Pocetna > Povijest > Povijesni Orisi: Starija Povijest >Prijepori oko etnogeneze
 

Prijepori oko etnogeneze
 

U početku bijaše «De Administrando Imperio»......mirne bi se duše moglo reći o tome opsesivnom djelu hrvatske, crnogorske, srpske i bošnjačke historiografije. Budući da ne kanimo davati detaljni prijegled nastanka i utjecaja toga povjesničarskoga spisa (pretpostavljamo da je potencijalni čitatelj već obaviješten o osnovama)- samo ćemo izložiti kratak prikaz toga djela iz pera pokojnoga povjesnika Mladena Švaba, nakon kojega slijedi tekst izdavača spisa Konstantina Porfirogeneta u kojemu je sadržana svojevrsna isprika: naime, novo je izdanje, iz 2003, zapravo samo pretisak hrvatskoga Tomašićeva prijevoda iz 1918, kao i grčko-engleskoga paralelnoga teksta Moravcsika i Jenkinsa iz 1949. Nažalost, zbog prerane Švabove smrti nije ozbiljen projekt novoga, kritičkoga hrvatskoga prijevoda koji bi inkorporirao suvremene znanstvene spoznaje i dao prikaz dominantnih, često suprotstavljenih tumačenja. Nakon prikaza samoga djela i kratkoga opisa glavnih interpretacija, navest ćemo najprovokativniju, akademika Luje Margetića, kao i najuravnoteženiju, Radoslava Katičića. 


Konstantin Porfirogenet: O upravljanju carstvom, Dom i svijet, Zagreb 2003

PREDGOVOR
I.

Tomašićev prijevod spisa De administrando imperio, nastao u drugom desetljeću XX. vijeka, objelodanjen je u Vjesniku kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 20, 1918, str. 22-29, gl. 1-36, s instruktivnim Tomašićevim uvodom pod naslovom »Život i djela cara Konstantina VII. Porfirogenita«, str. 1-21, na istom mjestu. Sam Tomašić nije vidio svog prijevoda jer je ratni broj Vjesnika... dotiskan poslije njegove smrti. Emilij Laszowski, Tomašićev rođak, priredio je preostali rukopis Tomašićeva prijevoda istog djela, gl. 37-53, i objelodanio ga u Vjesniku kr. državnog arkiva, II, serija 8, 1928, str. 1-70. Time je ovo djelo u cjelini prevedeno na hrvatski jezik.

