Pocetna > Povijest > Povijesni Orisi: Novija Povijest > Ratna kronika

Ratna kronika

 

Među mnogobrojnim reporterskim i memoarskim knjigama o ratu u Bosni i Hercegovini, djelo hrvatskoga publicista Nenada Ivankovića «Krvava zemlja» ističe se slojevitošću, obiljem materijala, te promišljanjima temeljenima na auktorovoj strastvenoj želji da dođe do «korijena» sukoba i rata, poglavito na etnopsihološkoj, ali i strategijsko-političkoj razini. Bogatija i čitkija od sličnih radova, «Krvava zemlja» je, što pisac i ne krije, hrvatski pogled na zbivanja u tome ratu, i to isključivo na dijelove ratišta u kojima su sudjelovali Hrvati (što znači da nisu obrađena bojišta Srba i Bošnjaka-muslimana poput Podrinja ili Bihaćke krajine). Autor pokušava biti objektivan koliko je god to moguće, ne pretendirajući na apsolutnu nepristranost- što je jedan od glavnih promašaja sličnih knjiga, bilo bošnjačko-muslimanskih, srpskih, hrvatskih ili francuskih, britanskih, američkih, njemačkih,...koje pod plaštom navodne objektivnosti najčešće prezentiraju slabo utemeljene dogme i predrasude, a nerijetko i opscene laži. Ivanković je prošao bojišnice o kojima piše, razgovarao sa stotinama ljudi, pregledao i proučio tisuće stranica obavijesnih službi (budući da je jedan od čelnika stranke HIP, predsjednik koje je Miroslav Tuđman, bilo mu je dostupno obilje izvještajnoga materijala). Knjiga je ustrojena pregledno, po bojištima od Kupresa do Hercegovine; svako poglavlje ima autorov komentar koji sadrži raščlanu glavnih karakteristika pojedinoga bojišta i piščevo promišljanje o povijesti i ratu, nakon čega slijedi reporterski opis događaja koje je Ivanković dobio kroz svjedočenja samih sudionika. U bestseleru od 340 stranica pisac je pokrio praktički sva hrvatska bojišta u BiH, no, zbog ograničenosti prostora, mi smo bili prisiljeni izostaviti Kupres i Žepče- uvid u zbivanja na tim ratištima čitatelj će zorno dobiti u samoj knjizi.

Nenad Ivanković: Krvava zemlja: o ratu u Bosni i Hercegovini, Tiva, Varaždin 2003

LIVNO

*

Isto je i sa zločinima. Oni, strogo uzevši, nisu aberacija, nego "pravilo" neke kulture. Njezina tamna strana, ali strana utkana u duhovno-vrijednosni sustav društva, pogotovo primitivnih. Bezbroj je dokaza za to, i to znanstvene naravi.
Dakle, što je s "kulturom" u livanjskom kraju i narodima obučenim u njezino ruho? Prostoru omeđenom Kamešnicom i Dinarom s južne strane, te Staretinom, Golijom i Cincarom sa sjeverne ? Prostoru koji se ne samo zemljopisno nastavlja na onaj kupreški, nego i "povijesno".
Tri dana nakon Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Koričina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bici, na Rujane i Čelebić. S jednostavnom idejom - ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve. Zaokružiti svoj plijen u BiH i istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split i Sinjsku krajinu.
Svjestan sam da je posve dvojbeno neko malo područje, a livanjski kraj je upravo takav, promatrati kao poseban kulturni prostor. Ali postoji nešto drugo što mi se čini vrijednim pažnje.
Ma kako prostor bio malen, on može biti zanimljiv ako su tamo neke psihološko-mentalne karakteristike snažnije izražene. Jer to i te kako utječe na ponašanje ljudi. Drugo, ponekad uopće nije važno kako "zapravo" stvari stoje, nego što sami vinovnici o njima misle. Želim reći: u livanjskom kraju Hrvati i Srbi su ne samo kulturološki različiti, nego jedni o drugima imaju posve definirano mišljenje. Čak toliko da je to, po mom sudu, imalo utjecaja i na tijek rata, osobito na ključnu bitku od 23. travnja 1992.
Sreo sam mnoge Hrvate koji su mi rekli: "Srbi su lažljivi, prevrtljivi, nekulturni. Bože sačuvaj!" Pripovijedali su mi kako hrvatski đaci nisu htjeli ulaziti u kninski autobus, jer je to za njih bilo ispod svake kulturne razine. Radije bi išli pješice. Bilo je to sedamdesetih godina kad su TAM-ovi autobusi vozili od Livna do Knina i natrag. Bijelo obojeni, s natpisom "Bosna-Livno", ispisanim kosim i plavim slovima. Iznutra su izgledali kao da ih je poharalo teško nevrijeme, s izvađenim pepeljarama i čikovima ugašenim na podu te izrezanim sjedištima, na čijim se poleđinama moglo pročitati svakojakih prostota. Ali to i nije bilo najgore. Autobusi su svugdje u komunizmu izgledali manje-više loše. Putnici, oni su bili taj kulturni problem, taj svijet s kojim se ne treba miješati. U opancima, onim Batinim, gumenim, iz kojih su provirivale suknene čarape navučene preko hlača što su visjele i sprijeda i straga kao kakva ofucana krpa. A na glavi naherena kapa, ili šajkača ispod koje je zijevalo neobrijano i smrknuto lice.
Ali zato četnici i pol, koji vole Srbiju više od svega, osobito oni iz Crnog Luga, sela na zapadnom rubu Livanjskog polja. Iako selo nije preveliko imalo je i školu i poštu! I glasovitog četničkog vojvodu Branu Bogunovića, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata zapalio hrvatsko selo Korita i čiji su momci 27. srpnja 1941. u selu Oblaj župnika nabili na kolac i ispekli ga kao prase na ražnju. Don Juru Gospodnetića, inače rodom iz Postira na Braču. Zapamćeno je i to da su nekolicinu župljana, a među njima i župnikovu majku, prisili da promatraju to narodno veselje.

A Hrvati, kakvi su oni? Svakako ne voze rakiju u cisternama, kao što su to činili Srbi uoči ovog rata. Ali vole Hrvatsku više nego išta na svijetu. Mnogi su mi ratnici govorili o tome kako se sigurno ne bi borili da su znali da "ovo tu" neće biti Hrvatska. Zato, ako Livnjaku kažeš da je Hercegovac, naljuti se, naljuti se i ako mu kažeš da je Bosanac, premda je Livno zemljopisno u Bosni, no ako mu kažeš da je Dalmatinac, ne naljuti se! Jer oduvijek su bili povezani sa Splitom, još od turskih vremena, i sanjali Hrvatsku kao svoju jedinu domovinu. Jednostavno, tvrdi kraj od pamtivijeka. Hrvatski i katolički.


