• DRUGI SVJETSKI RAT: Srce tame (1941 - 1945) (162217)
• Povratničke tegobe Hrvata (161101)
• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite... (93333)
• OSMANSKA VLAST Tamni vilajet i beskrajni rat 1463 - 1878 (88633)

• Bošnjaci, tko ste, što ste... Da prostite...
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Mesiću okani se Brčkog, šalji vojsku na Derventu!
• Srušena nelegalna džamija u naselju Sturba kod Livna!

• Zajednička druženja nositelja ratnih vojnih odličja HVO-a pokazuju jedinstvo i snagu hrvatskog čovjeka
• Na pomolu koalicija SDP-SBIH
• To je naša zemlja, tu žive Hrvati
• Hrvatski zatočenici doživjeli su ono što ljudski um ne može pojmiti
• Proširuje se odgovornost za zločine nad Hrvatima Bugojna

Statistika

• Ukupno registriranih korisnika: 9570
• Ukupno članaka: 23656
• Ukupno komentara: 2087
• Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
• Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Kultura » Hrvatski pisci i pjesnici iz BiH » Alija Nametak

Alija Nametak

Veliki dio bogatstva hrvatske proze "modernog objektivizma" cine novele Alije Nametka (1906 Mostar-1987 Sarajevo). S njime je u hrvatsku knjizevnost usao jos jednom patrijarhalni zivot muslimanske sredine. Rodjen u Mostaru, opjevao je taj zivot emocionalnom privrzenoscu i s puno stvaralackog zanosa. Novele sto ih je skupio u knjigama Bajram zrtava (1931), Dobri Bosnjani (1937), Za obraz (1942), Dan i Sunce (1944), iako mjestimice anegdotalne, katkad i s naglasenim folklornim elementima, zaokruzile su zivotne i psiholoske teme jednog jos prilicno zatvorenog i nepoznatog svijeta, u koji tesko ulaze oni koji mu ne pripadaju. To je svijet dubokih potresa ispod mirne povrsine, svijet nagona, ceznji, sevdaha i erotogenih strasti, a u tom svijetu Nametak posebnu pozornost poklanja zeni. Zanimljivo je: zena u Nametkovoj novelistici, suprotno zapadnjackim predodzbama, nije samo objekt tudjih zelja, koji mora zatomiti vlastitu volju i osjecanja, ona je i subjekt, koji ne samo sto otkriva osjecaje nego i provodi svoju volju. Motivi propadanja muslimanske plemicke obitelji i obiteljske tradicije, kojih ima u njegovim novelama, navele su Josipa Horvata da nazove Nametka bosansko-hercegovackim Gjalskim. Progonjen pod komunistickom vlascu zbog hrvatstva, kojega se ni u visegodisnjoj tamnici nije htio odreci, tek poslije dvadesetgodisnje izopcenosti iznio je knjigu novela Trava zaboravka (1966), koja je potvrdila umjetnicke vrijednosti njegova pisanja.



Alija Nametak: Trava zaboravka: Izabrane novele, Sarajevo 1998



“Nametak je pjesnik idiličnog života naših bosansko-hercegovačkih muslimana koje nikakve teškoće nisu uspjele trajnije izbaciti iz njihove životne kolotečine”. Takova vrst ljudi “...kao da simbolizira ono duboko, nezamjenjivo osjećanje mira i zadovoljstva koje ponekad osjećaju siromasi, onaj njihov ponos i dostojanstvo koje se nikakvim bogatstvom ne može platiti. Bez velikih uspjeha, bez slave i snage, bez moći i bogatstva, Nametkovi mali ljudi nalaze u životu i smisao i zadovoljstvo i radost zahvaljujući svome unutarnjem miru i spokojstvu, divnoj uravnoteženosti u sebi: zahvaljujući upravo onome čega Andrićevi ljudi nemaju. Pa ako je tiha, dostojanstvena smrt Ibriševa — koji je, malen i neprimjetan u životu, postao velik po svom uvjerenju da je časno i čestito proživio svoj ljudski vijek — karakteristična za Nametkova shvaćanja života, za Andrićeve poglede karakteristična je smrt Mustafe Madžara: slavni junak, pred kojim su svi strepili, rastrojen užasnim, bolesnim snima koji su ga mučili, najzad pogiba bijedno i sasvim nedostojno: neki Ciganin pogodio ga je komadom zahrđaloga gvožđa u sljepoočnicu. U ovim oprečnim detaljima sadržana je bitna razlika između dva suprotna doživljaja iste sredine. U njima je ujedno i srž i zalog Nametkove stvaralačke izvornosti” [istakao F. K.].

