovora" u Karadjordjevu je nemoguca zbog efekta "spojenih posuda" Hrvatske i Bosne i Hercegovine: i same suhoparne cinjenice dovoljno govore:
a) Hrvatska je primila najvise bosansko-muslimanskih izbjeglica, apsolutno najvise u svijetu. Dio tih izbjeglica je kasnije nasao utociste u zemljama EU i u USA, dio se vratio natrag u Bosnu i Hercegovinu, dok je dio ostao u Hrvatskoj. Tijekom 1992. u Hrvatsku je izbjeglo preko 400,000 ljudi (od toga oko 70% Bosanskih Muslimana). Takodjer, za vrijeme najzescega hrvatsko-muslimanskoga rata u BiH, Hrvatska je nastavila nesebicno skrbiti za obitelji (zene, roditelje, djecu) istih onih Bosanskih Muslimana koji su bili angazirani na bojisnici u Bosni s ciljem etnickog ciscenja Hrvata. Nikakve represivne mjere protiv obitelji agresora na Hrvate u Bosni i hercegovini nisu poduzete. Skrb (smjestaj, medicinska njega, grijanje, skolovanje djece) je skoro u cijelosti pao na teret hrvatskog proracuna (iz inozemstva je doslo jedino do znacajnijih isporuka hrane). Sve u svemu, Hrvatska je financirala visemjesecni (a u preko 50% slucajeva i visegodisnji) "prisilni boravak" Bosanskih Muslimana, pokrivsi preko 95% ukupnih troskova.
b) Hrvatska je prva zemlja na svijetu (uz clanice EU, koje su to ucinile kolektivno) koja je priznala BiH. Takodjer, prva je poslala ambasadora, kao sto je i potpisala niz sporazuma s prividno "multietnickom" (zapravo muslimanskom) vladom u Sarajevu. Vecina tih sporazuma su propali uslijed inzistiranja muslimanske strane da se Hrvati u BiH, u svim aspektima (vojni, politicki, gospodarstveni) podcine sredisnjoj vlasti u Sarajevu, koja je, pod krinkom "opcebosanskih interesa" (koji ne postoje), vodila vlastitu nacionalnu i nacionalisticku politiku, i koja bi, s istom katastrofalnom samoubilackom neucinkovitoscu, kojom je bacila u uzaludnu smrt tisuce vlastitih vojnika, zrtvovala Hrvate Bosne i Hercegovine kao topovsko meso za geopoliticke fantazije unitarne BiH.
c) Hrvati u BiH su, potaknuti vlascu iz Zagreba, bili prakticki jedini narod u Bosni i Hercegovini koji je prihvatio (ili nije izrijekom odbacio) *sve* planove medjunarodne zajednice, od Cutilheirovog (ozujak 1992), preko Vance-Owenovog (sijecanj 1993) do Owen-Stoltenbergovog (srpanj 1993) i Daytonskog (studeni 1995) Svi ti planovi predvidjaju ocuvanje Bosne i Hercegovine kao medjunarodno priznate drzave. Sapienti sat!
d) Hrvatska, kao i Hrvati u BiH, su zasluzni za opstanak i oslobodjenje Bihacke enklave, cime su sprijeceni katastrofa i pokolj koji bi po broju zrtava visestruko nadmasili onaj u Srebrenici, a kojemu su U.N. "zastitnicke snage" efektivno djelovale kao sukrivci srpskih egzekutora.
e) da nije bilo vojnih akcija Hrvatske Vojske u Bosni i Hercegovini u ljeto 1995, kojima je teritorij pod kontrolom bosanskih Srba smanjen s oko 70% na oko 47%, ne bi bilo ni Daytonskog sporazuma, ni sadasnjeg krhkog mira u toj zemlji-protektoratu. Vjerojatno bi se nastavio unistavajuci rat s beznacajnim teritorijalnim pomacima, kao u slucaju veceg dijela 1.svjetskog rata, ili bi mozda i zapadne vojne snage bile uvucene u besperspektivnu vojnu intervenciju koja bi dovela do pat-pozicije, poput one na Kosovu.