*

Na južnoj strani Livanjskog polja nalaze se Gornji i Donji Rujani. Priljubljeni uz samu Dinaru, ispod vrha Poviruše. Ime su dobili po biljci ruj što raste na obroncima planine u obliku grmića. Ljudi su je upotrebljavali za štavljenje kože i to osobito ovčje i kozje. Posebno je cijenjen žuti ruj, s istim takvim cvjetovima iz čijeg se osušenog lišća mljevenjem dobiva žućkastozeleni prah, prikladan za najfinije štavljenje, osobito kože koja se boji.
Ljudi su pak dobili ime po tikvama što su ih nekoć sadili i koje su ovdje bolje uspijevale negoli u selima na sjevernom rubu Polja. Tikvari!
Za uzvrat, tikvari su one na sjeveru prozvali prgari. Jer su pržili ječam -prgali ga - i od njega spravljali kavu koju su rado pili oko četiri-pet poslije podne. Srbi opet jedne i druge zovu - šokci. Valjda zato što između sela tikvara i prgara u prosjeku nema više od šest kilometara. 
Za Gornje Rujane bio je to tih i miran dan. Ni psi se nisu čuli. Samo su oblaci nalegli na Dinaru. Na groblju se okupila jedino rodbina i suborci. Zbog straha od srpskih granata. Kao da se žure Bogu isporučiti još jednu dušu. Vrijeme je takvo. Ima ga jedino za čekanje. Pa kad smrt dođe, požuriš i opet čekaš. 
Iliju Papića, osamaestogodišnjeg momka pogodila je granata tjedan dana ranije. Umirao je dugo i u mukama. Sad ga sahraniše i hvala Bogu da je tako. Ljudi su se razišli, gotovo bez riječi, jedino je netko tiho dobacio - Imali smo sreću!
Za to vrijeme u Čaprazlijama, Sajkovićima, Crnom Lugu, Vrbici, Bojmutu, sve tamo do Grahova, vladala je sajmišna užurbanost. Četnici su dovlačili teško naoružanje, šlepere, pekli odojke i pili rakiju. Bilo je tu i Belih orlova, Arkanovaca i pančevačkih specijalaca, ali glavnina ljudstva bili su domaći Srbi.
Nije nedostajao ni general Mladić. Bio je sa svojim oficirima. Najprije je popio nekoliko ljutih, malo se šalio a onda zagrmio - Šaka ustaša! - Ponovi to još jednom, samo glasnije, pa drekne - Oću da sutra tu gamad pregazite kao govna! Ra-zumeš!
Potraži pogledom pukovnika Lisicu i dometne - Bio si, bre, dobar na Kupresu, ali je tamo stvar usro onaj Galić! Trebalo je to brže, efikasnije. Ovde toga ne sme da bude. Čast otadžbine je u pitanju. I srpske vojske! - Prostrijeli ih očima i nastavi - Oću sutra da popijem kafu u Livnu. U hotelu Dinara! I nema pljačke prije nego se obavi poso! Lično ću da ... majku svakomu ko usere! Razumeš!
Drugi dan ujutro, 23. travnja 1992., otpočela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova i to istodobno na Donje Rujane, na jugu, i na Čelebić, na sjeveru. Najprije topovima. Iz Pržine haubicama 155 mm i dalekometnim topovima 130 mm. A iz Vrbice haubicama 105 mm. Bila je to kanonada kakvu Livanjsko polje nije doživjelo. Izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, nije se imalo čime uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu smrti, rat o kakvom nisu razmišljali. Strah i panika uvukli su se u kosti.
Krenuše tenkovi, a za njima pješaštvo. Jedna tenkovska kolona išla je južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići-Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se valjala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte-Vrbica, udarajući na Čelebić. Nisu išli Poljem što se rastegnulo između te dvije komunikacije, jer ono nije dobro ni za napad, a ni za obranu. Premda je ravno i naoko pitomo, osobito u kasno proljeće kad se zažuti a rijetki šumarci zazelene, teško je i podmuklo. Močvarno, blatno, išarano ponornicama, a sada i minama. A ni sama širina polja nikome ne daje prednost. Doduše, Hrvati su iskopali nešto rovova, osobito kod Čelebića, ali to je više bilo iz revnosti i nedostatka vojnog iskustva, negoli iz operativno-taktičkih razloga. Jer kao što je loše za poljoprivredu, Polje je loše i za ratovanje.
Jure Granić je bio zapovjednik prvog sektora obrane -tamo od Poviruše, pa niz Dinaru do Vučje Glavice i tzv. pletenog rova, preko Podstrane, zaselaka u Donjim Rujanima, brdašca što se zove Kurića Glavica sve negdje do sredine Polja. Paralelno s rječicom Jarugom, no ponešto odmaknuto od nje.
Imao je dvadeset dvije godine, ali je djelovao starije, jer je bio prava gromada od čovjeka. Prošao je sva hrvatska ratišta, od slavonskog do ličkog i zadarskog, a u prosincu 1991. ranjen je kraj Gospića, u selu Lipa. U bedro i stopalo. Mjesec dana se liječio, pa natrag u postrojbu. Poslije se vratio u svoje rodne Lištane, i sada je bio tu.
Zdvojan u zapovjedništvu u Gornjim Rujanima. Iz Livna je stigla zapovijed da Donji Rujani ne smiju četnicima u ruke ni po koju cijenu. A izviđači s Poviruše dojavili da su Srbi krenuli s jednom tenkovskom bojnom i jakim pješaštvom ravno na prvu crtu.
Istodobno je primio i izvješća da neki vojnici napuštaju rovove i bježe prema Sinju. Pa iza deset sati potvrdu od svog diverzanta-izviđača Zorana, da su prvi tenkovi već kod Jaruge, ispred Kurića Glavice.
Što da radi? Znao je da Zoran ne paničari, da je iskusan i da poznaje Dinaru kao svoj džep. Iako je prije rata bio pomorac, planina je bila njegova opsesija. Snalazio se u njoj kao divljač. No sada ni to nije pomagalo. Neki Mladićev vezist ubacio se na njegovu frekvenciju i gotovo zapjevušio - Zoki, Zoki, znam ja gdje si, nabit ću te na kolac!
I već su četnici u Podstrani. Dvadesetak momaka bježi iz podruma, jer nemaju s čime uzvratiti tom raspojasanom čeliku. Tenk tuče topom i mitraljezom. S nekih pedesetak metara udaljenosti. Svaki put kad ispali plotun, izriga vatru poput munje, okrene kupolu, zaškripi gusjenicama kao da kosti lomi i zaurla motorom. Prvi mrtvi i ranjeni valjaju se u krvi. Zoran i ostali se izvlače, bježe na Dinaru, prema pletenom rovu. Samo dim, barut i taj čelik što oduzima dah.
Juru hvata i bijes i malodušje. Očaj kakav nije osjetio ni u Vukovaru ni u Gospiću. A tamo je bilo strašno. Tamo se ginulo kao nigdje, ali tamo nije bio zapovjednik koji mora spašavati svoje borce, ljude i njihove kuće, sela.
Zoran dojavljuje da dio momaka u pletenom rovu ne djeluje, da samo viču - Ubit će nas, zaklat će nas! - i da je pitanje vremena kad će odmagliti. A onda i vijest da su četnici s tenkovima i transporterima već nadomak škole...
Učini mu se da bi najbolje bilo da odmah izda zapovijed za opći juriš. Pa neka svi izginu, samo da ova agonija prestane. Da se riješi tog osjećaja nemoći što ubija strašnije i od granate i od četničkog noža. Jer izjeda dušu, i rastače fiziologiju.
Glavom mu proleti - Mario Nađ! - i isto tako ispari, pa -Možda ipak? A što mogu izgubiti? - i on dreknu - Dovedite mi malog!
Taj je sedamnaestogodišnji moma
k uoči Uskrsa došao ovamo zbog cure. Bila je iz nekog sela u okolici Buškog Blata. I on se na toj relaciji muvao. Navraćao je i u zapovjedništvo u Gornjim Rujanima, u kuću Bože Vidića. Rekao da je iz Osijeka, da je ratovao u Nuštru i da dobro rukuje maljutkom. I da sve ima sa sobom. - Ako vam zatreba, tu sam!
Jure je klimnuo glavom, ali više iz ljubaznosti. Momčić je bio nizak, dječačkog lica, gotovo kao curica. Uz to još i sitan. Nije se ni brijao, pa se ovome činilo da bi mali prije trebao njega, negoli obrnuto. Ali sad nije imao što izgubiti. Mario je bio posljednja nada. Ili samo očajničko kupovanje vremena? Dok nešto pametnije ne smisli, dok se ljudi ne saberu i Bog ne pomogne?
Mario dojuri u džipu, javi se Juri, pa s maljutkom na Dinaru. Autom dokle je išlo, a onda sa šoferom, koji mu pomogne nositi stvari, pješice do jedne kose udaljene zračnom linijom od središta Donjih Rujana kojih devet stotina metara. Selo je ležalo kao na dlanu, a s njim i tenkovi koji su udarali po hrvatskim momcima što su se još tukli. Transporter se već dovukao do same škole, a s njime i četničko pješaštvo. Za njima ostadoše mrtvi, a među ovima i Iko Jureta. Starac od sedamdeset godina. Preokrenutih džepova i prerezana vrata.
Činilo se da je sve gotovo, da je bitka izgubljena, da je na redu još samo konačna egzekucija.
Bilo je podne.
Mario postavi lanser, kao da ga se sve to ne tiče. Mirno i koncentrirano. Ispali maljutku i spretnim pokretom ruke korigira putanju. I T-84 bi pogođen.
Posada iskoči kao štakori iz broda koji tone, sukne plamen, a za nekoliko minuta odjekne i eksplozija. Smrtonosni čelik u hipu se pretvori u neupotrebljivu olupinu. Mario promrsi -Tako je! - potrči prema džipu, uskoči u nj, pa u zapovjedništvo.
- Uništio sam tenk - raportira Juri kao da pripovijeda o berbi grožđa. Ovaj ga pogleda s nevjericom i ponovi - Tenk!? - a Mario dobaci - Idem natrag!
Opet nacilja i pogodi transporter koji samo što nije nalegao na školu. Ravno u najosjetljivije mjesto. Sukne plamen i u trenu proguta čelik i njegovu utrobu - svih dvanaest vojnika.
U isto vrijeme, kojih stotinjak metara dalje, u Avliji bitka prsa o prsa. Tuku se domaći borci kojima je u pomoć dojurio jedan vod Druge gardijske brigade HV-a, te nekolicina Vinkovčana. Zapravo momci koji su porijeklom bili iz ovih krajeva. Mlate četnike i na juriš zarobljavaju tenk, koji se zapleo među kuće u blizini pravoslavnog groblja. Za nekoliko minuta na njemu je i hrvatska zastava, četnici posustaju i na kraju se u neredu povlače. Hrvati dobiše krila, crta se počela stabilizirati, u demoralizirane vraćati kuraža. Bitka se okrenula.
Na uzvisini iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica nijemo su promatrali taj slom, tu vojsku što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i onaj golobradi momčić iz Osijeka. To hrvatsko srce kojemu se možda i Svevišnji umilostivio.


