RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Mit o teritorijanom grabezu provincijalnog imperijalista

Napisano 02.12.2009. 15:04
Tudjman je "dijelio" Bosnu i Hercegovinu s aneksionistickim ciljem pripajanja podrucja nastanjenim hrvatskim zivljem u BiH, poglavito zapadne Hercegovine. To je ostala trajna odrednica njegove politike.

Tudjmanovi naumi se lako daju iscitati iz njegovih teorijskih radova, akademskih raspri i interviewa, gdje otvoreno izlaze sumnju u dugorocnu stabilnost i opstojnost visenacionalnih drzava. Postoji vise izricitih tvrdnji o nemogucnosti opstanka Bosne i Hercegovine. Tudjmanova opsesija je bila utemeljena na nekoj vrsti nostalgije za granicama Banovine Hrvatske iz 1939.

Takodjer, Tudjmanova staromodna koncepcija, koja je geopoliticki opravdavani teritorijalni ekspanzionizam, dobila je novu injekciju bestselerom americkoga politologa Samuela Huntingtona "Sukob Civilizacija", kojega je centralna teza da su visecivilizacijske drzavne tvorevine dodatno nestabilne, te inherentno ne samo da teze raspadu, nego su i potencijalna zarista sukoba i ratova koji se uslijed globalne povezanosti mogu prometnuti u regionalne konfrontacija, pa i svjetski rat.

Stvarnost:

Tudjman doista nije vjerovao u dugorocnu odrzivost visenacionalnih drzava (ne viseetnickih, zasnovanih na razlicitom podrijetlu stanovnistva, poput USA ili Argentine), te se za njega, glede pogleda na opstanak Bosne i Hercegovine kao istinski "zeljene" drzave od samoga njezinog stanovnistva, moze reci da vrijedi stara poslovica: heretici jucerasnjice su proroci sutrasnjice.

Osim toga, on nije bio usamljen u toj prosudbi: americki diplomat, politicki povjesnicar i pisac Henry Kissinger pise u svojoj knjizi "Diplomacija" (uz nuzne simplifikacije kakve takav pogled iz pticje perspektive nosi): " Godine 1908. izbija medjunarodna kriza zbog Bosne i Hercegovine, koju valja iznijeti jer pokazuje kako se povijest rado ponavlja. Bosna i Hercegovina bila je zabokrecina Europe, a njezina je sudbina ostala nedefiniranom na Berlinskom kongresu, jer nitko zapravo nije znao sto bi s njom ucinio. Ta nicija zemlja izmedu Osmanskog i Habsburskog Carstva, u kojoj su prisutne rimokatolicka, pravoslavna i muslimanska vjeroispovijest, te hrvatsko, srpsko i muslimansko stanovnistvo, nikada nije imala svoju drzavu niti samoupravu. Njome se moglo upravljati jedino ako se od tih grupa nije zatrazilo da se podvrgnu jednoj od njih. Trideset godina Bosna i Hercegovina bila je pod turskom vrhovnom vlascu, austrijskom upravom, te uzivala lokalnu autonomiju. U citavom tom razdoblju taj visenacionalni sustav u kojemu nije rijeseno pitanje krajnjeg suvereniteta niti jednom nije bio ozbiljno ugrozen. Austrija je trideset godina cekala na izravnu aneksiju, jer su strasti te visejezicne mjesavine bile preslozene cak i za Austrijance, usprkos njihovu iskustvu upravljanja u kaoticnim uvjetima. Kad su konacno anektirali Bosnu i Hercegovinu, ucinili su to da bi poentirali protiv Srbije (neizravno Rusije), a ne zbog ostvarenja suvisloga politickog cilja. Na taj je nacin Austrija poremetila osjetljivu ravnotezu izjednacenih mrznji. Tri narastaja kasnije, 1992., iste elementarne strasti buknut ce iz slicnih razloga, zapanjivsi sve osim fanatika izravno ukljucenih u sukobe i onih koji su dobro upuceni u nepostojanu povijest regije. Nagla promjena vlasti ponovno ce Bosnu i Hercegovinu pretvoriti u uzavreli kotao. Cim je Bosna proglasila nezavisnost, sve su se nacije medjusobno zaratile u borbi za prevlast, a Srbija je na posebno brutalan nacin izravnala stare racune."

