Predgovor: prota Davidovic i Vasa Glusac

      U sredistu interesa javnosti stoji danas Bosna i Hercegovina. O njoj se danas govori, raspravlja, polemizira. Njezina se sudbina danas kroji. U takvim prilikama nije nikakvo cudo, da je na dnevnom redu rasprava o nacionalnoj pripadnosti Herceg-Bosne. Sve to dosad ne bi bilo nista zla, da se izvjesni velikosrpski polemicari nijesu toliko zaboravili, da razumnu covjeku naprosto pamet staje od cuda. Oni su, nalik na protu Davidovica, uime »nepristrasne historije« i »objektivnosti« tako grubo povrijedili historijske cinjenice glede Herceg-Bosne i tako drsko bacili blato na cast bos.-hercegovackih Hrvata, da na sve te uvrede i podvale nije moguce sutjeti. Hrvati su samo »malen narodic na Balkanu, koji pored srpskog i bugarskog nije nikad mogao igrati neku ulogu«. (Srpsko-hrvatski spor, Beograd 1937.), makar da je taj »narodic« dvaput tukao najveceg bugarskog cara Simeona i spasavao pregazenu Srbiju. Narod B. i H. jesu cisti Srbi. Oni govore i pisu samo srpski. Samo cakavski dijalekat jest hrvatski, a stokavstina iskljucivo srpska. Tim hokus-pokusom pretvara Dr. Glusac i proto Davidovic skoro petmilijunski Hrvatski narod u bijednu grupicu od 300.000 cakavaca u Primorju i na otocima. Dolazi do epohalnog otkrica »Srba-katolika« u Bosni, a da Srbe muslimane i ne spominjemo. Bosna i Hercegovina postaju najciscim srpskim zemljama. U njima nikad i nikakva traga hrvatstvu nije bilo. Hrvate je iz svojih razloga stvorila Austrija. Hrvatstvo je uneseno u Bosnu na austrijskim bajunetama. Austriji je uspjelo cudo nevidjeno, da lisicu pretvori u vuka i bosanske Srbe u Hrvate, barem jednim dijelom. Potreban je iskren sporazum Srba i Hrvata, porucuje genijalni proto Davidovic, ali treba Bosnu i Hercegovinu ostaviti van diskusije kao srpske zemlje. A da to bude tako, bilo je potrebno ustvrditi, da je granica Hrvatskog kraljevstva uvijek bila na Uni, da je Hrvate stvorila Austrija i da su muslimani u B. i H. vecim dijelom samo dosljaci i uljezi. Onda ostaje srpsko pravoslavlje i njegov narod ogromnom vecinom domacim, starosjedilackim, a B. i H. odvajkada srpskim zemljama. Tako tvrditi znaci povijest izvrnuti tumbe i historijskoj istini opaliti vruc samar. U ovoj nasoj knjizici pokusat cemo »otkriti» Hrvate u Bosni i Hercegovini. Osvijetlit cemo, barem u najkracim crtama, narodnu i vjersku proslost ovih zemalja. Historijska vrela, radi tijesna prostora, kod manje vaznih stvari ne cemo navoditi, pripravni, da ih na zahtjev u javnosti iznesemo.

Povijesni prijegled: sastavnice Bosne i Hercegovine

      Radi boljeg pregleda stvari, treba razlikovati pravu Bosnu, jezgru bosanske drzave, od dijelova, koji su joj kasnije pripojeni. Ti su bili: na jugu Zahumlje i Travunija, na zapadu Zavrsje, na sjevero-zapadu Donji Krajevi, na sjeveru Usora i Soli. Prava Bosna sterala se otprilike od Konjica do Vranduka i od Drine do Vranice ili najdalje do Vrbasa. Kao takova obuhvatala je tek petinu ili sestinu danasnjeg bosansko-hercegovackog teritorija. Sigurna granica, za koju tocno znamo, bila je vec od najstarijih pisaca jedino rijeka Drina.Tako tvrdi nas najstariji domaci ljetopis popa Dukljanina iz XII. stoljeca (De regno Slav., 290), tako bizantijski pisci, pocevsi od Kinnamosa pa dalje, a ti sigurno nijesu sumnjivi kao neprijatelji pravosljavlja. Kinnamos (III. knj., 104., Bonnsko izdanje) tvrdi, da »Bosna seze do Drine i da nije podlozna srpskom velikom zupanu; u njoj zivi drugi narod, koji ima svoje obicaje i uredbe, a i svog vlastitog vladara«.

         1. Historijska Bosna

  Prije svega valja nam se poizabaviti pravom, historijskom Bosnom, oko gornjeg toka rijeke Bosne, kolijevkom kasnije samostalne bosanske drzave. Zivot Bosne kao drzave, i to najprije kao banovine od Borica, prvog njezina po imenu poznatog bana (u XII. stoljecu), a kasnije kao kraljevine (Stjepan Tvrtko okrunjen za kralja 1377.), traje oko 300 godina. Bosna je nastojala, da postigne punu svoju samostalnost, ali je vecinom priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva, kojim su bosanski banovi obicno bili samo vazalima. God. 1463. osvoji Bosnu sultan Mehmed II. el Fatih (»Osvajac«), koji pod Jajcem posijece zadnjeg kralja Bosne Stipana Tomasevica.

 Do X. stoljeca povijest je prave Bosne vrlo mutna i nejasna. Bosna lezi na razmedji Hrvatske i Srbije, a historijski izvori o njoj sute. Ipak znamo o njoj nekoliko sigurnih stvari. Znamo najprije, da prije 950. godine nije bila u vlasti srpskih velikih zupana. Znamo, da se samostalna Srbija javlja u povijesti kasno i da joj je tada u prvom redu pripadao danasnji Sandzak osim njegovog istocnog dijela, i da se Bosnom nije prostirala.

 Da li je prava Bosna bila tada samostalna oblast ili dio jake hrvatske drzave, koja kraljevinom postaje 300 godina prije Srbije, o tom nemamo izravnih historijskih vijesti. Profirogenet izvodi ime Srbi (Servi) od glagola sluziti (servire), jer da sluze rimskom (bizantskom) caru, a ime Hrvati tumaci kao narod bogat zemljom. Da je bila politicki samostalna, ne bi taj krupni fakat izmakao paznji bilo kojeg starog kronicara ili historika. Medjutim druge utvrdjene cinjenice indirektno, ali ipak jasno svjedoce, da je stara Bosna morala biti dijelom hrvatske drzave.

 Vladar Bosne, u prvo doba ovisan, a kasnije neovisan gospodar zemlje oko gornjeg toka rijeke Bosne, zove se vec u najstarijim vijestima o Bosni b a n o m. Po Dukljaninu, bosanski ban je jedan od prvih velmoza hrvatske drzave. A Profirogenet (Migne, Patrol. gr., sv. 113, 287) spominje bansku cast u Hrvatskoj. Sve do 1377. vladaju Bosnom njezini banovi, dok ponosni Tvrtko ne ote jedan dio srpske zemlje i ne okruni se za kralja "Srbljem i Bosni', da 14 godina kasnije, sjedinivsi s Bosnom i prostrane hrvatske oblasti, ne spomene u svom vladarskom naslovu u Bosnu i Srblje takoder i Hrvatsku i Dalmaciju. Banska cast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo Hrvatima (Klaic, Povijest Bosne, 43); i tako zemlja, kojom od vajkada vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom.

 Poznati historicar Dummler, imajuci na umu, da je u doba kralja Tomislava Srbija i snagom i prostorom bila malena, a Hrvatska, naprotiv, da je imala vrlo jaku vojnu silu na moru i na kopnu (80 vecih i 100 manjih brodova; 100.000 pjesaka i 60.000 konjanika) zakljucuje ovako: "Upravo je nuzno, da se i Bosna racuna kao stara tecevina Hrvata, a ne kao srpska zemlja od pocetka. I doista car (Profirogenet) pravi razliku izmedu Bosne kao posebnog kraja i Srbije, ma da je vec u X. stoljecu bila njezin sastavni dio; njezini zitelji imaju vlastite vladare" (Alt. Gesch 373). S Dummlerom se slaze citav niz historicara, koji nijesu ni Srbi ni Hrvati; kakav je npr. Rus Hilferding, Bugarin Drinov, Englez Bury, Ceh Niederle, Madjari Pauler i Thalloczy itd.

 Ovi historicari temelje svoje misljenje o pripadnosti Bosne Hrvatskoj i na drugim cinjenicama, koje nam je historija zabiljezila. U IX. stoljecu Hrvatska je neposredno granicila s Bugarskom. To potvrduje i bizantski historicar Cedrenus. Porfirogenet nam pripovijeda o borbama Hrvata i Bugara, negdje poslije god. 870., dakle za kana Borisa i kneza Trpimira. (Migne, P. G. 113, 286). Bugari u ratu nijesu uspjeli nego ucine mir s Hrvatima, obilno ih nadarivsi i primivsi uzdarje od njih. Papini legati god. 886. idu neposredno iz Hrvatske u Bugarsku kanu Borisu, da krste bugarski narod. Slicna stvar dogada se i god. 926. za kralja Tomislava. To je novi dokaz zajednicke bugarsko-hrvatske granice. Posto je Slavonija u to vrijeme bila franacka, posto je na Limu i gornjoj Drini bila samostalna Raska, a Bugarska se sterala cak Srijemom i sjevernom Srbijom, morala je Hrvatska obuhvacati Bosnu, osobito krajeve oko Tuzle. Bugarsko-hrvatska granica bila je na Drini, a Bosna u sklopu Hrvatske drzave.

 Isti taj zakljucak namece nam se i iz povelje hrvatskog kneza Trpimira, izdane god. 852. u Biacima kod Splita splitskom nadbiskupu Petru. Povelja veli, da je splitska nadbiskupija »metropola sve do obala dunavskih i gotovo po citavoj drzave hrvatskoj«. Treba znati, da je tada Slavonija pripadala u politickom pogledu franackoj drzavi, a u crkvenom akvilejskom patrijarhatu. Kako je mogla splitska metropolija, koja se sterala skoro cijelom hrvatskom drzavom, dopirati do Dunava, ako Bosna nije pripadala Splitu odnosno Hrvatskoj?