- Majku im usranu! - procijedi bijesno - Zapamtit će oni mene! I prostrijeli Lisicu ljutitim pogledom.

U međuvremenu hrvatski su borci već na Kurića Glavici, na samom izlazu iz sela. Tjeraju posljednje četnike što u kamione ubacuju mrtve i ranjene i bježe u Čaprazlije i dalje za Grahovo.
Neki hrvatski borac odmakne deku obješenu na ulazu u zemunicu, iskopanu na tom brdašcu, i ubaci bombu. Za svaki slučaj, ako je možda koji četnik zaostao. U trku, gotovo reda radi.
Tu su inače bili dobro utvrđeni rovovi iz kojih se moglo lijepo kontrolirati cestu što je ulazila u selo, kao i dio polja ispred Jaruge. No kad su se pojavili srpski tenkovi, momci koji su bili tu, pobjegli su u zemunicu i tamo se pritajili. Njih šestorica. Mrtvi od straha i gotovo paralizirani.
Četnici nisu ništa primijetili, samo su pretrčali preko brdašca i usput u zemunicu ubacili bombu. Za svaki slučaj, ako je koji ustaša zaostao. Nisu imali pojma da je zemunica iskopana u obliku slova L. I da bomba ne može dohvatiti nikoga ako je u drugom kraku.
Oni unutra samo zacviliše - Sranje! - i još se tješnje stisnuše u kutu. Osluškivali su škripu tenkova, detonacije i štektanje mitraljeza, ne znajući što se događa, tko koga goni i gdje. Sati su prolazili, a oni nisu znali ni što bi ni kako bi. Kao poklopljeni ispod kazališnih dasaka.
Sada, kad su i Hrvati ubacili bombu, jednom momku, koji je htio izvidjeti može li se u tom metežu išta razabrati, šrapnel je odnio uho. Počeo je krvariti, momci su se zabrinuli i nekako naslutili da je možda trenutak. I istrčali napolje s uzdignutim rukama, vičući - Mi smo vaši, ne pucajte! Vaši smo!
Imali su sreću.
A sreću je imao i Jure. U prvi je mah mislio da je poginulo petnaest momaka, jer je i ovu šestoricu iz zemunice računao u mrtve.

Što se četnika tiče, može se samo nagađati. Svoje su mrtve odvezli sa sobom, no svakako ne manje od četrdesetak. A ranjenih barem dvostruko više.

 

                                                            *

POSAVINA

Zašto je pala Posavina ? Zbog izdaje ? Deala ? Loše organizirane obrane? Slabe vojne discipline i domobranskog mentaliteta? Ili zbog političkog nereda i slabog odaziva vojnih obveznika ? Napokon, je li se uopće mogla obraniti? Je li srpska vojna sila bila takva da šanse nije ni bilo? Pa još ta konfiguracija terena, suzdržanost muslimana?

