Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kontroverze » Mitovi o BiH za neznalice » Mit o predratnoj Bosni i Hercegovini kao međunacionalnoj idili

Mit o predratnoj Bosni i Hercegovini kao međunacionalnoj idili

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 02.12.2009. 10:56

Narodi u jugoslavenskoj komunističkoj republici Bosni i Hercegovini živjeli su životom međunacionalne harmonije (ili, bar, tolerancije), koju su razrušile uvezene šovinisticke ideologije, strane domaćim "Bosancima". Kad se eliminira ili suzbije razbijački utjecaj susjeda, prije svega nacionalističkih ideologija i agitatora iz Hrvatske i Srbije, situacija će se već nekako normalizirati i "harmonizirati".

Stvarnost

Bosna i Hercegovina je zemlja snažnih višestoljetnih međunacionalnih i međuvjerskih tenzija i sukoba. Kao izvorno europska kršćansko-katolička zemlja (s dijelom pravoslavnih žitelja u krajevima koji graniče sa Srbijom i Crnom Gorom) osvojena je u doba osmanske islamske ekspanzije. Tijekom osmanske vladavine, značajan dio okupirane populacije se islamizirao i stekao u očima preostaloga katoličkog, kao i domicilnoga te pridošlog kršćansko-pravoslavnog stanovništva, status koji imaju moderni kolaboracionisti. Dapače, aktivno sudjelovanje Bosanskih Muslimana u ulozi tlačitelja i vojnika na strani turskog carstva, što u teroriziranju domaćeg pučanstva, a ponekad i kao glavnine osmanskih postrojbi u 350-godišnjem ratovanju protiv hrvatskih i srpskih suvjernika i istorodnika- sve to čini samu tezu o prestabiliranoj harmoniji u Bosni i Hercegovini grotesknom glupošću. Doda li se tomu narasla plima mržnje izmedju Srba i Muslimana nakon srpskih ustanaka početkom 19.stoljeća i konstituiranje srpske države praćene etničkim čišćenjem (pokoljima, silovanjima, paležom i protjerivanjima) Muslimana iz Srbije, kao i narastajući antagonizam između hrvatske i srpske nacionalne ideologije, što datira od sredine 19.stoljeća- teza o "urođenim" dobrosusjedskim odnosima je ogoljena u svoj apsurdnosti. Tijekom 20. stoljeća to je teško povijesno nasljeđe još opterećeno i krvavim ratovima (u drugom je svjetskom ratu B&H imala procijenjene ratne gubitke od 328.000 ljudi, i to stradalih najviše u međunacionalnim obračunima-što je brojka viša nego za mnogoljudnije Srbiju ili Hrvatsku) , kao i dugogodišnjom monarhofašističkom represijom te komunističkom diktaturom- što nije moglo biti potrto glumljenom i partijskom represijom provođenom politikom “bratstva i jedinstva” koja je smjerala uništiti drevne nacionalne privrženosti i stvoriti amorfnu “bosansku raju” kojom bi se lako manipuliralo, nego je rezultiralo još većom zatrovanošću međunacionalnih odnosa ionako obilježenih višestoljetnom netrpeljivošću.

U periodu komunističke vladavine (1945.-1991.) Bosna i Hercegovina je bila "trostupanjski" piramidalno ustrojena: privilegirana klasa, s neprijepornom dominacijom od policije do naobrazbe i gospodarstva, bili su Srbi, što zahvaljujući svojoj relativnoj brojnosti, "zasluzi" stradanja u NDH (još pojačanom manipulacijom statistikama), premoći u komunističkom aparatu, kao i ulozi produžene ruke beogradskog centralizma svojih sunarodnjaka.