Povijest pokazuje da je Tudjman u toj prosudbi (uz nemjerljivo bolje poznavanje regionalne povijesti i situacije na terenu, i u odnosu na Kissingera, a kamoli na amatere tipa novinara-pisaca kao sto su Maas, Vulliamy, Glenny, Rieff,..) bar sto se tice europskog civilizacijskoga kruga, bio u pravu. Uz sretni izuzetak Svicarske, koja je proizvod visestoljetnog razvitka i zakonitosti koje se ne mogu mehanicki preslikati na drugacije prostore i okolnosti (da li je u Svicarskoj ikada vodjen genocidni rat za zivotni prostor ?), te Belgije, koja je uspostvljena kao neka vrsta "buffer zone" da bi se ogranicio utjecaj Francuske u post-Napoleonskom periodu (a koja je u toj mjeri raskoljena izmedju frankofonih Valonaca i nizozemskih Flamanaca tako da sve vaznije politicke stranke funkcioniraju kao fakticki binacionalni/dvojezicki amalgami)- u Europi su visenacionalne samo one drzave (Spanjolska, U.K.) gdje je dominantna nacija (Kastilci, Englezi) tijekom povijesti ili nametnula svoj kulturno-drustveni obrazac "drugima" (Baskima, Kataloncima, Ircima, Velsanima ) ili ih akulturirala na suptilnije nacine. U svim ostalim visenacionalnim zemljama "jedinstvo" se odrzava jedino otvorenom represijom (Kina, Indonezija) ili vjerskim vezivnim tkivom (Indija, Pakistan), sto otprilike odgovara Europi srednjeg vijeka prije nego je rast moci nacionalnih monarhija (Francuske, Engleske, Spanjolske) unistio jedinstvo Europe zasnovano na zajednickoj vjeri (katolicizmu) i figuri politickog arbitra (papinstvo).

Glede Bosne i Hercegovine, Tudjman nije imao nikakvu "Banovinsku fiksaciju", nego je polazio od realne situacije: u slucaju raspada Jugoslavije, kakav je bio neminovan nakon propasti komunistickog totalitarizma, BiH, "Jugoslavija u malom" postaje prirodom stvari trusno podrucje u kojemu svaka od tri nacije gleda svoje interese: Srbi i Hrvati konacno ujedinjenje sa svojim maticnim drzavama, a Bosanski Muslimani, kojima je odgovarao republicki unitarizam tijekom posljednjih 20ak godina raspadajuce Jugoslavije (ostvarili su demografsku ekspanziju po kojoj su postali relativna vecina u toj republici prvi puta nakon preko 150 godina, kao i teritorijalnu po kojoj su ostvarili vecinu (relativnu ili apsolutnu) u krajevima gdje to doskora nisu bili (Travnik, Bugojno, Mostar) zele ocuvati BiH kao jedinu drzavu koja je vise ili manje "njihova", te u kojoj imaju, bar potencijalnu mogucnost daljnjega rasta, uz perspektivu majorizacije, i, u konacnici, nestanka Hrvata i Srba kao nezaobilaznih nacionalno-politickih subjekata, te konstituiranja BiH kao prakticki mononacionalne drzave Bosanskih Muslimana.