 Oko sredine X. stoljeca dospije Bosna u ruke srpskog kneza Caslava. Bizantijski car Konstantin VII. Porfirogenet pise negdje oko 950. godine znamenito svoje djelo »O upravi carstva« (De administrando Imperio). Djelo je, doduse, skrpano od raznih izvjestaja carskih cinovnika, koji si mjestimicno protuslove ili i donose netocne podatke, djelo je pisano s jasnim politickim tendencijama i nije konacno uskladeno i uredeno, ali ipak radi oskudice drugih vrela i obilja podataka od velike je vaznosti za nasu povijest. Car Porfirogenet spominje oko 950. god., da je »horion Bosona«, tj. kraj ili zemljica Bosna pripadao Srbiji. Iz rijeci »horion« vidi se, da je Bosna bila u to doba malena i da je car smatra nekim posebnim tijelom u sklopu Srbije; dok u pravoj Srbiji nabraja samo gradove a ne i zupe, stavlja na kraju Bosnu na posebno mjesto i spominje u njoj dva grada (Katera i Destnik). Car je pisao svoje djelo upravo u ono vrijeme, kad je Bugarska za slabog cara Petra pala na niske grane i kad je u Hrvatskoj, radi nereda i bune bana Pribunje, koji ubi i kralja Miroslava (949.), vladala opca slabost i anarhija. Tu povoljnu konjukturu iskoristi odlucni srpski knez Caslav, da Hrvatskoj otme Bosnu i Bugarskoj izvjesne druge krajeve. Romanski gradovi u Dalmaciji odmetnuse se tom zgodom od Hrvatske. Porfirogenet spominje, da je tada Hrvatska imala tek polovinu vojne snage prema onoj iz doba kralja Tomislava. Ocito je Hrvatska izgubila mnoge svoje krajeve i oblasti, u prvom redu Bosnu. Tom zgodom, zajedno s ostalom Bosnom, dospio je grad Soli u Caslavljeve ruke, ako tako treba prevesti Porfirogenetov »Salenes«.

 Medjutim to je bilo samo za kratak cas, jer vec oko 960. hrvatski kralj »Kresimir uze cijelu Bosnu i zavlada njom«, kako biljezi Dukljanin (Presb. Diocl., 37). S tim se slaze i veliki prijatelj Srba, inace objektivni ceski historicar Jirecek smatrajuci, da je Bosna tek kasnije privremena tekovina Srba (Gesch. der Serben, I, 120-122). »U X. stoljecu, u neprohodnim planinskim krajevima izmedju Hrvata, bizantskih primorskih gradova i Bugara, nastala je medu slavenskim plemenima cvrsca tvorevina pod hegemonijom pravih Srba, ali i ta samo za krace vrijeme.« (Handelstr., 19). To je upravo Srbija za kneza Caslava, koja za cas obvlada Bosnom, da u nju nikad vise, kroz daljnih hiljadu godina ne stupi kao vladarica. Cak ni najslavniji srpski vladar, car i samodrzac svih Grka i Srba, Dusan Silni, nije mogao osvojiti Bosne, vec se ispod Bobovca neslavno vratio tamo, odkuda je i dosao. Po Dukljaninu koncem XI. stoljeca zavladao je Bosnom, opet na malo vremena, dukljanski kralj Bodin. On je slavenski vladar, ili ako hocete po istom Popu Dukljaninu crvenohrvatski, i zato njegova vlada Bosnom nije niposto srpska vlada. Obratno povijest pozitivno zna, da su izvjesni Hrvati ili hrvatske velikaske porodice vladale Bosnom. Tako je i prvi po imenu poznati bosanski ban, B o r i c, Hrvatkatolik iz Slavonije. Tako je isto i mocni ban P a v a o  S u b i c »gospodar Bosne« (1299.) iz porodice, koja je Hrvatima poklonila herojskog mucenika Petra Subica Zrinjskog. Njegov sin M l a d e n  banuje u Bosni 20 godina (1302: 1322.). I osnivac bosanske kraljevskedinastije Kotromanica,ban P r i j e z d a, bio je podrijetlom iz Hrvatske (iz Kutjeva). A takav je i »veliki vojvoda rusaga bosanskog« Hrvoje Vukcic-Hrvatinic,mocniji od samog bosanskog kralja, unuk gospodara Donjih krajeva (oko danasnje Banje Luke), kneza Hrvatina. I oni su Hrvati, hrvatske krvi i plemena, kako im i samo ime svjedoci. Zar bi Bosna ponosna, da nije bila hrvatska, dopustila, da njom vladaju tudjinci Hrvati, cak od prvog poznatog bana Bosne Borica?

 Od kapitalne je vaznosti cinjenica, da se ugarsko-hrvatski kralj Bela II. god. 1138. naziva kraljem Ugarske i Rame (»Bela Dei gracia Hungariae Ramaeque rex«). A Rama, kroz 300 godina, znaci u Ugarskoj uvijek Bosnu. Posto Madjari nijesu Bosne na macu dobili, jasno je, da su postali vladarima Bosne ili se takvim proglasili samo tako, sto su priznati i krunjeni za hrvatske kraljeve. A tko je kralj Hrvatske, kralj je i njezinog sastavnog dijela Bosne. Odatle ono »rex Ramae«, »kralj Bosne«. Bosna je, dakle, nekada bila sastavnim dijelom Hrvatske. Utvrdjen rezultat znanstvenog istrazivanja poznatog kriticnog historicara Sisica (Pov. Hrvata, I, 653) jest, da se Hrvatska u doba kralja Petra K r e s i m i r a IV. prostirala od Neretve do Drave i od mora do Drine. Kad je tudjinski utjecaj u Hrvatskoj za kralja Zvonimira i osobito iza njegove smrti znatno porastao nastoje bosanski velikasi da Bosnu sto vise osamostale. Bosna se pocinje separirati od Hrvatske. Po Sisicu bilo je to jos za Zvonimirova zivota. Prastara hrvatska kronika (Lucius: De regno Dalm. et Croat., str. 309), pripovijeda: »Poslije toga kad se razcijepilo kraljevstvo (H r v a t s k a) u dijelove, izabrase B o s n j a c i god. 1079. sebi posebnog poglavara; isto ucinise i Neretljani; a Hrvati izaberu za vladara tudjinca.« Malo zatim, po istoj kronici, kralj Bela zavlada svim dijelovima Zvonimirove drzave: B o s n o m, Hrvatskom, Dalmacijom, Neretvanskom Krajinom.

 Doskora ovi tudjinci, vladari iz dinastije Arpadovica, koje su Hrvati 1102. slobodnom voljom izabrali na Dravi za hrvatske kraljeve, cim utvrdise svoju vlast u Hrvatskoj, opazise centrifugalne teznje Bosne i htjedose jasno i otvorno da naglase svoja kraljevska prava na Bosnu kao na dio Hrvatskog kraljevstva, kojemu su na celu stajali. Radi toga, makar da Bosne nijesu sebi silom pokorili, vec 1137. Bela II. proglasuje sina K o l o m a n a  b o s a n s k i m vojvodom, a 1138. i sam uzima u kraljevski naslov i B o s n u (»rex Ramae«). I taj naslov stotinama godina resi ugarsko-hrvatskog vladara. Sto je glavno, taj naslov nije bio pusta titula niti nezakonita uzurpacija. Bosanski banovi pokazuju se, uza sve svoje nastojanje za slobodom, kao v a z a l i ugarsko-hrvatskih kraljeva. Vrlo je poucna listina iz god. 1163., kojom ugarsko-hrvatski kralj Stjepan IV. potvrduje izvjesne privilegije »pred velikasima (svog) kraljevstva«, medu kojima najprije nabraja izvjesne nadbiskupe i biskupe, a onda na prvom mjestu medu svjetovnim knezovima hrvatskog bana Belosa, pa palatina Tomu, zatim dvorskog kneza Broku, pa bosanskog bana Borica, te velikase Hadrijana, Henrika itd. (Tkalcic, Mon. hist. Eccl. zagrabien., I., 3). Dakle Boric nije samostalan vladar Bosne, vec vazal ugarsko-hrvatskog kralja i velikas Ugarsko-hrvatskog kraljevstva; a tim istim Bosna je samo dio toga kraljevstva, jer je nekad bila sastavnim dijelom Hrvatske. Zato upravo i salje  K u l i n  ban svog sina Stjepana u Ugarsku, da se pred kraljem odrece patarenstva ispred cijele Bosne, makar da su se patarenski glavari pred papinskim legatom i banom na Bilinu polju kod danasnje Zenice 8. travnja 1203. odrekli bogomilstva i ispovjedili katolicku vjeru. A kralj Bela III. strogo nalaze svom vazalu Kulinu pod prijetnjom globe od 1000 srebrenih maraka, da ne smije stititi patarena u Bosni (Theiner, Mon. slav. mer., I., 22). I sam ban N i n o s l a v, - da ne duljimo s nabrajanjem - priznaje svoju ovisnost o ugarsko-hrvatskom kralju, kad daje, da kralj u njegovoj prisutnosti god. 1244. ne samo potvrduje nego i nanovo poklanja one posjede u Vrhbosni, Solima, Usori itd., koje je vec prije Ninoslav darovao bosanskom biskupu (cit. djelo, I., 297.-298.). Tako nam razlog naslova »kralj Rame (Bosne)« u titulaturi ugarsko-hrvatskih kraljeva postaje razumljiv. Tim istim je dokazano, da je B o s n a   b i l a   s a s t a v n i m  dijelom Ugarsko-hrvatskog i ranije Hrvatskog kraljevstva.

 Zanimljivo je cuti i glas jednog starog Bosnjaka, fra Nikole Lasvanina, glasovitog ljetopisca iz pocetka XVIII. stoljeca. »Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman ucinio oci izvaditi, sveto i pravedno vlada.On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne« (Jelenic, Kultura i bos. franjevci, I., 72).

2. Ostali dijelovi Bosne

  Uz jezgru bosanske drzave, pravu Bosnu, moramo se obazrijeti i na krajeve, koji su kasnije Bosni pripojeni. Ban Stjepan Kotromanic nosi naslov, »gospodin svim zemljam bosanskim i Soli i Usore i Dolnim krajem i Humske zemle gospodin«. Mi cemo promotriti svaki od tih krajeva napose, pocevsi od Usore i Soli.

