RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

JEZIK, LINGVISTIKA I POLITIKA - BOSANSKI JEZIKOSLOVNI KARAKAZAN

Napisano 02.12.2009. 10:09
Časopis «Jezik», god. 50., br.1, 1-40, Zagreb, veljača 2003.Prije no što prijeđemo na jezičnopolitičke prilike u suvremenoj Bosni i Hercegovini, dat ćemo kratak prijegled jezične povijesti toga područja. Do doseobe Slavena u više valova (6. i 7. stoljeće) Bosna je bila središnjim dijelom rimskoga Ilirika u kojemu su obitavala brojna ilirska (i ne samo ilirska) plemena i narodi govoreći svoje narodne jezike. No, od pismenosti na nekom od tih jezika nije ostalo praktički ništa, pa su jedini ostatci antičke pismenosti uglavnom latinski tekstovi klesani u kamenu. Početak političke individualizacije Bosne povjesničari stavljaju u 8. i 9. stoljeće, premda se radi o rudimentima zasebnosti jer je većina sadašnje Bosne i Hercegovine bila uključena u neki oblik hrvatske političke jedinice, a vazalna Vrhbosna (oko sadašnjega Sarajeva) ne bijaše ništa više nego jedna od mnogobrojnih ondašnjih Sklavinija. Rastom bosanske političke jedinice od 11. do 14. stoljeća, ta je politija apsorbirala okolne krajeve (Hum, Travunja, Završje, Soli, Donji Kraji,..) i etnički individualizirano pučanstvo, ponajvećma hrvatsko, vlaško i srpsko. Na jezičnom polju, osim vlaškoga stanovništa koje je ostatak paleobalkanskoga pučanstva govora često jezično romaniziranoga do neke mjere, u razdoblju ranoga srednjega vijeka (8.-10.) stoljeće pretpostavljeni pučki govor bijaše južnoslavenski prajezik. Također, područje bosanske politije (prvo banovine, a nakon toga i kraljevstva) nije se nikad poklapalo, često ni približno, s granicama sadašnje države, nego je pokrivalo od 20% do najviše 70% današnje BiH. Poglavito u 14. i 15. stoljeću teritoriji bosanskih i humskih feudalaca obuhvaćali su, kraće ili dulje vrijeme, i civilizacijski važna rubna područja sadašnjih Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Glavna se dijalekatska diferencijacija dogodila od 12. do 15. stoljeća, kada na tlu današnje BiH nalazimo dva narječja: štokavsko (dominantno) i čakavsko na krajnjem zapadu, u području koje je onda pripadalo ugarsko-hrvatskom kraljevstvu. Štokavsko je narječje pripadalo, po svojim fonološkim i drugim značajkama, zapadnoj štokavštini (koja je imala troakcenatski sistem dok je istočna štokavština bila dvoakcenatska)- jedini teritorij istočne štokavštine obuhvaćao je krajnji istočni rub Bosne oko rijeke Drine i dijelove povijesne pokrajine Travunje. Po odrazu refleksa jata i upitno-odnosne zamjenice (staroslavensko «čto», latinsko «quid»), može se ustanoviti da je na sjeveru prevladavao šćakavski dijalekt, a na jugu štokavski; ikavski u pogledu jata na zapadu i središtu, a ijekavski na istoku. Uslijed više čimbenika (komunikacijskih, civilizacijskih, vjerskih, demografskih) nije došlo do daljnjega raslojavanja štokavštine na dva još odijeljenija dijalekta. Na polju pismenosti, stanje jezika se može odčitati na više načina. Grafijski: prvotno je pismo bila glagoljica, dok je kasnije prevladala zapadna ili bosanska (ili hrvatska) ćirilica. Latinica je bila u porabi samo u političkim i trgovačkim spisima na latinskom jeziku koji je funkcionirao kao «lingua communis» onodobne Europe. Također, iako je pretežit broj tekstova pisan književnim crkvenoslavenskim jezikom, živ narodni izraz često ulazi u mnoge tekstove, a još su bolji pokazatelj jezične situacije mramorovi ili stećci, na kojima nalazimo odlomke pisane većinom narodnim jezikom.