Dosta je razloga za novo izdanje dopunjeno grčkim izvornikom i engleskim prijevodom. Spomenimo ponajglavniji. Prijevod s komentarom N. Tomašića nije širem čitateljstvu osobito pristupačan, a to je i jedini prijevod tog cjelokupnog djela, toliko važnoga za najraniju povijest Hrvata, napose za rješavanje problema njihove pojave u ranom srednjem vijeku na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu. Samo taj razlog opravdava njegovo ponovno objelodanjivanje, a da i ne spominjemo da nije objavljen grčki izvornik. Nakon 1918, odnosno 1928, pojavio se niz studija, rasprava, monografija, kritičkih izdanja careva spisa De administrando imperio, kao i prijevoda, djelomičnih ili potpunih, koje, dakako, Tomašić nije poznavao. Spomenut ćemo samo najvažnije od tog obilja. Starija izdanja i historiografija kojom se služio Tomašić čitalac može naći u Tomašićevu uvodu i brojnim bilješkama uz njegov prijevod. Godine 1949, nakon višegodišnjih priprema - Drugi svjetski rat otežao je njegov završetak i tiskanje - Gyula Moravcsik, koji je još 1939. pisao o potrebi kritičkog izdanja1 spisa «De administrando imperio», objelodanio je takvo izdanje u Budimpešti, s usporednim prijevodom na engleski jezik R.J.H. Jenkinsa. Bila je to podloga za drugi svezak, Beograd 19592, ambiciozno zamišljenog niza o bizantinskim vrelima za povijest Južnih Slavena, što ga je poslije rata pokrenuo Georgij Ostrogorski, bizantolog svjetskoga glasa, koji je izbjegao iz Sovjetske Rusije, a sadržavao je djela Konstantina Porfirogeneta u redakciji Božidara Ferjančića i s njegovim uvodom i opširnim komentarima gl. 29-36 spisa «De administrando imperio», nekoliko redaka iz spisa De thematibus, tek nešto više iz također Konstantinova djela De ceremoniis, te odlomak iz Bazilijeva životopisa. Glava 29. nije ušla u ovo izdanje u potpunosti - ispušten je opširan prikaz posvećen saracenskom vojskovođi Soldanu. Već je Stjepan Antoljak upozorio na to da Ferjančić uopće ne spominje da je carev spis «De administrando imperio» u cijelosti preveo N. Tomašić.3 Moravcsik-Jenkinsovo izdanje iz 1949. čini cjelinu sa sveskom komentara koji je ugledao svjetlo dana tek 1962. u Londonu. Tada je pod uredništvom R.I.H. Jenkinsa objelodanjen kao drugi svezak Commentary uz Constantin Porphyrogenitus, De Administrando Imperio, koji su uz Jenkinsa sastavili - svaki za svoju najužu struku - tada vrlo ugledni svjetski bizantolozi: F. Dvornik, B. Lewis, Gy. Moravcsik, D. Obolensky i S. Runciman. Gotovo 221 stranica komentara male osmine. Za nas najzanimljivije glave, 29-36, komentarom je popratio F. Dvornik, a djelomične posljedice toga osjećaju se još i danas. Naime, Dvornik se služio uglavnom historiografijom objelodanjenom na svjetskim jezicima, ne poznavajući u dovoljnoj mjeri hrvatsku i druge južnoslavenske historiografije, iako navodi glavne njihove radove, nažalost, čini se, iz druge ruke. Nepunih pet godina kasnije ponovno je objelodanjeno Moravcsik-Jenkinsovo kritičko izdanje spisa De administrando imperio iz 1949, ali kao New Revised Edition, Washington 1967. Prvo izdanje iz 1949, komentar iz 1962. te drugo ispravljeno izdanje iz 1967. spisa De administrando imperio popraćeno je brojnim relevantnim ocjenama i prikazima. Njih je popisao R. Benedicty u časopisu Acta antiqua, 1962, 1-3, 307 i d. Bila je to podloga za njihovu skupnu ocjenu, koju je objavio G. Gyorfy u Byzantinische Zeitschrift, 55, 1962, 2, 302-309, gdje se pokazuju sve opravdane primjedbe upućene Moravcsiku, ali i sastavljačima Komentara. Nažalost, hrvatska historiografija u svojim radovima nastalim prije 1962. te primjedbe, bilo iz brojnih ocjena bilo iz Gyorfyjeva rada, u svojim raspravama nije uopće uzela u obzir.   Upravo tri glave 29-31. presudne su za pojavu Hrvata na istočnoj obali Jadrana i u njezinu zaleđu, pa se uglavnom o njima vodila i glavna rasprava. Pitanjem pojave Hrvata i tadašnjim stanjem historiografije o toj problematici bavi se Nada Klaić u posebnoj raspravi, »Marginalia uz problem doseljenja Hrvata«.4 U raščlanjivanju vijesti gl. 29-31. spisa De administrando imperio (dalje DAI), ne ulazi, već prihvaća gledišta koja su rezultat Grafenauerova rada5, utvrdivši da je ovaj ponovnim raščlanjivanjem relevantnih vrela poljuljao Hauptmanovu konstrukciju.6 Za konačan zaključak poziva se na završne riječi Grafenauerove iz 1952. te dodaje da »ne bi trebalo u okvirima narodne predaje govoriti o dvostrukoj slavenskoj seobi, već o hrvatskoj i avaro-slavenskoj«. N. Klaić drži da ne ne bi trebalo precjenjivati ulogu Slavena u borbama s Avarima, jer »čista i prerađena narodna tradicija zna u toj ulozi samo Hrvate«.7 Također drži da su Hrvati morali nakon pobjede nad Avarima imati položaj u odnosu na Slavene kakav su imali i Avari prema Slavenima. Upozorava na to da Grafenauer nije »ponovio ništa o nabačenoj misli, naime o dvostrukoj hrvatskoj seobi na jug«, te zaključuje da »stoga historiografija treba da se vrati na svestrano istraživanje ovog neobično zanimljivog, a ipak još neriješenog problema«.8   Prvo poglavlje Povijesti Hrvata N. Klaić ugledalo je svjetlo dana kao skripta.9 U »Pregledu« je zaključila da je tek »podrobnija naliza djela (DAI, M.S.) pokazala da je 30. pogl. ušlo u djelo kasnije i da mu prema tome nije autor sam car«10 te drži da je »nepoznati autor mnogo savjesniji i iskreniji od Konstantina Porfirogeneta u donošenju podataka o Bijelim Hrvatima i Bijeloj Hrvatskoj, izbacivanju Heraklija iz hrvatske povijesti i da je Konstantinova redakcija doseljenja zamijenjena s narodnom tradicijom - pričom o petero braće i dvije sestre koji su doveli Hrvate na Jug«.11 Dakle, prema N. Klaić, anonimni autor »30. pogl. uživa s pravom mnogo više povjerenja historičara nego car pisac«12 zbog svojih točnijih podataka kao i za nas vrlo važnih vijesti - podrazumijeva još i popis županija i vijesti o odnosima gradova prema zaleđu, tj. podatke o tributu.   Pri uvrštenu tog poglavlja u Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971, N. Klaić osim stilskih ne izvodi druge promjene svojeg shvaćanja kako ga je iznijela 1966. i 1967. S tim shvaćanjem sukladan je i prikaz »Doseljenja Hrvata« u istoimenom poglavlju u njezinoj Povijesti Hrvata, 133-140. Relja Novaković je na vrlo osebujan način pristupio raspravi o 29. i 30. glavi DAI.13 Tekst se sastoji od dvije cjeline. U prvoj, nakon prenošenja prijevoda dijelova gl. 29. i 30. iz Vizantinskih izvora za istoriju naroda Jugoslavije, II, 1959, raspravlja o nizu pitanja: pojmu Dalmacije, spomenu Dunava, Splita i Salone, prvom prijelazu rijeke - predlaže Cetinu umjesto Dunava - Saloni kao vojnom središtu i njezinom padu te ostalim primorskim gradovima. Druga cjelina sastoji se od osvrta na neka mišljenja o 29. i 30. glavi ili, kako sam kaže, to je jedan zakašnjeli prikaz, točnije bi bilo reći zakašnjela promašena ocjena (Grafenauerova Priloga iz 1952). Vrlo je teško oduprijeti se osudi načina rada R. Novakovića. Nije ispravno upotrebljavati pri raščlambi vrela prijevod pored kritičkog izdanja, kao i prisvajanje tuđih upozorenja na neke stvari bez navođenja tko, kada i gdje je to uradio prije njega, tako npr. u obaranju 6. točke Grafenauerovih zaključaka o vrijednosti 29. i 30. glave samo kao pomoćnog sredstva kod obrade 30. gl., isključujući ih kao samostalno vrelo, i Grafenauerovo proglašavanje vijesti 29. gl. o Klisu za sitne i sporedne. Novaković nije primijetio da u kontektstu doseljenja Hrvata vijesti o opisu Klisa nisu presudne te da je, ali u drugom kontekstu, na njih upozorila N. Klaić, Marginalia, 1966, 31.   Lujo Margetić polazi u svojoj raščlambi od Hauptmannovih i Grafenauerovih postignuća, ali dolazi do suprotnih rezultata.14 Vrijeme dolaska Hrvata na istočnu obalu Jadrana datira krajem VIII. st., dok prema spomenutoj dvojici, ali i ne samo njima, taj slijed događaja smješta se u prvu polovicu VII. st. Pokušati odgovoriti na njegove argumente kojima pobija Hauptmanna i Grafenauera, ovdje nije moguće. Već je Peter Štih utvrdio15 da bi to zahtijevalo raspravu po obujmu podjednaku Margetićevoj. Sumnje koje mogu uputiti na ne potpuno besprijekoran Margetićev postupak nalazim u sljedećem: 1. Nije u obzir uzeo sva stajališta dotadašnje historiografije, držeći takav postupak vjerojatno nepotrebnim ako ne i neostvarivim.16 2. Pri raščlambi vrela drži da je dovoljno da iz gl. 29-30. donese samo ono što se odnosi na našu užu problematiku iscrpno a po potrebi i u izvornom obliku.11 3. Upotrebljava raspored toponima tipa Obrov na glavnim pravcima rimskih cesta što vode prema Jadranu, ali bez pokušaja da za svaki toponim ustanovi da li se veže uz Avare - neki filolozi tako ne misle - te ne obraća nikakvu pažnju vremenskom hijatusu između vremena boravka Avara u tim krajevima i datuma kada su toponimi prvi put zabilježeni u neprijepornim vrelima. 4. Arheološki materijal također koristi, ali ne vodi računa da on može biti siguran oslonac za zaključivanje pro et contra povjesničareve teze samo pod određenim uvjetima: a/ ako materijal potječe iz sustavno i suvremeno istraživanih zatvorenih grobnih cjelina apsolutno kronološki datiranih; b/ dovoljno je brojan da je moguća primjena statističkih metoda i nad osteološkim dijelom nalaza. Bez tih preduvjeta moguća su samo nesigurna nagađanja, napose o etničkoj pripadnosti nosilaca određenih tipova nalaza. 5. U raščlambi vrela 29-30. glave DAI upotrijebio je izdanje Moravcsik-R.J.H. Jenkins iz 1949, Bonski korpus, i Documenta Račkoga, a ne i novo popravljeno izdanje Moravcsik-Jenkins iz 1967. Kad već koristi starije, slabije izdanje, ni na jednom mjestu Margetić ne pokazuje da je pri služenju njime uzeo u obzir bilo koju primjedbu koju su o njemu izrekli u svojim ocjenama, među ostalima: Dujčev, Ostrogorski, Ferjančić, Darrouzes, Kvriakides, Lemerl i drugi.18 Upotrijebivši Commentary (1962) uz izdanje iz 1949. također mimoilazi ocjene od kojih neke zadiru u Dvornikovo datiranje i atribuiranje 30. glave.19 Tu osobinu nesluženja relevantnim stranim ocjenama s Margetićem dijele Ferjančić, N. Klaić, R. Novaković i drugi hrvatski povjesničari, kao i povjesničari susjednih zemalja. I, napokon, ni ocjena M. Suića, glavninom istraživačkog interesa arheologa i povjesničara antike, koja je objelodanjena uz Margetićev prilog, nije učvrstila vjeru u njegove rezultate.   Ferjančićev prilog s obećavajućim naslovom razočarao je svojim rezultatom.20 On je izbjegao da i sam raščlani vijesti 30. glave. Poslije radikalnog Margetićeva prijedloga N. Klaić bila je prisiljena da se pri priređivanju novog izdanja Povijest Hrvata u srednjem vijeku vrati problemu njihova doseljenja. Rezultiralo je to nekolicinom priloga. U najvažnijem je prihvatila Margetićevo datiranje i pradomovinu Hrvata otkrila u Karantaniji.21 Koliko je raščlanjivanje vrela N. Klaić besprijekorno, pokazuje najbolje njezino stajalište kojim svoje rezultate uvjetuje točnošću upotrijebljenog prijevoda. Odgovor slovenske historiografije nije trebalo dugo čekati. U raspravu se uključio P. Štih,22 ali poslije smrti N. Klaić raspravu je nastavio Margetić, koji je pokušao odbaciti Štihove prigovore, ali svoju tezu nije podupro novim dokazima.23 Ranije najavljena rasprava N. Klaić,24 koja je poslužila kao podloga za ponovnu izmjenu njezina shvaćanja doseljenja Hrvata koje zastupa u spomenutom prilogu i u Povijesti Hrvata u srednjem vijeku, Zagreb 1990, 18-24, dovela ju je nakon prihvaćanja Margetićeva datiranja doseljenja u VIII. st. do preusmjerenja doseljenja Hrvata sa sjevera na jug na pravac jug-sjever. To shvaćanje utemeljila je na radovima filologa H. Kunstmanna.25 Poslije Katičićeva rada potencijalni njezini sljedbenici - sljedbenici upravo spomenutih shvaćanja -morat će odbaciti glavnu uporišnu točku na kojoj je izgradila shvaćanje o seobi Hrvata s juga na sjever u ranom srednjem vijeku.   Vladimir Košćak je poslije višegodišnje rasprave s L. Margetićem26 svoja shvaćanja izložio u opširnom prilogu.27 Zaključuje se da su Hrvati došli iz Bijele Hrvatske te da su slijedom prihvaćanja 637/38. kao godine pada Salone doselili poslije te godine a prije misije opata Martina 641. Prema Košćaku, živjeli su u tetrarhiji - Dalmatinskoj, Panonskoj, Karantanskoj i Epirskoj Hrvatskoj. Potonje dvije su padom pod Franke i Bizant prestale opstojati. Konstrukcija može biti privlačna, ali ne i dokaziva poslije minuciozne raščlambe njegovih dokaza.   Dakle, morat će se odsjeći mnoga i mnoga suha grana historiografije u kompleksu te problematike. Polazište u njezinu rješavanju može biti samo nova raščlamba djela u purpuru rođenog cara, iako je to drugorazredno vrelo. Poći valja od faksimila, ne samo pariškog kodeksa. Put ni brz ni lak, ali jedini plodonosan.