f) najveca kolicina *svega* sto je odrzalo na zivotu bosansko-muslimansko stanovnistvo, od hrane i odjece do oruzja i goriva, stiglo je preko ili iz Hrvatske. Stovise, velik dio je potjecao iz same Hrvatske, dok strana pomoc, od USA do islamskih zemalja donatora, ne bi mogla uopce doprijeti do bilo kojega mjesta (osim Sarajeva, koja je djelomicno opskrbljivano zracnim transportom) pod kontrolom Bosanskih Muslimana, da je Hrvatska odlucila uvesti cvrsti embrago (sto bi, po Karadjordjevskom mitu, bilo jedno od najdjelotvornijih sredstava za "gusenje" i etnicko ciscenje Muslimana). Dakle, umjesto da steze u obruc i istjeruje iscrpljene "protivnike", Hrvatska ih opskrbljuje i odrzava na zivotu. Cudna neka strategija, pogotovo u svjetlu mitologije o "podjeli BiH". (Uzgred, Srbija/Jugoslavija je tijekom rata nekoliko puta ucinkovito primijenila taktiku blokade. Ciljevi su bili razliciti, od Bosanskih Muslimana do nepokornih BH Srba)
Zavrsni govor odvjetnika Nobila na sudjenju generalu Blaskicu:
"Tuziteljstvo je potrosilo dosta vremena dokazujuci da je predsjednik Tudjman planirao podjelu Bosne i Hercegovine (sto bi bila neprijateljska politika spram te drzave), i da je kljucna cinjenica koja bi potvrdila tu tezu bio sastanak koji je odrzan 30. ozujka/marta 1991. izmedju predsjednika Tudjmana i Milosevica. Tada je, navodno, dogovorena podjela Bosne. Taj je sastanak bio predmetom raznih spekulacija, naklapanja, no, casni sude, ni najmanji djelic dokaza o tome sto je bio sadrzaj toga sastanka, kao i koje su bile odluke donesene na tom susretu nije poznat- nista od toga nije predoceno Vama, casni sude. I tako nema svjedoka; nema ni dokumenata koji bi pokazali koji je bio sadrzaj i rezultat sastanka u Karadjordjevu. Nasa prosudba toga sastanka se moze temeljiti jedino na onome sto je uslijedilo nakon Karadjordjeva, a i to se mora promatrati u kontekstu vremena.
Taj se sastanak zbio 30.ozujka/marta 1991. U to vrijeme, sporadicni oruzani sukobi su vec poceli u Hrvatskoj, ali jos nisu eskalirali. U to vrijeme, pobunjeni Srbi, potpomagani tzv. Jugoslavenskom Narodnom Armijom koja ih je naoruzavala i istodobno instrumentalizirala, su otvoreno djelovali protiv Hrvatske. Predsjednik Tudjman je pokusavao sprijeciti izbijanje rata, i sastanak u Karadjordjevu treba gledati jedino u kontekstu toga napora da se sprijeci rat. No, ako su tvrdnje tuziteljstva istinite, tj. da je u Karadjordjevu postignut dogovor izmedju Tudjmana i Milosevica, postavlja se pitanje: kako to da je tek poslije Karadjordjeva, poslije 30. ozujka/marta 1991., pravi rat u Hrvatskoj poceo punim intenzitetom. Grad Vukovar je napadnut i potpuno razoren poslije 30.ozujka. A to je grad u Hrvatskoj. Kao i Dubrovnik, grad na hrvatskoj jadranskoj obali. Kako moze biti da partneri, nakon postignica suglasja i dogovora, tek onda pocinju medjusobni rat svom silom? Pa i sama ta cinjenica je dokaz da sporazuma nije ni bilo.