Pismena i književna baština nastala na tlu stare bosanske države (do pada pod Turke 1463.) nije brojna. Kakav bi bio razvoj da nije bilo turskoga osvojenja, možemo samo nagađati, jer je osmanska vlast stvorila prijelom- civilizacijski (islamizacija i uvedba arapskoga pisma, uvlačenje cijeloga područja u tursko-islamski uljudbeni krug) i demografski (migracije vlaškoga, srpskoga, albanskoga i ostaloga stanovništva iz prije osvojenih zemalja istočnijih područja Balkana). Prije turske invazije, vlasti i stalnoga ratnoga stanja, glavne spomenika pisane baštine možemo podijeliti u tri skupine: trgovačke i političke povelje bosanskih i humskih velmoža i vladara, natpisi na mramorovima i vjerski spisi heterodoksne «Crkve bosanske». Ti su svi tekstovi dobro proučeni s jezikoslovnoga aspekta (glavni autoriteti su Vatroslav Jagić, Đuro Daničić, Vladimir Mošin, Herta Kuna, Vjekoslav Štefanić, Josip Hamm, Jaroslav Šidak, Irena Grickat-Radulović, Vladimir Vrana, Ćiro Truhelka, Gregor Čremošnik, Marko Vego i Šefik Bešlagić), no, njihova je «nacionalna atribucija» često varirala od autora do autora (tako, npr, najstarije reprezentativno izdanje, Stojanovićeve «Stare srpske povelje» locira praktički sve tekstove političke i trgovačke naravi u korpus srpske pismenost- za što nema nikakvoga opravdanja). No, nepristrana je raščlana mnogih stručnjaka došla do više-manje usuglašenih stavova: većina je tekstova bosanskih krstjana pisana na crkvenoslavenskom koji je blizak hrvatskoj redakciji (ili u cijelosti pripada hrvatskoj redakciji)- tu su najreprezentativniji tekstovi krstjana (Hvalov zbornik, Mletačka apokalipsa, Kopitarevo evanđelje); natpisi na stećcima su uglavnom štokavski ikavski na većem dijelu Bosne i Huma, a negdje i ijekavski (te, malim brojem, ekavski-pretežno na rubu prema Srbiji); povelje do kralja Tvrtka pripadaju uglavnom, u onome elementu u kojima je nazočan narodni govor, fundusu hrvatske pismenosti (ikavizam i druge morfonološke značajke); dio Tvrtkovih i nemali broj kasnijih povelja su dijelom srpske pismenosti jer je Tvrtko Kotromanić uzeo pisare iz zauzetih krajeva Srbije. Status bosanice (bosančice, bosanske ćirilice, hrvatske ćirilice, bosansko-hrvatske ćirilice, zapadne ćirilice, hrvatskog pisma, srpskih slova kod Divkovića- za različite nazivke vidi tekst na adresi ) je također više-manje jasan: potekavši iz Preslava u Bugarskoj, ćirilica je preko srednjovjekovne Srbije i Duklje/Zete došla u zapadne krajeve, poprimivši mnoge lokalne odlike koje ju svrstavaju u isti razred s hrvatskim tekstovima pisanim u srednjoj i južnoj Dalmaciji (Povaljska listina). Primjetno je, kao i u Hrvatskoj, miješanje glagoljice i ćirilice (kao na najstarijem spomeniku slavenske, tj. hrvatske pismenosti u BiH, Humačkoj ploči), kao i to da je velik broj krstjanskih tekstova prijepis s glagoljičnoga izvornika.
Zaključno, moglo bi se reći da je jezik većine (ali ne svih) tekstova u staroj bosanskoj državi dijelom hrvatske kulturne baštine, manji broj (prijeporni Miroslavov evanđelistar kao i dio povelja) srpskog, dok je autohtono bosanski jednostavno teško definirati- nema dovoljno razlikovnih značajki od hrvatskoga ili srpskoga koji bi tvorile autentičnu bošnjansku baštinu, odijeljenu od hrvatske i srpske. Istina-moglo bi se dogoditi da daljnja paleografska istraživanja utvrde da su tekstovi bosansko-humske škole ipak dovoljno homogeni da se razluče od ostalih spisa hrvatske srednjovjekovne književnosti-no, to je stvar budućnosti.