Na drugom mjestu su dolazili Bosanski Muslimani, koje je vlast podupirala kao nositelje "državotvornih" tendencija u BiH i protutežu srpskim i hrvatskim nacionalnim ideologijama koje su gledale na BiH kao na dio svojih nacionalnih država. Doda li se tomu uloga “neutralizirajućega čimbenika” u jugoslavenskoj nacionalno-političkoj križaljci, te položaj visokonatalitetne skupine koja je, odričući se mnogih orijentalno-islamskih zasada, ipak dobro došla kao most prema islamskim zemljama u Pokretu Nesvrstanosti, kao i zahvalnost komunističkoj Jugoslaviji koja im je priznala status nacije, te uspješnu indoktrinaciju kojom su "uspjeli" zaboraviti svoje masovno sudjelovanje u oružanim snagama NDH- Bosanski Muslimani su postali faktor broj 2. u Bosni i Hercegovini i jedni od najžešćih pristaša jugoslavenske fantazme.

Hrvati, kao najmalobrojniji i najsumnjiviji element, nosili su stigmu "reakcionarnog" katoličkog naroda. Optuživani za genocide i brutalnosti NDH (od kojih su Muslimani dobrohotno ekskulpirani, a Srbi su, kao glavni komunistički krvnici još i uživali privilegije posljedaka ratnih zločina), trpjeli su sudbinu građana drugoga reda. Stalno sumnjičeni i policijski proganjani, njihova etnička područja svjesno gospodarski zanemarivana, prisiljavani na emigraciju (od ekonomskih emigranata iz BiH, Hrvati , koji su činili oko 1/5 stanovništva, davali su preko 2/3 emigranata), uz potiskivanje hrvatskog jezika i nametanje srpskog, od školstva do medija- Hrvati su bili posebno podvrgnuti totalitarnom policijskom režimu (hrvatski narod je, u prosjeku, činio 20% pučanstva B&H, a “davao” je preko 70% političkih zatvorenika u toj republici): sve s ciljem depopulacije i eliminiranja hrvatske nacije kao "kancerogenog" elementa koji priječi ostvarenje komunističkog totalitarnog raja na zemlji.
Stoga je, pogotovo ako se uzme u obzir različita sudbina i stremljenja ta tri naroda u doba komunističke Jugoslavije- potpuno besmisleno zazivati to razdoblje kao vrijeme tobožnje harmonije i primjer nekonfliktnih međunacionalnih odnosa.

Jedna od teza koje se uporno sugeriraju je sljedeća: visoki stupanj etnički "miješanih" brakova i obitelji je pokazatelj, neka vrsta lakmus papira, urođene tolerancije i suživota među Bosancima svih vjera i nacija. Također, po tim tvrdnjama, većina je bosansko-hercegovačkog pučanstva živjela izmiješano, tako da nije bilo moguće, bez rata, prostorno odvojiti B&H nacije.

No, brojke ne potvrđuju tu pojednostavljenu sliku.

Istina je da je, u usporedbi s razdobljem do 2.svjetskoga rata, broj etnički miješanih brakova i obitelji u Bosni i Hercegovini dramatično porastao. Ali- taj je porast lako objašnjiv mješavinom modernizacije, povećane mobilnosti stanovništva, te popuštanjem ili nestankom tradicionalnih oblika života, kao i komunističkom jugoslavenskom indoktrinacijom koja je preferirala etničko miješanje kao neku vrstu garanta za opstojnost jugoslavenske zajednice. Ono što se elegantno previđa je da su međuetnički/vjerski brakovi činili manje od 5% brakova u svakoj B&H naciji ( hrvatskoj, srpskoj, muslimansko-bošnjačkoj), kao i da se većina tih brakova raspala (s često drastičnim posljedicama) zajedno s nestankom komunističke Jugoslavije (tako je nestala i pseudo-nacionalna kategorija "Jugoslavena", koji su po popisu iz 1991. činili 5.5% stanovništva, skoro isključivo u većim urbanim središtima).
Očito je da su temelji na kojima je većina njih počivala bili jednako truli kao i državna zajednica koja ih je protežirala. Što se pak tiče teze o navodnoj prostornoj neodvojivosti BH naroda, podatci su sljedeći: samo je 28.3% (osim Sarajeva) pučanstva Bosne i Hercegovine živjelo u područjima ( gradovi, sela i općine) etničke "izmiješanosti". Veći gradovi (prije svega Sarajevo) imali su relativno visok postotak višenacionalne raznolikosti (ostali, kao Banja Luka, Zenica i Tuzla, u puno manjoj mjeri)-no, oni su činili svega 18.8% sveukupnoga stanovništva. Velika je većina žiteljstva živjela u homogenim jednonacionalnim sredinama (koje su, u gradovima srednje veličine, zadržale obilježje koje su imala i veća urbana središta prije 2.svjetskog rata: prirodnu segregaciju u stanovanju, tj. život u nacionalnim "getima").