Ili- receno je da Tudjman i Milosevic bijahu partneri zato sto su postigli dogovor. Kakav bi to dogovor bio, kad je, poslije Karadjordjeva, bojni zrakoplov JNA odletio u Zagreb i bombardirao ured predsjednika Tudjmana ? Predsjednik Tudjman je deset minuta prije toga napada otisao u restoran zajedno sa Stipom Mesicem i Antom Markovicem, posljednjim jugoslavenskim premijerom- otisli su deset minuta prije bombarderskoga napada. I- tako je ocevidno da dogovora nije ni bilo. Kako biste inace objasnili da je general Bobetko usao u Bosnu s ciljem da sprijeci da JNA u potpunosti okupira Bosnu u to isto doba ? Tako- ako je rat istinski poceo tek nakon sastanka u Karadjordjevu, jedino sto mozemo zakljuciti je da do dogovora nije doslo. Mi ne znamo sadrzaj toga sastanka. Ne znamo ni je li bilo napora da se postigne sporazum- ali znamo posljedice, znamo sto dogadjalo poslije Karadjordjeva.
Istina je da je predsjednik Tudjman u nekoliko navrata, i javno i privatno, zastupao ideju podjele Bosne i Hercegovine. To je istina. Ta je tvrdnja ispravna. Istina je da je 1981, gospodin Tudjman, kao povjesnik, napisao da Bosnu treba podijeliti. Medjutim, ono sto je tuziteljstvo ucinilo je manipulacija cinjenicama. Uzeli su te istinite tvrdnje i preokrenuli ih u tezu u kojoj kazu: " Republika Hrvatska je zastupala podjelu Bosne i Hercegovine"- no, nema dokaza da je Republika Hrvatska promicala ideju podjele Bosne i Hercegovine. Predsjednik Tudjman je predsjednik Republike Hrvatske, no- politika Republike Hrvatske se vidi iz dokumenata, javnih dokumenata, sluzbenih dokumenata kao sto su zakoni i odredbe, te iz stvarnih poteza, politickih mjera koje poduzima Republika Hrvatska. I to je ono u cemu se ogleda stvarni stav Hrvatske. U medjunarodnoj politici jasno je da politicko vodstvo ima znacajnu ulogu, no buduci da se medjunarodna ili vanjska politika kreira u drzavnim tijelima, morate uzeti u obzir i vanjske i unutarnje odnose. Hrvatska je mala zemlja, i morate uzeti u obzir sve utjecaje i stanovista s kojima morate racunati. Ozbiljni politicar mora uzeti u obzir sve te razlicite cimbenike. Hajde recimo da moze postojati cilj, ili zelja da se podijeli zemlja, no politicka stvarnost vas sprjecava da istinski vodite takvu politiku.
Ja cu samo napomenuti nekoliko stvari-no, najvaznije: nema ni trunka dokaza da je politika Republike Hrvatske isla smjerom podjele Bosne i Hercegovine. Kako bismo inace pomirili tu navodnu "politiku podjele" s cinjenicom da je Republika Hrvatska bila prva zemlja koja je diplomatski priznala Bosnu i Hercegovinu jos u travnju/aprilu 1992? A 19. travnja/aprila 1992., Hrvatska i Bosna i Hercegovina su potpisale sporazum o diplomatskom zastupnistvu u inozemstvu, tako da je Republika Hrvatska preuzela odgovornost da stiti interese Bosne i Hercegovine-interese u onim zemljama u kojima Bosna nije imala vlastitih diplomatskih poslanstava. Do izmjene veleposlanika je doslo 1992 i pocetkom 1993. 19. sijecnja/januara 1993., prvi ambasador Bosne i Hercegovine je dosao u Zagreb, a prije toga, hrvatski veleposlanik je vec bio u Sarajevu. Takodjer, 14. lipnja/juna 1993, predsjednik Tudjman je posjetio Sarajevo, i tijekom cijeloga tog razdoblja nije doslo do prijekida diplomatskih veza.