 U Sjeveroistocnoj Bosni prostirale su se u Srednjem vijeku siroke oblasti USORA I SOLI, koje nerijetko na celu imaju svog posebnog bana. Usora obuhvaca ne samo porijecje rijeke Usore, nego i sav kraj oko donjeg toka Bosne s gradovima Dobojem, Doborom, Tesnjem i Srebrenikom. U casu, kad se velik dio bosanskog plemstva odvratio od katolicke vjere patarenstvu, usorski knez Sebislav (1236.), po svoj prilici unuk Kulina bana, ostaje u cistoj nauci katolickoj »kao ljiljan medu trnjem«. Kraj oko Tuzle (turski »tuz« znaci sol) nazivao se uvijek Solinama i sirio sve do rijeke Save i Drine.

 Usora i Soli prostirale su se najvecim dijelom onim krajem, koji je nekad spadao rimskoj provinciji Panoniji. Kasnije pripadaju drzavi Braslava i Ljudevita Posavskog, slavenskih ili posavsko-hrvatskih knezova one oblasti, koja se Panonijom sterala. Usora i Soli sjedinjuju se s pravom Bosnom, koliko mi iz dokumenata znamo, za prvog poznatog bana Bosne Borica (prije 1163.). Vjerojatno su ih banu darovali ugarsko-hrvatski kraljevi kao nagradu savezniku za pomoc u ratu protiv bizantskog cara Manuela. I poslije su ih vise puta ugarski vladari oduzimali Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebni, Bosni kasnije pripojeni dio Slavonije ili Ugarske. Uopce za citavo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Soli, a jos vise Usora, javljaju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, a nikad, ni u jednom dokumentu, kao srpske ili barem kao takve, koje su nekada spadale Srbiji. Cak i za vrijeme srpskog raskralja Dragutina, koji kao zet ugarskog kralja Stjepana V. dobiva po mirazu vladu u Solima, Usori, Srijemu i Macvi (1282.-1314.) spominju se prva dva predjela kao zemlja »bosanskaja i ugr'skaja«,a niposto kao »serbskaja«.

 Na istoku Bosne sterala se manja oblast PODRINJE, koju su Bosnjaci oteli 1374. od srpskog velmoze Nikole Altomanovica. Ta oblast sirila se s desne strane Drine i zahvacala u Rasu do iza Plevlja i Mileseva. To je jedini, premda malen dio Bosne, koji je prvotno pripadao Nemanjickoj drzavi. Osvajanje Podrinja zasluga je borbenog i lukavog bana Tvrtka. Nego se Tvrtko nije samo s tim zadovoljio. On pozeli kraljevsku krunu u Srbiji, koja je iza smrti posljednjeg Nemanjica nejakog Urosa (1371.) ostala bez kralja, sva pocjepkana i oslabljena. To mu konacno i uspije god. 1377., kad se u Milesevu okruni za kralja Srbljem i Bosni. Pri tom mu je izvrsno posluzila okolnost, da mu je baba Jelisava, zena bana Stipana Kotromana, bila Nemanjicka, kci raskralja Dragutina. Zato Tvrtko i njegovi nasljednici vise puta isticu »praroditelje svoje gospodu srpsku«. Nije to dokaz Tvrtkova srpstva, kako hoce proto Davidovic i drugi, vec njegove politicke mudrosti i lukavosti. Uostalom po majci Jeleni Subicki, banu Prijezdi i drugim, teklo je u Tvrtkovih zilama neprispodobivo vise hrvatske krvi.

 Pravoj Bosni na zapad i sjeverozapad sterali su se krajevi, koji su pripadali Hrvatskoj drzavi. Porfirogenet spominje medu 12 zupa Bijele Hrvatske Hlivno (danasnje Livanjsko polje), Pset (oko Bos. Krupe i Bos. Petrovca) i Plivu (oko Jajca i rijeke Plive). Pliva, Luka (Dnoluka) i Uskoplje (danasnje Skoplje na gornjem Vrbasu) oteti su vec prije Kulina bana od Hrvatske i pripojeni Bosni. Kasnije, za Stjepana Kotromanica (1325.) siri se vlast bosanskih banova preko starohrvatske zupe Triju polja (Duvno, Livno i Glamoc). Ta se oblast kasnije zove ZAVRSJE ili ZAPADNE STRANE. Stanovnistvo je i dalje ostalo velikim dijelom vjerno katolickoj vjeri. U Duvnu je pocetkom XIV. stoljeca osnovana biskupija, dok Livno i Glamoc spadaju splitskoj nadbiskupiji. U Bistrickom gradu kod Livna postoji jos god. 1400. kaptol (Miklosich, Mon. serb., br. 237) s arhivom i ispravama. Zupa Pset nije nikada Bosni pripadala do dolaska Turaka.

 Oko Jajca i srednjeg Vrbasa pocela se stvarati bosanska oblast pod imenom DONJIH KRAJEVA od zupa, koje su prije bile sastavnim dijelom hrvatske drzave. Bilo je to u XII. i XIII. stoljecu. Osim Plive i Luke pripadose Donjim Krajevima jos zupe Banica (oko Kljuca), Zemljanik (izmedu Sane i Vrbasa sa sredi"stem na Zmijanju), Vrbanja (oko istoimene rijeke), a kasnije Glaz na medi Usore i drugi neki krajevi. Jos god. 1372. pise papa Grgur XI., da je zupa Glaz (oko danasnjeg Prnjavora i Ukrine) »u vlasti ugarskog (hrvatskog) kralja« (Acta Bosnae, br. 207), a malo kasnije dobiva je ban Tvrtko. U Donjim Krajevima od Kotor-Varosa preko Jajca do Glamoca vlada mocna hrvatska obitelj Stipanica, koja se kasnije prozva Hrvatinicima. Iz nje potjece najsilniji bosanski velikas Hrvoje Vukcic-Hrvatinic, »veliki vojvoda bosanskog rusaga i herceg splitski«. Kad je kraj oko gornjeg Vrbasa pa dalje na Kotor Varos i usce Ukrine bio od vajkada hrvatski, ne bismo zapravo trebali dalje ni govoriti o dijelovima danasnje Bosne, koji ostase na sjever i sjeverozapad Donjih Krajeva. Radi slijepaca tipa jednog prote Davidovica i njemu slicnih, koji nalaze granicu stare kraljevine Hrvatske cak na rijeci Uni, spomenut cemo nekoliko stvarcica, koje samo sismis u po bijela dana moze da ne opazi.

 Svi ti krajevi, oko Bihaca, Krupe, Cazina, Sanskog Mosta, Dubice, Petrovca, Gradiske, Prijedora i Banje Luke, ili nijesu nikada Bosni pripadali prije njezina pada (1463.) ili su pripadali pojedinim bosanskim velikaskim porodicama tako kratko vrijeme, da se za njih s pravom moze reci, da nikad nijesu bili definitivnim sastavnim dijelom sredovjecne Bosne. Oni su uvijek bili hrvatski. Zar se napr. Dubica prestala brojati hrvatskom zupom radi toga, sto ju je veliki vajvoda Hrvoje oteo 1398. i vladao njom cetiri godine?

 Zapadni dio ovih krajeva pripadao je Hrvatskoj, a istocni Slavoniji. Hrvatskoj su spadale ove plemenske zupe: goricka, dreznicka, psetska, lapacka sa sjedistem u Konobi (danas Rmanj), humska (oko Ripca) i unacka. Tu su danas mjesta: Unac, Drvar, Petrovac, Krupa (Pset), Cazin, Vrnograc i prije svega Bihac. Kad je pao Bihac u turske ruke ( 1592. ), zove ga mletacki poslanik u izvjescu duzdu »glavnim gradom (metropolitana) Hrvatske«, jer je tu vise puta zasijedao hrvatski sabor i stolovao hrv. podban (Ljubic, Ogled. knjiz. pov., IL, 167). Unu tada smatraju najvaznijom hrvatskom rijekom (Theiner, Mon. slav. mer., II., 75). Sredovjecnoj Slavoniji spadale su medu ostalim i zupe dubicka, sanska (oko Prijedora), mrenska (oko Sanskog Mosta), vrbaska (oko Banje Luke i Gradiske) i glaska (oko Prnjavora). U crkvenom pogledu spadale su one zagrebackoj biskupiji.

 Iz navedenih krajeva potjecu glasoviti hrvatski velikaski rodovi: Babonici Blagajski iz Blagaja na Sani, Kolonici iz istoimenog mjesta kod Petrovca (jedan je Kolonic postao beckim kardinalom-nadbiskupom), Kobasici od Brekovice, Sturlici, Jelacici, Farkasici, Alapici, Krizanici, Kopcici, Korici, Nemcici (od Jezerskog) i drugi. Svoje posjede imaju tu Frankopani (Trzac), Keglevici (Buzim), Subici Zrinjski (Ostrovicu), Karlovici i Kruzici, sve sama velika imena u hrvatskoj povijesti. Od katolickih hrvatskih plemica potjecu medu ostalim begovska obitelj Poprzenovica, Besirevica, Badnjevica, Grosica i Evlijica. Pripominjemo i to, da je sacuvan veci broj glagolskih listina, pisanih u Bihacu, Krupi i drugdje (vidi kod Lopasica). U tim krajevima naden je veci broj latinskih natpisa s grobova i gradina hrvatskih plemica. Za utjehu Dr. Gluscu i drugovima naden je u Slatini kraj Banje Luke i jedan glagolski natpis na kamenu (Glasnik Zem. Muz., 1937., 31-35), a slicno tako i kod Gradiske, da i kamenje progovori, da je to od starine hrvatska zemlja.   

3. Hercegovina

  Danasnjom Hercegovinom prostirale su se do XI. stoljeca samostalne oblasti i to Neretljanska izmedu rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve (a dijelom i preko nje) do Dubrovnika i Travunija od Dubrovnika do Kotora sa sjedistem u Trebinju. Dalje na jug bila je Duklja, koja je obuhvatala skoro cijelu danasnju Crnu Goru i grad Skadar s okolicom.