Mislimo da je ovaj Jelčićev prikaz Nametka književnika-pripovjedača, iako smo izostavili analize pojedinih novela, dosad najbolje pogodio bit Nametkove umjetnosti. O Nametku je iza Jelčića još pisao Muhsin Rizvić u svom djelu Književni život Bosne i Hercegovine između dva rata, ali rastepeno i posvećujući više pažnje polemikama i napadajima na i oko Nametka, nego njegovu književnom djelu. Rizvić, unutar njegova tipičnog ljetopisnog nizanja, ne ponire dublje, niti književno-kritički analizira Nametka, nego još uvijek dobrano povlači nekadašnje kritike socrealizma i “ovnova” radi Nametkova obrađivanja nekih po njima neprogramiranih tema. I uopće, nakon ponovnog čitanja Nametkovih novela i nakon što se revidira što su o Nametku napisali više od 30 kritičara i prikazivača njegova djela (20 ođ kojih je ovdje citirano), možemo stvoriti prilično jasnu sliku o Nametku kao jednom od najboljih književnika-pripovjedača, majstora novele u razvoju “pripovjedačke Bosne”, izgrađenog, zrelog i samosvojnog umjetnika, iako mu međuratno djelo nije moglo biti dopunjeno s posljeratnim temama i iskustvima radi tamnovanja i progona. On je u pogledu književno-umjetničke vrsnoće ostavio daleko iza sebe bosanske srpske pripovjedače Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Borivoja Jeftića, Hamza Humu, itd. On se također u mnogočemu razlikuje od starijih pripovjedača Hrvata-Muslimana Edhema Mulabđića, Osmana Nuri Hadžića, Šemsudina Sarajlića, itd. radi podpunog odstranjenja sentimentalnih, prosvjetnih, istočnjačko-romantičnih i etnografskih natruha, te radi osuvremenjenijeg umjetničko-kreativnog i psihologijskog pristupa. On se nalazi prema tome u društvu najpoznatijih i najsnažnijih hrvatskih književnika s istom tematikom b-h muslimana: podrijetlom Hrvata, jugoslaveniziranog nobelovca Ive Andrića; bosanskog pravoslavca, hrvatskog književnika Novaka Simića i krležijanski socijalno angažiranog Hrvomuslimana Hasana Kikića. Već je Husnija Čengić upozorio na ovu hrvatsku književnu četvorku kao najbolje što je proizvela “pripovjedačka Bosna”. Mežnarić i Ismet Žunić ostavljaju Nametka samo u društvu Ive Andrića i Novaka Simića, dok ovima Dubravko Jelčić dodaje još bosanskog židovskog pripovjedača Isaka Samokovliju.
Kontrast i razlike između Nametkove islamske Herceg-Bosne “zdravih, kršnih ljudi, odgojenih u duhu duboko etičkih načela Islama, ljudi besprimjerno poštenih, nepokolebivih u poštivanju starijega, privrženosti svome domu i bezgraničnoj ljubavi prema potomstvu” i Andrićeve Bosne “mržnje i straha” s prikazima Đerzeleza i Mustafe Madžara kao niskih, rastrojenih, okrutnih i nedostojnih ljudi, najbolje su istakli Jelčič i Mežnarić, ali su to uvidjeli i nekoliko drugih. Nametkova muslimanska tematika je njegova sadašnjost i naša bliska prošlost, dok je ona Andrićeva refleks puno, puno dalje i često put tendenciozno, protumuslimanski iskrivljavane prošlosti i povijesti.

Ferid Karihman: Hrvatsko-bošnjačke teme, HSN Zagreb, 1996


SAN ČOVJEKA BOŽJEGA

Dervišaga Osmanović sanjao raj
sa svim njegovim duljinama i širinama,
sa svim njegovim raskošima:
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj.