Na terenu je situacija tekla na sljedeći način: uslijed velikih migracija čakavština je nestala s područja današnje BiH, a štokavština se većim dijelom preobrazila, zbog tzv. novoštokavskih inovacija u 16. stoljeću i poteklih iz područja slijeva Neretve, u novoštokavski dijalekt koji se, u ikavskom i ijekavskom obliku proširio većim dijelom BiH. U tome razdoblju (15. do 18. st.) se i kristalizirala trostruka vjersko-narodnosna diferencijacija: pravoslavno se pučanstvo identificiralo s nacionalnim srpstvom (pisana i književna baština uglavnom na crkvenoslavenskome jeziku srpske redakcije, grafije srpske resavske škole; narodni govor uglavnom štokavsko ijekavski, uz pokoje ikavske i ekavske dijelove), katoličko s hrvatstvom (književna i pisana baština na hrvatskom narodnom jeziku (nazivanom slovinski, ilirski, hrvatski i bosanski), štokavskom ikavskom i šćakavskom ijekavskom/istočnobosanskom, grafije bosančice i latinice. Također, znatan korpus djela na latinskom jeziku), muslimansko s turskim bošnjaštvom (književna i pisana baština manjim dijelom na narodnom jeziku (različito nazivanom- bošnjački, hrvatski, bosanski)-tzv. aljamijado književnost na modificiranom arapskom pismu jezika štokavsko ikavskog i šćakavsko ijekavskog/istočnobosanskog, te bosančicom u manjem broju poslovnih i političkih dokumenata; većim dijelom književnost je na orijentalnim jezicima, najviše turskom i arapskom, manje na perzijskom). To je stanje potrajalo do Austro-ugarske okupacije 1878., iako se još sredinom 19. st. među Srbima počeo širiti jezičnokulturni utjecaj srpskoga reformatora Vuka Karadžića, a među Hrvatima Ilirskoga pokreta.

Austrijska je uprava (1878.-1918.) donijela modernizaciju: ustanovila su se dva pisma, hrvatska latinica (»gajica») i Karadžićeva srpska ćirilica, turski jezik je iščezao iz BiH, njemački ga je zamijenio kao jezik najviše državne uprave, no, konačni je rezultat bio ukorijenjivanje dvaju jezika: hrvatskoga (dijalekatske osnove štokavsko ijekavske zapadnijega tipa, pisanoga na latinici), te srpske (osnove isto štokavsko ijekavske, no istočnije; pisanoga ćirilicom. Srpski su pisci također bili vrlo otvoreni za srpski jezik ekavskoga izgovora iz Srbije.). Bosanski muslimani su pretežito prihvatili latinicu, a jezični izraz, ionako na razini narodnoga govora vrlo sličan hrvatskom, je u bošnjačko-muslimanskom preporodu na prijelazu iz 19. u 20, st. istovjetan hrvatskomu. Pokušalo se, najviše u prvome desetljeću okupacije, oktroirati «bosanski jezik» (mješavinu hrvatskog i srpskog) kao zemaljski jezik protektorata, na čemu je posebno radio guverner BiH Benjamin Kallay. No, ta je politika propala, pa je dozvoljeno da se jezik zove nacionalnim imenom.