Osim spisa De administrando imperio, koji je nastao najvjerojatnije u posljednjem desetljeću njegova života, Konstantin VII. Porfirogenet (905-959)28 autor je i spisa De thematibus, u dvije knjige. Prva knjiga sadrži podatke o istočnim tematima u 17 glava, a knjiga II. sadrži podatke o zapadnim tematima, tj. onima u Europi, u 12 glava.

_______________________

1  V. »L'edition critique du 'De administrando imperio'«, B^Mntion 14, 1939, 153-160. 2    Vizantinski zvori za istoriju naroda Jugoslavije, Posebna izdanja SANU, knj. 123, Vizantološki institut, knj. 7- Dosad je objelodanjeno ukupno šest svezaka tih Izvora. 3    Hrvatska historiografija do 1918, 2, Zagreb,  1992, 466, i bilj. 3797. Ferjančić na str. 6. medu
djelomičnim prijevodima  spominje  i Tomašićev  rad  »Život  i  djela  cara  Konstantina  VII.Porfirogenita«. Zanimljivo je da Vizantinski izvori... obuhvaćaju samo prijevod gl. 29-36 - neosporno najvažnijih za Južne Slavene, ali nije li ipak neobično da kod 36. gl. prestaje prvi dio prijevoda N. Tomašića? Ostaje nepoznato da li Ferjančić te njegovi mentori i suradnici Bizantološkog instituta nisu poznavali nastavak koji je priredio za tisak Laszowski, ili su to uradili namjerno. Drugo pak pitanje o odnosu dvaju prijevoda, Tomašićeva i Ferjančićeva, ostavljam zasad postrani. No, ipak se čini da je Ferjančić zagledao u Tomašićev prijevod, iako više u engleski Jenkinsov, nego što bi to bilo u skladu s njegovim neosporno dobrim poznavanjem srednjovjekovnoga grčkog jezika, kojim piše Konstantin Porfirogenet. 4 Razprave SAZU, V., 1966 (Hauptmannov zbornik) 19-36. 5    »Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata«, Historijski zbornik 1952, 1-
2, 1-56. 6    Najvažaiji radovi Lj. Hauptmanna jesu: »Prihod Hrvatov«, Bulićev zbornik (Strena Buliciana) 1924, 515-545, te s nekoliko izmjena prijevod na hrvatski, »Dolazak Hrvata«, Zbornik kralja Tomislava,Zagreb, 1925, 86-127; na istom mjestu, »Karantanska Hrvaska«, 297-317; »Konstantin Porfirogenet o porijeklu stanovništva dubrovačkog zaleđa, Iz dubrovačke prošlosti«. Zbornik u čast M Rešetara 1931,
17-24; »Koraten, Goten und Sarmaten«, Germanoslavica 1935, 1-2, 95-127, i 3-4, 315-353; »Seoba Hrvata i Srba«, jugoslavenski istorijski časopis, 1937, 30-61. 7    »Marginalia«, 35. 8    »Marginalia«, 35. 9 Pregled izvora i historiografije za hrvatsku povijest do XII. st., Zagreb 1967. 10 »Pregled«, 38-39. 11 »Pregled«, 39. 12 »Pregled«, 40. 13 »Neka zapažanja o odnosu 29. i 30. glave DAI«, Istorijski časopis, knj. 20, 1972, 5-54. 14 »Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata«, Zbornik Historijskog instituta JAZU 8, 1977, 5-88, usp. na istom mjestu i ocjenu Mate Suića, 89-100. Dvije činjenice oko Margetićeva rada upućuju na krajnji oprez: 1. rad takva opsega Akademija obično objelodanjuje u svojoj najreprezentativnijoj publikaciji tj. u Radu i 2. nema do tada presedana u Akademiji da se uz rad objelodanjuje njegova ocjena tj. njezin glavni dio.  15 »Karantanija = stara domovina Hrvatov?«, Zgodovinski časopis, 1987, 3, 531. 16 Margetić, »Konstantin Porfirogenet«, 6. 17 Margetić, »Konstantin Porfirogenet«, 6. 18 V. R. Benedicty, Acta antiqua, 1962, 1-3, 307. i d.
19 Vidi već spomenuti Gyorfyjev rad.

20 "Struktura 30. glave spisa DAI«, Radovi Vizantološkog instituta, 18, 1978, 67-80. 21 »O problemima stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata«, Zgodovinski časopis, 1984, 4, 253-270.

- Karantanija = stara domovina Hrvatov?«, Zgodovinski časopis, 1987, 3, 529-548. 

23 »Još o pitanju vremena dolaska Hrvata«, Zgodovinski časopis, 1988, 2. 234- 24 0. -" -Poganska stara ili vela Hrvatska Konstantina Porfirogeneta«, Croatica christiana periodica, 12, 1988,21,49-63. 25 U prilogu R. Katičića, »Kunstmannovi lingvistički dokazi o seobi Slavena s juga na sjever«, Starohrvatska prosvjeta, 5. III. 1990, 20, 225-238, ne ulazeći u mogućnost je li bila moguća seoba sa sjevera na jug, zaključuje poslije podrobne raščlambe filoloških dokaza H. Kunstmanna sljedeće: "Ovdje se tvrdi i obrazlaže samo to da Kunstmann svojim etimološkim istraživanjima takvoj argumentaciji nije pridonio ništa.« (236)

26 Marginalije uz rad V. Košćaka 'Pripadnost istočne obale...'« (Historijski zbornik, XXXIII-XXXIV, 1980-1981, 291-355), Historijski zbornik 1983, 255-286; V. Košćak, »O nekim pitanjima hrvatske povijesti u ranom srednjem vijeku«, Historijski zbornik 1984, 211-234; L. Margetić, »Još o dolasku Hrvata«, Historijski zbornik, 1985, 227-240. 27 "Dolazak Hrvata", Historijski zbornik, 1987, 339-395.