Naslušao sam se priča u kojima su te i takve tvrdnje obrazlagane s uvjerljivošću i emocijama kojima se teško oduprijeti. Što je i razumljivo, jer malo je gdje rat bio tako krvav. I malo je gdje stradalo toliko Hrvata. Čak tri tisuće! I to uglavnom vojnika!
Doduše, neki obavještajni podaci govore o gotovo upola manjem broju. No to su podaci samo za 1992. i to ne za cijelu, nego do pada Bosanskog Broda, dakle, do 6. listopada. Iako taj datum markira gubitak Posavine, ona ipak nikada u cijelosti nije pala. Održalo se Orašje, te hrvatski prostori ispod Brčkog -tzv. Ravne-Brčko. A tu je rat trajao do primirja uoči Daytonskog sporazuma (1995.), bio jednako krvav kao i ubitačan, s mnogo žrtava na obje strane.
Naravno, to ne umanjuje tragediju bitke za Posavinu, jer ona nije samo u mrtvima nego i u stotinama tisuća živih, prognanih i iskorijenjenih. Hrvatska i muslimanska nacionalna mora. Posebno hrvatska - jer podjednako pritišće obje obale Save.
Zbog toga sam učinio sve da saznam što se uistinu dogodilo. To znači da sam i tu, kao i drugdje, obišao teren, samu bojišnicu i ključne kote. Bio u mnogo sela i razgovarao s brojnim svjedocima i akterima ključnih događaja. Naravno, pročitao sam i ponešto knjiga, publikacija, brošura, sve ono što čovjeku približava kraj, njegove ljude, tradiciju i te ratne godine. Pregledao sam više od tisuću stranica dokumenata SIS-a, SZUP-a, te zapovjedi, izvješća, informacija - i to od razine brigade do razine zapovjednika Slavonskog bojišta - vezane za te kritične dane od ožujka do listopada 1992. godine. Iz svega toga za me je proizašla prilično jasna slika o tome zašto je pala Posavina kao i odgovor na pitanje, je li tako moralo biti.
Ali jesam li time došao i u posjed istine? I što je uopće povijesna istina? Ona koju ispisuju pobjednici, ili ona koju pamte gubitnici? Ili su to predrasude bjelosvjetskih moćnika, umotane u svjesne i podsvjesne interese i političke atavizme? Ili možda teorije stratega koji često puta ne uzimaju u obzir važne detalje? Ili pak ono što su događaji ispisali u dušama ljudi kao njihovu vizuru, njihovo iskustvo, njihovu istinu ? Onu u kojoj će odgajati svoju djecu, a ova opet svoju, sve tamo do nekog budućeg sraza ili zle kobi, programirane baš tom, a ne onom oficijelnom ili učenom istinom? Dakle, povijesna istina kao svjetlo što prodire u zamračenu kuću i otkriva se pogledu zavisno od toga gdje čovjek stoji i kakav vid ima? I kakvi ga motivi i kakve traume obilježuju? Za razliku od drugih stanara tog mračnog zdanja?
Jednu od svojih istina opadu Posavine iznio mi je i admiral Domazet. Svodi se na nekoliko tvrdnji. Prva: Posavina se ne može promatrati zasebno, izvan ukupnih ratnih događanja u Bosni i Hercegovini. U početku ona u srpskim planovima nije bila ključna strateška točka. To su bili Kupres, Livno, dolina Neretve i, dakako, Sarajevo kao poseban slučaj. Srbi su htjeli staviti pod kontrolu taj prostor i da su u tomu uspjeli, Bosne i Hercegovine ne bi bilo.
Drugo: porazom na livanjskoj bojišnici i u dolini Neretve (u travnju 1992.) Srbi mijenjaju svoje planove i okreću se Posavini s idejom povezivanja prostora od Drine preko Posavine sve do Banja Luke i okupiranih hrvatskih područja. Za tu su operaciju oslobodili znatne snage kako opet ne bi doživjeli (strateški) poraz. Ne samo one u Bosni i Hercegovini, nego su dovukli i dio snaga iz Srbije te iz hrvatskih okupiranih područja. Najmanje dva korpusa s oklopno-mehaniziranim brigadama i specijalnim postrojbama. Riječju, išli su na sigurno.
Treće: kako je prostor Posavine praktički bio u srpskom okruženju, jedina veza s hrvatskim prostorima bila je rijeka Sava. No, u strateškom smislu ona je više bila prepreka negoli veza, pa je Posavina praktički postala mostobran koji se nije mogao braniti. Hrvatske snage u Posavini, koje jedine u to vrijeme pružaju organizirani otpor, ne mogu same održati mostobran, jer je za uspješnu obranu potrebna širina operacije gotovo tri stotine kilometara!
Četvrto: čak da je Hrvatska i mogla pružiti svu vojnu i materijalnu pomoć, a nije, jer Izetbegović nije htio potpisati vojni sporazum s Tuđmanom, od toga ne bi bilo odlučujuće koristi. I to zato što bi takvo pružanje pomoći zahtijevalo desantnu operaciju, a ona je, kako naglašava Domazet, najsloženiji oblik vojnog djelovanja za koji Hrvatska vojska u to vrijeme nije bila osposobljena. Osim toga, Srbi su imali i dovoljno vremena i dovoljno snaga da bitku riješe u svoju korist.
Strateški gledano, Posavina se u tim okolnostima nije mogla obraniti, izričit je  Domazet. To više što su postojali i međunarodni pritisci na Hrvatsku da se ne miješa u tuđe stvari. A o njihovom karakteru govori i činjenica da po međunarodnom pravu svaka država smije intervenirati na teritorij druge države u dubini od 60 kilometara, ako se iz te države ugrožava njezina sigurnost. A upravo je to bio slučaj i na sjeveru i na jugu Bosne i Hercegovine. No, to velike sile nisu uzimale u obzir. Druga teorija polazi od nešto "banalnijih" okolnosti. Od mentalnih razlika posavskih Hrvata. Od njihova različitog odnosa prema zemlji kao rodnoj grudi i izvoru života. Nju ne zastupaju samo oni koji su se u Posavini uspjeli održati, nego i oni dolje, u Žepču, na primjer. A i neki fratri su mi o tome govorili. Dakako, nikada kao isključivom razlogu gubitka Dervente, Broda, Odžaka...Ali svakako kao važnoj sastavnici u rekonstrukciji posavske tragedije. 
Načelno, Posavljaci su vrijedni i mirni ljudi, neskloni euforiji i bilo kakvim zastranjivanjima. Takvi su i tamošnji Srbi, a i muslimani. To potvrđuje i činjenica da domaći Srbi nikada nisu čuvali crtu, barem ne na najtežim bojišnicama. Bili su premekani za takav posao, premalo zaluđeni četničkom ideologijom i nedovoljno agresivni. Zato je taj posao povjeren krajišnicima iz banjalučkog kraja, pravim četnicima.
Muslimani, kad su se prihvatili puške, pokazali su i izdržljivost i hrabrost (samo u Oraškoj brigadi poginulo je dvadeset jedinaca iz muslimanskih obitelji!), no nikada nisu podlegli iskušenju islamizma. Možda i zato što je mlađi svijet slabo išao u džamiju, možda zato što su pretežno živjeli u gradovima, a možda i zbog fizičke odvojenosti od matice vlastitog naroda. U svakom slučaju na sarajevske ili tuzlanske radikalizme i zaoštravanja prema Hrvatima mnogi su domicilni muslimani odmahivali rukom, dobacujući - Pusti hemše! Štoviše, poneki je na odori nosio i krunicu!
Sami Hrvati, opet, nisu isti u Orašju, Odžaku ili Derventi. Oni u Orašju, ili oni iz Gornje Skakave na Majevici, imaju sve karakteristike tipičnog Posavljaka, ali se u kriznim situacijama, kad su izazvani, pretvaraju u nepopustljive pa i agresivne ljude. Agresivniji su svakako i od domaćih Srba, ali i od Hrvata zapadnije od njih. Vjerojatno zbog toga što su upravo metafizički vezani za zemlju. I to jednako za zemlju kao rodnu grudu, kao i za zemlju kao izvor života, kao sveto tlo, posvećeno znojem i radom. Nigdje stanovnici nekog kraja nisu tako dugo i tako duboko ukorijenjeni kao u oraškoj općini. Tu žive stoljećima i ako se pogledaju njihova prezimena, onda se vidi da nema mnogo novih, ali ima na pretek onih što potječu iz davnine.
Tu se živjelo isključivo od zemlje i tu se zemlja branila do posljednjeg daha. Od turskih do današnjih vremena. Tu su ljudi apsolutni domobrani. Možeš ih samo mrtve odnijeti s kućnog praga. S puškom u jednoj, a s raspelom u drugoj ruci.
Takvi su i Hrvati ispod Brčkog. Kad sam obilazio bojišnicu na Boderištu, ljudi su mi objašnjavali kako je crta mogla biti racionalnije ukopana, ali se vodilo računa da obuhvati svačiji grunt! Ako je nečija njiva bila pedesetak metara ispred idealne crte, crta se ukopavala tih pedeset metara dalje, pa makar to i ne bilo vojnički najispravnije. Ali je bilo psihološki i mentalno !
Povijest tog dijela Posavine poznaje svakakva dovijanja da se ostane na rodnoj grudi, na svojoj njivi i livadi, da se ne podlegne osvajaču i ne ispari u bijeli svijet. Tolisa je jedno takvo selo koje je kompletno premješteno, skupa sa svojim samostanom, kako bi se izmaklo turskom osvajaču. Ali samo toliko da je ipak ostalo u starom kraju. To ukopavanje u zemlju, simbolično i stvarno, gotovo je genetski usađeno u ljude. I zato su pravi rovovi i iskopani na tom - inače neprikladnom i močvarnom području!
U Odžaku je već ponešto drukčije, a u Derventi posve drukčije. Tamo - ako je vjerovati znalcima - nema mnogo prezimena starijih od sedamdeset godina. Tamo su uglavnom došljaci iz Hercegovine i Srednje Bosne, ljudi naviknuti na progone i svakako nedovoljno ukorijenjeni u novom zavičaju. Možda i zato što se tu moglo živjeti i od drugih stvari, a ne samo od zemlje, a možda i zbog posebne naravi. Jer Dervenćani su se u početku tukli kao malo tko. Štoviše, jednom su došli i do Doboja, a drugi put vratili već izgubljenu Derventu. No kad su kola krenula nizbrdo, bilo je gotovo.
No kamo s podatkom da je u trenutku najljućih borbi za Bosanski Brod oko sedamdeset posto mladića sposobnih za vojnu službu napustilo grad i otišlo u Hrvatsku? U urbani mentalitet? Ali što je onda s Orašjem ili Vukovarom u Hrvatskoj? Ili Zagrebom koji je dao najviše brigada u Domovinskom ratu?
Teorija o povezanosti posavskog čovjeka sa zemljom svakako ne objašnjava sve, ali baca stanovito svjetlo na rasplet situacije. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što dobar broj ljudi u nju vjeruje.
Postoji i treća teorija. Ona govori o tome da svugdje gdje su se Hrvati našli u okruženju, gdje nije postojao izlaz, tu su se i održali. Koliko god bila paradoksalna, donekle ju potvrđuju događaji od Srednje Bosne, preko Žepča, Rame, do Orašja i brčanskog slobodnog teritorija (Ravne-Brčko).
Iz Orašja su doduše mogli u Hrvatsku, ali ne preko mosta, nego samo uz pomoć skela. A to znači da se nisu mogli -da su i htjeli - uredno i brzo povući, a da četnici to ne iskoriste i ne naprave pokolj. I nad vojskom i nad civilima.
Oni pak dolje u Ravne-Brčkom imali su još manje izbora: ili opstati ili nestati, jer su doista bili u totalnom okruženju. Čak i bez skela, jer Srbi su bili na Savi, u Brčkom. Dakle, bili su pritisnuti na nekih stotinjak kvadratnih kilometara, gladni i iznureni. Ali s jasnom sviješću da mogu ostati ukopani u zemlju ili otputovati na Nebo. Trećeg nije bilo.
Jesu li to okolnosti u kojima čovjek za svagda prekida sa strahom i jedinu šansu vidi u borbi? Baš kao što se čini da cigareta, koju tada smotaš od lišća loze, i nije tako loša ? Jer druge nema ? Pa pušiš "grožđe" i sretan si da ti je Bog i to dao?
Koliko je, dakle, onaj most između dva Broda pridonio gubitku Posavine? Pitanje koje je možda apsurdno, ali se nameće gotovo samo od sebe. Baš kao i činjenica da je taj isti most bio i u funkciji obrane i da je, naposljetku, spasio i mnoge živote.
Četvrtu teoriju ispisuju već spomenuti dokumenti - SIS-a, SZUP-a, kao i brojna izviješća i zapovjedi. Ona je istodobno konfuzna i uvjerljiva. Zbog toga najprije nekoliko okvirnih činjenica. Prvo: početkom travnja snage HVO-a i HV-a oslobađaju cijeli teritorij općine Bosanski Brod, veći dio općine Derventa, općinu Odžak, Modriča te probijaju koridor prema Gradačcu. Brzo, a možda i prebrzo. Tako je bilo do početka srpnja, pri čemu u tom periodu na području Bosanske Posavine nije bilo značajnih snaga HV-a.
Sedmog srpnja ministar obrane Gojko Šušak izdaje zapovijed svim zapovjedništvima HV-a, koja glasi:"Nije dozvoljeno ni jednom zapovjedniku slanje ili upotreba Hrvatske vojske izvan granica Republike Hrvatske. Svi koji to učine bez izričite zapovjedi Vrhovnog zapovjednika snosit će posljedice za svoje postupke. Ukoliko dobrovoljci iz hrvatskih postrojbi koji su rodom iz Bosne i Hercegovine žele ići na ratište i braniti svoje domove, zapovjednici ih ne smiju u tome zaustavljati".
