RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Mak Dizdar

Napisano 01.12.2009. 14:56
Dizdar, Mak (Mehmedalija), pjesnik (1917 Stolac - 1971 Sarajevo). Osnovnu skolu zavrsio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stjece gimnazijsku maturu te prvom zbirkom (Vidovpoljska noc) ulazi u javni zivot. Njegov je stariji brat Hamid, pripadnik knjizevnoga narastaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova Knjiga drugova (1929) tada urednik sarajevskih novina i casopisa Gajret, za koje i D. pocinje pisati. Nakon rata, dijelom provedenoga u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista Oslobodjenje i poduzeca Narodna prosvjeta, a onda se profesionalno posvecuje knjizevnosti te ureduje casopis Zivot ( 1964-71 ).

Cjelina Dizdareva pjesnistva, pa i njegov razvojni luk, obicno se razmatra iz perspektive zakljucne, krunske zbirke Kameni spavac (1966). Premda je od njegova prvoga pravoga pjesnickoga nastupa, sredinom 1950-ih, do pojave te zbirke rijec o razmjerno kratkomu razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnoga prociscenja Dizdarevih preokupacija trajao je ocito mnogo dulje. Kritika je doduse gotovo sve do Kamenoga spavaca dvojila znaci li nastojanje da zgusnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek povrsinsku igru ili korjenite promjene. Pjesnicka matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionistickoga ideograma D. javio bila je ne samo prevladana nego i socrealistickim pojednostavljenjima posve obezlicena. U jednome je kritickom tekstu (1959) i sam branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "sluzbu covjeka", naglasavajuci pritom kriterij "umjetnicke istine", a kada je 1956. na pjesnickoj smotri, gotovo usputno, procitao pjesmu Gorcin, u njoj je trazio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja. Pjesma se bavila kanonskom temom socijalistickoga realizma - vojnikom, ali na nekonvencionalan nacin i u nepretencioznoj, stilskoj i oblikotvornoj jednostavnosti. U komentaru uz njezinu skoru antologizaciju pjesnik objasnjava kako se osjeca ,>opkoljen zapisima sa margina starih knjiga ciji redovi vriste upitnicima apokalipse", pa u "spavacu ispod kamena" prepoznaje sebe, no jos nije siguran ,>da je na putu skidanja plasta s njegove tajne". Gorcin je tek anticipacija konacne autorske sinteze sto pociva na krstjanskoj tradiciji, njezinu jezicnome i misaonome sklopu kao kljucnome medu bosanskim kulturnim slojevi- ma. Tragajuci za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo vise od legende, D. je u povijesni raspon hrvatskoga knjizevnoga izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Drzeci se njezinim legitimnim bastinikom, on pokazuje kako ta kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet turskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sisli bosanski kraljevi i velmoze. Drugi sloj Dizdareva introspektivnoga poniranja u bosansku tradiciju pociva na kulturnoj matrici formiranoj u doba turske uprave. U zbirci Koljena za Madonu (1963), koja razraduje senzualni nacrt poeme Plivacica ( 1954), izbija poetski izraz panerotizma, karakteriziran orijentalno, ali genericki zapravo lociran u adzamijskome (alhamijado ) kompleksu. (Rijec je o knjizevnosti pisanoj arabicom hrvatskim jezikom, koja datira u Bosni od XVI. st., a obuhvacala je raznolike zanrove: nabozni, didakticni, satiricni pa do petrarkistickih suzvucja Hrvatske pjesme nepoznatoga Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u XVI. st. zivio u Visokome i pjevao o >,dusi zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote" mogli bi se drzati motom Dizdarove ljubavne poezije (E. Durakovic). Mnogo je vazniji od evidentnoga studijskoga zanimanja bo- . sanskom tradicijom (u clancima i dnevnickim zapisima; sastavio je i antologije Stari bosanski epitafi, 1961, Stari bosanski tekstovi, 1969) Dizdarov neposredni osjecaj zavicajnika: njegova je poezija moderna po izvornosti i dubini jezicnoga, povijesnoga pamcenja. Koliko god je i sam naglasavao "cisti jezik" kao tocku opstan- ~ ka nepokorive supstancije koju iz tradicije crpi i u nju smjesta I svoj pjesnicki subjekt, za razumijevanje njezina povijesnoga ritma morao je konstruirati analognu sintaksu. Dok je u zbirci Okrutnosti kruga ( 1960) ispitivao efekte gnomskoga kazivanja i , ucinke paradoksa, izraz Kamenoga spavaca umirio je lirskom digresivnoscu. Zbirka je podijeljena u cetiri ciklusa (Slovo o covjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji, Slovo o slovu), sto i kompozicijski korespondira s uporisnom kategorijom rijeci u krstjanskoj tradiciji, , odnosno njezinom zaokupljenoscu Ivanovom Apokalipsom. Dizdareva je Bosna definirana steccima, ali i svojom stigmom, na pitanje o njezinoj biti pjesnicki subjekt odgovara: prkosna je od sna (Zapis o zemlji). Bosni je, kaze pjesnik u komentaru "bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu i da na nju ceka, ali da je ne doceka". Obradjujuci dakle mudrosti i predodzbe o covjeku, i sam je pjesnik poput svojih starih povjerenika iz epitafa izmedu nade i sumnje. U epiloskoj Poruci on stoga ceka onoga sto kako kaze "mora doci", ispovijedajuci da se na njegove pohode "davno navikao" i prispodobljujuci mu "nocnu rijeku". Univerzalnu potku njegova pjesnistva, motiv rijeke - pjesma Modra rijeka u iznimnoj recepciji gotovo se stopila s anonimnom tradicijom povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna ali postaje smislena kada je prepoznata. Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaicnoga jezika, izvornoga po sadrzaju i autorskom obliku, pridavajuci mu snagu tajanstvenoga, unutrasnjega otkrica i oslobodenja. Taj je razvedeni i mocni govor ostavio precizan trag u matici hrvatskoga pjesnistva. U doba kad je to pjesnistvo s krugovaskim narastajem obnovilo zanimanje za bastinu, otkrio je neocekivan i produktivan trag. Dizdarevo se nezaobilazno mjesto u hrvatskim antologijama ne iskljucuje s ulogom sto ce je njegovu djelu u sirem smislu i dalje zacijelo pridavati emancipacija muslimanskoga bosnjastva.

