RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Oaza izgubljenog raja

Napisano 18.01.2013. 20:47

Tekstualni ton „Oaze izgubljenog raja“

Kao i svim svojim dosadašnjim književnim djelima, autor Drago Slipac ne odstupa od generalnih proznih postulata korištenja naracije, deskripcije i dijaloga unutar creacie modusa općenja sa čitaocem.

Ono što njega izdvaja od drugih sličnih namjera je snažni etički i humanistički angažman u pokušaju zadržavanja, u paklu sunovrata na ovdašnjim prostorima svih moralnih normi koje postoje, na nivou onoga što nas čini ljudima - poštovanju drugog i drugačijeg, etici življenja, ali i pozitivnoj nadgradnji, unapređenju života.
Iako je u rječniku (ili rječnicima, ako baš želite) nostalgija kao riječ toliko puta upotrijebljena da gubi svaki smisao ponovnog korištenja, ovdje je ona u korelaciji sa ljudskošću, vidljiva iz svake otisnute riječi i rečenice.

Nedavno sam, gostujući na Face TV u Sarajevu i govoreći o pripovjedačima koji su behar ovih prostora, naveo Zuku Džumhura iz Konjica, Viktora Dundovića iz Bugojna, prerano umrlog mladog pisca - Samira Tahirovića iz Donjeg Vakufa, ali i Dragu Slipca iz Novog Travnika. Da, vrijeme će, kao i sve na ovim prostorima, ne samo zaliječiti rane već i promišljanja o proznoj poetici postaviti na mjesto koje zaslužuju. Apsurdnost navedene teze vidi se u činjenici da smo danas suočeni sa potvrdom teze Branka Miljkovića koji je rekao: „Doći će vrijeme kada će svi pisati poeziju.“ Ja bih dodao...i prozu. Društvene mreže (Facebook, Twiter i slične) su omogućile rađanje virtualnih pisaca koji uvučeni u virtualni svijet mogućih pretpostavki, zanemaruju osnovni postulat profesije pisca-uvid u realnost činjenja i kreacije, zarobljeni u virtualni svijet alijeniranih mogućnosti. Zbog toga navedena imena valja promatrati unutar konteksta resocijalizacije prozne misli sa ciljem objedinjavanja autorskih težnji i potreba vremena i prostora. Kakvih? Onih ljudskih, prije svega.

 

Knjiga „Oaza izgubljenog raja“ sa zaista izvanrednim naslovom koji odmah postavlja pitanje kako je moguće susresti se sa oazom u nečemu što još uvijek niko i nigdje u životu, barem dvostranom, nije sreo. Em je „raj“, pa još „izgubljen“, sa vlastitom „oazom“. Toliko se upitnika javlja sve do trenutka kada stranice knjige kao latice cvjetova pred nama počnu kreirati predivni mozaik životnih priča i stremljenja. Ljudskih, prije svega. Čitanjem.
Ostaje kao opomena svim pripovjedačima da naraciju valja koristiti uz korištenje prostornih toponima koji ne samo kreiraju prostor već i vrijeme samog nastanka priče, ispreplićući želju autora i vrijeme nastanka deskripcije i dijaloga. Ovdje je pred nama upravo pozitivni primjer takvih činjenja.

Ne želim vam prepričavati prozni zapis intrigantnog naziva, već ću pokušati i u nastavku ogoliti način i pretpostavke uobličavanja ovog i ovakvog djela. Naravno, da sam imao priliku pročitati, prije same objave knjige, ovo djelo, sigurno je da bih imao određenih, zaista zanemarljivo malih, sugestija kada je upotreba epiteta i metafora, ali to je toliko nepotrebno isticati unutar totaliteta djela da sam uvjeren kako će i svaki dobronamjerni čitalac to ostaviti po strani, upijajući snažnu priču, usuditi ću se kazati, filmske naracije unutar „Oaze izgubljenog raja“.

Srednjobosanski prostor, daleko širi od same autorove namjere lociranja priče unutar grada Novog Travnika, nikada neprežaljenog „grada mladosti“ kako nam i sam autor veli, je ovdje kao putokaz Draginih težnji da sačuva sjećanje na sve ono dobro što jesmo, bijasmo, ali i, bar se nadam, bit ćemo unutar naše pojavnosti na prostoru srcolike države. Od planina do udolina, od malih brda do visokih vrhova, sve odiše predanosti prikaza jednog drugog, samo naizgled zaboravljenog svijeta koji je pred nama, ovdje i sada, kao opomena da je moguće, biti drugačiji. Bolji, zdraviji.