Sredinom srpnja padaju redom Modriča, Odžak, dio općine Derventa i sam grad Derventa. Zanimljivo je da je u to vrijeme u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i Bosne i Hercegovine (21. srpnja 1992.) koji predsjednik Tuđman naziva "povijesnim", a Alija Izetbegović "važnim". U intervjuu HTV-u istog dana Izetbegović je objasnio da još nije vrijeme za vojni sporazum, koji bi srpski narod "sigurno shvatio kao prijetnju" te da bi "bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora".
Ta izjava, koju je Šuškova zapovijed samo "anticipirala", jasno pokazuje zašto Hrvatska, da upotrijebim riječi povjesničara Davora Marijana, nije mogla stvoriti "javnu osnovu za djelovanje u Posavini" i zašto je djelovanje moralo i moglo biti samo na dragovoljačkoj osnovi.
Sredinom rujna padaju važne strateške točke Begluci-Babino Brdo-Bijelo Brdo-Kostreša-Čelaruše-Markovac. A 6. listopada, u večernjim satima i sam Bosanski Brod. U međuvremenu dolazi do kaosa i samovoljnog napuštanja položaja 101. brigade HVO-a (krajem rujna) te 3. A br. i 108. brigade HV-a uoči pada Bosanskog Broda.
Druga važna činjenica je ta da je za vrijeme tih događaja načelnik Glavnog stožera HV-a bio general Antun Tus, zapovjednik Slavonskog bojišta, general Petar Stipetić, zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vinko Vrbanac, a zapovjednik Operativne grupe "Istočna Posavina", pukovnik Vinko Štefanek.
Dokumenti pak kažu: 16. lipnja pukovnik Štefanek u Dnevnom izvješću navodi da je stanje na derventskom ratištu "kritično" te da je osnovni problem taj što "nema dovoljno boraca." Ranjeni u rovovima primaju infuziju (borci 103. brigade), jer ih nema tko zamijeniti.
Jedanaest dana kasnije, brigadir Vrbanac zbog iste situacije traži od generala Tusa da mu dade 2-3 brigade kako bi ih prebacio u Posavinu. A pukovnik Štefanek 13. srpnja traži objašnjenje zašto su 157. i 108. brigada HV-a odbile izvršiti zadatak u Bosanskoj Posavini.
Izvješće SIS-a za period od 4. do 10. srpnja govori kako sve ukazuje da će se bez ozbiljnijeg ugrožavanja neprijateljskih snaga po dubini zaposjednutog područja, teško moći zaustaviti agresorovo daljnje napredovanje. Istodobno se navodi da je moral u HV-u nizak, a osobito u HVO-u, da je slaba stega, loša organiziranost i da su nejasni ciljevi. Snage Banjalučkog korpusa napadaju s jakim oklopom (30 tenkova) uz podršku topništva i avijacije. Pritom Srbi udaraju po cijeloj crti, ali u manjim grupama, s 3-5 tenkova i četom pješaka.
U kasnijim se izvješćima govori o nedostatku streljiva, osobito za topove te o tome da su dijelovi 108. i 109. brigade HV-a samovoljno napustili crtu u sektoru Zborište (1. listopada). A cijela 108. brigada četiri dana kasnije samovoljno odlazi iz područja Kričanovo - s. Donje Kolibe i to preko Save u Slavonski Brod.
Tijekom noći od 5. na 6. listopada i 3. "A" br. samovoljno odlazi sa crte u Slavonski Brod čime je pravac s. Kričanovo-Rafinerija bio otvoren neprijateljskim snagama. 101. brigada HVO-a iz Brodskog Polja 6. listopada panično napušta položaje, bježi u Bosanski Brod gdje borci izvlače svoje obitelji i s njima preko mosta bježe u Slavonski Brod. U 17 sati četnici ulaze u grad. Niti jedna postrojba HV-a u tim trenucima nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, pa su to na kraju morale učiniti specijalne postrojbe MUP-a iz Slavonskog Broda.
U to vrijeme, kako svjedoče dokumenti, u Slavonskom Brodu su osobno general Stipetić, brigadir Vrbanac i pukovnik Štefanek. A u 18 sati general Stipetić naređuje povlačenje hrvatskih snaga iz sela Koraće skelom preko Save, dok u večernjim satima na zapovjedno mjesto Operativne grupe "Istočna Posavina" dolazi i general Tus. Zahtijeva da se osnuje komisija koja će istražiti zašto je došlo do gubitka mostobrana na brodsko-derventskom ratištu.
Šest dana nakon toga, general Stipetić piše "Analizu : zaključke o bojnom djelovanju na brodsko-derventskom bojištu od 28. 9. do 7. 10. 1992. godine". Tu navodi da su razlozi takva neslavna ishoda višestruki: nejasni stavovi oko uporabe jedinica HV-a izvan područja Republike Hrvatske (osim dragovoljaca) kao izabrana topničke potpore s prostora RH, što je loše utjecalo na moral vojnika. Isto tako kaže da su veliki gubici u postrojbama HVO-a dodatno demoralizirali postrojbe kao i izbjegavanje vojnih obveznika s područja Bosanske Posavine da se uključe u obranu. Svoj obol prilikama dala su i lažna izvješća s terena kao i nejasni sustav zapovijedanja zbog samovoljnog napuštanja položaja. U svezi s potonjim Stipetić u Analizi izričito navodi: s obzirom da intenzitet borbenih djelovanja u ovom periodu (od 28. 9. do 7.10. 92.) nije bitnije pojačan, nema opravdanja s vojničke točke gledišta za navedene postupke postrojbi, a posebno za samovoljno napuštanje crta. Stipetić pritom misli na postrojbe koje su samovoljno napustile položaje upravo uoči pada Bosanskog Broda, dakle, nekoliko dana prije 6. listopada, kao i samog tog dana.
To ističem zato što mije u oči upalo njegovo izvješće o "Stanju na bojištima Operativne grupe Istočna Posavina" napisano samo tri dana prije pada Bosanskog Broda, dakle 3. listopada, a upućeno GS HV-a (Operativnoj upravi). Tu Stipetić kaže upravo suprotno, a to je da se posljednjih dana u zoni odgovornosti OG "Istočna Posavina" stanje "naglo usložava" da neprekidno traju tenkovsko-pješački napadi na derventsko-brodskom dijelu fronta, te da neprijatelj topovima tuče cijelu zonu mostobrana i da pritom dobiva i pomoć iz zraka. Istodobno dovlači i nove oklopno-mehanizirane snage te pješaštvo...!
Dakle: tri dana prije pada Bosanskog Broda javlja generalu Tusu da je situacija izrazito teška, da se dramatično pogoršava, dok u Analizi, napisanoj nakon pada Bosanskog Broda, tvrdi da je stanje u tom istom periodu bilo normalno, bez bitnije pojačanih napada neprijatelja.
To možda i ne bi bilo toliko važno da 9. listopada istražna komisija Operativne zone Osijek nije utvrdila kako je zapovjednik 108. brigade HV-a, pukovnik Stanislav Sorić, odgovoran za napuštanje položaja svoje brigade i za neuspjeh brigade na bojišnici, pa je protiv njega predložila poduzimanje mjera, zbog čega je i smijenjen.
No nezgoda je u tomu što je pukovnik Sorić punih dvadeset dana prije pada Bosanskog Broda uputio generalu Tusu kao i Vrhovnom zapovjedniku dramatično pismo u kojem navodi da je 108. brigada posve iscrpljena, da je u posljednjih 58 dana četrdeset dana bila na položajima i da je za to krivo Zapovjedništvo OG "Istočna Posavina" koje nije dopustilo odmor. Sorić zbog toga najavljuje i mogućnost da bi borci mogli samovoljno napustiti položaje.
U izvješću od 5. listopada, dakle, u samom finišu ratne drame, pukovnik Sorić tvrdi da su dijelovi njegove brigade samovoljno napustili položaje zbog toga što je brigada dovedena - "isključivo tuđom pogreškom"-u takvu situaciju. Dodijeljena joj je prevelika zona odgovornosti, nije imala mogućnost smjene, a primala je vatru i s leđa i sa strane zbog toga što su drugi napustili položaje.
S tim u vezi važno je još i to da istog dana kad je komisija Operativne zone Osijek svu odgovornost prebacila na pukovnika Sorića, 24 časnika njegove brigada upućuju pismo predsjedniku Tuđmanu u kojemu kažu da ne prihvaćaju Sorićevo smjenjivanje s mjesta zapovjednika 108. brigade te da odgovornost za događaje od 5. i 6. listopada ne snosi samo on. Pritom su naveli da je brigada imala 111 poginulih, 243 teže i 307 lakše ranjenih te 19 nestalih boraca.
Svojevrsno svjetlo na tu rašomonsku situaciju baca i Izvješće što ga je 13. listopada GS HV-a uputio zapovjednik Operativne zone Osijek, brigadir Vrbanac. On tu otvoreno priznaje da se crta bojišnice nije utvrđivala (nije se radila fortifikacija), da su na položajima često bile manje i neuvezane postrojbe koje su tamo kratko boravile, pa se nisu htjele ukopavati, da su postojale napetosti i sukobi između postrojbi HV-a i HVO-a, da pri povlačenju postrojbe nisu odlazile na rezervne položaje, nego su odmah išle preko Save, da je nedostajalo streljiva...
Izvješće završava priznajem: osobno se smatram odgovornim, a kao vojnik postiđen i popljuvan, jer nismo izgubili Brod u krvi i znoju, već u bezglavom povlačenju!
Naišao sam na jedno izvješće SZUP-a u kojem se kaže da se prvih dana oružane agresije na Bosansku Posavinu veći dio Muslimana i Hrvata odnosio spram agresije u stilu "neka ima vlast tko hoće, samo neka bude mir", što je pridonijelo brzom zauzimanju Bosanskog Šamca, Modriče i okolnih mjesta od strane JA i srpskih ekstremista.
U drugom, pak, nailazim na to da je Zlatko Majić, zapovjednik obrambenih snaga u Derventi zatvorio bez ikakve osnove stotinu Srba, dok 38 četnika ne želi predati Vojnoj policiji. A istodobno pušta na slobodu izvjesnog majora Veličkovića! Pa se zaključuje da sve to upućuje na moguću izdaju. Jer Majić na području Dervente vodi obrambeni rat na takav način da neprijatelj postiže uspjehe i nanosi teške gubitke obrambenim snagama. I to u gradu u kojem ima 3500 boraca! Zbog toga je na njega izvršen neuspio atentat..
.
U nešto kasnijoj informaciji se navodi da je u samo dva dana krajem lipnja u Derventi poginulo 50 boraca a ranjeno više od stotinu, te da su branitelji ogorčeni na Majića, smatrajući da je izdao grad naređenjima o povlačenju i sumnjivim odlukama. Tri dana kasnije već se konstatira: svakodnevno gine pedesetak branitelja, a ranjenima se niti broj ne zna...
Čitam i ovo: krajem lipnja pada Modriča bez ispaljenog metka. Iako je tamo bilo 2000 pripadnika HVO-a. Pobjegli su na područje općine Odžak pri čemu se raspala 102. brigada. Koridor širine 8-10 kilometara između Gradačca i Modriče bio je bitan za obranu. Ipak nije zaposjednut premda se o tome dvadeset dana govorilo....
Izvješće iz druge polovice kolovoza govori pak o teškim sukobima u Kriznom stožeru Bosanskog Broda. Pripadnici obrambenih snaga pucali su na predsjednika stožera Iliju Kljaića...
Nailazim i na dramatična upozorenja koja govore o tome da e razdor između Muslimana i Hrvata svakim danom sve veći, da Muslimani masovno skidaju oznake HVO-a i odbijaju se boriti u zajedničkim postrojbama... Te da će slijedećih dana HVO biti stavljen izvan zakona ako se ne podredi zapovjedništvu Armije BiH....
Pa na izvješće o drami 101. brigade HVO-a koja je izgubila 350 boraca dok je 1400 ranjeno i sada u svom sastavu ima još samo 600 sposobnih za borbu. Još se navodi da je zapovjednik 4. bojne, Blažan Kljaić, iznerviran cijelom tom situacijom potegnuo pištolj na zapovjednika brigade Ivana Kolaka i to u nazočnosti generala Petra Stipetića...
Sve u svemu kaos, nedostatak autoriteta, slaba ili nikakva fortifikacija. I rezervni položaji u drugoj državi! Ali i težak danak u krvi hrvatskih branitelja.
U ruke mi je došla i jedna tipična zapovijed. Tipična utoliko što se iz nje vidi sav ponor između faktičnog stanja na terenu i predodžbi koje su o tome vladale u kancelarijama viših zapovjednika. Zapovijed je napisao general Stipetić, a odnosi se na derventsko-brodski pravac. Tu stoji:"Ostvarite potrebne uvjete za slamanje i razbijanje neprijatelja i protunapadna djelovanja našim snagama"!
To je naređeno u najdramatičnijim trenucima! Znači li to da su zapovjednici u svojim štabovima planirali operacije kao da zapovijedaju ustrojenom i dobro organiziranom vojskom, a ne dragovoljcima i u najboljem slučaju vojskom koja je bila tek u zametku? Je li doista riječ o kolosalnom nesporazumu?
O ideološkoj matrici utisnutoj u podsvijest po kojoj je vojska isto što i JNA i to onakva kakva je idealizirana u udžbenicima ? Pa zapovijedaš sukladno tomu ? I zato forsiraš napad čak i onda kad je jasno da ni obrana nije sigurna ? Juriš drugovi! Nema veze što se kreće ni od kuda i što se nema kamo vratiti. Jer nema utvrđenih crta. Ali ih zato ima na karti, kao i sva sila brigada.
Tko je kriv? Kompleks JNA? Nesposobnost? Opće prilike? Sve zajedno? I svi zajedno?