Hrvatski sabor je prihvatio najmanje dvije deklaracije: jedna je D106, datirana 30. travnja/aprila 1993. U to deklaraciji Hrvatskoga sabora, Hrvatska kaze: " Povijesno prijateljstvo Hrvata i Muslimana je preduvjet opstanka oba naroda na tom podrucju. To je temelj suverenosti i teritorijalne cjelovitosti Bosne i Hercegovine i njene buducnosti." Ovo je ta deklaracija Hrvatskoga sabora koja govori o teritorijalnom integritetu i suverenosti Bosne i Hercegovine. Takodjer, sluzbeni dokument D 107, datiran 30. lipnja/juna 1993., u kojemu Hrvatska podupire medjunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu, njenu suverenost i teritorijalnu cjelovitost. Toliko o tom pitanju, a mi cemo dalje pokazati da su dvije zemlje bile saveznici cijelo to razdoblje."
g) teza koja se cesto susrece kod "Karadjordjevomana" je sljedeca: Tudjman i Milosevic su dogovorili sfere interesa i razgranicenja u Bosni i Hercegovini, i to ne obaziruci se na Muslimane. Cak kada bi ignoriranje BH Muslimana bilo moguce (iako to spada u domenu science-fictiona, uzmimo za trenutak kao polaznu pretpostavku)- potencijalno "razgranicenje" Hrvata i Srba u BH je sam tijek rata grubo negirao. Ni u kakvim planovima, ni onima doslim od medjunarodne zajednice, ni onima koji su cirkulirali medju zaracenim stranama, nije bilo predvidjeno da dio zapadne Bosanske Krajine, naseljen skoro iskljucivo Srbima, pripadne Hrvatima i Muslimanima. Stovise, ako se uzme u obzir da je jedino americka intervencija sprijecila potpuno osvajanje sadasnje zapadne Republike Srpske (Banjolucka regija) od strane Hrvatske Vojske, cime bi teritorij predvidjen za bosanske Srbe spao na oko 25% i protezao se uglavnom na istoku, oko rijeke Drine- izglednije je da je Milosevic dogovorio s Amerikancima, a ne s Tudjmanom, konacno teritorijalno razgranicenje.
Pristase teorije urote, ako vec zele dusevnu hranu, mogu se posluziti i cinjenicom da su Amerikanci (i EU) bili ti koji su tvrdoglavo inzistirali na nelogicnom konacnom postotku BH teritorija "dodijeljenog" Srbima (49%, i to valjda kao nagrada za agresiju), te urgirali kada je vojska BH Srba vec bila na koljenima i time, pod izlikom zaustavljanja rata, sprijecili srpski poraz, postavivsi se u polozaj zastitnika srpskih vojno-teritorijalnih stecevina. Zanimljiv rasplet situacije, doista! Oni koji najvise optuzuju Hrvatsku za pokusaje "podjele BH" ucinili su sve (i uspjeli!) da uistinu podijele Bosnu i Hercegovinu, ali na nacin da velikosrpski teritorijalni apetiti budu zadovoljeni i iznad optimuma srpskih zelja u tom momentu. Oni koji stalno prozivaju Hrvatsku i predsjednika Tudjmana zbog "tajnog sastanka" u Karadjordjevu, o kojemu se prakticki nista ne zna i nema nikakvih dokaza ni podataka, orkestrirali su javni sastanak u Daytonu, i, razglasivsi na velika zvona, javno podijelili BH. Oni koji osudjuju Hrvatsku Zajednicu (kasnije Republiku) Herceg-Bosnu kao "paradrzavu"- instalirali su Republiku Srpsku kao pravu nacionalnu srpsku drzavu u BH. Ocito je da se u cijeloj toj prici kriminalci igraju sudaca, proglasavajuci kriminalcima sve one koji se nadju na putu njihovim shemama i makinacijama.
Anketa
Fotogalerija
Kontaktirajte nas
Nema komentara