Kako i sam autor veli, knjigu je namijenio učiteljima, ali ja bih dodao, prije svega, ljudima, svim onim osobnostima koje žele činiti dobro, jer dobro, dobro daje. Ako promatramo riječ „učitelj“ van okvira školskih stremljenja, to bi mogao biti svako onaj ko unapređuje znanje drugih, ali i vlastito, unutar obrazovnog toka ciljanih namjera. Dobro bi bilo da današnji učitelji i nastavnici, ali i svi oni koji smatraju da je vrijeme nastanka ove priče davno prošlo, pročitaju samo prvih trideset stranica knjige i samo će im se kazati. Kako vrijeme prošlo, koliko god mrsko bilo modernim varvarima duha, oprostite prosjacima uma, bili oni „lijevi“ ili „desni“ jeste bilo vrijeme nadahnutih kreacija, koje nam upravo Drago Slipac vraća u svoj svojoj punini.
Usuditi ću se kazati da ove, i velikim dijelom autobiografske pretpostavke, ukazuju na nešto i mnogo sadržajnije i naglašenije u samom djelu. O čemu se radi? O objedinjavanju prostornog sa čulnim, ali i vice versa, jer opisi ovih i ovakvih vremensko-prostornih distanci se ne mogu drugačije navoditi do kao proza urbanog pejzaža u susretu sa dijalogom arhetipskih oblika slike, ali i tona. Tekstualnog, usuditi ću se kazati, koristeći oksimoron „tekstualnog tona“ kao alternativu „oazi izgubljenog raja“. Bar pokušati.

Poslušajte navođenje naziva za tako običnu namirnicu kao što je „krompir“ koji je pred nama i kao „korićanski“, „rostovsko-sebešićki“ i „šenkovljanski“. Pridajući epitet prostora, on čini i više, kreirajući osobnost svakog, zamislite, krompira. U tome je i ljepota izraza ovoga autora. Jer, kako je jednom neko rekao „Detalj je bog..:“, tako i Drago ništa ne prepušta slučaju, od priče o učitelju, đacima, preko skijanja, do krompira, ali i našeg Elvisa, travničkog, ovdašnjeg, i sve dalje, do zaboravljenih legendi, odsjaja ljubavi, ali vojničkih priča onoga vremena, koje nam zapisane, u amanet, ostavlja autor.

Dijalozi su posebna priča za sebe, koji se jednostavno mogu iznijeti van stranica ove knjige i postaviti kao posebnost sui generis, a da nijednog trenutka ne naruše opstojnost priče. Valoviti otkloni od svakodnevnice, kroz približavanje svakodnevnog realiteta djeci u učionici kroz dijalošku prezentaciju bajkovitog sadržaja i nisu ništa drugo do pokušaj, ne nametanje, velim, do pokušaj lakšeg suočavanja tih malih, velikih ljudi, sa oporim svijetom odraslih koji ih uskoro očekuje. Ali ne samo navedeni dijalozi već i svi drugi, otisnuti unutar korica ove knjige, što ostavljam vama da otkrijete, sa posebnim naglaskom na blagost nepatvorenih, erotskih, potajnih očekivanja učitelja u susretu sa ljubavlju. Drago, oprostite, Učo, uspijeva u tome. Toplo, nenametljivo kreira dijalog ne samo kao „razmjenu rečenica dvoje ili više ljudi“ već kao svojevrsnu priču u priči.

Kako završiti ovaj prikaz a da ne razmišljate mnogo već da prionete na otkrivanje „Oaze izgubljenog raja“? Jednostavno je, zaista jednostavno. „Način mog pisanja određuje i način na koji ću o tom pisanju misliti“, kako je naveo svojevremeno Borislav Pekić dok je Meša Selimović rekao „postoji muka, ali postoji odluka...Postoji strah od prazne hartije, zapravo, strah od jednog nepoznatog svijeta u koji čovjek ulazi pišući. Ali, postoji i odluka da se uđe u taj svijet. „ Pred nama je osobnost pisca koji se nije libio ničega navedenog. Išao je čak i dalje, usmjeravajući se sa onim što odavno napisah: Onaj ko želi biti pticom, mora izgraditi gnijezdo visoko na grebenu.
Da, Drago Slipac je upravo to i uradio, knjigom koja je pred vama.