Na svojoj zemlji... je Mak bio kovač kamena svoga Stoca, svoje Herceg-Bosne, svoje Hrvatske. On je Musliman, Hrvat, potomak bogumila i starih dizdara, hrvatski pjesnik na hrvatskom jeziku i arhaičnom i suvremenom. Mak je uz svoje pjesničko djelo uredio nekoliko antologija proze i pjesništva, bio urednik sarajevske književne revije Život i skupio i izdao Stare bosanske epitafe i Stare bosanske tekstove. U zadnje doba bio je predsjednik “Udruženja književnika Bosne i Hercegovine”, zauzevši se energično da se stane na kraj nepravdama prema književnicima izrazitim Hrvatima.
Njegovi ga neprijatelji nijesu mogli ni preskočiti ni zaobići jer on je bio tu, čvrst i solidan kao stećak, ali su nastojali zatajiti njegovo hrvatstvo, kao što nastoje zatajiti hrvatstvo stećaka. Zato je Mak skupljao tekstove brojnih kamenih natpisa, epigrafa, povelja darovnica i pisama iz povijesti svoje Herceg-Bosne i našao je i dokazao u njima da se medu svim onim Vukcima i Stipanima, Radinima i Dragošima nalaze i svi oni Hrve, Hrvoji, Hrvatini i Hrvatinići. Nigdje ni traga Srbima, Srbojima, Srbljenima ili Srbljenovićima. Jezik ovih starih revno skupljenih tekstova uz primjese knjiškog staroslavenskog je hrvatska narodna šćakavska ikavica i ijekavica s nekim čakavskim elementima. Mak je tako poviješću utvrdio temelje svog osvjedočenja o svom hrvatskom koljenu i jeziku i o hrvatstvu stare Bosne.
Na plemenitoj... na tlu svojih predaka rahmetli Mehmedalija Dizdar snije sad san kamenog spavača, a njegov duh ostaje kao maglica među nama, u domovini, uz zvijezde svemira. Svojim djelom on je ostavio pokoljenjima divni stećak i na njemu mističku poruku doživljene sadašnjosti u jeziku prošlosti, poruku umjetnosti riječi u postojanosti i nerazrušivosti, poruku povezanosti žive krvi i kamenog tla.

Ferid Karihman: Hrvatsko-bošnjačke teme, HSN Zagreb 1996

http://home.concepts-ict.nl/~eteia/kitabhana/Dizdar_Mehmedalija_Mak/

http://www.borut.com/library/a_dizdam.htm


Nema komentara

Anketa

Ustavi