Tako je Dervišaga uvijek mislio o raju i razgovarao se s bogom, a radio sve da mu se ne zamjeri, da jednom, kad strese sa sebe prah zemaljski, steče taj raj. I mlad se oženio, jer se bojao da ga strast ne povede neprirodnim putem.
Rujansko popodne ležalo u granama kao razgolićena djevojka na dušeku kad u mislima miluje muškarca. Sjedio on u svom vinogradu iznad Radobolje u Ilićima. Pjenila se Radobolja i vrtjelo mlinsko kamenje da se klopot čuo po svim humcima, zasađenim lozom i smokvama. Sjedio on pod smokvom tenicom kojoj su plodovi izbricali bili i med im kapao kroz rascvale cvjetove. Sunce tri koplja nad Žovnicom i žari sive krovove Grada. Zrak se ušutio zasićen nekom vreloćom, pa niti romori niti govori. Sve kao zamrlo. Samo dolje na Radobolji kmetica Anđa Smiljanića pere rublje i mlati pratljačom i pjeva, a košulja joj se raspučila pa se dojke tresu i taru kao kad se oblaci pred kišu pobiju. Gleda djevčevih dvadeset godina odozgo. Oči kao da će iskočiti, a plameni ližu uz obraze. I kao da su mu sad krila na plećima nikla, pa da ih treba samo rasklopiti i poletjeti, skočio na noge i potrčao niz vinograd, a onda se kao u zemlju zaboden kolac zaustavio:
“Dervišu, žalosna ti majka nikad ne bila! A džehenem? Zar za jedan tren, za jednu kap, osamdeset godina u vatri? A svaki je dan tamo kao ovdje godina. Vraćam ti se, o Gospode, vraćam i oprosti mi” - pokajao se on i vratio pod tenicu.

A Anđa dolje mlatila pratljačom i pjevala:

Evo dana, evo milovanja,
eto noći za ašikovanja.
I dojke joj se tresle i bradavicama rumenim kao višnje probole košulju na dva mjesta. A dojke su njene bile pune i bijele.
Dervišaga drhtao, a od nekakva bijesa koji ga je raspinjao suze mu potekle i zaustavile se na brčićima. Skočio je na noge i riknuo:
- Arifeee!
- Evo me, šta je? — odazvao se od mlina glas, zaletio se u svaku uvalu i stostruko se rasplinuo.
- Odmah da si amo došao!
Odozdo iza mlina penjao se uz vinograd momčuljak.
- Šta je, što si me zvao?
- Sedlaj đogata!
- A kamo ćeš?
- Ja neću nikamo. Nego, ti ćeš đogu pojahati pa hajde u grad, vrcem u hodže Bubića. Zakucaj halkom ma vratima, pa kad izađe Omer-efendija, pozdravi ga i reci mu da sam te ja poslao da mi zaprosiš njegovu kćer.
- Da ti zaprosim...
- Šuti! Tvoje je da slušaš. On će ti je dati jer smo sojevići. Ti s njom odmah u fijaker, pa ovamo. A kad budeš na Musali, svrati se po kadiju, nek i on dođe da nas vjenča.
- Zaboga, brate, šta govoriš?
- Šuti, velim ti, edepsuze. Tko je vidio odgovarati starijem bratu? Hajde, trkom! Jer, vjere mi u kojoj sam, ako ne dođeš do jacije s njom, tebi ćemo je vjenčati. Hajde!
Arif odjahao, a domalo iza toga, dok je sunce krvarilo vrhove Veleži, cestom se digao pramen prašine, tanak kao dim iz lule, i zamaknuo za Kljajinu mehanu.
Dervišaga čekao pod tenicom. Sunce već zašlo. Anđina pjesma davno već zamukla. Samo je Radobolja klokinjala verući se kroz kamenje, i u njegovoj je glavi šumilo.
“A kakva je ta Bubićeva Naza?” mislio on. “Zašto je baš nju zaprosio? Eto, otac joj je hodža, učen, pametan i razborit čovjek, pa je valjda takva i ona. A lijepa? Svakako. I šta je ljepota? Je li to tijelo, samo tijelo? Mlad čovjek samo na to misli. A šta godine učine od ljepote? Pa ipak, mora biti lijepa. Dva su joj brata kao dvije zlatne jabuke, a i ona joj mlađa sestra, što se još nije sakrila pa izađe i na sokak, lijepa je kao upis, Pa i ona je. I mlada je. Istom da je valjda u petnaestu zagazila. A momci polomiše njezina vrata ne bi li je vidjeli. I pjesme kolaju po gradu o njoj.”
Tek kad je crveni nestalo na nebu, on sišao do Radobolje, umio se i unišao u kulu. Sve je bilo na nogama, sve nekud trčkaralo zbunjeno i mukom kao da je mrtvac u kući. A kad se očula zvrka kola fijakerskih, njemu srce zatuklo, snažno, ubrzano. “Da li je vodi?” pomislio, a onda se nasmjehnuo: “Pa da je ne vodi, vraćao bi se sam na konju.”
Izišao je s majkom na avliju, a putem išli Arif i Naza, za njima kadija. Tek kad se vidjelo da se Arif sam ne vraća, skleptale se neke djevojke iz susjedstva, zgledale se i zapjevale:
Dobro došli, gospodo svatovi...

