Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Literatura » Recenzije knjiga » Senahid Halilović: Pravopis bosanskoga jezika

Senahid Halilović: Pravopis bosanskoga jezika

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 01.12.2009. 10:26

Recenzija: Halilovićev je Pravopis bosanskoga jezika prvi pravopisni priručnik kojega je auktor Bošnjak-musliman, te koji smjera postaviti pravopisne odredbe za bošnjački standardni jezik i pomoći u njegovu razlikovanju kako od hrvatskoga, tako i srpskoga jezika. Stavimo li na stranu najčestotniju zamjerku hrvatskih i srpskih jezikoslova i javnosti samomu nazivku «bosanski jezik» (jer bi ime «bošnjački jezik» nacionalnomu jeziku Bošnjaka bilo primjerenije), i usredotočimo li se na sadržaj samoga djela, lako ćemo uočiti glavne značajke ovoga pravopisa: «ekvidistancu» spram hrvatskog i srpskog u pravopisnim i oblikoslovnim preskripcijama (propisano je otcijepiti i hemija kao u srpskom, a ne odcijepiti i kemija, što je hrvatska norma; no, preferiraju se oblici poput organizirati ili nogomet, koji su dio hrvatskoga standarda), te izrazi koji se drže karakterističnima za bošnjačku normu (uvedba fonema «h» u nekoliko desetaka riječi (mehko, lahko, kahva, mahrama,..), kao i geminacija u prijeslovu imena islamske provenijencije (Allah, Muhammed,..)). Većina je odredaba ilustrirana tekstovima iz djela bošnjačkih pisaca 20. stoljeća, dok nema pozivanja na kontinuitet pismenosti književnih ostvaraja nastalih u osmanskom ili u još ranijem razdoblju. Opći je dojam nakon proučavanja Pravopisa bosanskoga jezika da se radi o uratku koji nasljeduje «srpskohrvatski» pravopis iz predratnoga doba, no, također, mijenja stanovit broj pravila zbog dva razloga: autor je svjestan da je tijekom komunističke Jugoslavije sustavno srbiziran «službeni» općeporabni jezik u Bosni i Hercegovini, pa je njegovo djelo i pokušaj ispravljanja toga nasilja nad jezikom i povratka na uglavnom «mehko» normiran jezični izraz bošnjačko-muslimanskih pisaca novijega doba, s naglaskom na predratne književnike (Muradbegović, Alić, Bašagić, Mulabdić,..) koji su rabili pravopis bliži hrvatskomu nego srpskom uzusu; drugi je razlog poglavito političke naravi, jer teži oblikovati pravopisni (a i morfološki, sudeći po pravopisnom rječniku) bošnjački standard koji vidljivo nije ni hrvatski ni srpski. Pravopisac Halilović nije bio pred lakim zadatkom: valjalo je ustrojiti propis koji će zadržati osnovna svojstva «srpsko-hrvatskog», kojega su Bošnjaci-muslimani osjećali kao «prirodni», «normalni» jezični izraz, a opet naglasiti izvornu bošnjačku jezičnu baštinu koja je velikim dijelom istovjetna s hrvatskom i istodobno eskivirati prigovore o navodnom pohrvaćivanju jezika.
Glavni prigovori Pravopisu bosanskoga jezika nisu u tome što Halilović želi oblikovati nacionalni jezični standard, niti u tome što je propisana norma bliža ili udaljenija književnom jeziku Hrvata ili Srba. Nedostatci su prije svega u argumentirano osporavanom imenu nacionalnoga bošnjačkoga jezika i u dvostrukostima jezičnih normi koje nerijetko dovode do pravopisne kaotičnosti. No te, kao i druge značajke (nepotkrijepljenost glasoslovnim i narječnim istraživanjima, prijekid sa starijom bošnjačkom književnom baštinom koja se, iako pisana uglavnom arabicom i bosančicom, mogla presloviti u latinično pismo) ne mogu imati pretegu nad pozitivnim učincima ovoga djela koje još nije postalo normativnim u bošnjačko-muslimanskim priopćilima, kako tiskanim, tako i elektronskim. Halilovićev će Pravopis vjerojatno (p)ostati kamenom temeljcem budućega bošnjačkoga pravopisnoga standarda, kojim se taj jezik, zajedno s rječnicima i gramatikom književnika i jezikoslovaca Isakovića i Jahića, profilirao kao zaseban nacionalni književni jezik.