RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Novak Simić

Napisano 01.12.2009. 15:27
Vec prvom novelistickom zbirkom Nepoznata Bosna (1937), najavio je Novak Simic (1906 Vares-1981 Zagreb) svoj osebujni izraz u kome dominira psihologizam s osloncem na osjecajnost, a razvijao ga je i u novelama Suton Taslihana (1937) i romanu Vocnjak (1938), stvorivsi svoj uzorak lirski intoniranog pripovijedanja s pomocu modernih psihoanalitickih sondaza o patrijarhalnoj Bosni, s puno karakteristicnih boja, mirisa i zvukova, natopljenih erotizmom ali bez bolecivo-sentimentalnih tonova. Premda je poceo kao pjesnik socijalnom poezijom, a pjesnickih se ambicija nije odricao ni do kraja tridesetih (zbirka pjesama O cadji i travama, 1940), Novak Simic bio je uistinu pjesnik, ali ne u stihovima nego u prozi. Poslije drugoga rata dvaput je preradjivao prvi roman (Brkici iz Bara, 1947; Vocnjak, 1965), upadajuci u zamke socrealistickog utilitarizma i otimajuci se iz njih, ali je romanom Braca i kumiri (1955) izveo neocekivani zaokret: urbana, industrijalizirana sredina s problemima covjeka i njegova polozaja u njoj dolazi u srediste njegove pozornosti. Vise gradjen nego stvaran, dospassosovski mozaik strukturiran od vise proznih fragmenata, ranije vec objelodanjivanih pod raznim naslovima, Braca i kumiri svjedoce o dugotrajnom stvaralackom naporu Simicevu da svojoj zivotnoj temi nade vlastiti izraz i odgovarajucu formu. Moderni gradski roman u kome psihoanalitik i ekonomist (to je Simic i po struci!) podrobno rasclanjuje uspon i pad svemocnoga tvornickog magnata, s jednakom bujno razvedenom recenicom koja i opisuje i analizira i izrazava - sve to karakterizira ovo Simicevo u cjelini najznacajnije djelo o opreci biznisa i politike.


ZAPISI O SIMEUNOVICI I AHMET JUSUFU

I. Dva lika Simeunova

Zaturivši zeh od naočala za uši, dok bijedolik zimski su mrak meko sjenči sobu duguljastim sjenama pa stvari i naša lica tamne uz blago pucketanje vatre tetka Vasilija govori:

— Turčin je gospodario, pustahije i janjičari zulumćarili po ovoj zemlji, ali bolje se živjelo nego danas. Živio je tada i Simeun, bogat trgovac, ni broja mu se blagu nije znalo. Osilio se: nije se bojao ni paša ni kajmakama. Kuća gdje je stanovao zauzimala pola mahale, bila zidana od prepečene cigle i kamena. Veliku bašču opasivao visoki zid. Mislili Ijudi, mislio i Simeun: — nitko mu nije ravan.
O krsnom imenu, vele zlatnu je siniju za sofru postavljao, atovi mu se mjerili s vezirovima. A evo danas, gdje je stolovao ni trag mu se ne zna, trava raste, guje i akrepi se legu.

Bogobojazno stječući mal, slažući dukate, ušao Simeun u starost i sve je izgledalo: i smrt će dočekati prav pred Gospodom. Kad uzočas umrije mu žena i godinu dana po njenoj smrti već u šezdesetoj, starac se povampiri. Da li Svevišnji diže ruke od njega ili mu usud tako dodijeli? — tek rastrka se starkelja, pomami za mladicom, kćerkom pekara Gvozde, latinkom s Horvatina, zabudalasa gore od ikakva mladića. A ona istom se zadjevojčila, dijete štono rijet, bosonoga trči, bale joj iz nosa vire, ni mrva što joj se oko usta kupe otrti ne zna. Baš tako. Salamentao Simeun Gvozdu, a tko će zlatu odoljeti; sinove, tri sina kao tri hrasta, iz kuće istjerao, protjerao čak na Bakije, pa ženu sebi doveo. Zinu Sarajevo, zinu i zagraja, pa se domala i smiri. Zaboravilo se vremenom na Simeunovu ženidbu.

Ali netko ipak na nju nije zaboravio, netko čije se ime ne spominje, onaj što ga Svemogući posla radi grijehova naših. Jer sve ima svoje mjesto na svijetu po premudrosti Gospodnjoj, pa i on. Zato vam i jeste svagdje. Gledaš: pauk se s tavanice spušta, mrežu plete ili osa zuji oko nosa, zvrnda, ne vjeruj! U ormaru krcka, miš je veliš, pa gle i potrči bezakonik, sivuškast, malen, mete repićem, očicama striže —prekrsti se, udri metlom. Podobu mišju on naročito voli, ali ni druge mu nisu naodmet. Tek samo iznikne u cvrtku prašine, zagrakće kao gavran, zahukće kao ćuk. Crno mu je boja, da se zna. U sobnjem kutu u trvolju sjedi, kao baja za ognjištem mili, kao žabac na put ti iskoči, kao crn mačak na pragu zaprede. Tko će mu stati na kraj kad se u čovjeka, priliku božju, hoće da uvuče.