 Da su stari N e r e t l j a n i bili Hrvati, cini nam se sa Sisicem suvisnim o tomu i raspravljati. Neretljani su bili cakavci, a te i Vuk, i Glusac i Davidovic priznaju Hrvatima.

 Medjutim imamo o narodnoj pripadnosti svih tih krajeva pouzdano svjedocanstvo. Najstariji domaci historijski spis, zapravo kronika, pisana po narodnoj tradiciji, dokumentima i zapamcenjima, jest Ljetopis Popa Dukljanina, pisan upravo u tim krajevima, tocnije u Baru, u II. polovici XII. stoljeca. Po njemu - da budemo vrlo kratki - sve cetiri te navedene oblasti jesu hrvatske i cinile su zajedno drzavu, koja se sterala od Duvna do Draca i zvala C r v e n a  H r v a t s k a (Croatia Rubea) ili Gornja Dalmacija. Njoj na sjever sirila se Bijela Hrvatska sve do Vinodola odnosno rijeke Rase u Istri. U Crvenoj Hrvatskoj su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj, Svac itd., i citav teritorij danasnje Hercegovine. - Vladari tih krajeva po Dukljaninu su Hrvati poput Prelimira i Radoslava. Oni su katolicke vjere i papinske ih bule nazivaju »predragim sinovima sv. Petra«. Narod je takoder bio katolicki. U njihovoj drzavi, 200 godina prije sv. Save, bilo je desetak katolickih biskupija s Dubrovnikom i Barom na celu. Stanovnistvo Dubrovnika i dukljanskog Primorja govorilo je cakavskim dijalektom. Po Jireceku (Handelsstrassen, 23) na temelju isprava vidi se, da je u Dubrovniku stokavstina istisnula staro cakavsko narjecje tek u XVI. stoljecu.

 Hrvate u Duklji nalaze takoder stari bizantski pisci Ivan Skilices, Nicefor Brienij, Ivan Zonaras i Niceta Koniates. Ovaj posljednji, pisuci o Nemanji, satrapu (vladaru) Srbije, koji je tezio, da zauzme Duklju, veli, da si taj »covjek nemirna i nezasitna duha prisvaja Hrvatsku i oblast Kotorsku« (N. Choniates, Bonn. izdanje, 206-207). Arapski pisac XII. stoljeca Idaizi naziva Dubrovnik skrajnjim (najjuznijim) gradom u Hrvatskoj. Crvenu Hrvatsku spominju stari dubrovacki pisci Rastic i Crijevic, zatim Mavro Orbini i Mlecanin Andrija Dandolo. Po njemu se »zemlja od Duvanjskog polja do Istre zove Bijela Hrvatska, od spomenutog polja do Draca Crvena Hrvatska, planinski kraj od Drine do Macedonije Rasa, a s ovu stranu Drine Bosna... Novi (pisci) zovu cijelo Primorje Dalmacijom, a brdske krajeve Hrvatskom« (Du Cange, Hist. byzant., I., 217).

 Srce i glavnu snagu danasnje Hercegovine cini ZAHUMLJE s glavnim gradom Blagajem. U doba kralja Tomislava vlada Zahumljem mocni knez Mihajlo Visevic. Mletacka kronika (Ivan Mlecanin) spominje Mihajla, k n e z a  H r v a t a. Jos jasnije nam govori o njemu, kad pise o duzdevanju Ursusa II. god. 912.: »Zatim i svu zemlju  h r v a t s k u, kojom vlada knez Mihajlo Visevic«. - Splicanin Toma Arhidakon, povjesnicar XIII. vijeka, pise o Zahumlju, da je spadalo  H r v a t s k o m  kraljevstvu. Koncem XII. stoljeca osvaja Stefan Nemanja Zahumlje, Travuniju i Duklju i pripaja ih Srbiji. Ipak se iz kraljevskog naslova srpskih vladara dobro osjeca, da su te zemlje nesto posebna i razlicita od prvotnih srpskih zemalja. »Stefan po milosti Boziej vencani Kralj vsje srpske zemlje i pomorskije« razlikujuci tako srpsku zemlju Rasu od pomorske, koju sacinjavaju Zahumlje, Travunija i Duklja. Nemanjici vladaju Zahumljem uz prekide sve do 1325., kada dode pod vlast bosanskih banova. Ipak se, i kroz to vrijeme, vise puta Humska zemlja sjedinjuje s Hrvatskom. Tako ju je  H r v a t s k o j   p r i p o j i o  hrvatski herceg Andrija (1198.-1210.). Slavni hrvatski velikas Pavao Subic zove se i jest »ban cijele Bosne,knez i gospodar Humske z e m l j e«. Kralj Sigismund trazi god. 1431. od bosanskog kralja Tvrtka II. cijelo Zahumlje i Livno natrag, jer je »Humsku zemlju i druge zupe posjedovao ban Hrvatskog kraljevstva« (Kovacic, Suppl. ad vestigia Comitiorum). Kralj Matijas Korvin izdaje god. 1465. potvrdu Dubrovackoj republici, da je ona dala 800 zlatnih forinti »za uzdrzavanje grada nasega Pocitelja u nasem Hrvatskom kraljevstvu « (Gjelcic-Thalloczy, Diplomatarium Ragusinum, 628).

 Jos par rijeci o Hrvatima u CRNOJ GORI. Muslimani, iseljenici iz Crne Gore, dolaze u Sandzak i Istocnu Bosnu obicno p o d  i m e n o m  H r v a t a. Odatle imena mnogih sela i zaselaka, koji se zovu »R v a c k a« ili »H r v a t i«. U Carigradu i danas kavaze poslanstava, Crnogorce, nazivaju H r v a t i m a, a starjesinu njihova esnafa H r v a t b a s o m. Evlija Celebija, turski putopisac XVII. stoljeca, veli za stanovnike Pivske nahije u Crnoj Gori, da su »cisti,pravi Hrvati«(F.Spaho u Hrv.Kolu XIII., 49). Turska enciklopedija Kamusi Turki, stampana 1317. p. H. (1897. p. Kr.) pise: »Slaveni, koji zive u Dalmaciji, Slavoniji i Crnoj Gori nazivaju se  H r v a t i m a« (str. 579). Leksikon Kamus-ul-alan ispravlja tu »pogresku« na nacin, koji je samo potvrduje. »Crnogorci, premda se  H r v a t i m a  zovu, nijesu to, jer oni pripadaju srpskom miletu« (str. 2036). Dakle, zovu se Hrvatima, ali Hrvati nijesu, jer su srpske vjere. I zato je vrlo dobro pisao Simo Milutinovic - Sarajlija u svojoj Istoriji Cerne Gore (Beograd, 1835., str. 25) o pravoslavnom mitropolitu Rufimu: »Pravoslavnome blagocestiju osobitu je sluzbu ucinio, i nemalo tijem Srbinstvo probudio i prikrijepio, sto je povratio u istocno bogoslovije Kuce, Bratonozice i Drekalovice iz rimskoga (zakona)«. Cijela Crna Gora bila je nekad katolicka, a zadnja katolicka plemena prelaze na pravoslavlje pred 300 godina. Jasno je, da je tim njihovo srpstvo bilo ne samo prikrijepljeno vec i konacno ustanovljeno. Na kraju nije na odmet spomenuti ni stari obicaj medu muslimanskim seljacima oko Foce u Bosni, da, kada idu u muslim. selo Hodzice kod Kolasina u Crnoj Gori, vele, da idu u  C r v e n u  H r v a t s k u. To je pripovijedao g. Ing. Hajdar Cekro, sam rodom iz tog kraja, g. prof. Hakiji Hadzicu.

 Iza svega toga jasno je, radi cega srpski polemicari ne vole razglabati o drzavnopravnoj pripadnosti Bosne. Najkomotnije im je protiv svih povjesnickih dokumenata prebaciti granicu Hrvatske drzave cak na Unu, a one, koji ne vjeruju njihovim ocitim izmisljotinama, nazvati »kukavnim istoricarima«, koji »laznim dokazima...opravdavaju svoje halucinacije« (VI. Bogicevic; B. i H. srpske su zemlje, str. 10). Ja kakvim li bi imenima istom mi morali nazvati spomenutog gospodina i njegove trabante, koji mjesto historije donose bajke i babe Mande mrndjalice, samo da Hrvata u Bosni nestane s danje svjetla. Samo se sunce ne da dlanom prekriti...

Krscanstvo: katolici, krstjani, pravoslavni

   U vrijeme bosanske samostalnosti spominju se u Bosni skoro iskljucivo dvije vjere i dvije crkve: katolicka i patarenska, koja se u domacim izvorima naziva »Bosanskom crkvom«, a njezini pristase »krstjanima« i »dobrim Bosnjanima«. Sva sredovjecna povijest Bosne protjece u znaku borbe za prevlast izmedu ove dvije crkve. Svi bosanski banovi i kraljevi katolici su ili bosanski »krstjani«, vlastela, narod i crkve katolicke su ili patarenske. Za trecu vjeru, za pravoslavlje u Bosni, mi iz pisanih dokumenata prije Turaka nista sigurna ne znamo.

 Naprotiv o KATOLICIZMU u Bosni po historijskim dokumentima dale bi se napisati citave knjige. Na podrucju danasnje Bosne prostiralo se u Srednjem vijeku (u XIV. i XV. stoljecu) d e v e t  k a t.  b i sk u p i j a. Bosanska, duvanjska i trebinjska biskupija leze potpuno u granicama danasnje Herceg-Bosne; zagrebacka, kninska, krbavska, makarska, splitska i stonska obuhvatale su tek dijelove bos. teritorija. Tako n.pr. zagrebacka biskupija sirila se od danasnjeg Bos. Petrovca do rijeke Ukrine i od Save do blizu Kljuca i Jajca. Na rusevinama katolickih crkava i manastira podignuti su iza pada Bosne pod Turke i dolaska Srba u te krajeve brojne srpske crkve i manastiri npr. Mostanica, Liplje, Gomionica, Rmanj i drugi. Dobro veli Prvi sematizam srpske mitropolije Banjalucko-Bihacke za god. 1901. (str. 75): »A sto narod drzi, ili sto mu se tako kazuje, da je ovaj manastir zaduzbina Nemanjica..., ne slaze se nikako s istorijom iz toga uzroka, sto u Pounju kao i uopce u cijeloj Bosanskoj Krajini nije bilo pravoslavnog naroda prije Turaka. Ti su krajevi potpadali pod hrvatsku kraljevinu, u kojoj nije trpljena druga vjera osim latinskorimska«. Zagrebacka biskupija imala je 1334. na bosanskom zemljistu 3 crkvena kotara (dubicki, sanski i vrbaski) i preko 40 zupa izmedu Sane i Vrbasa. Cazinski i krupski kotar danas uopce nemaju ni jedne jedine katolicke zupe; prije dolaska Turaka imao je svaki po 20 zupa. Sto vise, kninski biskup stolovao je vise od 50 godina u Cazinu u XV. stoljecu.