Jedno mi se čini nedvojbenim: nimalo nema krivnje na tisućama poginulih i ranjenih boraca, na onim iznurenim momcima na crtama, sluđenim od tog dosuđenog i kreiranog kaosa. Tog čelika koji se na njih sručio i te srpske gladi za Savom.

 

                                                             *
Srbi su ipak postigli cilj. Mnogi su pobjegli u Hrvatsku. Najviše žene i djeca, a s njima i gvardijan samostana iz Dubrava te prvi čovjek brčanskog HDZ-a Mijo Anić. Otišli su čamcima. Potiho, kao nekoć mnogi iz ovih krajeva. Posebno poslije Drugog svjetskog rata, kad su im komunisti oduzeli zemlju. Najviše u Otok, Vrbanju, Spačvu, Gunju i Vinkovce.
U Ravne-Brčkom ostali su muškarci sposobni i spremni za borbu. I nešto svijeta da sve to izdrže.
U to vrijeme 108. brigada HVO-a (brčanska) postojala je samo na papiru. Tek poslije ovog pokolja počela se ozbiljnije ustrojavati, a bojišnica utvrđivati. Kad je za koji mjesec narasla, brigada je imala pet bojni. Dvije hrvatske i tri muslimanske. Zapovjednik je bio Farid Mujkanović, bivši časnik JNA, star trideset godina, koji je srednju školu završio u Njemačkoj, pa je taj jezik govori tečno i bez pogreške. Bio je iznimno hrabar i imao prirodni autoritet, jer je u najtežim bitkama izravno sudjelovao kao borac.

Vojska mu je vjerovala. I Hrvati i Muslimani. Nije bio opterećen činjenicom da zapovijeda postrojbom HVO-a, za njega su bile važne samo dvije stvari: da ispred sebe ima zajedničkog neprijatelja i da brani isti uplašeni narod. Alaha je ostavio nebu, a politiku onima u Sarajevu.

 