Nakon sloma KuK monarhije, BiH je u obje Jugoslavije bila podvrgnuta jezičnoj srbizaciji koja se očitovala na više načina. (Kratak interval NDH, 1941-1945, s jezikoslovnoga motrišta ne zavrjeđuje spomena- osim teških posljedica koje je ostavio po hrvatski narod u BH, jer su hrvatske riječi i jezik u razdoblju poslije 1945. proganjani i potiskivani kao nešto «ustaško» i «fašističko».) U monarhističkoj Jugoslaviji Bosna i Hercegovina je sustavno naseljavana Srbijancima, forsirana je ćirilica i srpski ekavski jezik. U komunističkoj (1945.-1990.) je pak trend bio malo ublažen, no ne i promijenjen. Srpski je jezik ijekavskoga izgovora postao «državni» jezik BiH (kao «bosanska međuvarijanta») pod imenom srpsko-hrvatski, ćirilica je supostojala s latinicom ali je latinica počela odnositi pretegu zbog uključivanja cijele SFRJ u svjetsku civilizaciju, dok je ekavica i dalje osmotski prodirala kao «općejugoslavenski» jezik (od diplomacije do JNA). Hrvatski je književni i narodni izraz progonjen, a Hrvati su, ako su prosvjedovali zbog takve politike, znali zbog «ustaške jezičke propagande» završiti u zatvoru ili su bili proganjani i šikanirani na različite načine (npr. skupina hrvatskih pisaca koja je uključivala Koromana i Vuletića potpisala je 1971. Herceg-bosansku deklaraciju u kojoj prosvjeduju potiv zatiranja hrvatštine u jeziku, bila je minorizirana i ušutkivana u javnom životu). Dovoljna je ilustracija što su neki od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca (i koji su svojim radom daleko nadmašili praktički sve srpske «kolege», kako iz Srbije, tako iz Bosne i Hercegovine) nisu mogli dobiti sveučilišne katedre na bilo kojem svučilištu u BiH (a ni minorniji posao), nego su bili prisiljeni potražiti posao u ondašnjoj SR Hrvatskoj. To se odnosi na Dalibora Brozovića, Slavka Pavešića, Tomislava Ladana, Krunoslava Pranjića, Josipa Kekeza, Ivu Pranjkovića. Jezičnom politikom u Bosni i Hercegovini su «rukovodili» srpski mediokriteti kao Jovan Vuković, Miloš Okuka i «pridruženi» član, posrbljeni dijalektolog Asim Peco. «Srpsko-hrvatski» je prihvaćen, bez velikih otpora, od strane Bosanskih Muslimana (kasnijih Bošnjaka) kao državno-nacionalni jezik u BiH. Nepotrebno je reći- zbog srpskih riječi (koje su mogle biti etiketirane kao «četničke») nitko nije otišao u zatvor.

Raspadom komunizma i Jugoslavije situacija se radikalno promijenila. Srbi su se, i tijekom rata i poslije, okrenuli snažnijem posrbljivanju jezika, od pisma (ćirilica) do rječnika i sintakse (veća uporaba pravoslavnih crkvenoslavizama, jača integracija sa srpskim ekavskim). Hrvati su odbacili «srpsko-hrvatski» jaram i počeli pohrvaćivati desetljećima rashrvaćivani jezik u BiH-od rječnika do sintakse i pravopisa. Najneobičniji je položaj Bosanskih Muslimana, preimenovanih u Bošnjake. S afirmacijom imena nove nacije, krenulo se u jezično planiranje bošnjačkoga jezika (pravopis Senahida Halilovića, gramatika Jahića i ostalih). No, bošnjačka je elita odlučila, s jasnim političkim pretenzijama, jezik svoje nacije nazvati «bosanskim», a ne «bošnjačkim»- što bi bio logičan izbor, i usto povijesno potvrđen (vidi npr. tekst Matije Mažuranića na stranici o hrvatskim piscima i pjesnicima na ovoj Web stanici). Tijekom samoga «imenovanja» vođene su rasprave o jeziku Bošnjaka, i najutjecajniji hrvatski lingvisti, na čelu s Radoslavom Katičićem i Daliborom Brozovićem, jasno su se odredili prema tomu pitanju. Ukratko- priznaju pravo Bošnjaka na nacionalni standardni jezik, kao i pravo da ga ovi zovu kako hoće- ali su isto tako pokazali da su vrlo svjesni političkih nakana koje stoje iza imenovanja jezika po zemlji, a ne po naciji. Usput- znakovito je da nijedan srpski lingvist nije nazočio tomu, niti je odstupio od srpskih šovinističkih teza o Bošnjacima i njihovom pravu na vlastiti nacionalni jezik. Poveznica koja prikazuje ondašnje stanje se može naći na http://www.bhdani.com/arhiva/134/t344a.htm