 Na teritoriju danasnje Bosne djelovali su u srednjem vijeku od katolickih redovnika benediktinci (samostan sv. Petra u Cicevu kod Trebinja, Konoba na Uni), dominikanci, pavlini i franjevci, koji su u Bosni imali samo malenkost od 45 samostana, od kojih petnaestak jos u XIV. stoljecu. Najstariji i najveci franj. samostani lezali su u Istocnoj Bosni, u Podrinju, a ti su Srebrenica (po njoj se provincija i zove Bosna Argentina, Bosna Srebrena), Bijeljina, Sv. Marija u Polju (kod Bijeljine), Zvornik, Teocak, Ljubovija i Olovo. U tim stranama nestalo je potpuno katolika do XVII. i pocetka XVIII. stoljeca (zadnji spomen katolika u Srebrenici potjece iz god. 1724.). U svemu od danasnjih 56 bos: herc. kotara za 52 od njih iz historijskih dokumenata znamo, da su imali barem jednu katolicku zupu, a svi kotari osim jednog (Gacko) sacuvali su izvjesne uspomene na katolike u tome kraju. Da daljnim dokazima dokazujemo ocevidnu stvar, cini nam se jalov posao. Radje upucujemo na dokumente, sabrane u Theineru, Farlatiju, Jelenicu ili Mandicu ili na zaokruzen clanak o Katol. crkvi u B. i H. u casopisu Croatia Sacra (1934., str. 175216), odakle i vadimo ove podatke.

 Mozda bismo trebali spomenuti jos one brojne crkve, koje god. 1244. spominje toliko puta spominjani ban Ninoslav, koji je na mahove bio katolik ili pataren, a pravoslavac nikad. On navodi u povelji najprije katedralu sv. Petra bosanske biskupije u Brdu kod Vrhbosne (danasnjeg Sarajeva); u zupi Vrhbosni spominje crkve u Vrutcima na vrelu Bosne, zatim u Bulinu i Knespolju; u zupini Neretvi u Buljini; u Vidusi (Ljubincima) izmedu Kaknja i Zenice; u zupi »Brod« u Bilinu Polju (kod Zenice); u zupi Lasvi »Tri crkve"; u zupi Lepenici Rotilj (Kiseljak); u Skoplju crkva sv. Ive; u zupi »Mel« crkva sv. Kuzme i Damjana (valjda Kozmin na Drini) i konacno u zupi Borcu «Pracu - Biskupniju«. - Danas, u vrijeme kad izvjesni »istoricari« nijecu vjerodostojnost brojnih rimskih i uopce izvanbosanskih dokumenata o crkvenim prilikama u Bosni, moguce bi jednakim »pravom« mogli osporiti i gornju darovnicu bana Ninoslava; samo bismo se tada nasli pred nerje"sivom zagonetkom, kako to, da se i danas, iza skoro 700 godina, u cisto muslimansko-pravoslavnom kraju, na sastavcima rjecica Prace i Gracanice, u Sjetlini, izvjesni predio zove »Biskupina«. Da su svi katolici bana Ninoslava ostali do danas katolicima, jasno je, cim bi se u nacionalnom pogledu osjecali, jednako oni u Praci ili na Drini, kao i oni u Travniku ili Kiseljaku.

  O PATARENSTVU, koje u Bosnu udje za Kulina bana i predobi za se velik dio dotada katolickog naroda i plemstva, ne treba mnogo rijeci trositi. Bosanski »krstjani« (ne hristjani!), koje gdjekada pisci bogumilima nazivaju, mnogo puta vladaju Bosnom i cine vecinu stanovnistva. Oni u zemlji sve vise jacaju, osobito za 250-godisnjih borba protiv Madjara, koji pod firmom obrane katolicke vjere zele da sataru samostalnost Bosne. S druge strane protiv patarenstva ustaje srpska i crkva i drzava. Srpski vladari, osobito Nemanja i Dusan Silni, gone iz Srbije »jeretike« i "babunsku vjeru«, otimlju im zemlje i fizicki ih kaznjavaju. Srpska crkva, stoji u ostrom sukobu s patarenstvom, srpski kronicari XIV. i XV. vijeka nijesu gledali u »Bosanskoj crkvi« posestrimu, pravoslavnu crkvu, vec »jeretike i agarjane«, »sluge djavolove«, koji »kako tati nocu idu« i »prevracaju hriscane od vjere Bozje« (vidi citate u Croatia Sacra 1934., 184). Srpski dokumenat o pripajanju Srebrenice Srbiji veli za njezine stanovnike: »Se ze vsi jeresi bogomilske sut« (Gl. Srp. Uc. drustva, XX. sv., III, 148). A milesevsko prokletstvo iz XIV. stoljeca stavlja na prvo mjesto bana Stjepana Kotromanica, a onda tek druge bogumile (gosta Radina i ostale). Ovo usput spominjemo radi Dr. Glusca, koji je podgrijao staru Petranovicevu hipotezu, da je tzv. Bosanska crkva u Srednjem vijeku bila pravoslavna. Tu tezu, koja visi o vrbovu klinu, odmah je prihvatio i nas proto Davidovic, pronasao je »nesumjivo dokazanom« i odmah poceo redoslijed bosanskih episkopa i mitropolita s imenima patarenskih »didova« i »gostiju«. Medutim sto god g. proto trabunjao o tome, istina je, da ozbiljni srpski historicari, jedan Jirecek, Novakovic, Stanojevic, Corovic, Ruvarac i Skaric, nece nista da znaju o neozbiljnoj hipotezi pravoslavlja stare »Bosanske crkve«. Medutim svi oni nemaju ni pojma o Bosanskoj crkvi; isto tako ni bosanski franjevci, ni papinski misionari, koji samo lazu i izmisljaju, ni Dalmatinci iz Trogira i Splita, ni Dubrovcani, ni srpski kaluderi, ni svi oni zajedno, koji nam ostavise brojne dokumente o bosanskim patarenima XIII. do XV. stoljeca, ne znaju nista! Jedini o svemu nesto znaju Dr. Glusac i proto Davidovic, a svi drugi nek se sakriju u misje rupe! Doista moramo toj gospodi izraziti saucesce, sto im je trud ostao jalov. Ovako se moraju trostrukim znojem znojiti, da dokazu barem za jednu crkvu ili za jedan manastir u Bosni prije Turaka, da je bio pravoslavni, pa opet bez uspjeha. A onako, eto srece, preko noci pola starih Bosnjaka postade srpskim pravoslavcima. Samo, po nesreci, »didove« i »goste« Bosanske crkve ne bi ni volovima mogli prevuci u Srpsku crkvu.

 Ovdje nam je primijetiti jos jednu stvar. Braniteljima pravoslavlja Bosanske crkve nije dosta dokazati, da je Racki pretjerao prikazujuci nauku bos. patarena kao da su zabacivali napr. krst ili svece. Oni trebaju dokazati, da »Bosanska crkva« nije treca crkva i treca vjera u Bosni, razlicita od katolicizma i pravoslavlja i od njih neovisna. To treba dokazati i sve je dokazano! - Inace je patarenstvo za Kulina bana uneseno u Bosnu, koja je dotada bila katolicka. Bosanski biskupi primali su biskupsko posvecenje u Dubrovniku iz ruku katolickog (latinskog) nadbiskupa kad Radogost 1189., Dragonja i Vladimir. O tom svjedoci sacuvani originalni dokumenat Dubrovackog arhiva iz 1195. (Acta AIb., I., 110) kao i biljeske dubrovackog kronicara Restija (str. 63,74,ss.). Inace je vrlo zanimljivo pismo carigradskog patrijarhe Genadija II. (1453.-1457.) sinajskim kaludjerima o »kudugerima« u Bosni, koje je neki episkop poceo s uspjehom obracati na pravoslavlje (Migne, P. G., 118, c. 248 ss.). Eto cuda golemoga! Gluscevi pravoslavci obracaju se na pravoslavlje!

 Odgovor je jednostavan: sigurno ne znamo nista, ne znamo ni to, je li uopce pravoslavnih bilo u Bosni, premda s Thalloczyjem i Prelogom rado dopustamo, da ih je bilo u Istocnoj Bosni oko Drine, makar ih povijesna vrela nigdje ne spominju. Srpski povjesnicar M i h a j l o  D i n i c (Jug. istor. casopis, I. god., 151) utvrdivsi, da Tvrtko I. nije bio pravoslavac vec katolik, nastavlja: »Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raske se izuzimaju - nije bilo u Tvrtkovo doba pravoslavnih. Za nas je ovo pitanje definitivno reseno«

 Pocnimo sa srpskim manastirima, koji se svagdje javljaju, gdje je u stara vremena bilo srpskih pravoslavaca. Koliko je srpskih manastira bilo u Bosni do turske najezde? Mi ne znamo ni za jedan jedini! Prolistajte najozbiljniju naucnu radnju o »Pravoslavnom monastvu i manastirima u srednjevekovnoj Srbiji« (Srem. Karlovci 1920.), napisanu od  V a s i l i j a  M a r k o v i c a. O pravoslavnim manastirima u Bosni nema nigdje ni spomena! Inovjerna »jereticka vlada« bosanskih banova i plemica nije im prijala (str. 152.). M a r k o v i c  doduse spominje manastir u Dobrunu, na desnoj obali Drine, na domak Visegradu. Nego taj manastir, podignut 1383., nalazi se zapravo u onom dijelu Srbije, koji je istom kralj Tvrtko pripojio Bosni (1374.). A mi nijesmo nikad tvrdili, da pravoslavaca nije bilo u Srbiji, vec u Bosni prije Turaka.

