RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Ivan Aralica: To nije nas rat!

Napisano 02.12.2009. 11:43
Nema vise dvojbe da je Izetbegovicev odnos prema ratu u Hrvatskoj, njegovo izbjegavanje da bar imenuje agresora i da ne bude protiv osamostaljivanja Hrvatske, izazvalo kod Hrvata nepovjerenje i prema njemu i prema politici njegove stranke. Sva je sreca sto se nije pretvorilo i u nepovjerenje prema Muslimanima. Za to su najvise zasluzni oni Muslimani koji su, mimo Izetbegoviceve zelje, stupili u Hrvatsku vojsku, u uvjerenju da time brane i Bosnu i muslimanski narod, i oni pojedinci koji su samoinicijativnim istupima zaduzili hrvatski narod, kakav je bio istup Irfana Ajanovica, covjeka komu Hrvatska ne moze zaboraviti gestu ohrabrenja, izjavu da je na njenoj strani istina. Stoga prihvacam metaforu Tanje Torbarine namijenjenu Izetbegovicevu ziheraskom odnosu prema ovom ratu – “Tiha noga” - ali je ne bih kao Tanja pripisao plemenu vec plemenskom poglavici. I zbog geste Irfana Ajanovica i zbog onih Muslimana koji su ginuli u obrani Hrvatske. U politici “Tihe noge”, koja je Hrvate duboko povrijedila, kriju se cetiri politicka gafa.

Dok Ajanovic otvoreno kaze da Armija nije nepristrana u sukobu izmedu srpskih odmetnika i Hrvatske vojske, da ona odmetnistvo organizira i potice, dotle Izetbegovic misli da ce Armija, zato sto joj je to duznost, posredovati u Bosni dodje li do medjunacionalnih sukoba. Time ono sto se u Hrvatskoj zbiva svodi na etnicki sukob, sto je iz temelja netocno, i daje Armiji odobrenje da na istoj osnovi djeluje u Bosni. Sto ce ona i uciniti napadajuci Hrvate u dubrovackom zaledju, oko Stoca i Neuma, iako tamo nikakvih medjunacionalnih sukoba nije bilo. Njemu kod Armije smeta samo to sto nacionalni sastav casnickog kadra nije razmjeran nacionalnom sastavu bosanskog stanovnistva. On ne vidi da u Jugoslaviji nikakvih oruzanih sukoba i ne bi bilo da nema Armije, koja ih izazivlje da bi opravdala svoj parazitizam.

Njegova krilatica “To nije nas rat”, uz cinjenicu da je citava Bosna nosac armade za napad na Hrvatsku, da Bosna daje velik broj vojnika i srpskoj Armiji i srpskim dobrovoljackim jedinicama, da se s bosanskog tla izravno puca na hrvatska naselja, da se Muslimani bore i na jednoj i na drugoj strani, uz tolike cinjenice njegova je navodna neumijesanost samo njegova nevjerica da se Hrvati mogu othrvati imperijalistickoj agresiji, njegovo je ziherastvo i nesklonost raspadu Jugoslavije. Osim sto je preporucio da se regruti ne odzivlju na vojne pozive, cime ih je, buduci da ih nije i zastitio, izlozio samosnalazenju, nije ucinio nista u skladu s izjavom: “To nije nas rat”..

Carringtonu se potuzio: “...mi smo zrtve rata protiv koga smo od pocetka, u njemu nismo sudjelovali, njegove posljedice snazno trpimo zbog prekida komunikacija i rusenja mostova.” On dozivljava blokadu prometa kao najkatastrofalniju posljedicu rata! Te se stvari lako ne zaboravljaju, da ti krvaris a on bi da ne dizes mostove i ne miniras luke preko kojih nasrce neprijatelj. Dok ti umires, njemu se zivi mirnodopski zivot! Ne zaboravlja se uloga Fikreta Abdica u opskrbljivanju agresora za nistavni topciderski novac, i njegov cinicni zahtjev da mu hrvatska vlada odobri prolaz prometnicama kao sto mu je Armija odobrila, prometnicama kroz vatrene linije do luke!

I, napokon, cetvrti gaf: sve je to,navodno, cinjeno i ucinjeno da bi se mudrom politikom Bosna sacuvala od rata. Jer, da je tu rat izbio, “bio bi pet puta razorniji nego u Hrvatskoj”. Ne znam da li bi uopce bio i, ako bi, koliko bi rat u Bosni bio razorniji od onog u Hrvatskoj, znam samo da je ta tvrdnja omalovazavanje razaranja koja su se u Hrvatskoj dogodila, i znam da takvi stavovi nisu Bosnu ostavili postrance od rata, niti je time u Bosni obranjen mir. “To sto se dogodilo u Hrvatskoj vrlo je gorko iskustvo za sve narode i vise nitko nije spreman, nakon sto se uspostavio mir, zapoceti rat”, kaze Izetbegovic. Tako prizemnu interpretaciju hrvatskog otpora agresiji nije lako prezivjeti. Iako od autora ezopovskog jezika necemo cuti bolju interpretaciju, recimo, da je agresor na hrvatskom ratistu porazen i da zato vise ne nasrce, mozemo samo pozeljeti da taj strah od rata bude razlog ocuvanju mira u Bosni. Dogodi li se to, i stekne li Bosna svoju suverenost, bit ce to plod hrvatskog otpora vise nego mudrosti politike “Tihe noge”.

Ivan Aralica, 18/2/92

Nema komentara

Anketa

Ustavi