Naravno, tu treba razluciti strategiju od taktike: strategija je BiH kao nacionalna drzava Bosanskih Muslimana; taktika je ideologija multikulturalizma provodjena na unitaristicki nacin, gdje "kulture" ne oznacavaju nacionalne kulture dva naroda (Hrvata i Srba) koji imaju razvijenu civilizaciju u svim segmentima, nego dajdzestiranu verziju koja je bliza americkom pojmu "subkulture" i koja bi se svela na nevazne pikanterije na polju gastronomije ili genealogije. S time u svezi su tendencije nametanja "drzavnog", "bosanskoga" jezika, kao i gusenja medija (prije svega elektronskih, i prije svega hrvatskih), te medijsku izolaciju BiH od susjednih drzava (prije svega Hrvatske, s kojom BiH ima najduzu granicu), sve u cilju manevriranja tijekom protektorata "medjunarodne zajednice" u BiH na takav nacin da se ignorancija "medjunarodnih protektora", bazirana na prezivjelim modelima (esencijalno, to je remake potpore Markovicevim reformama u raspadajucoj Jugoslaviji, uz svjetonazor koji se moze sazeti u: liberalisticki kapitalizam PC tipa je apriori dobar (makar bio zasnovan na medijskim manipulacijama, izbornom inzenjeringu, zabrani tiska, policijskom progonu "nepocudnih" pojedinaca (politicara, intelektualaca, radnika), montiranim politickim procesima, financiranju politickih marioneta uz istodobnu dreku protiv korupcije,..), a "nacionalizam" (tu spada sve, od inzistiranja na kulturno-nacionalnom identitetu koji se iskazuje od isticanja nacionalnih simbola i zahtjeva za skolstvo na nacionalnom jeziku do prava na nacionalno samo-odredjenje do odcijepljenja) je apriori "los" ili, stovise, "zao".) pokusa iskoristiti za ostvarenje cilja etno-teritorijalne hegemonije, prvo na podrucju Federacije BH, a zatim na cijelom protektoratu. U biti, sve sto jaca oktroiranu "drzavnost" BiH, jaca muslimanske teznje za dominacijom.

Svi slogani tipa "dalje ruke od Bosne" samo pojacavaju zlovolju Hrvata (i Srba) jer oni to drze za neokolonijalisticku drskost: tko im uopce ima pravo dijeliti lekcije o "teritorijalnom integritetu BiH", kad je to njihova zemlja od samog postanka toga imena, dok su protezirani klijenti "medjunarodne zajednice", Bosanski Muslimani, nista do ostatak Osmanske invazije na Europu, te od tri nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini imaju, ako se ide do u logicku krajnost, najmanje prava na dicno ime "Bosnjani", "Bosnjaci" i "Bosanci". Tko da "drzi ruke dalje od Bosne", kada je to njegova zemlja otkad je pisane povijesti?

Uz jasno definiranu zelju srpskog stanovnistva BiH za pripojenjem Srbiji i Jugoslaviji, kao i muslimanskog ustrajavanja na konceptu unitarne BiH, koja bi bila idealna podloga za etnicko-teritorijalnu majorizaciju (Bosanski Muslimani, koji su 1948. cinili 30,73% stanovnistva, po popisu iz 1991. su bili 43,67% sveukupnog pucanstva. U tom razdoblju Hrvati su sa 23,94% spali na 17,32%, a Srbi s 44,29% na 31,37%) politicke zelje bosanskohercegovackih Hrvata su bile sljedece:

a) U slucaju raspada BiH pripojiti krajeve s hrvatskom vecinom (uz moguce "raskusuravanje" po dijelovima): Hercegovinu, Srednju Bosnu i Posavinu.

b) U slucaju opstanka BiH, maksimalno decentralizirati BiH kao drzavu, uz inzistiranje na mogucnosti prosirene suradnje Hrvata s Hrvatskom kao i teritorijalne suverenosti na pojedinim dijelovima, kao i konstitutivnost i suverenost u prekomponiranoj BH ne samo na papiru, nego i u elementima koji cine zivot (vojska, policija, skolstvo, gospodarstvo, kulturne institucije,....).