 I kriticni historicar, arhimandrit  I l a r i o n  R u v a r a c  tvrdi, da se ni za jedan srpski manastir u Bosni ne moze dokazati, da je opstojao prije Turaka. Samo za manastir Papracu misli, da bi mogao biti i stariji, ali to misljenje, nicim ne dokazano, ne prelazi granice puke mogucnosti. Medutim, proto  D a v i d o v i c  zna vise i bolje. Zacudnom vidovitoscu otkriva on citav niz srpskih manastira, cak od XIII. i XIV. stoljeca pa dalje: Ozren, Gostovic, Lovnica, Tavna, Rmanj... (Srp. prav. crkva u B. i H., str. 18). Dokaza, doduse ne donosi (niko ih nije mogao doprinijeti!), nego se valjda nada, da bismo mu ipak mogli vjerovati s obzirom na njegovu casnu bradu. Nego vidovitost g. protu kod svakog manastira malo zanese, da mu od same dragosti produlji zivot za 100, 200 ili 300 godina. A moramo primijetiti, da bi g. proto za svoje vidovite oci ipak trebao nabaviti naocale. Onda ga one ne bi onako grdno prevarile, da kod franjevackog samostana u Krupi na Vrbasu ne posumnja, da fratri nijesu mozda srpski kaludjeri. Onda ne bi benediktinsku opatiju sv. Petra u Cicevu kod Trebinja ugledao naprosto kao srpsko-pravoslavni manastir (spom. dj., 18). Uopce historijska nauka g. prote, kad radi o pravoslavlju u Bosni, sva se da kazati jednom recenicom: Sto je babi milo, o tom joj se snilo. Zar je pravoslavni manastir onaj, koga jos u XII. stoljecu spominje kao katolicki Dukljaninova Kronika (Presb. D i o c l., 53) i koga Dusan Silni, progonitelj katolika, otima benediktincima, a papa ga Klement VI. g. 1345. odlucno trazi natrag i dobiva (S m i c i k l a s, Codex dipl., XI., 179). Za katolicku crkvu i samostan u Ciceva zna nadalje dubrovacki kronicar  L u c c a r i (AnnalesRag.,III., 101),Farlati,Jirecek, M a r k o v i c  i  drugi, samo nece da zna proto Davidovic.

 Izvjesni historicari kova Davidoviceva pokusase da dokazu opstanak izvjesnih srpskih manastira u Bosni prije Turcina. Tako je neki brzopleti junak u manastiru Ozrenu procitao natpis, koji spominje nekog Nemanjica kao utemeljitelja. Iguman  V i t a n o v i c promotrio je tocnije stvar i mjesto »Nemanjic« cita naprosto »Maric«, a manastir se tim pomladio sam za 300 godina! (Gl. zem. Muz. 1889., 32). Slicno prode i srpski manastir Zavala u Hercegovini. Spominje se prvi put tek 1513. god. Nista zato, Davidovic nalazi, da je sagraden 1271., valjda zato, sto ima stari manastirski pecat iz tog doba. Ima, istina, samo zato covjek mora biti corav kod ociju, da pecatu dadne ne 700 vec 150 ili 200 godina starosti. A tko malo nazire, vidi u pecatu grubi falsifikat. - Slicno je i sa starim pecatom manastira u Dobricevu. Krivotvoritelj se malo zaboravio, kad na pecatu broji godine s Latinima »od rozdstva Hristova«, a ne od stvorenja svijeta, kako to srpski spisi i pecati uvijek cine. Slicne su sudbine bile i neke pravoslavne eparhije u Bosni. Iz spomena imena god. 1293. nekog Bazilija, bosanskog biskupa, koji je mogao mirne duse biti i katolik kao i toliki benediktinski monasi istog imena u Dalmaciji, iskonstruirao je R a d o s l a v  G r u j i c cak opstanak zvornicke eparhije u XIII. stoljecu. Jedan stari spis spominje Vilimira Vladmirovica, »kresevskog i neretvanskog episkopa grckog obreda«, samo je dokazano za taj spis, da je »patvorba i to vrlo nespretna«.

 Opstanak ni jednog srpskog manastira, ni jedne pravoslavne crkve ne moze se dokazati u Bosni prije Turaka. S tim se slazu i Dr.  B a s a g i c  i S e j h   F.  K e m u r a, koji zakljucuje, da Mehmed Fatih »nije nasao u Bosni drugih bogomolja osim katolickih i da prema tome nije pravoslavnih moglo biti u Bosni« (Gl. Zem. Muz., 1911., 297). - Jedinu iznimku cini, kako izgleda, stara pravosl. crkva Hercega Stjepana u  G o r a z d i  iz god. 1446. Samo ne valja zaboraviti, da su vec 1430. Vrhbosna (danasnje Sarajevo) i Hodidjed bili stalno u rukama Turaka. A krajevi na Drini, gdje je i Gorazda, ili su vec bili turski ili su priznavali tursko vrhovnistvo.

 Preostaje jedino da spomenemo dvije pravoslavne episkopije, koje je osnovao sv. Sava 1219. godine. Jedna je od njih bila u Stonu za Zahumlje i Travunija, druga u Dabru na Limu blizu bosanske granice. Stonska eparhija podignuta je na rusevinama katolicke, latinske biskupije u Stonu, koja se javlja vec 870. god. Na II. splitskom saboru (927.) javlja se uz kralja Tomislava i zahumski knez Mihajlo Visevic, odlucan katolik, kojemu papa Ivan X. pise poseban list. Kad su Nemanjici zauzeli Zahumlje, protjeraju iz Stona katolickog biskupa i postave pravoslavnog. Katolicizam Humske zemlje do pocetka XIII. stoljeca arhimandritu  R u v a r c u  toliko je ocit, »da su povesnicko raspravljanje o Humskoj knezevini u X., XI. i XII. veku i o latinskoj stonskoj episkopiji nema mesta u Sematizmu Hercegovacke mitropolije« (Srp. prav. Herceg.-Zahumska mitropolija, 1901., 25). Dok mala Rasa broji 6 svetosavskih episkopija, dotle cijela Hercegovina tek jednu, i to u Stonu za Zahumlje, a u Travuniji ostaje i dalje samo katolicki trebinjski biskup. Sto godina kasnije bjezi pravoslavni episkop iz Stona i to ne nekuda u Hercegovinu, vec cak u Sandzak u manastir sv. Petra i Pavla na Limu, koji mu je darovao Uros III. Decanski. Darovnica veli, da je »episkopija opustjela i da episkop nema ni bira ni vrhovine« (R u v a r a c, ib., 29). Nestalo pravoslavnih ovcica, pa nesta i pastira, koji nemade sto ni strici ni musti, pa i on odseli.

 Dabarska episkopija bila je privlacni centar za susjedne krajeve Bosne na gornjoj Drini. Zato je tamo moglo biti pravoslavnih jos prije pada Bosne. kasnije, kad su se pokrenule pravoslavne mase i zajedno s turskom vojskom preselile na hrvatsku granicu, seli dabarski episkop cak u Rmanj na Unu (poslie 1575.). U Sarajevo doseljuje episkop Mojsije Petrovic istom god. 1709. (S k a r i c, Sarajevo, 115). I otada je Sarajevo sjediste mitropolita, koji se nazivaju dabro-bosanskim.

 Mnogo puta ime je znak. Tako je i ime odnosno naslov dvojice sarajevskih vjerskih poglavara znacajno za vjersku povijest njihova naroda. Katolicki nadbiskup u Sarajevu zove se vrhbosanski. Ima pravo na to: pred 700 godina kraj Vrhbosne - Sarajeva stoji katolicka katedrala sv. Petra. Katolici su od starine bili stanovnici Bosne. Srpsko-pravoslavni mitropolit zove se dabro-bosanski. Ima i on pravo: bosanski je, jer stanuje u Bosni, a dabarski je, jer je amo dosao iz Dabra, od Sandzaka, on i velika vecina njegove pastve.

 PRILIKE U BOSNI IZA FETHA (osvojenja po Turcima) naglo se mijenjaju: s pozornice nestaje bosanskih patarena; uz katolike, koji su se i prije spominjali, javljaju se u velikom broju muslimani i pravoslavni. O katolicima ovdje ne treba mnogo rijeci trositi. Makar da su velike i ceste seobe te mjestimicni prelazi na islam znatno umanjili njihov broj, ipak oni sve do danasnjeg dana nastanjavaju ona mjesta i krajeve, na kojima su se odigravali glavni dogadaji bosanske povijesti; takva su mjesta: Kraljeva Sutjeska, Rama, Kresevo, Fojnica, Travnik, Soli (Tuzla), Tomasevicevo, Jajce, okolica Konjica, Mostara i Stoca, dakle u glavnom dolina odnosno porjecje Bosne i Neretve. U XVI. i XVII. stoljecu katolicko je bilo Trebinje, Olovo, Srebrenica i Visoko. Ovo je moguce razumjeti samo tako, da su ti krajevi od starine i prije Turcina bili katolicki, a tada katolici pripadaju starosjediocima Bosne.

 Glede pojave pravoslavlja i islama ima Dr. Glusac posebno misljenje. On smatra, da se »Bosanska crkva« iza pada Bosne prikljucila Srpskoj, a tim istim bosanski »krstjani« (patareni) jasno se pokazase kao srpski pravoslavci.

 O muslimanima tvrdi Dr. Glusac, da ih je u pocetku bilo malo i da su presli na islam samo s pravoslavlja i katolicanstva. Broj muslimana zapravo se vrlo umnozio tek doseljenicima sa strane. Muslimana, veli on (Nekoliko pitanja iz proslosti B. i H., str. 65), ima srazmjerno vise doseljenih nego pravoslavnih i katolika. Tako carobna sipka Dr. Glusca pretvara najvazniji dio autohtonog zivlja Bosne, muslimane, u doseljenike, a glavni dio kasnije doseljenog elementa u Bosnu, pravoslavce, u starosjedioce i domacine od vajkada ovih lijepih krajeva.