                                                              *
General Praljak sjedio je u svom uredu na Krešimirovom trgu u Zagrebu. Bilo je rano poslijepodne. Lipanjsko sunce padalo je u sobu, miješajući se sa sitnim česticama prašine, koju inače čovjek ni ne primjećuje. Pomalo mu se spavalo. Bilo je to njegovo vrijeme. Spavao je brzo i duboko, a to znači malo ali temeljito. Nekoliko sati po noći i četrdesetak minuta po danu. I bio je kao nov. Pogledao je na sat, vidio da još ima dvadesetak minuta, podigao slušalicu i rekao tajnici - Dobro, neka uđe!
Bio je to Nijemac po imenu Horst. Negdje iz Donje Bavarske. Mogao je imati između dvadeset i pet i trideset godina. Nosio je uniformu HVO-a, pomalo naklapao hrvatski, no s Praljkom je govorio njemački. Poznavali su se otprije. Zapravo, vidjeli su se prvi put prije nekoliko mjeseci. Horst je došao u Zagreb i silom htio u Hrvatsku vojsku. Ali nije bio ni pustolov, ni ugursuz, ni pas rata. Vjerovao je da se Hrvati bore za pravednu stvar i htio im je pomoći. Možda i pod dojmom njemačkog ujedinjenja, one euforije koja je devedesete zahvatila Nijemce, kad se činilo da nema ničega što može, ili smije, osujetiti pravo naroda da bude slobodan. Deutschland einig Vaterland!
I pod dojmom bitke koju su Genscher i kancelar Kohl vodili za priznanje Hrvatske i napokon uspjeli godinu dana kasnije.
Praljak nije znao kamo bi s tim momkom, pa ga je poslao u Slavoniju, a od tamo je otišao u 103. derventsku brigadu. Sad je bio tu, ojađen zbog stanja na bojišnici. - Sve je to loše, tamo je rasulo, nema koordinacije. Čista katastrofa. Disaster, Herr General!
Ovaj mu je pokušao reći da u Đakovu ima generala Stipetića, neka se njemu obrati, no Horst nije htio ni čuti. Molio ga je da pođe s njim, da vlastitim očima vidi kako stvari stoje. Praljak se malo nećkao, ali je pred sobom imao ozbiljnog i časnog momka pa je na kraju rekao - Einverstanden!
Krenuli su još istu večer, vozili se satima po podravskoj magistrali, prenoćili u nekom napuštenom hangaru i ujutro bili u Slavonskom Brodu.
Oko osam sati otišao je u zapovjedništvo, a stražar ga na vratima pitao je li najavljen. - Ovo nije hotel, vole jedan! Znaš li čitati oznake na ramenima!? - izderao se svojim teškim glasom i jedva suspregnuo da ga ne odalami.
U hodniku je primijetio mlade žene u savršeno skrojenim uniformama kako idu gore dolje, izlaze i ulaze u kancelarije kao da su u kakvoj avio-kompaniji. Bile su izazovne u tim pripijenim uniformama, ali mu se sve to skupa nije sviđalo.
Iako se teško susprezao da privlačnoj ženi ne dobaci kakav kompliment, ovo tu ga je uznemirilo. Nije mu pristajalo uz ono što je slutio da se događa s druge strane mosta.
I pukovnik Štefanek djelovao je jednako fino i uglađeno. Bio je gromada od čovjek kao i Praljak, samo crn i s brkovima, koje je lagano dodirivao za vrijeme razgovora. Pripovijedao je kako je sve pod kontrolom, da nema većih problema, a ostalo će se već riješiti. Ponudio ga pićem, pokazao mu karte i ljubazno se smješkao.
Praljak se sve više mrštio, rekao - U redu, a sad idem prijeko! - i otišao.
Ubrzo se osvjedočio da ovi tu nemaju pojma o tome da Derventa pada, da je 103. brigada u rasulu, da su ljudi po šumama. U međuvremenu je otišao u Zagreb, pokupio svoje momke -satniju 2. gardijske brigade, dečke iz Virovitice i Vukovara. Njih možda tristotinjak. I vratio se. Kao dragovoljac!
Nakon desetak dana u dnevnik je zapisao: "Pri uvođenju satnije na položaje kod Bosanskog Broda vidio sam ljude u jarcima, iscrpljene i izluđene, bez ikakvih fortifikacijskih crta. Svakog dana i noći Srbi su negdje probili crtu, mi ju s mukom zakrpamo, tučemo se, skinemo pokoji tenk, ali ništa više. Pokušao sam od zapovjedništva u Slavonskom Brodu dobiti bager, ili rovokopač, vreće za pijesak, kako bih utvrdio crtu, ali nikada ništa nisam dobio. S takvom organizacijom nećemo se moći održati. Rasulo i trulež na sve strane.
Neku noć, negdje oko dva sata, nabasao sam na pedesetak ljudi. Bili su to Zmajevi od Bosne, uglavnom Muslimani. Napustili su položaje pod punim naoružanjem. Pitao sam ih tko im je zapovijedio da se povuku, a oni mi odgovorili - General Praljak! Spopao me bijes, dreknuo sam - Ja sam general Praljak, marš natrag na položaje! - Svi su se razbježali, vratila su se samo petorica".
Bio je početak srpnja. Sunce je pržilo. Srpski tenk je ispalio granatu, jedan je momak odmah poginuo, drugom je otrgnula nogu. Svena Lastu, glumca, šrapnel je ranio u leđa. I prije toga su momci ginuli, Praljak je bjesnio. Psovao i strijeljao očima, gestikulirao ručetinama. Ovaj posljednji događaj posebno ga je pogodio. Nigdje saniteta, nikakve organizacije, sve je morao sam, gotovo privatno organizirati.
A onda se pojavio general Stipetić. U školi u Novom Selu. Baš kod njega. Sav bijes, sav jad, svu frustraciju koju je danima nosio i koja ga je proždirala, iskalio je sada na tom koščatom licu.
- Pa je li ti znadeš u kakvom je stanju bojišnica, što se tu dešava? Ljudi mi ginu bez veze, zbog vas gore! Sve ste usrali, sve se raspalo, nikoga nema, četnici su nam raznijeli desnu stranu....
Stipetić je sve mirno slušao, a onda se približio stolu, udario šakom o nj i dreknuo - Tu ćemo onda 108.! - pogledavši Praljka s izrazom lica koje je odavalo neko prigušeno zadovoljstvo.
Ovaj je na čas stao, gotovo se zahliknuo od bijesa, pa doslovno poludio. Počeo je bacati sve sa stola što mu je dopalo šaka, psovati da ni sam više ne zna koga. U djeliću sekunde poželi Stipetića ščepati za vrat, da mu pokaže gdje je ta njegova 108.! Da mu utuvi u tu oficirsku glavu da se ovako više ne može, da na karti možda ima sve brigade, ali da je ovdje druga priča.
Nakon sedamnaest dana, koliko je sve skupa ratovao u Bosanskoj Posavini, Praljak se 8. srpnja vratio u Zagreb. A u dnevnik zapisao:
"Sa svojim momcima uspio sam održati crte kakve sam i zatekao. Ali mi je postalo jasno da u postojećim okolnostima to na dulji rok nije moguće. Jedini spas za Posavinu bio bi da se tamo pošalju četiri do pet zapovjednika a la Gotovina, Crnjac, i slični i da se učini isto što je učinjeno u Hercegovini: brzo utvrdi crta i uspostavi efikasni ustroj".