Dervišaga stajao na avlijskim vratima. Otvorio je jedno krilo, prislonio se uz vratnice, podigao desnu ruku i dohvatio njome drugo krilo. Ispod ruke prošla Naza - znak da će pod njegovom rukom uvijek biti. Spustio ruku i pozdravio se s kadijom.
- To u tebe bi da nitko ne zna. Da bog da bilo sretno!
- Amin.
Unišli u kulu. S mlade skinuli feredžu i uveli je u čardak. Ona oborila glavu, prišla kadiji, poljubila ga u ruku, a onda se izmicala natraške do u međuvrata, skrštenih ruku. Kadija izvadio neke papire i zašiljio trskov kalem.
- Eh, Nazo, je li sila ili mila volja?
Nije znala šta da rekne. Zar mila volja? Zar ona uopće ima svoju volju? Je li šta ona ikad uradila po svojoj volji? Zar se mogla nadati da bi ipak možda nekad mogla izabrati nekog muškarca i zavoljeti ga? Pa da, svejedno je. Danas ili poslije. Jednom mora biti. Ovaj ili koji drugi.
- Mila volja - prošaptala ona.
- Sad ću te pitati, a ti pazi dobro. Pristaješ li da uzmeš za svoga halala i zakonitog domaćina ovog ovdje Dervišagu?
- Pristajem.
- Pristaješ li?
- Pristajem - glas je padao da se jedva čuo.
- Pristaješ li?
- Pristajem.
- A ti, Dervišaga, uzimaš li Nazu za ženu?
— Uzimam.
Još je dvaput ponavljao pitanje i dvaput je odgovor jasan i čvrst pokazao odlučnost mladoženjinu.
- Pa u koliko ćeš, Nazo, da te vjenčamo za Dervišagu?
- Kako to, efendijo, u koliko?
- Pa znaš, običaj je da djevojka rekne, kad se vjenčava, u koliko novaca želi da bude vjenčana. Jer, ako bi došlo, ne daj bože, do rastave braka, treba muž da taj novac dadne ženi, osim njene i djetinje opskrbe, ako se rastavi od njega zbabna.
Rumen stida nju oblio kad je čula riječ o tome. Još nije bila ni ložnica, a već se spominje dijete. A šta je to novac? Čemu novac? Je li on samo za to da se za nj nakit kupuje, kad sve ostalo donose kmetovi?
- Ja ne znam ništa, efendija. Ne daj bože da do toga dođe! Prije mi bog dao smrt.
- Pa radi običaja reci nekoliko, a ja se uzdam u boga da do rastave neće nikad ni doći.
Derviš rastao i činilo mu se kao da mu nešto prsa puni, kao da će sada prsnuti. “Kako je ona pametna i kako pametno zbori! Pa kako je lijepa!” - dobacivao joj on kradomice poglede.
“Čemu bi mi novac?” - pitala se ona. “Nikad ga u životu nisam imala. Čemu bi mi služio? Kako su mi se prsa počela širiti, nisam izašla na ulicu. Ništa nikad nisam kupila. Sve je otac donosio. Sad će o n donositi. On. Domaćin kućni. Dervišaga. Ali ipak, mora se nešto reći. Običaj je. Pa neka bude. Sve se ovo zbilo kao u kakvoj priči iz hiljadu i jedne noći..”
- Hiljadu i jedan groš - dobacila ona i malo se nasmjehnula.
Kadija zabilježio, a onda im pročitao sve što je zapisao i pozvao ih da se potpišu. Dervišaga pritisnuo na luču namrčeni muhur na papir. Naza prstom nacrnila. Svjedoci su potpisali i kadija kleknuo na koljena, ruke digao prema prsima i učio poglavlje iz Kurana: Imetak i djeca nakit su ovozemnog života. Vjenčanje bilo gotovo, mladu odveli u odaju, a muškadija ostala u čardaku, razgovarajući i pijući kahvu. A kad je nastala jacija, ustali svi, klanjali, pa onda mladoženju sveli u đerdek Nazi.