 Nego sva ova mudrolija Dr. Vase slabo pomoze. Istina, lijep bi to san bio uciniti od bosanskih muslimana uljeze i doslje, osim nesto srpskih poturica, i od bosanskih katolika, koji da su rodom i plemenom Srbi cak od dicnog bana Ninoslava, odrode, koje je crnozuta azdaja u Hrvate premijesila i prekuhala, a samo Srbe pravoslavce ostaviti starosjediocima na svojem, na starini, na plemenitom... Ej pusti sne, samo ti je jedina mana, sto si san, a ne java!

 Zvijezde se znaju po sjaju a ljudi po glasu. A taj glas, govor, jezik, upravo je fatalan po Gluscevo mastanje. Tko ce biti nasljednik i potomak sredovjecnog bosanskog plemstva i naroda nego onaj, tko govori istim narjecjem kao i oni. A govor bosanskog vladarskog dvora, vlastele i naroda bio je prije Turaka ikavizam, tvrdi Vl. Skaric (Gl. Zem. Muz., 1930., 3.). U njemu su pitane listine i grobni natpisi toga vremena. Narjecje, kojim govori vecina bosanskih muslimana i katolika, jest i danas ikavstina; a nekad su njom govorili skoro svi. I zato su po govoru muslimani i katolici jedna etnicka skupina, koja je u Bosni starosjedilacka. A bosanski pravoslavci, koji su, bez iznimke ijekavci, nisu od starine u Bosni, barem najvecim dijelom. Oni su doseljenici pa ih kao takve i govor odaje. Srbin Skaric priznaje to na svoj nacin veleci na istom mjestu: »Poslije je dosao s juga nov etnicki elemenat, koji je glas jat izgovarao kao ije. No to su bili Ijudi nizega reda, tezaci i pastiri, ciji govor plemstvo, krscansko a poslije muslimansko nije primalo nego je i dalje kroz stotine godina govorilo ikavski«. I tako se sam Dr. Glusac, htijuci jeftinom doskocicom zamijeniti uloge pravoslavaca i muslimana, zapetljao u vlastitu petljaniju.

 O DOSELJENJU PRAVOSLAVNIH MASA U BOSNU iza pada pod Osmanlije (1463.) imamo i direktnih dokaza. U jednom listu, pisanom 1483., kaze kralj Matija Korvin, da se u njegovu drzavu preselilo iz Turske u zadnje 4 godine 200.000 Srba (kod Erdeljanovica, str. 60). A kraj, koji je bio najvise na udarcu seobi, jest bez sumnje Jajacka i Srebrenicka banovina u Sjevernoj i Sjeverozapadnoj Bosni, koje je i onako stvorio kralj Matijas. Vakufnama Turalibega iz 970. god. po Hidzri (1562.), veli, kako je ovaj u svoja sela »Babin Do« i »Visoce« (Danas Vakuf i Visori) u tuzlanskom, doticno zvornickom kotaru, naselio iz Semendrije (Smedereva) pravoslavne obitelji nekog Vukosava, Dragise, Nike, Stojka, dvojice Radosava itd. (Hamdija Kresevljakovic: Odakle su i sta su b.h. muslimani?; Hrv. svijest, 1914., IV., 10.)

 Radoslav Lopasic (Bihac i bihacka Krajina, 1011) govoreci o prilikama danasnje Bosanske Krajine veli: »Prvi Vlasi pomaljaju se na pocetku XVI. vijeka oko Dinarskih planina i kod izvora Une, oko Unca, Srba i Glamoca... God. 1551. javio je general Ivan Lenkovic kralju Ferdinandu, da su Turci izveli iz unutrasnjosti turske vise tisuca Morlaka ili Vlaha (i tamo ih naselili)... Po svoj prilici u to doba sa narodom dosavsi kaludjeri u Rmanji osnovali su pravoslavni manastir... Osvojivsi Turci veliki dio Unske doline prema Busevicu i Krupi naselise tamosnje krajeve narodom iz Bosne. Veliki zastitnici pravoslavnih Vlaha bili su nekoji bosanski pase i sandzaci (osobito Hasanpasa Predojevic)... Po sluzbenom izvjestaju zaokupise Vlasi po Hasanovoj odredbi krajeve oko Brekovice, Ripca i Ostrovice i u Velikoj dragi do Sokolca mnozeci se kasnije svakim danom«.

 Benedikt Kuripesic opisuje put carskog poslanstva god. 1530. pod vodstvom Nikole Jurisica i grofa Lamberga sultanu u Carigrad. O stanovnistvu Bosne veli, da su od tri ruke: »Prvo su stari Bosnjaci, koji su rimsko-krscanske vjere, a tim je Turcin, kad je osvojio Bosnu, ostavio vjeru. Drugo su Srbi, koji se zovu Vlasi, a mi ih zovemo »Zistzen« (Cici?) ili martolozi. Oni dolaze od Smedereva i Beograda, a vjere su sv. Pavla (pravoslavni! ). Treci su pravi Turci (muslimani!), koji su vojnici i cinovnici, a vladaju se sasvim tiranski prema ovim krscanskim podanicima«. Kuripesic veli, da su mu Srbi martolozi, koji su protiv krscana (Hrvata) ratovali kao turske neredovite cete, priznali, da je velik grijeh, sto se bore protiv krscana, ali da oni to radi turske sile moraju.

 Hrvatski povjesnicar Dr. Prelog, koji je prenio (Povijest Bosne, II., 57) ovaj Kuripesicev citat, tesko se zamjerio Dr. Gluscu, nanio Srbima »prave, teske i neoprostive uvrede«, i sluzio austro-ugarskom ugnjetavacu (Nekoliko pitanja iz proslosti B. i H., 66, 67). Ja kakvo li je istom zlodjelo ucinio onda u ocima Dr. Glusca rodeni Srbin Vladislav Skaric, koji je istrazivao podrijetlo vecine pravosl. naroda u sjeverozap. Bosni (Gl. Z. Muz., 1918., str. 228 i sl.) i na nesumnjiv nacin dokazao, da je taj »narod doselio iz srednjovjekovne Srbije u sjeverozapadnu Bosnu i sjevernu Dalmaciju« (str. 226). Pojava velikih masa Srba na hrvatskim granicama odmah, cim su Turci uzeli Bosnu, i to u krajevima, gdje »pravoslavnog elementa prije Turaka osim nesto Vlaha nije bilo«, tumaci Skaric doseljivanjem »voljom ili dozvolom Turaka « (str. 219). »Svud tuda su Turci iz vojnickih obzira morali naseljivati Srbe, koji su kao martolozi i drugi neredoviti vojnici cuvali granicu, cetovali i u pravilnom ratu vojevali na turskoj strani«. Naseljivanje je pocelo odmah iza 1512., a kolonisti su dosli iz Srbije, tadanjeg smederevskog sandzaka. Skaric se tu izrijekom slaze s Kuripesicem (str. 237). Do istog rezultata dolazi i srpski etnolog Milan Karanovic proucavajuci po Cvijicevoj metodi tri pounska kotara, Bihac, Cazin i Krupu. (Naselja srp. zemalja, knj. XX). On medu pravoslavcima uopce ne nalazi starosjedilaca, a 60% svih pravoslavnih obitelji doselilo je u danasnje svoje prebivaliste tek zadnjih 80 odnosno 100 godina.

 Medju vaznije dogadjaje valja svakako zabiljeziti i PRELAZ JEDNOG DIJELA KATOLIKA U BOSNI NA PRAVOSLAVLJE. Presla je i skoro cijela Trebinjska biskupija u Hercegovini tokom XVI. i XVII. stoljeca. Katolicki narod ostao je bez svecenika usred ljutih progona. Pravoslavna crkva sklapa vec iza pada Carigrada kompromis sa Turskom carevinom i patrijarha Genadije dobiva cast turskog pase. U Srbiji se ta ista stvar dogadja osnutkom Pecke patrijarsije. Makar da pravoslavni kaluderi poput monaha Marka pisu, da su turski sultani (»ismailski car Bajazit«) »necastivi i troicihulni i hriscanom dosaditelni«, ipak se pod Turcima svuda pravoslavlje siri na racun katolicizma pa tako i u Hercegovini. Zapocinje sistematsko proganjanje katolika kroz 300 godina (1488.-1779.) od strane pravoslavnih arhijereja, koji katolike carskim fermanima i janjicarskom pomoci sile na placanje pravosl. vjerskog poreza i podloznost u vjerskim stvarima, sto bi neminovno svrsilo otpadom katolika na pravoslavlje. Fratri i drugi svecenici bore se na turskim sudovima, placaju globe i idu u tamnice. Katolici su vise progonjeni nego pravoslavni sve do zadnjih stoljeca turske vlade, jer su pristase najveceg neprijatelja sultana, - rimskog pape, i jer nece poput pravoslavnih martologa, da se bore s Turcima protiv krscana. Za turske vlade vise puta katolici teze progone trpe od pravoslavnih nego li od samih turskih gospodara. »Mi u njima ljuce dusmane imamo nego li su sami Turci, jer nikada ne prestaju raditi o tomu, da nas pod svoju vlast sprave«, pise fra Filip Lastric. A biskup fra Marko Dobretic u okruznici god. 1777. govori o pravoslavnima (zovi ih skizmatici) »koji panjkaju na nas po tribunalih ono, sto ne bi ni vragovi izmislili, za oborit nas i vas i ove svete kuce u svako zlo; dave, globe i gule...« (J e l e n i c, Izvori za kult. pov., 50). Stvar je ta toliko poznata iz Smiciklasa, Batinica, Jelenica i drugih, da je ne trebamo dalje ni spominjati. Sam arhimandrit Ruvarac veli, »da se takav postupak srpskih patrijarha nikako opravdati ne da.« Nas proto Davidovic (Srpska pravosl. crkva u B. i H., 41) nalazi, da su to »fakti koji se ne daju pobijati, ali se daju lako razumjeti«. Ti su progoni isli gdjekad tako daleko, da je narod, da se od tog oslobodi, cak prelazio na pravoslavlje. Trebinjski biskup Primi pise u Rim god. 1674. ovako: »Pravoslavni (kaludjeri!) na temelju toga fermana idu i tlace bijedne katolike (po Popovu polju , nezadovoljni s onim, sto im je sultan dozvolio. ) to vise, oni obilaze s cetom Turaka i grubom silom otimaju od tih hercegovackih katolika deset puta vise, nego sto stoji u fermanu, izjavljujuci otvoreno, da ce im svake godine tako dodijavati, dok ne postanu pravoslavcima. Radi toga ne moguci se oprijeti tolikoj nevolji, katolici samo sto nijesu izgubljeni. Vec su izjavili biskupu, da ce morati preci na grcki zakon, ako se ne ukloni ta nepravda« (K. Draganovic, Massenubertritte von Katholiken zur Orthodoxie, Rim 1937., str. 72).