Napomena nakladnika:

Djelo Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio / O upravljanju carstvom prvobitno je bilo planirano izdati s novim hrvatskim prijevodom grčkoga izvornika, jednako tako sa suvremenim komentarima; s novim hrvatskim prijevodom careva teksta trebalo je paralelno tiskati i grčki tekst kao i na engleskom jeziku novi hrvatski prijevod. U ulozi priređivača, a u dogovoru s nakladnikom, toga se obimnoga posla prihvatio povjesničar i bibliograf, urednik u LZ "Miroslav Krleža", mr. sc. Mladen Švab (Zagreb, 19.IV. 1945. -Zagreb, 24.X.2000.) Okupivši suradnike od početka je znao da će posao trajati, uvjeren, kako će ipak u dvije godine uspješno biti završen s obzirom i na to da je početkom devedesetih priredio pretisak Tomašićeva prijevoda careva djela (tiskan 1994, Zagreb), te da je već imao priređeno i novo izdanje sa svojim opširnim predgovorom, te grčkim izvornikom i engleskim prijevodom, izdanja iz 1949. (Constantine Porphyrogenitus / De administrando imperio; greek text edited by Gy. Moravcsik; english translation by. R.J.H. Jenkins; Budapest 1949). Temeljem toga s nakladnikom je planirao već opisano novo izdanje, s uvidom u novu literaturu i izdanja naknadno tiskana. Kada se cjelovito oblikovani projekt trebao početi realizirati, nažalost, gospodin Švab iznenada je preminuo; nakladniku iz tehničkih razloga nije bilo moguće nastaviti izvedbu zamišljenog projekta, pa je na kraju odlučeno tiskati izdanje od priređivača prethodno pripremljeno.

Lujo Margetić: «Dolazak Hrvata», Književni krug Split, 2001    

Skup radova, koje je akademik Lujo Margetić objavio u knjizi naslova «Dolazak Hrvata» (sam je naslov u navodnicima, valjda s nakanom da se ukaže na artificijelnost teme-bar po Margetićevu sudu) sadrži niz provokativnih i interesantnih teza o doseobi Hrvata (a i Srba), koje se mogu sažeti u tvrdnji da su Hrvati došli kao saveznici Franaka, dok je doba dolaska auktor varirao u rasponu od gotovo stoljaće i pol. Izvadci koje donosimo najzanimljiviji su dijelovi Margetićeve knjige, pristupačni širemu čitateljstvu. Riječ je o spekulativnoj historiografiji (dakako, svaka je obradba teme hrvatskoga «origo gentis» po definiciji spekulativna-no, Margetićev pristup ipak svojom polemičnošću, pristranošću i slobodnom manipulacijom podatcima odskače od nekih trjeznijih, poput Katičićeva) koja je vrjednija zbog svježine i provokativnosti nego zbog dokazanih ili šireprihvaćenih teza. No- tek će daljnja istraživanja potvrditi ili oboriti neke iz mnoštva Margetićevih tvrdnji. 

KONSTANTIN PORFIROGENET I VRIJEME DOLASKA HRVATA

A. UVOD: GLAVE 29. DO 32. DAI Malo je koje pitanje iz naše povijesti izazvalo takvo zanimanje i toliki broj znanstvenih radova kao što je to slučaj s pitanjem dolaska Hrvata u naše krajeve. Već se i strogo specijalizirani stručnjak teško snalazi u golemu broju objavljenih djela i zastupanih stajališta, to više što se tim pitanjem bave ne samo povjesnici slavenske prošlosti nego i bizantolozi i drugi, a sve značajniji udio u istraživanjima imaju i arheolozi, lingvisti i drugi. Premda nema sumnje da su postignuti izvanredno važni rezultati i da je pitanje osvjetljavano s različitih novih, često neočekivanih gledišta, ipak nema sumnje da je Zasterova bila u pravu kad je godine 1956. ustvrdila da »problematika dolaska Hrvata i Srba na Balkanu nije do danas u punom opsegu definitivno riješena i da još treba osvijetliti niz nejasnih pitanja«. U ovome radu pokušat ćemo, sa svoje strane, dati prilog unaprjeđivanju spoznaje o dolasku Hrvata, ponajprije u svjetlu izvještaja Konstantina Porfirogeneta i njegova anonimna nastavljača, što se nalaze u glavama 29., 30. i 31. De administrando imperio (dalje: DAI).(30)   Smatramo da su Hauptmannova istraživanja glava 29., 30. i 31. DAI31 otvorila novo poglavlje u proučavanju dolaska Hrvata i Srba i da su nakon Hauptmanna kudikamo najuspješniji rezultati što ih je postigao Grafenauer.32 Zato će naše analize krenuti od Hauptmannovih i Grafenauerovih analiza i rezultata, ali ćemo po potrebi uzeti u obzir i važnija stajališta drugih znanstvenika, bez pretenzije na potpunost, koja je gotovo neostvariva, a vjerojatno i nepotrebna.(33) Da bi se moglo lakše pratiti naše izlaganje u vezi s glavama 29., 30 i 31. DAI, potrebno je prethodno prikazati njihov sadržaj, dakako, sa stajališta problematike dolaska Hrvata u užem smislu. Prema tome, sadržaj dijelova tih glava koji se ne odnose na problematiku koju u ovom radu proučavamo, dat ćemo posve skraćeno, dok ćemo, s druge strane, tekst koji se odnosi na našu užu problematiku dati iscrpno, a po potrebi i u izvornu obliku. U ovom radu osvrnut ćemo se i na probleme selidbe Srba, pa ćemo zbog toga dati i pregled sadržaja glave 32. DAI.

Glava 29. (Moravcsik, 122-138)

  1. (34) O slavensko-avarskom osvajanju Dalmacije (1-53). Dioklecijan je naselio Dalmaciju obiteljima iz Rima, utemeljio Split i tamo sagradio palaču. On je utemeljio i grad Diokleju. Dalmacija se protezala do Dunava, koji su Romani jednom prilikom prešli i na svoje iznenađenje našli nenaoružane Slavene, nazvane i Avarima, pa su ih zarobili. Romani otada šalju svakog Uskrsa pograničnu stražu iz Salone preko Klisa do Dunava. Slaveni i Avari nakon mnogo godina navale na romanske graničare, svladaju ih, uzmu njihove vojničko znakove, prijeđu Klis i osvoje Salonu, a nakon toga postupno tjeraju Romane s njihovih posjeda. Romani se povlače u gradiće i na otoke bizantske Dalmacije, gdje do danas žive.
  2.  O samostalnosti dalmatinskih gradova i naroda (54-88). Gradovi bizantske Dalmacije postali su nezavisni od Bizanta, osobito od vremena cara Mihajla Mucavca, a isto tako i tamošnji narodi: Hrvati, Srbi, Zahumljani, Travunjani, Konavljani, Dukljani i Neretvani, koji su za vladare imali župane i koji nisu bili kršteni. Ti narodi, najvećim dijelom nekršteni, prihvatili su od Bazilija I. krštenje, bizantsku vlast i vladare iz narodnih dinastija.
  3. Borba Bazilija I. sa Saracenima oko Dubrovnika i Barija (89-216).
  4. Opis Dubrovnika (217-236).
  5. Opis Splita (237-257).
  6. Opis Trogira (258-262).
  7. Opis Kotora (263-271).
  8. Opis Zadra (272-284).
Opis otoka (285-295).  