*

RAMA

Cesta što iz Uskoplja preko Makljena vodi u Prozor završava raskršćem u obliku slova T. Ravno se nema kud, lijevo se skreće na magistralni put prema Jablanici, a desno u glavnu ulicu. To je zapravo srce grada. Iako ulica nije preuska, nekako se doima stiješnjenom, kao i sam Prozor. Poput slike na kojoj nešto nije u redu s perspektivom, pa sve djeluje zbijenije negoli bi trebalo biti. Kuće su tu na dva ili tri kata, nedefiniranih boja i pomalo turobnog izgleda. Gotovo prašnjavog. Od toga odudaraju jedino općinska zgrada, Vatrogasni dom i upravna zgrada Hidroelektrane. Potonja je prva u nizu na desnoj strani ulice, crno-bijele boje s ovećim staklenim plohama. Gotovo reprezentativna, ali za neko prošlo vrijeme.
Zajim Delalić imao je oko pedeset godina, no već je bio potpuno sijed. Sa snažnim brkovima koji su posve pristajali uz njegovu krupnu figuru. Prije rata bio je poznat po tučama, osobito onima u kojima su se muslimani tukli protiv Hrvata. Tako je odgojio i svoja dva sina, koji bijahu jednako snažni i jednako zapaljive krvi kao i on sam.
Radio je kao vozač u Elektroprijenosu, no sada u upravnu zgradu nije ulazio kao šofer, nego kao jedan od muslimanskih vođa. Bilo je oko deset sati ujutro, 24. listopada 1992.
Prije negoli je zakoračio u predvorje, okrenuo se prema Vatrogasnom domu, preletio očima preko malog trga koji dijeli te dvije zgrade, pa jednako brzo pogledao u vedro i sunčano nebo. Duboko udahnuo i istisnuo sebi u bradu -Samo mirno i fino, Zajka!
Popeo se na treći kat, ušao u dvoranu za sastanke gdje je već bilo oko dvadesetak ljudi. Predstavnici hrvatskih i muslimanskih političkih stranaka, vojske, policije, vlasti. Prostorija je bila zadimljena, neki su stajali, drugi sjedili i glasno ispijali tursku kavu.
Kad je Zajim ušao njegovi ga pozdraviše, a oni drugi samo odmjeriše. Naoko, sve je bilo uobičajeno, no neka je nervoza bridjela u zraku. Nevidljiva, a opet tako opipljiva. Po neobičnim pokretima, prividnoj opuštenosti, trljanju dlanova. I čvrsto stisnutim vilicama.
Napokon, svima je bilo jasno da je to možda posljednji sastanak i da od njegova ishoda ovisi sudbina grada, a možda i mnogo više od toga. Na dnevnom redu bilo je nekoliko tema -od onih što su se ticale zajedničkih školskih programa, jezika, jer muslimani nisu pristajali na hrvatski, a svoj nisu imali, pa do imenovanja i preimenovanja ulica. Uostalom, ona, u kojoj se sastanak održavao, još se zvala Ulica krajiških brigada.
Sve su to bile važne teme oko kojih su se lomila koplja u gradu ispod Makljena, no ipak je ključna stvar bila "implementacija" zaključaka republičke Vlade što su se ticali vojnog ustroja. U tim je zaključcima stajalo da tamo gdje Hrvati imaju većinu, valja ustrojiti HVO u koji se trebaju uključiti i muslimani, dok tamo gdje je slučaj obrnut, valja ustrojiti Armiju BiH u koju se imaju uključiti i Hrvati.
Nevolja je međutim bila u tomu što su Hrvati imali većinu u Rami (oko 65 posto), a muslimani su svejedno počeli stvarati paralelni vojni ustroj. Kopati rovove, utvrđivati bunkere, pa i mitraljeska gnijezda. Štoviše, nekoliko dana prije ovog sastanka, postrojili su se na nogometnom igralištu u uniformama Armije BiH, dali prisegu i promarširali središtem grada. Njih možda petstotinjak.
Nakon uobičajenih formalnosti sastanak je počeo, a i Sadik Hadžić, kojeg su zvali Sida, uzeo je riječ i počeo galamiti kako neće više podnositi hrvatsku torturu, jer da su se na ovim prostorima muslimani uvijek pitali, pa tako ima biti i sada! No odmah ga je presjekao Zajim, počevši mirno i gotovo umiljato - Braćo Hrvati, sve ovo nema smisla... - onda je na časak zastao pa ponovio - Braćo Hrvati, molim vas, a molim i nas, da nađemo rješenje iz ove situacije koja je nastala u našoj općini...
Ilija Petrović iz Rumboka koji je jedva prevalio dvadeset i petu i ovdje bio predstavnik Ramske brigade HVO-a, počeo se češati po glavi obrasloj dugom crnom kosom, više zbog zabezeknutosti, negoli svrbeža. Nije mogao vjerovati vlastitim ušima da Zajka govori braćo Hrvati. Prošaptao je u sebi - Ma, čuješ li ti to Ilija?! - obraćajući se svom djedu po kojem je i dobio ime. Uvijek je tako činio kad bi se našao u nekoj neobičnoj situaciji, jer mu je djed bio neka vrst formativnog oca. Nije ga upoznao, ali je o njemu slušao. Ne mnogo, jer se o tim stvarima nije puno govorilo, ali ipak toliko da je znao da je bio domobranski časnik za vrijeme Drugog svjetskog rata, završio na Križnom putu i na kraju likvidiran negdje kod Požege kad su ih vraćali iz Bleiburga.
- Zašto taj tako govori? Pa znaš li ti Ilija da je on bio jedan od prvih koji su tvrdili - kad su četnici granatirali.Prozor - da to čine Hrvati! A sada nas naziva braćom... - nastavljao je razgovor s djedom. - A isto je bilo i kad smo prije četiri mjeseca u Ljutoj, kraj Konjica, oteli oružje iz skladišta JNA. Silom je htio dio za svoje, pa smo mu dali radi mira u kući. A sad, gle, braćo Hrvati...!?
Onda ga je spopala neopisiva nervoza, počelo ga je doista svrbjeti cijelo tijelo, pa je skočio i viknuo - Ako hoćete da zajedno živimo, morate zajedno s nama i braniti općinu od četnika. Mi sada krvarimo na Ravašnici, imamo već i mrtve, a vi po Prozoru prodajete zjake!
Pred oči mu sinu zapovjednik brigade Fofa, koji je nedavno poginuo, a koji se proslavio još u Hrvatskoj 1991. kad je uhitio generala JNA Milorada Aksentijevića. Osjeti bijes pa doda - Tako više ne može!
Netko je na to viknuo - Čekaj, malo...! - ali Ilija ga više nije čuo. Obuzeo ga je neki čudan osjećaj pa se počeo vrpoljiti, a onda osjeti kao da ga nešto hladi na zatiljku, čak toliko da se okrenuo. Usput je bacio pogled na krov kuće što je bila nasuprot upravnoj zgradi, točno u visini na kojoj se i sam nalazio. Učini mu se da vidi odmaknut crijep i nešto kao cijev puške. Još jednom pogleda, protrlja oči, pa se ponovno upilji u krov.
Htio je odmah ustati, ali je ipak odustao. Onda očima potraži šefa policije, Marka Dragića, koji je sjedio nasuprot njega, davši mu diskretnim pokretom glave znak da izađe. Čim su se našli izvan dvorane, zamoli ga da s drugog prozora pogleda na krov i kaže što vidi. I ovaj potvrdi da vidi snajper. Potvrdi to i Petar Kolakušić, momak iz Blaca, koji se slučajno našao na hodniku.
Snajper! I to na krovu kuće profesora Zije Samardžića! Ravnatelja srednje škole i profesora fizike koji je također bio na sastanku i tumačio zašto muslimani ne mogu prihvatiti hrvatski jezik.
Inače, tog su Samardžića zvali i zlatni Zija, jer je volio novac. Bio je iz ugledne obitelji, ali je postao komunist i marksist i prezirao muslimane koji su živjeli po okolnim selima, jer su bili pobožni, a mnogi su kod Hrvata radili i kao težaci. To je u njegovim očima bilo ponižavajuće, budući da su Hrvati za njega bili Vlasi, a to znači raja i manje vrijedan svijet. Ni sada mu nije išlo u glavu kako bi jedan čaršijski čovjek mogao u taj seljački HVO i pod tu šahovnicu. I pod taj hrvatski jezik!
Ilija se vratio u dvoranu kao da se ništa nije dogodilo, jedino je pomakao stolac iza betonskog stupa, koji je dijelio dvije staklene plohe, tako da više nije bio izravno na nišanu. No i dalje je ostao dekoncentriran i nervozan.
Uskoro dobije poruku - Razjuri sve to, ubili su nam čovjeka!
U prvi mah nije shvatio o čemu se radi, pa je ponovno izašao van i tada dobio definitivnu potvrdu da su muslimani na Makljenu, u području Zgoni, ubili hrvatskog momka.
Franu Zadru koji je bio strojar u Hidroelektrani, a sada je razvozio hranu vojnicima na položajima. Išao je s traktorom babi Janji po provijant, s njim je bio i njegov rođak Jozo koji je uspio pobjeći. Franu su našli s tri metka u grudima kako leži pod bukvom. I s maskirnom uniformom navučenom preko glave.
Ilija je zapalio cigaretu i počeo razmišljati što da učini. Hodao je gore-dolje, a onda su iz dvorane počeli izlaziti i drugi, budući da je netko u međuvremenu predložio pauzu. Radi konzultacija. Najprije petnaest minuta, pa pola sata.
Bilo je oko tri poslije podne.
I sve jasnije da od nastavka neće biti ništa. Sablasna tišina ispunila je upravnu zgradu Hidroelektrane, a onda i Ulicu krajiških brigada. Kao da je neka moćna ruka u hipu pokupila ljude i automobile. Grad se ispraznio. Jedino je dolje, kod Općine, postavljena barikada, jednako brzo kao što se i cijela situacija promijenila. Udarili su je muslimani i tako u trenu prepolovili Prozor.
Ilija istrči na ulicu, a onda, iznerviran od te praznine i svih onih događaja, uleti u lokal preko puta u kojem su sjedili muslimani sa sastanka i žustro raspravljali, i ispali nekoliko psovki. I već je zapucalo.
Počela je bitka za Ramu.
Bitka koju su mnogi doživljavali kao armagedon. Kao konačni obračun za prostor, za dominaciju. Za sveto tlo, posvećeno krvlju i vjerom, patnjom i poviješću. I oskvrnuto izdajom i vjerolomstvom, poniženjem i zulumom.
Je li moglo biti drukčije? Je li politika mogla drukčije postupiti, je li razum mogao obuzdati strasti i emocije? I zaustaviti svu onu lavu mržnje i predrasuda, svu onu lavu povijesti nataloženu u podsvijesti i žilama, ono iskustvo generacija prenošeno majčinim mlijekom? I uvećano osobnim i kolektivnim ponorima i dramama? Je li se ta lava mogla zaustaviti kad je već vulkan proključao? Kad je već počela bitka za tlo -najprije u Hrvatskoj za srpsku zemlju, pa onda i ovdje za srpsku, hrvatsku i muslimansku? Jer za što se drugo ratovalo u ovoj krvavoj zemlji?
Za načelnika općine, ili sreza! Za vlast! Tko je imao vlast imao je i tlo, a tko je imao tlo, imao je i većinu. Jer vlast je uvijek znala iskonstruirati većinu i tamo gdje je inače nije bilo. Jednostavno - ako si imao vlast u ovoj zemlji, imao si sve, a ako je nisi imao, nisi imao ništa.
Ilija je gledao da nekako dođe do svojih. U tim trenucima nije bio svjestan da ga mogu ubiti kao zeca, da je tu, u muslimanskom dijelu grada, da je započeo rat. Rat s muslimanima. Trčao je prema naselju Dole koje je na uzvisini i s kojega se moglo udarati po cijelom Prozoru. Tamo su bili njegovi. Još je bio dan, ali već zamagljen slutnjom listopadske večeri. Psi su se uzbudili, lavež se miješao sa sve učestalijom pucnjavom. A onda umuknuo. S mrakom ostadoše samo rafali i detonacije.
Bitka je potrajala slijedećih dvadesetak sati. Muslimani su bili razbijeni i obezglavljeni. I to prije svega zahvaljujući prislušnim uređajima koje su Hrvati nabavili i s kojima su jasno locirali njihova zapovjedna mjesta i mjesta za navođenje. Ostalo je bila stvar rutine -precizni pogodak, kaos i slom.
Kompletno muslimansko vojno-političko vodstvo je pobjeglo, ostali su samo civili i devet mrtvih na njihovoj strani te trojica na hrvatskoj. I to po podacima Međunarodnog crvenog križa. No u svijet je otišla informacija da su Hrvati s 12 leoparda nasrnuli na muslimane i da su masakrirali više od tri stotine ljudi.
Žene, djeca i muškarci koji nisu sudjelovali u borbama, zaista su deportirani u Pograđe, najsjeverniji dio grada, a ostali zaroblj