I njih dvoje živjelo mirno. Život njihov bio kao duga koja se pružila s brda na brdo i vezala rođenje i smrt. Nikad joj nije davao znaka da je voli. Bavio se svojim dnevnim poslom, svojim dućanićem - da mu se mjesto zna u čaršiji -mlinovima i vinogradima u Ilićima, a njoj prepustio kuću i, poslije, djecu. “Oči ne gledaj, a djecu mi gledaj !“ govorio on. “Volim da ih nemam nego da ih svakakve imam.” Nikad joj nije dopuštao da ga poljubi gdje drugdje nego u ruku, a ni on se ne blaznio oko nje. Volio ju je. Silno. Od prvog viđenja. I sve bogatstvo ovoga svijeta nije mu vrijedilo koliko jedan dan života s njom. I ne bi mu bilo teško cio život robovati za jednu noć života s njom.
Pa ni svoje rođeno dijete nikad on nije pogledao dok nije moglo samo dopuzati do njega i sjesti mu na krilo. A djeca se nizala jedno za drugim, i svake druge godine po jedno se našlo. Nju pomalo bivalo i stid rađati pri odrasloj djeci, jer su i najstariji sin i kći bili zreli za brak, ali se ona nije pitala. Rodilo se već osam sinova i tri kćeri, a oni još uvijek mladi.
A djeca rastu i htjela bi pomalo ispod roditeljskog krova. Hatidži prošlo petnaest godina. Zna ona da joj se i mati u tim godinama udala, ako nije čak i Murata rodila. Već se momci zagledaju u nju. Nije one staro vrijeme kad se djevojka udavala za onog koga joj otac dosudi. Probirala svaka po srcu. Pa nestalo i mušebaka i prozora, a i feredže se prorijedile.
Dervišaga se srdi. Tko je to vidio da djevojke govore s momkom? Pa ako je tko prema njoj zaprosi, dat će mu je. Kad je roditelj stao na put sreći svoga djeteta? A neće je ni on svakom dati. Ta otac je. Pa gdje bi rođeno dijete u propast bacao. Šta smeta njemu što Nazu nije vidio prije nego što se s njom vjenčao? Pa nikad ih ni dlaka na glavi nije zaboljela.
I da se tko vrza oko Hatidže nego nekakav Krčenda. Nekakav mladunac što nosi hlače. Proklet bio i tko ih je izmislio. Ne može se u njima ni klanjati.
Pa kad bi pošao kojem susjedu na sijelo, zaključavao kćer u odaju gdje su na prozorima bili demiri kao ruke debeli. “Volim da je mrtva nego da ode za onog hojratina.”
Jedne večeri dok je snijeg praminjao, kad se on vraćao sa sijela od susjeda, nekakav se žar u njemu rasplamtio. Onakav kao one večeri kad se oženio.
Mlada srca unišao ženi u sobu. Dušeci bili prostrti po podu. U peći praskala grabovina.
Raspasivao se i slagao odijelo na sećiji više glave. Legao u dušek i dohvatio suhe smokve i grožđice. A Naza dolje udno sobe, okrenuta licem Ćabi a mislima bogu, klanjala i molila Alaha.
Sklanjala je i počela se raspremati.
- Rašta si prostrla dva dušeka, stara?
- Pa hoću li i ja spavati?
- A zar ne bi, bona ne bila, smjela sa mnom?
- Idi, đavle! Zar nikad se smiriti?
- Hajde, ne budali! Smotaj svoj dušek i jorgan, pa lezi kraj mene. Toplije će nam biti.
I ona je pokorno prišla njemu.
Musliman mora da se okupa poslije zajedničke postelje sa ženom. Sav da se okupa. I usta kojima je ljubio treba da ispere. I nos kojim je kožu žensku mirisao treba da ispere. I ona mora, sva. I naušnice izvaditi, da ni one rupice ne bi ostale suhe. Sve treba očistiti “da ne bi na tijelu ostalo ni toliko suha koliko može rt od igle pritisnuti.” Tako veli Ilmihal. A džunup, neokupan poslije najraskošnije raskoši, donosi nesreću sebi i onima s kojima dolazi u dodir.
