Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Milan Moguš: Povijest hrvatskoga književnoga jezika

Milan Moguš: Povijest hrvatskoga književnoga jezika

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 10:22

Recenzija: Akademik je Moguš svoju Povijest hrvatskoga književnoga jezika (do sada jedinu cjelovitu «vanjsku povijest» hrvatskoga jezika- monumentalno djelo Zlatka Vincea je usredotočeno ponajvećma na 19.stoljeće, dok je magistralna Brozovićeva studija o povijesnim mijenama hrvatskoga jezika previše sažet i širemu čitateljstvu ne suviše intrigantan ni dostupan spis) utemeljio na spoznajama iz, u kroatističkim krugovima općeprihvaćene raščlane Dalibora Brozovića o hrvatskom jeziku, tiskane kao uvod u knjigu «Hrvatska književnost u evropskom kontekstu» u Zagrebu 1978. Stoga, budući da je ovo jedina knjiga koja «pokriva» izraz, rast i uobliku hrvatskoga jezika u zadnjih tisuću godina, auktoru često treba «progledati kroz prste»-jer, jednostavno, «konkurencije» nema. Djelo sadrži sedam poglavlja, od kojih su najznačajnija Prva stoljeća pismenosti u Hrvata; 16. stoljeće i čakavska i štokavska stilizacija književnoga jezika; 17. stoljeće (Ozaljski krug), te razdoblje 18. i 19. stoljeća koje je obrađeno u tri poglavlja koja se ne podudaraju s kronološkim, nego jezičnopovijesnim razdjelnicama. Dvadeseto je stoljeće pokriveno u jednom odjeljku. Neke od sjajnih odlika knjige su: mnoštvo pretisaka naslovnica izvornih tekstova i, općenito, obilje slikovnih priloga koji omogućuju lakše praćenje Moguševe naracije o meandarskim putovima hrvatske jezične standardizacije; minuciozno prikazano doba najstarijih zapisa i natpisa hrvatskoga jezika (Bečki listići, Baščanska ploča, Mihanovićevi fragmenti, Humačka ploča, Grškovićevi fragmenti, ..), te prijelaznih remek djela hrvatskoga pisarstva (Hrvojev misal, Misal kneza Novaka,.); i, naposljedku, sustavan prijegled najvažnih predilirskih pokušaja standardizacije hrvatskoga slovopisa i pravopisa (Kašićev, Ozaljskoga kruga, Rajmunda Đamanjića, Joakima Stullija). Hrvatska leksikografija i književnost su dobro pokrivene u svom tronarječnom vidu (golemi Belostenčev kajkavski «ilirski» rječnik s preko 2.000 stranica, jezični izričaj dubrovačke štokavsko-ijekavske književnosti u glavnih autora (Menčetić, Gundulić, Palmotić,..), te monumentalni rječnik Joakima Stullija, dubrovačkoga franjevca koji je na koncu 18. i početku 19. stoljeća ostvario najveći rječnik hrvatske književnosti do Julija Benešića, s preko 80.000 riječi (najviše štokavsko-ijekavskih i ikavskih, ali i čakavskih i kajkavskih) iz djela 120 pisaca na preko 4.700 stranica).
No, nažalost, nezanemarivi su i nedostatci ove ambiciozne studije: prikaz je ponešto kaotičan, tako da neupućeni čitatelj može doći u situaciju da «od drveta ne vidi šumu». Rasplinuvši se u detaljima, Moguš je mjestimice izgubio narativnu nit koja je mogla biti bolje potkrijepljena jezičnopovijesnom argumentacijom poredbenoga vida. Također, u ovoj su Povijesti načinjeni i neki krupni prijevidi, a to se poglavito odnosi na prinos bosanskih i hercegovačkih franjevaca standardizaciji hrvatskoga jezika. Može se «oprostiti» to što u knjizi nije spomenut značajni hrvatski štokavski rječnik hercegovačkoga franjevca Ljudevita Lalića, koji je na preko 1900 stranica manuskripta, pisan glagoljicom i bosančicom i datiran 1702. godinom, ostvario veliko trojezično (latinski-talijanski-hrvatski) leksikografsko djelo. Taj je rukopis postao poznat javnosti tek 1999., dakle nakon prvoga izdanja Moguševe Povijesti. No, nedopustivi je prijevid koji graniči s ignorantskim nemarom nehajni odnos prema značajnim jezikoslovnim djelima koja su povezana s franjevačkom provincijom Bosnom Srebrenom, prije svega prema gramatici Lovre Šitovića Ljubušaka iz 1713., djelima Stjepana Matijevića i Matije Divkovića, te utjecaju bosanskoga izričaja na opus osnivača hrvatskoga jezikoslovlja Bartula Kašića. Ipak, uza sve zamjerke, ovo je do sada najcjelovitiji prijegled rasta i prikaz prijevoja kroz koje je hrvatski jezik protjecao do svoje konačne uoblike- prolaskom kroz mnoge mijene istodobno sačuvavši sve bitne značajke, od sućine narodnoga izraza rano oslobođenoga crkvenoslavenskih dogmatskih propisa do tvorbene bujnosti i jezičnoga čistunstva.