U takvoj je situaciji Tudjman, a i golema vecina Hrvata u Bosni i Hercegovini izabrala sljedecu opciju: stozer i sigurna uporista za obranu, ocuvanje i rast hrvatstva u BiH su regije u kojima Hrvati predstavljaju vecinu: veci dio Hercegovine, sredisnje Bosne i Bosanske Posavine. U ostalima podrucjima (Bosanska Krajina, Sarajevo, Tuzla, zapadni dio Posavine) cilj je bio ocuvati hrvatski zivalj i pomoci mu u ostvarivanju njegovih prava, uz oslonac na hrvatsku drzavu i podrucja pod kontrolom Hrvata u BiH.

Posve je besmislena tvrdnja da je Tudjman bio opsjednut teritorijalnim opsegom Banovine Hrvatske iz 1939. kao fiksnim modelom, jer je on, kao politicar konca 20. stoljeca, znao da muslimanske mase nisu u stanju politicke apatije i pasivnosti kao pred 2.svjetski rat, te da zbog dugogodisnje jugokomunisticke indoktrinacije u najmanjoj mjeri goje animozitet prema Hrvatima. Isto, posto je golemi dio Banovinske karte zauzimala Hrvatska Bosanska Posavina (a Hrvati su od Banovine do Vance-Owenovog plana dobijali ne manje od 6 opcina i dijelova drugih opcina), a cinjenica je da su u Daytonu zavrsili sa 2 prometno nepovezane i prostorno okrnjene opcine zbog "nagrade" "medjunarodne zajednice" srpskom agresoru vecinom hrvatskoga posavskog teritorija kao "zivotno nuznog koridora" (gle cuda ? opet iskrsavaju geopoliticki monstrumi iz imperijalistickih razdoblja ) bez sumnje dokazuje da su naklapanja o Tudjmanovoj "Banovinskoj fiksaciji" obicni politikantski trikovi iz arsenala kroatofoba i njihovih istomisljenika.

Stovise, kasnije su se pojavile nove nesuvisle tvrdnje, kojih sami autori ne vide da su u kontradikciji s navodnom Tudjmanovom "Banovinskom fiksacijom". Naime, po toj novoj verziji "podjele", Tudjman je, uvidjevsi nevaznost Bosanske Posavine kao tesko obranjivoga dzepa u podrucju preko Save, "premjestio" fokus svojih interesa na slabo nastanjenu i krsevitu, no prometno i strateski vaznu regiju sjeverozapadne Bosne gdje su Srbi bili vecinsko i skoro iskljucivo stanovnistvo jos od 18.st. Po toj bajci, taj dio daje stratesku dubinu (iako granici s kompktnom muslimanskom bihackom regijom, koja je jos sjevernije i 'dublje" unutar zamisljenoga hrvatskog trbuha ), te je neke vrste geopoliticka kompenzacija za Bosansku Posavinu, koja je pretezito pripala Srbima.

Nesuvislost te teze je u tome sto ona obicno ide u paketu s onom o "Banovinskoj opsesiji" (bez obzira na cinjenicu da jedna geopoliticka situacija iskljucuje drugu ), te u kaosu koji to unosi u kronologiju: ako je Tudjman htio obnoviti Banovinu iz sporazuma Cvetkovic-Macek, morao je inkorporirati vecinu Bosanske Posavine. No, ako je, po istim kriticarima, s Milosevicem "dogovorio" zamjenu veceg dijela Posavine za dio Bosanske Krajine, morao je biti nevjerojatno vidovit, jer je Posavina okupirana vec 1992, a dio Bosanske Krajine je dosao pod hrvatsku kontrolu tek 1995, nakon mnostva obrata i prevrata u politici unutar i oko Bosne i Hercegovine, sto cini cijelu konstrukciju posve nevjerojatnom.

Ispiši
Ocijeni: 3.1
10922 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi