RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Kotromanici, vojvoda Hrvoje i srpstvo

Napisano 20.11.2009. 16:44
4.teza o navodnom srpskom podrijetlu dinastije
Kotromanic i njihovom srpskom nacionalnom "opredijeljivanju"
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


Bosanski vladari su sebe nazivali Srbima, kao sto su Srbljem nazivali i svoje stanovnistvo.

Tvrtko Kotromanic se krunisao za kralja Srba, Bosne, Pomorja i Zapadnih strana na grobu Svetog Save u manastiru Mileseva. Da bi istakao jednorodnost dinastije Nemanjica i Kotromanica, Tvrtko stavlja ispred svog krstenog imena i ime Stefan, sto znaci "vjencani" (onaj koji je krunisan). U ovoj povelji Tvrtkovo ime Stefan se istice veoma cesto (pogledati recimo posljednju rijec u prvom redu), kao sto se u povelji cesto istice srpska zemlja ili Srblje kao jedina etnicka odrednica. Na primer u petom redu Tvrtko jasno istice porijeklo "roditelja mojih gospode srpske". Isto tako, na dnu povelje, na desnoj strani, je ogromnim slovima istaknuto, na prvom mjestu - kralj Srba.
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Komentar:
Prije citata povijesnih analiza koje ce pobiti navedene
tvrdnje, samo kratki osvrt na gore navedene teze:
1. Podrijetlo obitelji Kotromanic je nesumnjivo hrvatsko, sto
se vidi i u sadasnjim varijantama prezimena Kotromanic- Kotroman,
Kotromanovic i Kotromanic, nositelji kojih su u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini iskljucivo Hrvati. Takodjer, nije beznacajno da je
nacionalna tradicija bosanskoga kraljevstva sacuvana iskljucivo
medju hrvatskim narodom u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj
( npr. prezime Tvrtkovic je iskljucivo hrvatsko prezime ).
2. Prvi kralj Bosne, Tvrtko 1 Kotromanic je bio, djelomice, i srpskog
podrijetla, iz kraljevske obitelji Nemanjica. No, ako bi se krenulo u
"genetsku analizu", vidjelo bi se da je u puno vecoj mjeri vukao
korijenje iz hrvatskih plemenitaskih obitelji. Ono sto je, naravno, puno
vaznije je dinasticki argument koji mu je posluzio da osvoji jedan
dio zemalja koje su tradicionalno bile u sastavu srpskog kraljevstva.
Njegova titula kralja "Srbljem" je nevazna u smislu odredjivanja etnickih
znacajki, jer se i srpski car Dusan zvao carem "Srba i Grka", iako ga nitko
ne stavlja medju potonje. Isto, etnicki, za razliku or teritorijalnog naziva
( "Srbljem", a ne "Servie" ili "Rascie" ) je smislen ako se uzme u obzir
da je vladao samo manjim i marginalnim dijelom bivsega srpskog kraljevstva
koje je bilo u stanju raspada i previranja.
3. Ono sto je drskost koja ne odgovara istini je njegovo kasnije
preuzimanje titule kralja "Hrvatske i Dalmacije", sto je politicki trik-
on je takodjer vladao samo dijelovima Hrvatske.
4. Tvrtko nije okrunjen u Milesevu, na Kosovu, nego u Milima, kod sadasnjeg
Visokog kraj Sarajeva (Malcolm)( iako postoji mogucnost da se kasnije
okrunio i u Milesevu zbog politickog oportunizma )(Djodan).
5. Njegovi istocni, pravoslavni posjedi su realno bili marginalna politicka
stecevina. I srpski povjesnicari kao Corovic primjecuju da Tvrtko 1 Kotromanic
nije hajao za istocni dio svoga kraljevstva, kao i da se ne nalazi u sluzbenim
popisima srpskih dinasta ( Djodan ).
6. Njegovo preuzimanje imena "Stefan" ( ili, realnije, u latinskom nazivu Stephanus )
znaci jedino da se okrunio i za kralja dijela srpskih i pravoslavnih zemalja.
Njegovo pravo, krsteno ime je Stjepan ili Stipan ( kao i nekih potomaka ), sto
je oznaka katolicke pripadnosti- te dvije varijante su se iskristalizirale nakon
vjerskoga raskola u 11. stoljecu, sto je bila ustanovljena cinjenica u 14. stoljecu.
7. Prakticki, cijela politicka, gospodarstvena i kulturna djelatnost Tvrtka 1 Kotromanica,
kao i njegovih predaka i potomaka, te ostalih bosanskih vladara i velikasa,
je usmjerena na hrvatski i katolicki kulturno-narodonosni krug- od vrhunskog
djela gotickog zlatarstva, koje se nalazi u crkvi Sv.Simuna u Zadru, a nastalo
je na poticaj Elizabete Kotromanic, do mnostva franjevackih samostana i crkava
u srednjoj Bosni ( Kraljeva Sutjeska, Visoko), do utvrdjivanja gradova i
gradnje romanickih tornjeva ( Jajce ) te u Splitu napisanih remek djela kao
sto su Hrvojev misal, kao i zbornik krstjanina Hvala, takodjer narucenih od
bosanskoga vojvode i splitskoga hercega Hrvoja Vukcica Hrvatinica- sve to
govori o hrvatskom i katolickom usmjerenju bosanskih vladara i velikasa, koji
za srpske zemlje i kulturnu bastinu nisu pokazivali skoro nikakav interes.


Citati
~~~~~~

Klaic

Kao sto su odavno radili hrvatski i srpski vladari koji su bili "ovjencani",
tako je i Tvrtko svome imenu dodao novo ime Stephanus, sto doslovce i
znaci ovjencan. Novi kraljevski naslov priznaju Tvrtku ne samo Dubrovnik i
Mlecani, nego i drugi evropski dvorovi, iako se njegovo "vladanje nad
Srbijom jos za njegova zivota pokazalo kao fikcija."171
---------------------------------------------
171 Cirkovic, Istorija srednjovekovne bosanske drzave


Malcolm


Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedecu vladarsku porodicu u Bosni. Stjepan Kotromanic naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeca kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i ozenio se kcerkom vladara Macve. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, cije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemickom porodicom, Subicima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Cini se da su Subici vladali starom banovinom Bosnom za veceg dijela prvih dvaju desetljeca 14. stoljeca i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromanicem.l2 Ali negdje na pocetku dvadesetih godina Kotromanic je slavio pobjedu: Subic je bio bosanski ban jos 1318. godine, aIi je Kotromanic 1322. dosao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, poceo je prosirivati bosansku drzavu pripojivsi staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome podrucja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj a ubuduce ce ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale izmedu Dubrovnika i Splita. Godine 1326. anektirao je veci dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine politicku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilicno samostalan pod vlascu lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je pucanstvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.l3

Kotromanic je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku srecu sto je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dusana Silnog, bila zaokupljena planovima da prosiri vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grcku. Kotromanic je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro suradivao s ugarskim kraljem saljuci mu bosanske postrojbe u pomoc u njegovim pohodima protiv neposlusnih plemica u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanic prihvacao i podupirao opstojnost sizmaticke Crkve bosanske (sto je bila cinjenica, premda je sam vjerojatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri. Godine 1340., da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se vec bili udomacili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlucno pokusavali prodrijeti u Bosnu.14 Cini se da je i negdje prije 1347. godine sam Kotromanic presao na katolicku vjeru: u travnju te godine osobno je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veci broj skolovanih svecenika koji ce biti "vicni u poucavanju vjere i koji ce znati narodni govor<5.15 Svi potonji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit ce takodjer katolici.16

Franjevci su uskoro osnovali "Bosansku vikariju", administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo vece podrucje jugoistocne Europe i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevackim spisima moglo odnositi, tako reci, na bezbroj grijeha.) Godine 1385. Vikarija je obuhvacala 35 franjevackih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega cetiri: u Visokom, Lasvi, Sutjesci i Olovu. Do godine 1463. podici ce se jos 12 samostana u granicama bosanske drzave. Medutim, ni jedan samostan nije smio imati vise od 12 fratara, a prosjecno su u svakom samostanu zapravo bila svega cetvorica. A kako su prva tri od cetiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u sredisnjem dijelu Bosne, franjevacka teznja da ponovo zadobiju duse za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u vecem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.17 Crkvi bosanskoj, kao sto cemo vidjeti, takodjer je nedostajalo pravog teritorijalnog ustrojstva, pa je po svoj prilici veci dio pucanstva na selu prakticirao tek najnizu formu puckog krscanstva, uglavnom bez svecenika.

Kad je Stjepan Kotromanic pokopan u franjevackom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku drzavu nezavisnu, bogatu i mocnu. Ipak, njena je stabilnost jos ovisila o suradnji plemickih porodica koje su imale svoja snazna uporista u razlicitim dijelovima zemlje. Sinovcu koji je naslijedio Kotromanica, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da odrzi na okupu sve te centrifugalne sile. Istodobno je ugarski kralj jedva cekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je cak prisiljen potraziti utociste na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemica ustolicila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali vec 1367. godine - ocito uz pomoc ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on nece imati nikakve koristi - Tvrtko je opet u Bosni na vlasti.18 Otada mu ugarski kralj ne zadaje vise mnogo briga jer je zaokupljen dogadjajima na sjevernim granicama Ugarske.

Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug. Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dusana 1355. godine. Jedan od srpskih plemica koji su nastojali prigrabiti sto vise teritorija od ostataka carevine bijase Lazar Hrebljanovic, koji je vodio zamrsenu borbu za vlast s ostalim plemicima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori). Tvrtko je pruzio Lazaru potrebnu pomoc, pa je bio nagradjen pri kasnijoj razdiobi plijena sirokim pojasom teritorija juzno i jugoistocno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i juzne Dalmacije (ukljucujuci i dio morske obale izmedu Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim sto je poslije postalo Novopazarski sandzak. U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileseva u kojem su se cuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvaznijih svetaca u povijesti Srpske pravoslavne crkve. Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako sto se u Milesevi okrunio za kralja - ne samo Bosne nego i "Srbljima".* Medutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilicno pompozne dinasticke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu sto ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj tvrdi na Bobovcu. Tvrtko je doista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjica, ali nikad nije ozbiljno pokusao zavladati Srbijom.19
Njegove politicke i teritorijalne ambicije lezale su na drugoj strani. Najprije je pokusao razviti novu trgovacku luku na sjevernoj strani Boke kotorske: nazvao ju je Novi (danasnji Herceg-Novi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo). Medjutim, to je naljutilo dubrovacke trgovce, a Bosna je odvec ovisila o Dubrovcanima u gospodarskom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se presutno odustalo od nauma da se trgovacki putovi skrenu s Dubrovnika na Novi. Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio gradjanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doci do bogatijeg plijena. Udruzivsi se s jednom od najmocnijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje postrojbe u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je ocuvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletackom vlascu. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa ce nakon Tvrtkove smrti osvojiti veci dio dalmatinske obale. Medutim, trenutacno je Tvrtko bio na celu znatno prosirenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu-dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i "kraljem Hrvatske i Dalmacije".20
---------------------------------------------------------

12 O razdoblju Subica vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte
Bosniens, str. 46-48
13 Fine, Late medieval Balkans, str.275-279
14 D.Mandic, Franjevacka Bosna, str.17, 39
15 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str.28
16 Fine, Late Medieval Balkans, str. 281.
17 Ibid., str. 281-282
*Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Milesevi. Medjutim, nedavna su istrazivanja pokazala da se on nije okrunio u Milesevi, nego u mjestu Mile, ncdaleko od Visokog, u sredisnjoj Bosni. Vidi Andjelic, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Dzaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Nercegovine, Dodatak 1.
18 Ibid, str. 368-370
19 Ibid, str. 384-386; Klaic, Geschichte Bosniens, str. 201-203;
Cirkovic, Istorija bosanske drzave, str. 135-140
20 Fine, Late Medieval Balkans, str.394-398

Djodan ( o podrijetlu Kotromanica )

Podrijetlo obitelji Kotromanic


Sve sto se zna o toj vladajucoj obitelji upucuje na to da njihovo prezime nije njemackoga podrijetla kako se nekada tvrdilo. To mora biti pridjevak koji je ta stara hrvatska i domaca vladalacka obitelj u Bosni dobila tijekom vremena. Buduci da je ime Kotromanic bilo opcepoznato pocetkom XIV. stoljeca, to je i morao nastati tijekom XIII. stoljeca ili u drugoj polovici XIII. stoljeca. Ladislav Kumanac (1290) dobio je svoj pridjevak po svojoj majci Kumanki. Tako isto i Andrija Mlecanin (1301).

"Nase je misljenje da je i naziv Kotromanic u bosanskoj banskoj kuci dosao po majci iz poxodice kneza Kotromana, koji se spominje medu svjedocima u splitskoj darovnici hrvatskoga kralja Stjepana godine 1063."156

Taj pridjevak nije vjerojatno prvi dobio ban Stjepan I, otac Stjepana Kotromanica, jer je njegova majka bila Subiceva, tetka hrvatskoga bana Pavla I. Subica. Najvjerojatnije je da je taj naziv prvi nosio Stjepan Prijezda Veliki, cija je majka morala biti iz kuce spomenutoga kneza Kotromana. Naziv Kotromanic je, cini se, nastao odmah poslije smrti bana Kulina, kako je zabiljezio Orbini, . premda to prezime nema korijena i ne potjece od oca Kotromana nego od majke Kotromanicke.

Ovdje valja napornenuti da knez Kotroman nije bio jedini Hrvat koji je u srednjem vijeku nosio ime s nastavkom 'man'. Takve nastavke u imenu imali su i drugi kao Dragoman Prevdic god. 1240,157 Dragoman Sakatar god. 1286/91, Milman u Dubrovniku 1361. god,158 Gurman i Giarman 1367. i 1369. god. iz
krizevacke zupanije. Slavenska imena ne nose ni petorica brace koji su
po legendi doveli Hrvate na Jadran: Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo,
Hrvat. 159 I u nase doba postoje takva imena: Vukoman, Vukomanovic,
Siman, Simanovic, Kicmanovic itd. Veliki broj hrvatskih prezimena
dobiva nastavak -an sto takodjer svjedoci o iranskim korijenima.
------------------------------------------------------------------
156 Farlati, Iz Hrvatske zemlje BiH, str. 261.
157 D. Mandic, bil. 177, str. 217. (Farlati Illyricum Sacrum III, str. 185.J 158 Isto, bilj. 181, Smiciklas, Cod.dipl.II, str. 97.
159 Isto

Djodan ( o vlasti Kotromanica )

Bosna postaje kraljevina

Nakon sredjivanja prilika u zemlji i unutarnjeg ucvrscenja izmedu godina 1366. i 1370, a narocito nakon pobjede nad velikasem Nikolom Altomanovicem 1373. i zenidbom s bugarskom princezom (carevom kceri) Dorotejom 1374. godine, u Tvrtku je sazrijevala nakana da uzme kraljevski naslov i da se proglasi suverenim, nezavisnim vladarem. Na tu ga je zamisao mogao potaknuti kralj Ljudevit, pa i njegova supruga, kci vidinskoga cara Stracimira koji je vladao manjom drzavom nego sto je bila Tvrtkova. Ljudevit se dao okruniti i krunom poljskoga kralja, a otac njegove supruge nazivao se carem Bugara premda je postojao jos jedan bugarski car. Bilo je to feudalno razdoblje kad su se i velmoze rado kitile titulama, pa i kada te titule nisu puno znacile. Na to ga je potaknuo i raspad susjedne Raske (Servije) nakon smrti toboznjega cara Urosa Nejakog (1371).

Kako ne bi izazvao gnjev kralja Ljudevita, svoga suverena, Tvrtko ne uzima najprije naziv kralja Hrvata, nego se okrunio sasvim tiho i gotovo potajice pa se iz suvremenih vrela ni ne zna kada i gdje se okrunio. Tek 250. godina kasnije Orbini je zabiljezio, kao jedini izvor, da se to dogodilo u Milesevu u Podrinju, no ni u Milesevu nema za to dokaza. Veliko je pitanje je li se Tvrtko proglasio kraljem jednom u Milesevu ili jos ranije u Bosni. Lj. Thalloczy misli da se Tvrtko nije okrunio u Milesevu u Podrinju nego u Milima, koje bi se po njemu nalazilo kod Kljuca u zupi Banici.202

M. Perojevic203 u Povijesti hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine tvrdi kako je skoro sigurno da se Tvrtko okrunio najprije u Milima, a zatim i u Milesevu. To misJjenje dijeli i D. Mandic.204

Tako se Tvrtko proglasio kraljem Bosne u Milima na grobu svog velikog strica Stjepana II, a onda, koji mjesec kasnije, u Milesevu, jer je krivo mislio da ima neko pravo i na rasku (servijansku) krunu, a zbilja je samo drzao tek maJi dio raske zemlje i bio u daleku srodstvu s Nemanjicima i to po tankoj zenskoj lozi. "U svojoj povelji Dubrovcanima od 10. travnja 1378. kralj Stjepan Tvrtko izricito kaze da je bio ovjencan s dva kraljevska vijenca, najprije onim bosanskoga kraljevstva, pa onda u servijanskoj zemlji. Njegove su rijeci: 'spodobi me (Krist) sugubim vincem iako obaja vladicastvaja ispravlati mi, pr'vije od ispr'va v' bogomdarovan'niji nam' zemli Bosni, potom ze gospodu mojemu Bogu spodobl'u me naslidovati pristol' moih praroditel', gospode sr'b'ske... mene ze videsu zemlju praroditel' moih' po nih' ostavl'su i ne imustu svojego pastira. Iidoh' v' sr'b'skuju zemlju zelaje i hote uskripiti pristol' roditel' moih' i tamos' dusu mi
,vincan' bih' Bogom' darovanim mi vincem' na kraljevstvo praroditej' moih'".205
Kruna bosanska, kojom su se vjencavali (krunili) bosanski kraljevi ili, bolje,
kraljevi Bosne, jer je Bosna pokrajina Kraljevstva Hrvata, i u svojim je pe~atima slikali, jako se po obliku razlikuje od krune raskih kraljeva. To je vidljivo iz freskopisa kralja Milutina u Gracanici 1321. godine, kao i kralja i cara Dusana 1346. godine u Lesnovu. Naime, raska (servijanska) kruna imala je oblik kape odozgo zatvorene s gornjim klobucastim dijelom.206 Bosanska je kruna bila naprotiv kao otvoreni vijenac, nad kojim su se isticali stilizirani ljiljani, u obliku krizica, te je veoma slicila kruni hrvatsko-ugarskih kraljeva iz dinastije Anzuvinske. Kruna kraljeva Bosne cuvala se u Bobovcu i s tom su krunom bili okrunjeni svi kraljevi Bosne poslije Stjepana Tvrtka I. Oblik bosanske kraljevske krune jasno raspoznajemo na pecatnjacima kraljeva Bosne i na njihovu novcu.207

Znacajno je da je upravo tu i jedino tu krunu imao i Stjepan Tvrtko I. u svome pecatnjaku.208 Sve to govori da bosanska kruna oponasa krune Anzuvinaca, a s tom je krunom Stjepan (Stipan) Tvrtko I. i okrunjen. Drugi put je samo proglasen za kraJja Rasana, a ako je krunjen onda je to morala biti imitacija krune raskih kraljeva ciji lik nije ocuvan u diplomatskim dokumentima niti na freskama bosanskoga kraJjevstva.

Ako je Tvrtko krunjen raskom krunom onda je to bilo jedino zbog danka koji se zvao Mitrovdanski prinos. Tako misle Mihailo J. Dinic i D. Mandic.2°9 Taj su prinos Dubrovcani placali raskim kraljevima.210

Da je Tvrtko I. okrunjen najprije kao kralj Bosne svjedoci kliski trgovac RadiC koji Tvrtka I. naziva "kraljem Bosne" prije 18. listopada 1377. Naime, u pismu koje je Radic posJao u Dubrovnik oko 5. studenog 1377. stoji:

"Pismo je stiglo u Podvisoko, i ja sam po nalogu kralja Bosne sa svim suknom, koje sam donio iz Dubrovnika, otisao s njegovom vojskom; ja sam poslao jednoga brzotecu s recenim pismom, a taj je brzoteca krenuo iz Bosne s tim pismom, koje je nosio, bilo orobljeno u Porimu (vise Mostara) i recena pisma bila su poderana i brzoteca se povratio u Podvisoko."211

U navedenom pismu Radic zove Tvrtka I. kraljem Bosne, i to prije 18. listopada 1377. Tako on kaze da mu je "kraJj Bosne" naredio da podje s njegovom vojskom te da je on zbog toga 18. listopada poslao teklica u Dubrovnik s pismom. Na podlozi toga suvremenog svjedocenja Stjepan Tvrtko I. bio je kralj Bosne prije 18. listopada 1377.212

Iz dubrovackih suvremenih biljezaka od 15. i 21. travnja 1377. godine koje je Dinic objavio, jasno se vidi da Stjepan (Stipan) Tvrtko nije bio kralj do kraja travnja 1377. godine. U biljesci od 21. travnja nalazimo:

"Gospodin Nikola Gundulic, poslanik koji ce ici gospodinu banu Bosne, ne ce moci boljim nacinom od spomenutoga Bana dobiti novac, koji isto gospodin Ban ima dati recenomu Marinu de Benvignuto, nego da receni novac upise, kako hoce i zadovoljavaju se u racun primitka Jurja Bocksa (Bochxa), carinarnika recenoga gospodina bana..."213

U spomenutom sluzbenom zapisniku dne 21. travnja Tvrtko se nazivlje cetiri puta banom Bosne. Zbog toga treba zakljuciti, kao sto je naprijed navedeno, da se Tvrtko I. koncem ljeta ili pocetkom proljeca proglasio kraljem BOSNE i okrunio novopripremljenom bosanskom krunom skovanom po uzoru na anzuvinsku krunu. Medjutim, brzo je shvatio da mu samozvano bosansko kraljevstvo ne pruza legitimitet jer je Bosna sastavni dio KRALJEVSTVA HRVATA, pa ga nitko nece priznati, jer je kraljevsku krunu mogao dodijeliti samo rimski Papa ili rimsko-njemacki car. Ali Papa ne bi priznao Tvrtkovo samoproglasenje za kralja Bosne zbog hrvatsko-ugarskog kralja Ljudevita, a ni njemacko-rimski car zbog svog sina Sigismunda (Zigmunda), odredenoga za prijestolonasljednika kralja Ljudevita koji nije imao sina nego dvije kceri (Mariju i Jadvigu), a Marija je bila Sigismundova zarucnica.214

Zato je Tvrtko morao nekako opravdati titulu kralja kako bi je mogao braniti pa da je i drugi priznaju, te je prionuo da postigne neke uspjehe u osvajanju raskih krajeva i da se proglasi kraljem Raske, odnosno nasljednikom raskih (servskih ili serbijanskih) kraljeva.

Kao sto se samozvani car Dusan proglasio kraljem "Grka i Serblja" tako se i Tvrtko za pocetak nazva "kraljem Srbljem, i Bosnom i Primorjem", a zapravo mu je krajnji cilj bio postati kraljem Hrvata. Tvrtko dalje izmislja rodbinske veze
koje bi mu to omogucavale i proglasava se srodnikom kuce Nemanjica.
Uistinu, Tvrtkova baba Jelisava bila je kci raskoga raskralja Stjepana Dragutina, ali je Dragutin bio ozenjen hrvatsko-ugarskom princezom, katolkinjom, zbog Cega je bio i protjeran iz Raske, pa je to pravo na rasku krunu i time bilo posve nejako. Tvrtko je, naime, bio rodak Urosu Nejakom po tankoj lozi u cetvrtom koljenu.

"Ali stvarno Tvrtko 1377. godine nije imao zakonito pravo na srpsku krunu. Tada je jos zivio Jovan Uros, sin Dusanova brata Sinise (1371), koji je do god. 1381. vladao Tesalijom i tada se zakaludjerio. Po srpskom nasljednom pravu Jovan Uros je imao nedvojbeno pravo na srpsku krunu i pred tim je Tvrtkovo pravo bilo bez temelja. Vise nego Tvrtko imali su pravo na srpsku krunu i braca Dejanovici, Dragisa (t 1378) i Konstantin (t 1395), sinovi Dusanove sestre Teodore (Eudoksije), koji su vladali u sjeveroistocnoj Makedoniji. Oni su bili u srodstvu sa zadnjim srpskim carem Urosom u drugom koljenu, a Tvrtko je bio tek cetvrto koljeno. Pred Tvrtkom je imao vise prava i Lazar Grebeljanovic.

Njegova zena Milica, kci kneza Vratka, praunuka najstarijeg sina Nemanjina Vukana, bila je za dva koljena dalje u rodu s Urosem IV Nejakim. Tvrtko je bio kralj tudje zemlje, Bosne, i naslov srpskog kralja prisvajao samo radi svojih ciljeva, a ne radi interesa srpskog naroda... On se brinuo samo za to da oja~a bosansku drzavu. Srbija je u to vrijeme bila carevina, a Tvrtko ne uzima naslov cara Srba (i Grka), nego samo kralja Raske. Za cara Dusana naslov kralja nosio je njegov sin Uros, a za ovoga se 'kraljem Srbljem i Grkom' naziva Vukasin, vladar makedonskoga dijela srpske drzave. Kruneci se i nazivajuci kraljem, a ne carem srpskim, Tvrtko je pokazao da njemu nije pred ocima opci interes srpske drzave niti da on misli 'ispravljati', okupljati i obnavljati srpsku drzavu. On je 1373. god. nakon poraza Nikole Altomanovica otkinuo komad od stare Rase, nazvan Podrinje, i ujedinio ga s Bosnom, ali to je ucinio samo da u onom kraju svoje drzave dode do naravruh granica u razmednim planinama izmedu pritoka rijeka Drine i Morave. Godine 1377. zaposjeo je Travunju, a 1385. god. Kotor, stare hrvatske zemlje. U cijelom svom zivotu Tvrtko nigdje nije pokazao ni najmanje nastojanje da 'ispravJja', jaca i ujedinjuje stare srpske zemlje u porijecju rijeka Rase i Ibra, a jos manje nove srpske zemlje niz tok rijeke Vardara kamo su veliki srpski vladari sirili svoju drzavu. Tvrtko je malo mario i za osvojeno Podrinje. Iz izvora nije poznato da je ikada poslije krunidbe onamo zalazio ili stanovao. Tvrtko je imao po svoj Bosni, u Zahumlju i Primorju, na desetke svojih dvoraca, ali nam nije poznato, da su on ili koji njegov nasljednik imao kakav dvor u starom raskom Podrinju. Kad se krunio srpskom raskom krunom, Tvrtko dakle nije imao pred o~ima srpsku drzavu ni srpski narod, nego samo Bosna i njezini interesi. Kruna staroga i poznatog kraljevstva raskoga sluzila mu je kao sredstvo da postigne medunarodno priznanje samostalnosti Bosne i da se domogne Mitrovdanskog prinosa, koji su Dubrovcani placali raskim kraljevima."215
Takvo misljenje zastupaju i srpski povjesnicari. Naime, vec je Corovic uocio da Kotromanici nisu marili za Rasku (Serviju), pa veli da ni u jednom od srpskih rodoslova nema spomena vladara iz kraljevske kuce Kotromanica.2l6

Tvrtko se proglasuje kraljem Hrvata


Godine 1385. Stjepan Tvrtko I. dobio je Kotor od svoje rodice kraljice Marije i njezine majke Jelisave na miran naCin.2l7 Daljnjih godina za dinastickih borba izmedu hrvatskih ustasa, bra~e Horvata i Palizne protiv kralja Sigismunda, Tvrtko je podupirao hrvatske ustase, i preko njih se sirio na uzi hrvatski prostor. Tako je najprije zauzeo zemlje koje mu je oduzeo kralj Ljudevit I. (t 1382), Tropolje (Duvno, Hlivno i Glamoc) ili Zapadne strane, zatim zadnji dio Zahumlja i Krajinu izmedu Neretve i Cetine. Kad je godine 1390. svoju drzavu prosirio na veci dio kraljevine Hrvatske i Dalmacije, naime od Cetine do Zrmanje, prozvao se je kraljem Hrvatske i Dalmacije. Kako citamo u jednoj povelji od 1. kolovoza 1390, izdanoj u Splitu, Tvrtko je tada nosio naslov: "Stjepan Tvrtko, Bozjom milosti kralj Raske, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja."218

"Prije nego je mogaa ucvrstiti nove tecevine u Hrvatskoj, kralj Tvrtko umra je sredinom veljace 1391. u 52. ili 53. godini zivota. U Dubrovnik je stigla vijest o njegovoj smrti dne 17. veljace 1391. Stanko Kromirjanin, dijak tepcije Batala, zabiljezio je, da je svoj rukapis napisao 'od roenija sina bozja 1393. lito, po umr'ti krala Tvr'tka."219

"Stjepan Tvrtko I. bijase poslije smrti kralja Petra (1097.) jedini vladar hrvatske krvi (Tvrtko bijase kroz cijeli zivot katolik), koji je u svojoj drzavi skupio _ velik dio Hrvata..."

'Granice Tvrtkove drzave ne dadu se lako odrediti'... Ali nesumnjivo je to, da je u njegovoj vlasti bilo glavno podruCje stare hrvatske drzave s uzom Dalmacijom sve od Zrmanje do Kotora, osim Zadra i Dubrovnika. Na sjeveru je bila granica Sava od Gradiske do usca Drine osim bijeljinskog trokuta. Na istoku bijase granica Drina i razvodje izmedu Uvca i Zapadne Marave. Na jugu je bila suha meda od Kotora preko Onogosta (Niksic - S.D.) i Bjelopolja na izvor Uvca. °
Tvrtkova drzava je obuhvatala oko 68.000 cetvornih kilometara. Od toga ot- pada izravno na (uze) hrvatske zemlje 25.000 cetvornih kilometara i to na juznu ~ rvatsku s dalmatinskim gradovima i otocima oko 10.000 cetvornih kilometara, na Bosnu oko 14.000 cetvornih kilometara (Zavrsje, Donji Kraji, Hum do Neretve). Kraljica Marija i Zigmund zadrzali su ipak veci dio Hrvatske, oko 51.000 tvornih kilometara (bez Srijema).220

Ustvari, cijela Tvrtkova drzava osim oko 8.000 Cetvornih kilometara, Sto se odnosilo na rasko Podrinje, bila je povijesna hrvatska zemlja, tako da je oko 60.000 Cetvornih kilometara Tvrtkove drzave i oko 55.000 cetvornih kilometara, koliko su drzali Marija i Zigmund, dijelilo tadasnju Hrvatsku u dva kraljevstva kao sto je bila i Bugarska podijeljena izmedu dva cara, a Srbija izmedu Urosa i Vukasina. U daba feudalne oligarhije i drugi su se narodi dijelili i na pedesetak drzava, kao primjerice Nijemci. Tvrtka je naslijedio njegov rodak, i tako redom do Stjepana Tomasevica. Pod tim vladarima Bosna se opet vraca u sastav hrvatsko-ugarskog kraljevstva premda i dalje nosi naslov Kraljevina Bosna.
-----------------------------------------------------------------

203 Lj. Thallozcy, GZM XVIII, 1906, str. 419.
204 M. Perojevic, Povijest Hrvatskih zemalja BiH I, str. 314.
205 D. Mandic, isto, str. 242.
206 Stojanovic, Povelje, 1/1, str. 76.
207 Historija naroda Jugoslavije I. Zagreb, 1953, str. 384, tabele 28. i 31.
208 Stojanovic Ljubo, isto V. Klaic, Povijest Hrvata II/I, str. 77. i 83, 199; 217; Povijest Hrvatakih zemalja BiH I, str. 676-684.
209 Cremosnik G., Bosanske i Humske povelje srednjeg vijeka, II, GZM, N.S. IV/V, 1950., st4. 105-195.
210 M. J. Dinic, O krunisanju Tvrtka I, za kralja, Glas srp. kr. akad, knjiga 147, II. razred, Beogra.d 1932, str. 137.
211 D. Mandic, isto, str. 243.
212 K. Jiracek, Die Handelsatrassen, Prag, 1916, str. 60; Dinic, isto, str. 140.
213 Dinic, isto, str. 140.
214 Isto, str. 136.
215 Klaic, Povijest Hrvata II/1, str. 136.
216 D. Mandic, isto, str. 245-246.
217 V. Corovic, O dinastiji Kotromanica srpski letopisi ne vode racuna; Resetarov Zbornik, Dubrovnik 1935, str. 55.
218 Ljubic, Listine IV, str. 221.
219 Isto, str. 283.
220 D.Mandic, isto, str. 247


Djodan ( o vlasti vojvode Hrvoja )

Hrvoje Vukcic Hrvatinic


Hrvoja su mnogi nazivali stvarnim kraljem Bosne. Na jednom viteskom natjecanju u slavu izbora Sigismunda za njemackog cara, medju inima, bili su najsjajniji Hrvati hercega Hrvoja. U slavu krunjenja Sigismunda za cara Njemacke "odrzan je u Budimu 22. svibnja kongres knezova, velikasa i vitezova iz citave Europe. Medju prisutnim odlicnicima nasli su se onda u Budimu bosanski kralj Stjepan Ostoja, austrijski vojvode Albreht V i Ernest, srpski despot Stjepan Lazarevic pa krbavski knez Karlo Kurjakovic, dva kneza blagajska (Babonica), zagrebacki biskup Eberhard, Ivan Morovic, a od bosanskih velmoza bili su dosli veliki vojvoda Sandalj Hranic, knez Pavao Radinovic i splitski herceg i veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukcic sa svojom zenom Jelenom. Hrvoja poljski ljetopisac zove 'kraljem bosanskim'. Zapazena je na osobiti nacin druzina Hrvojeva, njegovi vitezovi, 'visoki i krepki ljudi, a u borbi srcani i hrabri'.

U Sigismundovu ratu protiv Mlecana nije sudjelovao herceg Hrvoje bojeci se da mu Mlecani ne otmu Split i otoke. To su mu sa svoje strane zamjerili Trogirani, kojima je prijetila pogibao od Mlecana, pa ih je stoga Sigismund onako tjesio iz Bihaca.

Dvostruka je bila namjera hercega Hrvoja i ona ga je konacno upropastila. Njegovoj moci mnogi su zavidjeli pa je medju ugarskim i hrvatskim i bosanskim velikasima stekao velikih neprijatelja."255

Medjutim, herceg Hrvoje imao je zadovoljstinu da je savladao vecinu svojih neprijatelja, a posebno ugarsku vojsku. Nas je velikas jedno vrijeme bio vicekralj Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski i tako se u njegovoj vlasti nadjose sve hrvatske zemlje, jer ih je Vladislav Napuljski sve podvrgnuo vlasti hercega Hrvoja prije nego sto je kao okrunjeni kralj Hrvatske i Ugarske pobjegao u Napulj. Jajce je tada bilo zbiljski glavni grad hrvatskih zemalja ili zemalja KRALJEVSTVA HRVATSKOG. Hrvoju je ipak, unatoc sve
mu, uspjelo objediniti Bosnu u borbi za obranu njezine autonomije protiv ugarskih presizanja.

"U Bosni je bilo nastalo previranje. Sva se Basna sblizila protiv Ugarske. Stranke kralja Ostoje, Tvrtka II., Hrvoja i Sandalja nasle se na okupu i pridruzile Turcima. Sigismundov je polozaj bio skoro beznadan. Ivan Morovic molio je (1. kolovoza) nekog splitskog trgovca koji se zatekao negdje pod Zvecajem (soto Svezar) da pismeno javi Sigismundu i Dubrovcanima 'kako je citava Bosna jednodusna protiv Ugarske i da se Sandalj izmirio s Hrvojem i da je car turski (imperator) potvrdio im za kralja Ostoju, pa se je bojati da ce Ugarska izgubiti ne samo Bosnu, nego i Srbiju, to jest despota i Djurdja Brankovica'. Bosanski su se velikasi sastali na dogovor (ad universalem colloquium) i odlucili oteti Srebrenicu, koju je Sigismund bio dao despotu. Moglo se je vec sada predvidjeti kako ce ova vojska svrsiti."256

Ta udruga Bosnjaka stvorena je pod utjecajem i vodstvom hercega Hrvoja jer je on bio daleko jaci od ostalih pa i od nominalnoga kralja Ostoje. Dubrovcani su upravo Hrvoja smatrali kraljem a Ostoju samo njegovom figurom.
Vojne pripreme su zavrsene i borbe su otpocele u Usori, Solima i drugdje. Odsudna bitka bi odrzana oko 10. kolovoza u srednjoj Bosni, u zupi Lasvi, gdje je Hrvoje posjedovao vise sela i imanja. Kako pisu Ivan Turcanski i Dlugosz, izgledalo je u prvi mah da ce ugarska vojska izvojevati pobjedu, ali se Bosnjaci posluzise jednom varkom koja im je donijela pobjedu. Popeli su se na jedan brijeg i poceli vikati da Ugri bjeze. To smete Ugre tako da su listom poceli uzmicati i bitka svrsi njihovim porazom. Turci i Bosanci zarobise ogroman plijen i mnogo suzanja, medu kojima gotovo sve vojvode, kao Ivana Gorjanskog, Ivana Morovica, bana Pavla Cupora i druge. Zgodno je opazio Sisic da je ta bosanska varka naivno izmisljena isprika ugarskoga poraza, jer su vjerojatno Ugri iznenada s boka zaskoceni te u veliku strahu i pobijeni. Turski vojvoda Ishak odvede zarobljene vojvode sa sobom u ropstvo osim Pavla Cupora, koga Hrvoje zadrzi da se osveti za davno nanesenu uvredu. Hrvoje ga dade usiti u volovsku kozu i ziva baciti u rijeku govoreci: 'Ti si nekada u covjecjoj spodobi oponasao glas volujski, primi sada s glasom i volujsku spodobu'".257

Pobjedom nad Ugrima, u savezu s Turcima, herceg Hrvoje ponovno postade neogranicenim gospodarom Bosne, ne samo vice-kraljem hrvatske i hercegom splitskim, nego najmocnijim covjekom na hrvatskom povijesnom i etnickom prostoru. Bio je neograniceni gospodar onoga dijela Bosne koji vec nisu bili zaposjeli Turci. Medjutim, savez s Turcima bio je koban za daljnje dogadaje na hrvatskom povijesnom prostoru. Hrvojeva je borba protiv Sigismunda bila opravdana, ali je njegov savez s Turcima nosio zlo na duzi rok. Hrvoje i bosanska vlastela nisu smogli snage da organiziraju obranu Bosne od Turaka, pa su tako propali i njegovi uspjesi u borbi protiv ugarskoga nasilja. To razdoblje bosanske povijesti opisuje Thalloczy:

"Hrvoje kao slijepi Samson potresao je stupovima Bosne, propada kod toga i on i zemlja, a za posebno bosansku drzavu zapoceo je pocetak konca"258.
Turci su iskoristili svoj savez s Hrvojem i poharali Humsku zemlju i Trebinje,
Podrinje te zauzeli Vrhbosnu. Tu je 1416. postavljen kao sandzak-vojvoda Ishak da motri na kralja Bosne i bosansku vlastelu. Turcima se poklonise i primise vazalni odnos Sandalj Hranic i braca Pavlovici, priznavsi da drze zemlju i vlast "milostju i darom bozijimi velikoga cara sultana Mehometbega... zapisano i utvrdjeno s vojvodom Isakom".259

"Herceg Hrvoje vidjevsi kakvo je zlo navukao na svoju zemlu razboli se i povuce te umre 1416. u gradu Kotoru na Vrbanji."260
---------------------------------
255 Ljubic, Listine X, str. 196
256 Povijest Hrvatskih zemalja BiH, str. 437-438
257 Isto, str. 444
257 Isto
259 Isto
260 Sisic, Vojvoda Hrvoje, str.237

Ispiši
Ocijeni: 3.6
12524 pregleda

Ipak je Tvrtko bio Srbin.

Autor: srbijabor | Napisano 08.06.2010. | (52) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(150)

Onaj kto je pisal ovaj tekst fakat nema veze s vezom, i doista ga je tužno čitat. Prvo bi moral nučit zemljopis, pošto je sasvim očigledno da Mileševa nije na Kosovu. Drugo Podrinje nije pripalo Tvrtku no Lazaru Hrbeljanoviću, Bosanski ban je prisvojio Rašku pokrajinu Srpske Imperije. Lazar nikako nije imao više prava od Tvrtka na Raški prestol, Tvrtkova baba je bila kćerka Kralja, Lazareva žena Milica je bila pripadnik sporedne grane dinastije, čak nije ni bila direkan potomak kralja Stefana no kraljevog brata Vukana koji je bio upravnik Duklje, Lazar je znao za to i nije nijednom pokušao da posegne za nekom višom krunom. Jovan Uroš već je bio imperator južnog Srpskog carstva, svoju moć nije mogao proširit na sever pošto su se tamo obrazovali jaki oblasni gospodari koji su sklopili jeke vojno-političke saveze. Postoji zanimljiv podatak koji baca sjen na sva ova pisanija ovde. U jednom svom dokumentu Vuk Branković je zapisao „MOJ DOBRI CAR TVRTKO“, zašto možda nikada nećemo znati, no ako uzmemo da je se država Vukova nalazila u Vardarskoj dolini i Kosovu to daje jedan sasvim nov pogled. Pomena Kotromanića u Srpskim rodoslovima i spisima je posve jednostavna, za Nemanjiće a i druge vladare oni nisu bili nikakav faktor, samo upravitelji jedne poluneovisne provincije koju treba smiriti kada se nadje vremena. Dovoljan dokaz za to je kada je Imperator Stefan Dušan zbog jedne obične pogranične utvrde u Humu „popalio i podvio bosnu“. Razlog zbog koje se Bosanska i Srpska kruna odvojeno tretiraju jeste taj da je se na istoku na ruinama Imperije reazvila Despotovina koja je hteli priznat ili ne bila jače od Bosne, kad sam već kod toga moram napomenut da sve do J.Broza Tita Srbi nisu imali vladara koji nije bio Srbin, ovo kažem samo zbog toga što je poslednji Despot Srbije bio baš Bosanski Kralj Stefan Tomašević. Da je Raška nije bila samo sretstvo i nešto nevažno što je korišćeno samo za postizanje cilja pokazuje da je Tvrtko poveo logoteta iz Rasa, da je uvodio Raške običaje i ceremoniju. No nikako mi nije jasno zašto ni se Tvrtko okretal Hrvatskoj koja nije nikada bila neki jak politički činilac, čak nije ni postojala u to vreme, bila je deo Ugarskoga kraljevstva za razliku od Srbije koja je iza sebe imala veličanstvenu povjest, velike vladare i koja je do pre desetak godina bila najmoćnija sila na Balkanu. No to je sve nevažno vreme je da dodjemo sebi i Hrvati i Srbi treba da prestanu da se otimaju za Tvrtka i Kotromaniće.Treba da kažu da su oni bili i vaši i naši, a ne ovako da svu tu lijepu povjest pustaju Muslimanima da je svojataju, i da se predstavljaju kao njihovi nosioci, narod koji do 1973.g. nije ni postojao.

Autor: tufe | Napisano 19.06.2010. | (112) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(49)

Anketa

Ustavi