Tvrdnja o navodnoj međuetničkoj idili koju su razorile "uvezene" nacionalističke ideologije, prije svega Srba i Hrvata, je primjerak iz standardnoga repertoara nesuvislosti. Dapače, i u povijesti, kao i u suvremenosti, veliki je broj hrvatskih i srpskih nacionalnih ideologa podrijetlom ili djelovanjem iz Bosne i Hercegovine- i to od kulturnopovijesno znamenitih djelatnika do zagriženih ekstremističkih šovena. Na srpskoj strani tu su Petar Kočić, Aleksa Šantić, Vasa Pelagić, Atanasije Šola (kao i Gavrilo Princip, četnički vojvode Dangić i sada Šešelj,..). Među istaknutim hrvatskim nacionalistima su Lovro Sitović Ljubušak, Grga Martić, Ademaga Mešić (kao i Ante Pavelić i Andrija Artuković). Ako se uzme u obzir da je mjesto najkrvavijeg međunacionalnog razračunavanja u 20.stoljeću na prostoru bivše Jugoslavije bilo područje Bosne i Hercegovine ( i u 2.svjetskom ratu, kao i u ratovima koji su pratili raspad SFRJ), te da je broj političkih zatvorenika ("nacionalista") tijekom komunističke vladavine iz Bosne i Hercegovine (neki primjeri su Šešeljev proces u Sarajevu, kao i politički procesi Izetbegoviću i ostarjelim "mladim Muslimanima") bio veći od onih iz bilo koje druge jugoslavenske republike osim Hrvatske- sve to govori da je ono što zapadni protektori aprioristički odbacuju kao "nacionalističku optiku" zapravo način života nacija koje žive u Bosni i Hercegovini.
Može se reći da je nakon međunarodnog priznanja Bosna i Hercegovina postala država bez nacije (tj., "bosanske"- u stvarnosti postoji ne jedna, nego tri nacije koje imaju često radikalno suprotstavljene nacionalne težnje i interese.) Krunski dokaz lažnosti teze o navodnoj "urođenoj sklonosti međunacionalnoj harmoniji" koju su, eto, razorili uvezeni nacionalistički agitatori, parlamentarni su izbori održani 2002. Uz više nego kooperativne susjede koji su se prema svojim sunarodnjacima u B&H ponijeli podložničko-ignorantski (Hrvatska i Srbija
su dobile nove režime, nimalo sklone antagoniziranju EU i USA), i uz upravo neukusnu
promičbu EU protektora za njihove pseudo-multietničke klijentske političke stranke, stari "nacionalistički" tabori su trijumfirali, razotkrivši svu bijedu multi-kulti izbornog i post-izbornog inženjeringa, kao i duboku ukorijenjenost nacionalne samosvijesti kod Hrvata, Srba i Bošnjaka-muslimana u Bosni i Hercegovini- koja je i intenzivnija nego u njihovih sunarodnjaka u susjednim državama. To je bio najbolji epitaf tvrdnji o "uvezenim nacionalizmima".

http://www.hercegbosna.org/ostalo/trizvijeri.html

http://www.hercegbosna.org/ostalo/zlovel.html