U postdaytonskoj BiH (1995-*) se na području Federacije BiH provodi, s različitim uspjehom, pokušaj protektora da se stvori jedan «državni» jezik. To bi bio, po njihovim ignorantskim projektima, bivši «srpsko-hrvatski», u praksi preimenovan u «bosanski» (sami se bošnjačko-muslimanski mediji ne pridržavaju normativnih priručnika vlastitih lingvista nego uglavnom nastavljaju s jezičnim oblikom «srpsko-hrvatskog» iz doba komunističke Jugoslavije.) Na srpskoj polovici BiH, u Republici Srpskoj, ne provodi se takva unifikatorska politika- za sada. Ne sumnjamo da će ta povampirena kallayjevština propasti kao i njen izvorni oblik- no, da će, kao i original, ostaviti za sobom nasljeđe mučnine i međunacionalne zatrovanosti. Temu je jezične problematike u BiH, na engleskom jeziku, obradio i Vinko Grubišić u kanadskom slavističkom časopisu: http://www.utoronto.ca/tsq/03/vinko.shtml

Najbolji je primjer lavina negativih reakcija koja se obrušila na suhoparni članak akademika Brozovića objavljenoga u časopisu «Jezik». U tekstu naziva «Genetskolingvistički i sociolingvistički kriteriji u sistematizaciji južnoslavenskih idioma, s posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu» zadnja stranica i pol je posvećena jeziku u sadašnjem bosansko-hercegovačkom protektoratu. To je izazvalo val histeričnih reakcija u bošnjačkoj čaršijskoj javnosti. Taj dio teksta navodimo u cijelosti, kao i linkove na reakcije i Brozovićeve protuargumente i odgovore.

Časopis «Jezik», god. 50., br.1, 1-40, Zagreb, veljača 2003.

GENETSKOLINGVISTIČKI I SOCIOLINGVISTIČKI KRITERIJI U SISTEMATIZACIJI JUŽNOSLAVENSKIH IDIOMA, S POSEBNIM OSVRTOM NA BOSNU I HERCEGOVINU

***************************************************
Ne samo zbog toga od varijanata standardne novoštokavštine najizgrađeniji su hrvatski i srpski standardni jezik, a oni se i najviše razlikuju. O standardnome jeziku Crnogoraca teško je za sada govoriti, tu su u sukobu potpuno suprotne koncepcije i prakse. Što se pak tiče standardnoga jezika Bošnjaka, može se reći da on u ovome času ima mnogo određeniji pravni status nego fizionomiju.

Što se naime tiče bošnjačkoga standardnoga jezika, nekoliko je problema na dnevnome redu. Oni su različiti ne samo po predmetima koji se u njima obrađuju nego i po pojmovnim kategorijama kojima pripadaju, ne samo više-manje lingvističkim. Ti su predmeti koncepcija dijalektne osnovice bošnjačkoga standarda, odnos prema srpskomu i hrvatskom standardnom jeziku kao varijantama standardne novoštokavštine, kojoj je i bošnjački standardni jezik jedna od varijanata, pravni i funkcionalni status tih dvaju standardnih jezika u Bosni i Hercegovini, pravopis bošnjačkog standarda, naziv samoga bošnjačkog standardnog jezika. Pokušat ću bar u osnovnim crtama analizirati svaki od tih diskusijskih predmeta.
Iako sama dijalektologija nema izravne veze s problematikom dijalektne osnovice standardnoga jezika - tu odlučuju razni ne samo jezikoslovni momenti, ipak se i u ozbiljnoj publicistici prilično jednostrano i selektivno obrađuju podatci o narodnim govorima u Bosni i Hercegovini i o njihovu historijatu. Čini se kao da se izbjegava reći da bošnjački i hrvatski narodni govori predstavljaju jedan tip, a srpski drugi. Ako je uzrok tomu strah da se s hrvatske strane ne bi postavljali nekakvi “zahtjevi”, onda je takav strah neopravdan. Svaki narod, dakle i bošnjački, ima puno i neosporno pravo da svoj standardni jezik formira po svojoj volji i nikakvi “zahtjevi” tu nisu dopustivi, zasnivali se oni i na inače istinitim podatcima. Strah od nekakvih eventualnih hrvatskih “zahtjeva” zaista nije opravdan, a ni ozbiljan, pa ne treba ništa prešućivati, važna je samo znanstvena istina.

Što se tiče odnosa prema hrvatskomu i srpskom standardnom jeziku u izgrađivanju bošnjačkoga standardnog jezika, treba se odlučivati prema potrebama i tradicijama samih Bošnjaka, a ne tražiti nekakvu “ravnotežu” prema druga dva standarda niti forsirati treća rješenja, različita od obaju tih standardnih jezika. U tom je pogledu zanimljivo da postoji u javnosti razmjerno velika razlika između pisane jezične prakse većine filologa i kulturnih radnika s jedne strane, islamskih vjerskih i drugih publikacija s druge i većine novinstva i administracijske djelatnosti s treće strane. Mislim da u tom pogledu bošnjačka jezična praksa osjetno odskače od europskoga prosjeka.
U funkcioniranju standardnih jezika triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini ima zaista mnogo problema i treba priznati da su ti problemi, osobito operativni, stvarno teški. Očito je da je teško naći zadovoljavajuće modalitete, da bi ih teško bilo provesti u praksi i kada bi takvi modaliteti bili poznati, a valja priznati i da u drugim zemljama ne postoje odgovarajuća iskustva na koja bi se moglo ugledati. Tu je potrebno prije svega vrijeme, ozbiljnost i dobra volja, a špekuliranja, izigravanja i improvizacije ne mogu dovesti do pravih i zadovoljavajućih rješenja.

Bošnjački je pravopis za sada u praksi posve neodređena, samo “misaona” kategorija. U pisanoj praksi vlada posvemašnja razrožnost i potpuni nered, iako su već izašli neki gramatički, rječnički i pravopisni priručnici. U tom pogledu mogao bih, uz nužne sadržajne prilagodbe, samo ponoviti ono što sam već rekao o odnosu prema hrvatskomu i srpskom standardu.

I na koncu, naziv bošnjačkoga standardnog jezika. U ovom je dijelu svijeta uobičajeno da se standardni jezici zovu atributom po imenu naroda kojemu služe, pa se tako južnoslavenski standardni jezici zovu slovenski, hrvatski, srpski, makedonski, bugarski, možda i crnogorski. Sami pak Bošnjaci žele svoj jezik zvati bosanskim. U načelu, na to imaju pravo i drugi ih u tome ne smiju sprječavati, ali s druge strane, drugi narodi ne moraju u svojoj vlastitoj jezičnoj praksi prihvatiti taj naziv. Toliko u načelu. No postoji i druga strana medalje. Nazivajući bošnjački jezik bosanskim, nesumnjivo se sugerira da je bošnjački jezik u samoj državi “ravnopravniji” od druga dva zakonski i ustavno ravnopravna jezika. Je li korisno i pametno zanemariti tu činjenicu ?

***************************************************************


Na ovaj je dio teksta osuta prava topnička paljba iz svih bošnjačko-muslimanskih listova, u čemu je prednjačio «državotvorni» Avaz kao glasnogovornik bošnjačko-muslimanskih lingvista i folklorista. Zatim su uslijedili Brozovićevi odgovori, pa protuodgovori, pa.... Primjeri su dani na sljedećim poveznicama:

«Avaz» napada
http://www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/texts_display.php?id=12

Brozovićeva obrana
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20030313/bih03.asp

Mučne raspre koje su prethodile tomu, a dobro ilustriraju zatrovano jezično-političko stanje u Bosni i Hercegovini, dane su na sljedećim linkovima:

Interview s hrvatskim sveučilišnim profesorom u Mostaru Šimunom Musom
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20021125/bih01.asp





Objavi na Facebooku

Nema komentara

Anketa

IZBORI