Glava 30. (Moravcsik, 138-146)

 

(1-61) Osvajanje Dalmacije. Pisac obećava da će prikazati kako su Slaveni osvojili Dalmaciju, ali ističe da će najprije opisati njezin položaj. Dalmacija se nekoć protezala od Drača do istarskog gorja i Dunava. Dioklecijan je sagradio Split i Salonu, koja je bila glavni grad Dalmacije i iz koje je svake godine tisuću pograničnih konjanika sabranih iz ostalih dalmatinskih gradova polazilo do Dunava na stražu prema Avarima. Jednom prilikom romanski graničari prijeđu Dunav i zarobe neke avarske žene i djecu. Iduće godine Romani ponovno prijeđu Dunav, ali ih Avari svladaju, od zarobljenika saznaju o prilikama u Dalmaciji, preodjenu se u Romane, na Uskrs krenu na Salonu i osvoje ju na prijevaru, a nakon toga i svu Dalmaciju, te se ondje nasele. Održali su se jedino primorski gradići.   (61-63) O pradomovini Hrvata. U to vrijeme prebivali su Hrvati s one strane Bavarske, gdje su sada Bijeli Hrvati.   (63-71) Dolazak Hrvata. Jedna obitelj odvojila se od njih, i to petorica braće, Klukas, Lobelos, Kozencis, Muhlo, Hrobat, i dvije sestre,Tuga i Buga, i sa svojim narodom došla u Dalmaciju gdje je našla Avare u posjedu te zemlje. Nakon što su se izvjesni broj godina borili, pobijede Hrvati, te neke od Avara poubijaju, a ostale prisile na pokornost. Otada, dakle, tom zemljom vladaju Hrvati i još su sada u Hrvatskoj neki od Avara i poznaje se da su Avari.   (71-75) O Hrvatima u pradomovini. Ostali Hrvati ostali su prema Franačkoj i nazivaju se Belohrovati, tj. Bijeli Hrvati, i imaju vlastita vladara; podređeni su Otonu, velikom kralju Franačke, tj. Saksonije, nekršteni su, te se žene i prijateljuju s Mađarima.   (75-78) Osvajanje Ilirika i Panonije. Od Hrvata koji su došli u Dalmaciju odvoji se neki dio i zavlada Ilirikom i Panonijom; i oni su imali samostalnog vladara, koji šalje poslanstva, a iz prijateljstva samo vladaru Hrvatske.   (78-87) Oslobođenje Hrvata od Franaka. Izvjesni su broj godina i Hrvati u Dalmaciji bili podređeni Francima, kao što su bili prije u svojoj zemlji, ali su ih Franci mučili i ubijali djecu. Hrvati dižu ustanak i ubijaju svoje vođe postavljene od Franaka. Franci ih pokušavaju sedam godina nadvladati, ali Hrvati pobjeđuju i ubijaju franačkog vođu Kocila.   (87-90) Krštenje Hrvata. Samostalni Hrvati traže krštenje iz Rima u vrijeme svojega vladara Porina.  

(90-94) Imena jedanaest hrvatskih županija.

(94-119) Opis sklavinija unutar granica Dalmacije: Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Hrvatske, Srbije.  

(119-142) O tributu što ga dalmatinski gradovi plaćaju Slavenima.

 

 
Glava 31. (Moravcsik, 146-152)   1. Pradomovina i dolazak Hrvata (1-25). Hrvati što sada stanuju u krajevima Dalmacije potječu od nekrštenih Hrvata, nazivanih također Bijelima, koji prebivaju s one strane Mađarske i blizu Franačke, a susjedi su im Slaveni, nekršteni Srbi.   Etimologija imena Hrvat. - Hrvati su došli Herakliju, romejskom caru, kao pribjegari, i to prije nego što su Srbi prebjegli caru Herakliju, u vrijeme kad su Avari vodili borbe i odande potjerali Romane, pa je tako Dalmacija postala pustom. Po nalogu cara Heraklija Hrvati zametnu boj i potjeraju iz Dalmacije Avare te se po naređenju cara Heraklija smjeste u toj zemlji Avara, u kojoj sada prebivaju. Hrvati su imali u to doba Porgina oca za vladara. Car Heraklije uputio je i poslao iz Rima svećenike, učinio od njih nadbiskupa i biskupe i svećenike i đakone, te pokrstio Hrvate. U to doba imali su Hrvati za vladara Porgu.   2. O zemlji Hrvata (26-30). Nekoć je hrvatska zemlja pripadala rimskom caru
pa su čak i sačuvane neke zgrade u Saloni blizu Splita.   3. O miroljubivosti Hrvata (31-57). Hrvate je krstio rimski papa za Heraklija.
Hrvati su papi obećali vjernost i da će voditi samo obrambene ratove. Nakon mnogo godina, u vrijeme vladara Trpimira, oca vladara Krešimira, došao je među Hrvate iz Franačke, koja se nalazi između Venecije i Hrvatske, neki pobožni čovjek Martin, čudotvorac, kojem su Hrvati obnovili obećanje dano papi. Zato hrvatska flota ne ratuje izvan Hrvatske, već se bavi trgovinom po Jadranskome moru.     4. O vladaru Hrvatske (58-67). On je još od Heraklija podložan Bizantu, a nikada nije bio podložan Bugarskoj i plaćao joj tribut.   5. Imena gradova u Hrvatskoj (68-70).   6. i 7. O nekadašnjoj i sadašnjoj vojnoj snazi Hrvatske (71-82).  

8. O Bijeloj Hrvatskoj (83-91). Još je nekrštena. Susjedi su Srbi. Ima manju vojsku od krštene Hrvatske, a pljačkaju je Franci, Mađari i Pečenezi. Udaljena je trideset dana od mora koje se zove tamno.

 

Glava 32. (Moravcsik, 152-160)   1. (1-70) O pradomovini Srba. Potječu od nekrštenih Srba koji prebivaju s onu stranu Mađarske u zemlji Boiki, u susjedstvu Franačke kao i Bijele Hrvatske.   (7-12) Dolazak Srba. Kada su dva brata naslijedila vlast u Srbiji od oca, jedan između njih uzeo je sa sobom polovicu naroda, prebjegao Herakliju, rimskom caru, a car Heraklije ga je primio i dao mu u pokrajini solunskoj mjesto da se naseli po imenu Serblia, koja se odonda tako zove.   (12-16) O imenu Srba.   (16-29) O selidbi Srba. Nakon nekog vremena Srbi su odlučili da se vrate u vlastitu zemlju, i car ih otpusti. Kada su prešli rijeku Dunav, promijene mišljenje i zatraže od cara Heraklija po strategu koji je tada vladao Beogradom da im dade zemlju da je nasele. Kako su sadašnja Srbija i Paganija i takozvana zemlja Zahumljana i Travunija i zemlja Konavljana bile pod vlašću cara Rimljana, a te su zemlje postale puste zbog Avara (ovi su potjerali iz tih krajeva Romane koji žive u Dalmaciji i Draču), car smjesti te iste Srbe u tim zemljama. Srbi su podređeni caru. Car ih je pokrstio preko Rima.   (30-35) Prvi srpski vladari. Pošto je umro onaj arhont Srbin koji je prebjegao caru Herakliju, naslijedi ga na vlasti njegov sin pa unuk i tako redom arhonti iz njegova roda. Poslije određenog broja godina rodio se od njih Višeslav, od njega Radoslav, od njega Prosigoj, a od njega Vlastimir.   (35-145) Srpski vladari IX. i X. st.   2. Srbija je podređena Bizantu (146-148), i to još od cara Heraklija.   3. Imena gradova u Srbiji (149-151)

 