Ujutro se Dervišaga okupao i onda otišao u dućan. Hladno je bilo, a on raspalio u mangalu ugljena, iznio ga pred dućan da ga vjetar raspiri i zažeže, pa ga onda unio. Sjeo Derviš aga na sećiju, metnuo preda se mangalu, plavi jezičci zalizuju mu ruke Noge je nadnio nad žeravu. Pregrnuo se ćurkom, postavljenim lisičinom, i zagrijava se, a očni kapci, kao olovom nabijeni, padaju sami od sebe i sklapaju se. Neki zeleni i modri kolutovi prelijeću ispred očiju, i on osjeća da se ne kamo diže, diže, daleko, ni sam ne poima kamo.
I vidi: pomaljaju se neke sunčane livade i hladovite bašče, i potok neki. Cuje neku nadnaravnu glazbu, pjevanje neko. Osjeća da to nikad ne bi ostavio. To je raj. A onaj potok, to je Kevser, i onaj koji ga se jednom napije, nikad više ne ožedni, no mari za zemljom.
I on prilazi vodi i pije je, pije, i čini mu se da nikad ne bi odmaknuo usta od nje. Ali eno na stablima mu se osmjehuju hurme i smokve, i on prilazi, jede ih i osjeća neku slast koja hoće gotovo da ga zaguši, i čini mu se da se nikad ne bi od tog jela odmaknuo, ali, eno, u onom hladu leži hurija i čeka njega, božjeg ugodnika. I on joj prilazi, a to je njegova Naza, onakva mirišljiva i prozirna kao prve noći. Glas iz dubine. On čuje, ali ne vidi iko govori:
- Dervišu! Zadovoljan sam tobom. Narodio si porodicu. Ljude si rodio. Eto, vidio si kakav je raj. Ne treba ti mnogo pa da budeš stanovnik njegov. Slobodu daj onima kojima si je uzeo, i u duši ćeš osjetiti oslobođenje. Osjetit ćeš raj!
On strepi i pliva svemirom. I pada. Čini mu se: rastapa se. Prelijeću ispred očiju zeleni i modri kolutovi. Nestaje raj skih baja. Nestaje glazbe rajske. Zamire ona, ali neki bliski glasovi, njemu poznati, čuju se oko njega. Piska i plač. Rasklapa oči i vidi djecu. Jedanaestero ih.
- Djeco moja!
- Hvala bogu, babo, kad si nam živ.
I pričaju mu kako su ga našli gdje sav pomodrio spava i hropi u dućanu, pa ga unijeli na ćilimu u sobu. I liječnik dolazio i rekao kako se mogao lako plinom zagušiti da se nije na vrijeme došlo u dućan.
- Djeco moja, djeco moja. što me ne ostaviste da umrem? Hodite da vas izgrlim i izljubim. Hodi i ti, stara. I ti mene poljubi, evo, pred svom djecom, gdje god hoćeš. I u obraze, i u usta i svakud.
A kad se djeca razišla videći da im je otac dobro, zovnuo on Nazu.
- Šta je? - pitala ona s drhtajem u glasu.
- Čuješ, eto - govorio joj on tiho, prekrstivši noge i savijajući cigaretu - ako ona baš hoće za onog Krčendu, pa neka ide, sretno joj bilo.
— Tako, bog ti dao i iz neba i iz zemlje - sjala ona od radosti i otrčala kćeri, a ostavila njega da sanja o raju, kako je golem,

ogroman sa svim svojim duljinama i širinama,
sa svim svojim raskošima,
đakonijama, vrtovima i hurijama.
Ogroman je raj.

Alija Nametak: Izabrana djela, PSHK, 1968

http://www.xs4all.nl/~eteia/kitabhana/Nametak_Alija/index.html