 Radi ovog i drugih razloga presao je velik dio naroda trebinjske biskupije na pravoslavlje. Biskup Andrijasevic pise god. 1627., da je od 12 katolickih crkava u Popovu 7 dospjelo u ruke pravoslavnih. A narod Neretve i Popova pise 1629., da je veci dio katolika ovih strana otisao u skizmu. VI. Skaric u dokaz pravoslavlja spominje oko 50 starih crkava oko Trebinja i u Popovu. Crkve su doista stare, iz predturskih vremena, samo nikad nijesu bile pravoslavne vec katolicke kao ni ona u selu Dracevu. Sacuvan nam je dokumenat, kako je pravosl. vladika, valjda pri njezinu osvestenju, dao sastrugati krec s crkve, porusiti katolicke oltare i izbaciti napolje kosti katolickih pokojnika. Narod, ozlojeden, hoce da se vrati katolickoj vjeri, ako mu se pribavi stalan zupnik. Nazalost od toga nije bilo nista, i ti katolici ostase i dalje pravoslavnim. Sve ove vijesti donosimo prema spomenutoj studiji »Maseniibertritte...«, za koju je prvak srpske historiografije Stanoje Stanojevic (Jugosl. istor. casopis, III., 376) rekao, da je u cijelosti dokazala svoj predmet, a time i prelaz katolika trebinjske biskupije na pravoslavlje.

 Smatrali smo potrebnim, da posebnu paznju posvetimo vjerskim prilikama u Bosni. Vjera je bila jedan od prvih faktora za nacionalno opredjeljenje naroda u Bosni. Sljedbenik srpskog pravoslavlja nuzno se smatrao Srbinom. I zato su npr. Trebinjci i Popovci danas medu najodusevljenijim Srbima u Herceg-Bosni kao sto bi bili vatrenim Hrvatima, da su ostali u katolickoj vjeri.

Islam: etnogeneza bosanskih muslimana

    Dr. Glusac grdno se vara, ako misli, da su seobama, osobito iza Beckoga rata (1683.-1699.), muslimani istom u Bosni ojacali. Po historijskim dokumentima izgleda, da ih je, recimo u XVI. i XVII. stoljecu bilo vise nego danas. Po putopiscu Evliji Celebiji varos Foca imala je 17 dzamija i 8 tekija, a Donje Skoplje cak 30 dzamija. Celebija navodi dosta sela i kasaba, koji su tada bile muslimanske, a danas vise nijesu. Vec spominjani Kuripesic istice, da je u Gornjoj Bosni 1530. bilo vise muslimana nego pravoslavnih.

 Odakle se odjednom nadjose u Bosni toliki muslimani? Prelazom domaceg stanovnistva, u prvom redu onoga patarenske vjere, na islam. Patareni velikim dijelom postadose muslimanima, a uz njih i nesto drugih krscana, osobito katolika. Dr. Glusac, doduse, misli (str. 65), da je bilo vise prelaza s pravoslavne vjere na islam i to s dva razloga: 1.) sto je katolicka crkva imala u Bosni bolju organizaciju nego pravoslavna, i 2.) sto muslimani i danas slave pravoslavne svece kao Djurdjevdan, Ilindan itd. Nijedan od tih razloga ne stoji. Kako je katolicka crkva dospjela u tezak polozaj najbolje dokazuje prelaz skoro cijele jedne biskupije na pravoslavlje (Trebinje) kao i sporadnicni otpadi katolika u drugim krajevima Bosne. A na drugi Gluscev razlog lako je odgovoriti: g. doktor se krupno sefnuo u racunu. U vrijeme pada Bosne i jos citavih 130 godina kasnije katolici su se drzali starog kalendara pa je staro Jurjevo i stari Ilindan barem jednako tako uspomena na katolicku proslost, kako bi imala biti na pravoslavnu.

 Islamizacija Bosne pocela je vrlo rano iza dolaska Turaka u ove krajeve. Zato se vrlo cesto u starim dokumentima susrecemo s imenima bos. muslimana, ciji se otac zvao Abdah, Abdulah, Abdulgafur, Abdulhaj i sl. A to sve znaci, da im je otac bio krscanin, a oni mu ime sakrivaju, oznacujuci ga arapski kao »roba Bozjeg« i sl. Zanimljiv turski dokumenat o prvim danima sirenja islama u Bosni i Hercegovini objelodanio je H. Mehmed Handzic u kalendaru »Narodna Uzdanica« (1938., str. 29-45), koji govori o starim danima islamizacije Bosne. I tko se zvao »Zivko« prozva se »Jahja«, a tko »Vuk« »Kurt«. Mnogo naroda prigrli islam, ali mnogi takoder, izvana muslimani, ostadose jos dugo vremena u srcu krscanima. Zato im se spomenuti turski dokumenat duhovito ruga i ismjehiva radi njih Bosnjake.

 Imade vijesti o prelazu bosanskih »krstjana« na islam. Pod Jajcem ih se je za jedan dan 36.000 poturcilo, kako Zinkeisen, izvrstan poznavac turske povijesti, pripovijeda (Gl. Zem. Muz., 1912., 3), premda ta vijest izgleda uvelicana. O islamizaciji okolice Jajca govori i jedan stari sidzil (zapisnik sudskog poslovanja) iz god. 869. p. H.: »Sultan Fatih podijelio je i ostavio u vlasnistvo zemlje sela iz okolice Jajca patarenima, koji su presli na islam. Ali kad su se isti patareni iznevjerili islamu i opet presli na krscanstvo, kad je kralj Matija osvojio Jajce, nevjerne te patarene protjera u Anadol i oduze im zemlje iz vlasnistva« (Hamdija Kresevljakovic, kalendar »Danica«, 1916., 326.). - Zadnje vijesti o prelazu bogumila na islam nalaze se u Bakulinu Sematizmu franjevacke provincije Hercegovine god. 1867. (str. 124): »U selu Dubocanima (kod Konjica) pred malo je godina prihvatila islam obitelj Helez, koja se zadnja drzala ludosti bogumilske«. Uz patarene presao je na islam i jedan dio katolika. Stari pisci spominju cesto dva brata, jednog katolika, a drugog muslimana. Prema izvjestaju papinskog vizitatora Petra Masarekija (god. 1623.) preslo je u okolici Visokog i Sutjeske, dakle oko gornjeg toka Bosne, malo godina prije njegova pohoda 6000 katolika na islam (Starine Jugosl. akademije, sv. 39). Sam taj broj je dovoljan, da nam protumaci, odakle je veci dio muslimana kotara Visoko i Zenica. Medu tim islamiziranim katolicima nalazili su se i najblizi rodaci kasnijeg provincijala fra Martina Brguljanina i kasnijeg biskupa fra Jeronima Lucica, pa neki stari spis prica, da su se »pomijesale mitre i turbani«.

1. Kojem su narodu pripadali bosanski muslimani:?

 Cujmo, kako o tom sude turski pisci i sto sami b. h. muslimani u starim spisima o tom vele!

 Znameniti turski povjesnicar Aali, rodom iz Galipolja, koji je 30 godina u Bosni na dvoru valija boravio, pise o Bosnjacima, u prvom redu bosanskim muslimanima slijedece:

 »Sto se tice plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se znacaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekucoj rijeci prozvati. Dusa im je cista, a lice svijetlo; vecinom su stasiti i prostodusni; njihovi likovi kao znacajevi naginju pravednosti. Golobradi mladici i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naocitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, sto je Bog - koji se uzvisuje i uzdize - u osmanlijskoj drzavi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i cast njihove srece uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dusu, jer se medju njima nasilnika malo nalazi. Vecina onih, koji su dosli do visokih polozaja (u drzavi) odlikuje se velikodusjem to jest cascu i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrasivi su u boju i na mejdanu, a u drustvu, gdje se uziva i pije, prostodusni. Obicno su prijazni, dobrocudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlicno pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom... Bez sumnje Bosnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i poboznosti, kao age i zapovjednici obrazovanoscu i vrlinom; ako dodu do casti velikih vezira u upravi su dobrocudni, ponosni i pravedni, da ih velikasi hvale i odlicni umnici slave« (Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.). 

 Nitko nije tako krasno opisao bosanske muslimane i nitko ih nije tako jasno pribrojio hrvatskom narodu, kao vrli turski historicar Aali.

 Sacuvani su nam spisi, stari 300 i 400 godina, u kojim se jezik bosanskih muslimana naziva hrvatskim, bosanski muslimani Hrvatima i njihova zemlja hrvatskom. Hodavendija, caus bosanskog pase Sofi Mehmeda, pise god. 1589. mletackom providuru u Zadar po dva pisma turskom jazijom i bosanskom cirilicom. On sam, musliman iz Bosne, veli na kraju: »Zato mi, receni Hodavendi caus, hotismo uciniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati turske, a dvoje horvatske rukom.« (Starine X., 14-15). - Mehmedpasa Sokolovic, veliki vezir Osmanlijskog carstva, izdaje god. 1566. naredbu povodom harzaula grckog patrijara, u kojoj kaze: »Car daje ferman, da rimski fratri po Budimu, Temisvaru i Dubrovniku i uopce od naroda hrvatskoga ne pitaju milostinju, ako taj narod spada na grckog patrijara... No ako pak narod pod patrijar