ANALIZA GLAVA 29. DO 31. DAI

 
  O  Hauptmannovoj  i  Grafenauerovoj  analizi 30 . glave DAl     Hauptmannova se analiza teksta vijesti o dolasku Hrvata tiče u prvom redu 30. glave. On smatra da je jezgra te glave uvod, avarsko osvajanje Dalmacije te pobjeda Hrvata nad Avarima zajedno s krštenjem Hrvata (Moravcsik, 146. i d., redci 1-90), a da je ostatak (redci 90-142) kasniji »mehanički« dodatak; da taj osnovni izvještaj sadržava »pravu hrvatsku narodnu tradiciju«, koji ima »potpuno jasno određen značaj« i daje »stil neprisiljen i svež«, ali da su u taj izvještaj naknadno ubačeni neki dodatci koje treba izbaciti da bi se dobilo izvorni tekst hrvatske tradicije. Radi se prije svega o rečenici »i još su sada u Hrvatskoj neki od Avara i poznaje se da su Avari«. Ta rečenica po Hauptmannu vrijeđa uho, jer bi umjesto kopulativne konjunkcije trebala stajati adversativna, tj. umjesto ęáé očekivali bismo äĺ. Prema Hauptmannu, ondje se očito i nedvosmisleno radi o pravim Avarima, koji se etnički razlikuju od Hrvata i Slavena, i upravo je to razlog zašto on tu rečenicu smatra umetnutom. Naime, u uvodu 30. glave DAI obećava se da će se opisati kako su Slaveni osvojili Dalmaciju, a nakon toga se priča kako su Dalmaciju osvojili Avari, što po Hauptmannu znači da ti Avari iz uvoda glave 30. nisu drugo nego Slaveni, koji su Dalmaciju osvojili prema glavi 29. i koje po toj istoj glavi neki nazivaju Avarima. Ako su, dakle, Slaveni(-Avari) osvojili Dalmaciju, onda se oni nisu mogli etnički razlikovati od Hrvata i zato je rečenica u 30. glavi o Avarima koje se još može prepoznati morala naknadno ući u osnovni izvještaj 30. glave. Nadalje, Hauptmann smatra da je u osnovni tekst naknadno ubačena i čitava rečenica o osvajanju Ilirika i Panonije (redak 75-78). i to zato što se riječi koje slijede tu rečenicu (Izvjesni su broj godina i Hrvati u Dalmaciji bili podređeni Francima) nužno vezuju na prethodnu rečenicu, tj. na Bijele Hrvate koji se u svojoj domovini pokoravaju Otonu, velikom kralju Franačke. Da se radi o umetku, vidi se po Hauptmannu i po tome što u toj navodno umetnutoj rečenici »ime Dalmacija najedanput ne vredi više za svu zemlju do Dunava, nego samo za užu Hrvatsku Dalmaciju koju od Dunava deli Panonija«.    

***************************************

   Dolazak  Hrvata  prema  glavi  31.  D A I Pokušajmo sada analizirati drugi izvor koji govori o dolasku Hrvata, tj. glavu 31.DAI

Priča o dolasku Hrvata po 31. glavi izgleda ovako:

  • Hrvati su došli Herakliju kao pribjegari u vrijeme pobjede Avara nad Romanina u Dalmaciji, 
  • Hrvati su nakon toga po zapovijedi Heraklijevoj pod vodstvom svojega vladara, Porgina oca, potjerali Avare, 
  • Heraklije nakon toga daje pokrstiti Hrvate preko svećenika iz Rima za
    vrijeme hrvatskog vladara Porge,     
  • Hrvati su od svojega dolaska za vrijeme Heraklija bili podređeni Bizantu.

 
Ta je priča posve drukčija od one iz 30. glave. Ondje su glavnu ulogu  pri dolasku Hrvata odigrali Franci, a ovdje je inicijativa za sve akcije u rukama bizantskog cara Heraklija, osim samog dolaska Hrvata, koji su, po 31. glavi, došli spontano iz krajeva s onu stranu Mađarske. Kritici nije bilo teško dokazati da se radi o tendencioznoj bizantskoj priči kojoj je svrha uveličati Bizant i istaknuti njegovu odlučujuću ulogu na Balkanu u prvoj polovici VII. stoljeća, bez obzira na privremeni poraz što su ga Romanima nanijeli Avari i bez obzira na privremeni gubitak Dalmacije.43 Da je Heraklije u pripovijest o dolasku Hrvata ubačen posve proizvoljno, to je kritika uspješno dokazala, ponajprije nespornom činjenicom da Hrvati sigurno nisu bili pokršteni u njegovo vrijeme,44 te zaključila da »kao izvor u pogledu seobe Hrvata na jug možemo (...) upotrebljavati samo izvještaj o 30. pogl.«45     Odnosglava  29.  i  3 1.  prema  glavi  30.  D A I   Tako smo došli do problema odnosa između glave 29. i 31. s jedne, i glave 30., s druge strane. U znanosti je praktički općenito prihvaćeno da je 30. glava naknadno sastavljena i ubačena u DAI,46 kao i da se radi o dvjema redakcijama izvještaja koje govore o istoj stvari: o propasti rimske vlasti u Dalmaciji i o dolasku Hrvata. Tako je Grafenauer nakon bez sumnje do sada najpotpunije i najtemeljitije analize sadržaja 29., 30. i 31. glave DAI došao do zaključka da je tekstu 29. i 31. poglavlju (iz 9487949.) bez sumnje starija redakcija izvještaja.47 Grafenauer je analizom prikaza pada Salone u 29. i 30. glavi uspješno pokazao da su »u 29. pogl. događaji raspoređeni očito ispremiješano« i da je izvještaj »u svom osnovnom zapletu u najmanju ruku nejasan«, te došao do uvjerenja da je »isključeno, da bi iz već logično uređenog izvještaja u 30. pogl. mogla nastati zbrka u 29. pogl.«. On smatra da se iz teksta glave 30. o padu Salone može zaključiti »daje prvobitni predložak upotrijebljen za 29. pogl. u najmanju ruku bitno dopunjen novim gradivom«, ako nije »čak i zamijenjen novom redakcijom«. Analiza sadržaja glave 31. u odnosu na odgovarajući dio glave 30. pokazuje da glava 30. ima veliki broj »ispravljenih i potpuno novih vijesti«. Grafenauer ih nabraja: 1) nova lokacija Bijele Hrvatske, 2) novi izvještaj o Bijelim Hrvatima, 3) potpuniji izvještaj o seobi Hrvata, 4) prerađeni izvještaj o pokrštavanju, 5) novi podatci o ostatcima Avara, 6) novi podatci o seobi Hrvata u Panoniju i Ilirik, 7) novi podatci o hrvatskoj podložnosti Francima, 8) novi podatci o hrvatskom ustanku protiv Franaka, 9) novi podatci o podjeli Hrvatske na župe, 10) novi podatci o položaju Hrvatske i susjednih Slavena, 11) novi podatci o slavenskim odnosima prema bizantskim gradovima u Dalmaciji. Obratno, u 31. glavi ima po Grafenaueru nekih vijesti kojih u 30. glavi nema, ali se to odnosi samo na podatke iz starijeg doba, primjerice na dolazak sveca Martina i opis hrvatske vojničke snage.48 Dakle, zaključuje Grafenauer, »u 30. pogl. sačuvana je mlađa redakcija izvještaja«.   Nema sumnje da je Grafenauerova analiza temeljita i iznimno korisna. Ipak nam se čini da bi glave 29., 30. i 31. bilo potrebno analizirati s još jednog aspekta pa će i rezultati možda biti drukčiji. Naime, postavlja se pitanje: je li glava 30. naprosto druga redakcija izvještaja o tome kako su Romani izgubili Dalmaciju i o dolasku Hrvata - bez obzira na to je li ta redakcija mlađa ili starija - ili je možda pisac glave 30. imao neku drugu namjeru, neki drugi cilj? Da vidimo kako izgleda sadržaj 29., 30. i 31. glave prikazan na sasvim pojednostavljeni način:  

 

glava 30. glave 29. i 31.
1-61. Pad Salone i gubitak Dalmacije 29, 1-53. Pad Salone i gubitak
  Dalmacije
  54-88. Zbrka o samostalnosti dalm.
  gradova i naroda
  88-216. Borba Bizanta sa Saracenima
  oko Dubrovnika i Barija
  217-295. Opis dalm. gradova
61-63. O Bijeloj Hrvatskoj 31,1-25. O Bijeloj Hrvatskoj
  O imenu Hrvat
63-87. O dolasku Hrvata pod petero braće O dolasku Hrvata pod Porginim
O ostatcima Avara ocem
O Bijeloj Hrvatskoj  
O osvajanju Slavonije  
O ustanku Hrvata protiv Franaka  
87-90. O krštenju Hrvata pod Porinom O krštenju Hrvata pod Porgom
  26-30. O zemlji Hrvata
  31-57. O miroljubivosti Hrvata
  58-67. O podložnosti Bizantu
  68-70. O hrv. gradovima
  71-82. O nekadašnjoj i sadašnjoj snazi Hrvatske
 
  83-91. O Bijeloj Hrvatskoj
90-94. O hrv. županijama  
94-119. O Sklavinijama unutar rimske  
Dalmacije  
119-142. O tributu dalm. gradova Slavenima.  
 