Recenzija: Sabahudin Hadžialić, spisatelj


 

POGOVOR AUTORA

Knjiga alias pripovijest romansiranog karaktera: Oaza izgubljenog raja, glavninom radnje posvećena je prosvjetnoj djelatnosti, što joj je, u neku ruku, i lajtmotiv, iako je tu čitav spektar i drugih značajki, a koje i čine roman romanom. Zapravo, cijelim svojim sadržajem, kao tankom niti, ova pripovijest protkana je upečatljivim i sočnim didaktičko-pedagoškim opservacijama, bez i trunka suvislog akademskog naglabanja, a koje rubno nadopunjuje i andragoška sfera, osobito naglašena kroz kursove šumskih radnika sjekača, kao i polupismenih i nepismenih vojnika u armijskim garnizonima bivše države Jugoslavije. I to, reklo bi se, s razlogom.

Naime, s rađanjem i stasanjem nove socijalističko-komunističke državne tvorevine, ponikle na zgarištu drugog svjetskog rata, kao i njenim nado-budnim, kasnije će se, kao i drugdje u svijetu, pokazati, utopijskim vizijama, gotovo istodobno poniknuo je i stasao njen egzemplar u malome - blizanci u likovima moćnog vojno-industrijskog kompleksa, znanog BNT Bratstvo, i grada Novog Travnika. E, sad, valjalo je u tom skroz zabačenom krajobrazu u srcu središnje Bosne, praktično na ledini, toj pustoj tzv. Hanuminoj dolini doslovce iz ničega stvoriti pionirsko djelo koje će poslužiti kao prototip i biti istinsko čedo te novostvorene državne zajednice, odnosno tog novonastalog socijalističko-boljševičkog poretka. I, uistinu, u tom neviđenom pothvatu, bukvalno se krenulo «korakom od sedam milja» u stoljećima uspavanom podneblju u brdima Bosne i to na svim sektorima i parametrima društvenog života. Uz moćnu vojnu tvornicu, koja će naskoro izrasti u najvećeg proizvođača protuzračnih sustava i oruđa u državi, jednakim tempom narastao je i Novi Travnik. Na to mega gradilište slijevale su se rijeke vrlo mladog kadra iz svih krajeva zemlje, zbog čega je grad ubrzo s pravom ponio epitet - grad mladosti, odnosno bio Jugoslavija u malome.

Tom neviđenom udarničkom zanosu i entuzijazmu gdje je sve kiptjelo od udarničke pjesme, udara pijuka i rada, pod ruku je išla i sfera tzv. tercijarnih djelatnosti, primjerice zdravstvo, komunalije, sport, kultura i to u svim mogućim njihovim segmentima i kreacijama.
No, ipak, ruku na srce, čini se, da je bar za stopu ispred doslovce grabila jedna sasvim osobita djelatnost zvana, prosvjeta i školstvo. Jer, da bi ta uzdanica i novopečeno čudo i čedo socijalizma napredovalo te, do same perfekcije, bilo sukladno projektiranim, kako ideološkim, tako i proizvodno-materijalnim stremljenjima i vrijednostima tog cjelokupnog društvenog sustava i prakse, u prvom redu, valjalo je stvarati i imati odgovarajuće školovane kadrove za takve grandomanske zamisli i potrebe. Stoga ne čudi onakav, praktično, danonoćni rad prosvjetnih djelatnika u cilju opismenjavanja i daljnjeg školovanja domicilnog pučanstva, koje je, danas-sutra, jedino i moglo biti sigurna potka i istinski temelj iole zamašnijeg budućeg razvitka tog kraja. Uz tečajeve pismenosti, koji su se pod svijećama, lampama petrolejkama i uljanicama, non-stop, odvijali po ruralnim područjima, istodobno u gradu i samoj tvornici poniknula je večernja škola za nekvalificirane radnike, koju je, dakako netom nakon napornog redovnog osmosatnog rada, pohađalo gotovo tisuću takvih polupismenih djelatnika. Doda li se tomu i stasanje srednje škole za nasušna metalska zanimanja uz, gotovo navrat-nanos, nicanje posvuda po općini područnih škola s matičnim osmorazrednim osnovnim školama u pojedinim njima gravitirajućim središtima, te stasanje značajne osmorazredne osnovne škole u gradu, koju je pohađalo čak nevjerojatnih tri tisuće redovnih učenika, onda je sasvim jasno koliki je golem napor uložen, e da bi se postigao adekvatan željkovan učinak kao nasušna potreba takvim grandioznim ciljevima dosezanja modernog metalo-prerađivačkog tehnološkog diva i njegovog blizanca, grada. /Inercijom svih tih silnica, vremenom i upornošću ta je gradska škola dosegla zvjezdani sjaj i lovorike - kao eksperimentalna za nove naprednije metode i principe u nastavi i vannastavnim aktivnostima, bila je prva u matičnoj republici BiH, te u dva navrata čak druga na razini države./
A da je taj željkovani cilj, nagovješten i pomno projektiran iz samog državnog vrha u Beogradu, izravno uzrokovan snažnim propagandno-militarističkim pritiscima od strane Staljina i Informbiroa na tu zemlju i njene sjeverne granice, imao cementiranu odlučnost, kojoj svaka moguća zapreka naprosto je morala ustuknuti, najrječitije svjedoči jedan eklatantan primjer. Naime, kad se nakon podizanja gradskog hotela tlo pod teretom tolike zgradurine jače od metra počelo ugibati, budući da je čitava ta dolina donekle močvarna i prevlažna, umjesto očekivanog zauzdavanja daljnje izgradnje grada, pala je čvrsta odluka — poput čuvene Venecije, koja je svojedobno podizana usred mora na moćnim hrastovim šipovima, temelji gotovo svih budućih zgrada i objekata u Novom Travniku satkani su od takvih i sličnih šipova.