Otišao dakle pola godine po ženidbi Simeun u Stambul po robu, kuću samu na mladi i izmećarima ostavio. Mjesec dana što je na putu, kad Simeunovica ču po mahali topot konja i graju. Noć je uveliko, jacija kako je kuisana ima nekolika dobranih sati, zaptije su davno izvikale trnjenje ognjišta, pasmandžije obišle klepećući sabijama čaršiju, a ona sjedi kraj oskudna fenjerčića. Žućkasto sja fenjer: po doksatu se plete vinova loza, iz lišća vire plavičasti grozdovi i tama. Jagluk veze Simeunovica, čevrmu za brata, a ono ona graja i topot tup pa pred kuću. Tko li je ovo — pita se Simeunovica — ne može biti Simeun, a drugi tko će prispjeti u ovako kasno doba i s halabukom. I nije joj bome lako pri duši. Da zovne babu Ljubu ili nijemog Aćima izmećara? Slaba korist. A zvekir tuče o vinata. Siđe sva nezbesna u avliju. “Tko je?” — kaže, a sva je hladna kao mrtvac. “Zar spavaš na ušima”, ču na zaprepaščenje Simeunov glas. Strah je kao prolazi, ali joj ruke svejedno dršču dok otvara vrata.
Zbilja (sve joj je nekako neobično, nekako nije na svome mjestu): konji su s tovarima tu, sluge na njima, tupa-lupa —kroz avliju prokuljaše, tupa-lupa — stajama se uputiše, a zadnji izbi Simeun smrknut i kao ljut nešto.

- Večerat neću, jeo sam — viče još s vrata — nego ispeci kavu! — i pravce se (ni da je poljubi, ni za zdravlje upita po običaju) uputi u veliku gostinjsku sobu.

Pođe ona za njim s legenom i ubrusom da mu opere noge, kad ono on se nije ni izuo i ispružio po minderluku, već stoji nasred sobe, leđa okrenuo, fes zaturio do polovice čela.

-Šta je? — pita ne okrećući se — zar je kava gotova?

-Zaboravio si se izuti — odvraća ona i saginje mu se nogama.
-Ostavi to — povlači on noge, pa umalo da je ne gurnu, tako se naglo trže.

-Ni fesa nisi skinuo.

-Čuješ li, ženska glavo, — brecnu se — rekao sam ti da ispečeš kavu, za ostalo te nije briga.

Ražalilo se Simeunovici što je večeras takav, budi bog s nama, nikad nije bio; valjda su poslovi zapeli. Prosuzila malko, rukom obrisala oči. Unijela kavu.

-Sjedi — veli joj on, a svejednako je u fesu i zaokrenut. Ona čučnu i napuni findžane.

A on se spusti prema njoj. Tada mu ona prvi put te večeri vidje oči. Fes mu je još uvijek zaturen na čelo, ispod njega je bode mrk pogled. Zatresoše joj se ruke, proli se kava po haljini.

-Zašto dršćeš? — uščudi se on, a glas mu je dubok kao iz badnja.

-Nemoj me tako gledati — skoro je vrisnula. — Kakve samo oči imaš, kao da nisi ti!

-Tko? — upita Simeun i nagnuo se preko sinije. I gle, kako se naginje, vidi Simeunovica: oči kao da mu rastu. Približuje se jedno drugome, fes se sa čela odmiče, čini se: mjesto dva postaje jedno oko. Raste uvis, stvara se nasred čela, sja. Oko krupnije od oraha, skoro kao kaveni findžan. Usijano krvavo, da te, i ako si najprisebniji, hvata jeza. Ukočila se Simeunovica, obamrla, glas joj postao cičav kao u janjeta kad ga kolju.

-Jest — provalilo najzad iz nje — nisi ti to, Simeune— a u licu došla bijela kao kreč.

-Da — rekao je — imaš, ženo, pravo — i skinu fes.

Tada se ona samo zaokrenula i pala.
Opazila je dok je gubila svijest u prorijetkoj kosi više ušiju male roščiće. Bilo joj jasno sirotici: sam nečastivi u Simeunovu liku to s njom sjedi. Kad je pala, lupila glavom o pod. Pričinjalo joj se. U zbilji nije se ni makla s divanhane. Fenjer je izgarao i dimio se sve slabije: ležala je u dubokoj nesvijesti.
…………………………………………………..

Novak Simić: Suton Tašlihana, izdanje DHK, Zagreb 1937.

Novak Simić - mislim da je ipak Srbin.

Autor: srbijabor | Napisano 30.04.2010. | (44) Sviđa mi se Ne sviđa mi se(27)

Anketa

Ustavi