 

Čini nam se da se iz ovog prikaza može nedvojbeno zaključiti da je Car pišući glavu 29. imao namjeru pisati o bizantskoj Dalmaciji. Tu je namjeru ostvario na sebi svojstven, zbrkan način, ali je ona ipak poprilično vidljiva iz opće kompozicije glave. Uvod u razmatranje o bizantskoj Dalmaciji čini priča o tome kako su Slaveni (Avari) osvojili rimsku Dalmaciju. Priča ima značajan svršetak. Ostali Romani spasili su se u primorske gradove i do danas su u njihovu posjedu, a to su Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar, Rab, Krk i Osor, i njihovi stanovnici se do danas zovu Romanima. Potom bi trebao slijediti opis navedenih dalmatinskih gradova i otoka, ali Car najprije zbrkano izvještava o samostalnosti slavenskih naroda u rimskoj Dalmaciji da bi nakon toga učinio nepotrebni dugački ekskurs o borbama sa Saracenima u drugoj polovici IX. st. koje doduše počinju kod južnodalmatinskih gradova Budve, Risana i Dubrovnika, ali koje se u najvećem dijelu priče nastavljaju pred Barijem na suprotnoj obali Jadrana. Tek potom Car dolazi do glavnog sadržaja čitave glave, tj. do opisa dalmatinskih gradova i otoka. Da je svrha pričanja 29. glave upravo opis bizantske Dalmacije, tj. dalmatinskih gradova i otoka pod Bizantom, vidi se osobito po načinu na koji se Car uvijek iznova vraća temi tih gradova. Nakon što je opisao pad Salone i rimske Dalmacije (redak 1-53), Car bi želio reći da su Avare uskoro pobijedili Hrvati, da se to zbilo za Heraklija i da su slavenska plemena već za Heraklija bila podređena Bizantu, ali mu obilje misli koje želi ukratko iznijeti smeta. On ih ne uspijeva srediti u dobro sročenoj rečenici, premda je moguće da na tom mjestu postoji i lakuna koju se pokušava na razne načine popuniti (redak 54-58). Zatim se Car pokušava usredotočiti na predmet svojega izlaganja, tj. na bizantsku Dalmaciju i kaže: »A kako je carstvo Romeja zbog mlitavosti i neznanja tadašnjih careva došlo skoro do potpune propasti, a osobito u vrijeme Mihajla Amorejca Mucavca, stanovnici dalmatinskih gradova postali su samostalni te nisu bili podređeni ni romejskom caru ni bilo kom drugom« (redak 58-63). Razvidno je da je Car čvrsto odlučio govoriti o bizantskoj Dalmaciji. No, asocijativni način pisanja sili ga da kaže kako su i slavenska plemena postala samostalna i započinje priču o njima (redak 63-84). Najednom se prisjeća da je ipak odlučio pisati o bizantskoj Dalmaciji, vraća se ponovno toj temi i kaže: »Pošto su, kao što smo već rekli, prilike u romejskom carstvu krenule nizbrdo zbog mlitavosti i neznanja tadašnjih careva, stanovnici dalmatinskih gradova postali su samostalni te nisu bili podređeni ni romejskom caru ni bilo kome drugom« (redak 84-88). Istovjetnost riječi upućuje na to da se radi o glavnoj temi čitave glave i da je sada Car čvrsto i definitivno odlučio pisati o bizantskoj Dalmaciji. No, eto nevolje. Car ima izvještaj o dolasku Saracena pred Dubrovnik i Kotor, pa mu se čini da je to u nekoj vezi s bizantskom Dalmacijom i umeće taj vrlo dugački izvještaj, koji s opisom bizantske Dalmacije nema izravne veze (redak 88-216). Tek nakon toga konačno se posvećuje svojoj temi pa opisuje pojedine dijelove bizantske Dalmacije, Dubrovnik (redak 217-236), Split (redak 237-257), Trogir (redak 258-262), Kotor (redak 263-271), Zadar (redak 272-284), otoci (redak 285-295).   Nadalje, čini nam se kako nema sumnje da je Car u glavi 31. imao namjeru pisati o Dalmatinskoj Hrvatskoj. Ta mu je namjera mnogo bolje uspjela: nakon kratkog povijesnog uvoda opisuje razne okolnosti o Hrvatima u novoj i staroj domovini, dakako sve to prilično zbrkano i ustrajući na važnoj ulozi Bizanta i njegovu vrhovništvu nad hrvatskom državom. Na posljetku, smatramo da je glava 30. napisana u namjeri da se dade opći prikaz prošlosti i sadašnjosti rimske Dalmacije. Povijesni uvod je dakako vrlo sličan povijesnom uvodu u prikazu bizantske Dalmacije, ali završava na način koji ne ostavlja sumnje u to da je priča o propasti rimske Dalmacije napisana ovdje iz druge perspektive: Avari na prijevaru ulaze u Salonu te je osvajaju: poubijaju sve stanovnike u gradu i odonda zavladaju svom dalmatinskom zemljom i nastane se u njoj. Jedino im se gradići uz more nisu predali; njih drže Romani zato što žive od mora. Avari, vidjevši da je ta zemlja neobično lijepa, nastane se u njoj. Povijesni uvod nastavlja se pričom o tome kako su nakon Avara došli Hrvati, potjerali Avare i oslobodili Dalmaciju, a nakon toga se opisuje cijela nekadašnja rimska Dalmacija s obzirom na političke prilike u njoj u doba pisanja ove glave. Najprije se opisuju hrvatske županije, a potom političke granice svih slavenskih naroda na području nekadašnje rimske Dalmacije, tj. granice Duklje, Travunije, Zahumlja, Paganije, Hrvatske i Srbije. Glava završava opisom tributa što ih gradovi bizantske Dalmacije plaćaju susjednim slavenskim državnicima. Pisac je, dakle, prilično uspješno riješio svoju zadaću. Jedino bi se moglo prigovoriti da hrvatske županije ne pripadaju ovoj glavi, nego prije glavi 31.   Dakle, čini nam se da se u glavama 29., 30. i 31 radi o trima izvještajima:

 