S druge strane, majušno naselje Sebešić, udaljeno ravno trideset km od svog gradskog sjedišta Novog Travnika, opet, po svemu je bilo egzemplar školstva u jednoj takvoj udaljenoj zabiti, ali i gospodarskog napretka, budući da je u svim mogućim prirodnim aspektima, osobito šumskom bogatstvu, bilo grandiozna poluga, kako sopstvenog, tako i razvitka općinskog, pa i šireg kotarskog područja.

U područnoj četverorazrednoj osnovnoj školi nastava se paralelno odvijala s po dva odjeljenja-razreda dopodne i poslijepodne, s jednim prosvjetnim djelatnikom. I to bez električne rasvjete, a pogotovu bez školskih učila, gdje su modus-operandi nastavnog procesa činili tabla, kreda, računaljka, s pokojom izanđalom zemljovidnom kartom i sličnom najnužnijom nastavnom opremom.

Osobita zanimljivost Sebešića je njegova tzv. radnička kolonija kojoj je radno gravitirala i sama škola. Sve to, kao i značajna povijesna i gospodarska dimenzija, zajedno s neopisivom ljepotom tog kraja i šarolikim prirodnim bogatstvima, značajna su osnova i poticaj, i za ove, i za one književne opservacije pa, ako hoćete, i prave romane, a kakav je i ovaj, djelomice i s kojekakvim pustolovnim aromama.
Stoga, dragi čitatelju, nimalo ne dvoji, već se pomno i od srca lati ove dražesne knjige i njenog bujnog i pitkog sadržaja, koji ćete, u to ne sumnjaj, voditi u mnoge zanimljive predjele i bajkovite rezervate, osobito dogodovštine pravog pravcatog seoskog uče, koji je, s vreline gradskog asfalta, bukvalno bačen u tu djevičansku planinsku divljinu gdje caruju mrki medvjedi, kurjaci, orlovi, veprovi, te srne, zečevi, tetrijebi, kune zlatice i slična šumsko-planinska divljač i zvjerad.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Drago Slipac je rođen 20. siječnja 1946.godine u Novom Travniku, gdje i danas živi.
Do umirovljenja se profesionalno bavio novinarstvom, prvenstveno kao urednik u tvorničkom listu „Bratstvo“, te kao suradnik u „Oslobođenju“ i „Svjetlu riječi“. Dugo godina je bio dopisnik „Večernjeg lista“ iz središnje Bosne.
Uoči posljednjeg rata vrlo je aktivno surađivao i s HRT-om, kao i RTV BiH. Nakon rata je HTV po njegovim esejima i scenarijima snimila dva dokumentarca - U sjeni tisućgodišnjeg carskog hrasta u Rankovićima i Lašvanska dolina.
Koautor je vrlo zapažene monografije Stradanje Hrvata N.Travnika u Domovinskom ratu 1992. - 1995.

Romane Od Bonna do Rostova objavio je 2002. godine; U sjeni carskog hrasta, 2003. godine; Aeromiting, 2005 – godine; Znamenje vremena, 2008. godine i posljednji Oaza izgubljenog vremena, 2012. godine.

Objavio je mnoštvo reportaža, zapisa, priča i osvajao brojne nagrade i priznanja.

 


Nema komentara

Anketa

Ustavi