  • izvještaju o bizantskoj Dalmaciji (glava 29.),
  • izvještaju o rimskoj Dalmaciji (glava 30.)
  • izvještaju o Dalmatinskoj Hrvatskoj (glava 31.).49
Ako je tako, onda iz toga slijedi da podatci koje nalazimo u glavi 30., a kojih nema u glavi 31., ne moraju nužno biti novi podatci, skupljeni nakon što je glava 31. već bila napisana, nego se može raditi o podatcima koji su već otprije postojali u carskoj arhivi, ali nisu ušli u 31. glavu ponajprije stoga što im tamo nije bilo mjesto, a djelomično i zbog izmijenjene tendencije djela50 te zbog autorove nemarnosti. Tako je posve očito da podatci o sklavinijama (redci 94-119) i podatci o tributu što ga dalmatinski gradovi plaćaju Slavenima (redci 119-142) ne pripadaju glavi 31. jer ona govori samo o Dalmatinskoj Hrvatskoj. Nadalje, smatramo da je pisac 31. glave svjesno ispustio priču o dolasku Hrvata (redci 63-87), koju je također vidio u carskoj arhivi, jer mu se nije sviđalo isticanje franačke uloge pa ju je zamijenio dosadnom i izmišljenom pričom o golemu značenju Heraklija i Bizantskog Carstva za dolazak Hrvata. Da je Car vidio priču o dolasku Hrvata u carskom arhivu i da ju je hotimično ispustio, zaključuje se po jednoj maloj pojedinosti, jedinoj koju je preuzeo iz njemu nesimpatična izvještaja o dolasku Hrvata, doduše, posve je preradivši, ali ipak na način da možemo bez poteškoća utvrditi provenijenciju vijesti i Carevu obradu. Carev nastavljač u glavi 30. u iznošenju hrvatske narodne tradicije, među ostalim, kaže (redak 87-90): od toga doba ostali su nezavisni i samostalni i zatražili sveto krštenje iz Rima te su im poslani biskupi i pokršteni su za njihova vladara Porina. Dakle, po narodnoj tradiciji Hrvati su se najprije oslobodili Franaka i nakon toga su kršteni. Narodna tradicija prema tome stavlja pokrštavanje Hrvata u početak IX. st., pa se čak i sjeća imena tadašnjeg kneza Dalmatinske Hrvatske - Borne.51 Car je tu vijest prepravio ovako: a car Heraklije poslao je i doveo svećenike iz Rima i od njih je učinio nadbiskupa i biskupa i prezbitere i đakone i pokrstio Hrvate, a u to doba imali su Hrvati za vladara Porgu. Očito se radi o istom izvoru koji je služio i jednom i drugom piscu, samo što je Car prepravio smisao izvještaja i prebacio pokrštavanje Hrvata i Porgu = Porina = Bornu u Heraklijevo doba. Napokon, u 31. glavu nisu ušli podatci o županijama (redci 90-94), vjerojatno zbog autorove nemarnosti.
 
Pa ipak nije vjerojatno ni to da je autor glava 29. i 31. imao pred sobom već napisanu glavu 30. Tvrdimo samo to da su autoru tih dviju glava stajali na raspolaganju gotovo svi podatci što ih je imao i autor glave 30., i to u obliku raznih izvještaja što su se nalazili u carskom arhivu, tako da su se oba autora služila više-manje istom građom, samo s razlikom što je autor glave 30. opisujući Dalmatinsku Hrvatsku uzeo iz arhiva izvještaj o dolasku Hrvata (retke 61-90), ažurirao ga i stilistički dotjerao, dok je autor glave 31. zadržao samo Porgu = Porina, a sve ostalo skovao u probizantskom duhu.
  Ostaje pitanje dviju redakcija opisa pada Salone i Dalmacije. I ovdje moramo pretpostaviti daje postojao izvještaj iz bizantske Dalmacije koji je potanko opisivao kako su Avari osvojili Dalmaciju. Taj izvještaj preuzeo je pisac glave 30. i donekle ga skratio. Time je dobio prihvatljivi uvod za svoj opis prilika u rimskoj Dalmaciji kao cjelini. Po svemu se čini da je Konstantin pišući 29. glavu uzeo u obzir isti onaj izvještaj koji je poslužio i piscu 30. glave. To je upravo sigurno, jer nailazimo na sličnosti koje se ne mogu tumačiti nikako drukčije doli tako da su oba izvještaja imala istu podlogu. Samo, Konstantin je bio slabiji pisac od pisca 30. glave. On se očajnički mučio da svojim riječima prepriča sadržaj izvještaja koji se nalazio u arhivi, ali je njegov zbrkani asocijativni način pisanja sve pomiješao i čak krivo shvatio. Pokušajmo se uživjeti u način Konstantinova pisanja, pa ćemo možda doći do zaključka da je zbrka u opisu pada Salone u 29. glavi sasvim lijepo mogla nastati na osnovi logičnog i dobro sređenog izvještaja iz Dalmacije koji se po našem mišljenju nalazio u carskim arhivima i kojim su se služili i Car i nepoznati pisac 30. glave. Kako smo već upoznali Cara kao iznimno lošeg pisca, neće nam biti čudno što je izvještaj o padu Salone pisao na sebi svojstven način: hrabro je počeo pisati o caru Dioklecijanu, ali tad počinju nevolje. Piše o Splitu, što ga je osnovao Dioklecijan, ali ga to odmah odvodi od glavne teme (osvajanje Salone), te se prisjeća da je u Dalmaciji postojao i grad Dioklija, što je lako ušlo u njegovu glavu - i dakako odmah i na papir - jer su riječi Dioklecijan i Dioklija zvukovno slične. Zbog Dioklije zaboravio je Salonu. Možemo mu koncedirati da nije upravo on pomiješao Slavene i Avare, nego da je o izjednačavanju Slavena i Avara negdje drugdje čitao. Pohitao je da opiše prelazak romanskog garnizona preko Dunava i zarobljavanje Slavena-Avara. Ali najedanput je primijetio da nije ništa rekao o tome kako su se Romani okupljali u Saloni i slali graničarsku stražu na Dunav. I zato bezbrižno dodaje da se »od toga vremena« straža šalje na Dunav u dvije smjene. Tek tada opaža da je vrijeme da nešto kaže o Saloni, donosi zanimljiv podatak o Klisu, kojeg nema u glavi 30., zato što je tamo taj podatak iz osnovnog izvještaja naprosto ispušten, a onda »brblja« o dugogodišnjem smjenjivanju romanskih straža na Dunavu što izaziva konačno odluku u Slavena-(Avara) da učine zasjedu i pobijede Romane koji su, eto, ponovno prešli Dunav. Čudno je kako je kraj priče opet prilično logičan: Slaveni uzimaju romansko oružje i znakove, dolaze do Klisa i prelaze ga, osvajaju Salonu, a onda malo-pomalo i cijelu Dalmaciju. Čak je kraj priče sasvim lijepo sastavljen: Car priča kako su se Romani spasili sklonivši se u primorske gradove i na otoke, nabraja ih i time omogućuje prijelaz na opisivanje svakog pojedinog grada. Čovjek bi rekao da to piše neki drugi pisac, a ne Konstantin. Sad je samo trebalo nastaviti s opisom Kotora, pa onda drugih bizantsko-dalmatinskih gradova, ali Car bi iznevjerio sebe kad ne bi opet počeo pisati o onome što mu padne na pamet u vezi s njegovom temom. Ne slažemo se s Grafenauerom, koji drži da je isključeno da je iz logičnog izvještaja mogla nastati zbrka: u cara Konstantina to je sigurno bilo moguće s obzirom na njegove više nego skromne literarne sposobnosti.
 
Naime, moglo bi se reći i obratno: isključeno je da bi iz čudne zbrke o osvajanju Salone u 29. glavi netko sastavio logičan izvještaj iz glave 30., jer se glava 30. ipak manje odlikuje novim podatcima, a više logičnim redoslijedom građe. Dakako da ne dolazi u obzir teza da bi glava 30. bila napisana na osnovi novog izvještaja iz Dalmacije, jer ima previše sličnosti između 29. i 30. glave. Ukratko, oba su izvještaja imala istu podlogu, koju je pisac 30. glave inteligentno skratio, a Car doduše također skratio, ali na prilično neuspješan način.
 
Što se pak tiče samog vremena sastavljanja redakcije, čini nam se kako je nedvojbeno daje glava 30. napisana negdje nakon 955. godine,52 a glava 29. negdje 948/949. godine.53 Autor glave 30. pisao je u vrijeme kada se Bijela Hrvatska već pokoravala Otonu I. i u vrijeme kada je vladao mir i/među Hrvatske, Njemačke i Mađarske, pa je zato upotrijebio one iste izvještaje iz carskih arhiva kojima se služio i pisac 29. i 31. glave, ali s time da je nadodao obavijest o njemačkom vrhovništvu nad Bijelom Hrvatskom.
 
Razmotrimo ponovno tekst 30. glave DAI, o dolasku Hrvata. Ona nas obavještava o ovom slijedu događaja:

 

  • Dio Hrvata dolazi iz Bijele Hrvatske u Dalmaciju, ostali ostaju u staroj domovini pod Francima,