1. Ekonomska kriza i proces raspadanja Jugoslavije
2. Pat pozicija Srbije i izbijanje velikosrpskog pokreta
3. Velikosrpski pokret i ostale republike Jugoslavije (1987- 1990)
4. Prijelomne godine - slom komunizma i demokratska smjena vlasti (1989-1990)
5. Epilog: Sto je bila Jugoslavija

1. Ekonomska kriza i proces raspadanja Jugoslavije

str. 715+

  Potkraj sedamdesetih godina nastupili su golemi poremecaji u ekonomskom zivotu zemlje. Javnost je bila gotovo sokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skocila na oko 45%. S trzista je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju placati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, pocela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima - nastupila je ekonomska kriza koja ce trajati do raspada Jugoslavije.

 U duhu poratne socijalisticke tradicije reakcija na krizu bila je panicna: u nekim opcinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, secer, deterdzente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, pocela je kampanja protiv privatnoga vlasnistva. Pocela je i hajka na republike kao krivce koji su sprijecili planiranje na saveznoj razini itd. Uveden je rezim stalnih cijena gotovo svoj robi.

 Potkraj 1979, uoci izbijanja krize, savezna vlada je odlucila devalvirati dinar za oko 30% kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoci smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada medjunarodni ugled zemlje, rekavsi delegaciji savezne vlade i ovo: "... lako je vama devalvirati. To se moze i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopce dode."

 Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30%, a zatim ce se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije.

Ekonomska se kriza zacela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodecih ekipa u republikama 1971-73, moc i vlast saveznoga drzavno-politickog vrha rapidno je slabila, cemu je najvise pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu koja je stvarana raspadanjem saveznoga politickog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon sto su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja medjunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je presao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom politickom situacijom 1971-72. Naime, nove politicke strukture koje su dosle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, zeljele su dokazati da ce ostvariti i vise od onoga sto su smijenjeni lideri obecavali: za ostvarenje njihove ambicije utroseno je oko 45 milijardi USD.

 Taj golemi novac dijelom je utrosen u investicije; "Jugoslavija je bila najvece gradiliste u Europi", hvalili su se vlastodrsci, a dijelom i u standard, koji se bio priblizio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je zivjela znatno iznad svojih mogucnosti. Izgledalo je da su vladajuce strukture zaista dokazale narodu da su ucinile vise od obecanja lidera smijenjenih 1971-73.

Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaski mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduzenja. Akteri te operacije zaduzivanja upali su u klopku dramaticnih promjena na svjetskom trzistu kapitala.

Naime, na pocetku velikoga zaduzenja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskomu trzis`tu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslucenim razmjerima koji su i "iskoristeni". Potkraj 1978. godine zbio se radikalni preokret na trzistu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadrzavsi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a "ispustivsi" kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skocile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%, dakle, cijena se kapitala povecala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara; dakle, u godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povecavao za vise nego dvostruko.

Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna; pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.

Objasnjenje takve politike veoma je slozeno. Osim recenoga (niska strucna razina centralnih privredno-politickih rukovodstava i njihova zelja da ubrzanim razvojem postignu sto veci legitimitet i podrsku sto sire javnosti), djelovali su i drugi cinitelji. Svatko je tezio uvozu sredstava akumulacije nadajuci se da ce ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je cak postojao medjurepublickopokrajinski dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivaci banaka, dakle i privredne organizacije i drustveno-politicke zajednice (dakle drzava), solidarno i neograniceno jamce kreditorima za sve obveze, a nije rijeseno tko ce vracati dugove. Uz to, vodjena je takva precijenjena politika tecaja dinara da privredni subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netocnu evidenciju, dugovi su jos bili obavijeni velom takve tajnosti da cak i politicka rukovodstva i najvisi organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se nasla pred prijetecom nelikvidnoscu.

 Ekonomska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, tocnije 1978, izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grckoj bio 362, u Spanjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd.

  Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su profitirale zemlje s visokom tehnologijom (zapadne, Japan, SAD itd., zemlje izvoznici nafte (OPEC) i zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuce ekipe Jugoslavije opterecene dogmatizmom ranoga socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono sto ce iznijeti na svjetsko trziste, vec je trajno vodila autarkicnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno savezna administracija, nisu nikada imali "otvorene usi".

  Umjesto ocekivanoga gospodarskog buma, najveci investicijski val u povijesti Jugoslavije zavrsio je ekonomskom krizom.

str. 722+

....................................

No, glavna je prepreka bio strah od kapitalizma, jer "sitna robna proizvodnja rada kapitalizam svakoga dana i svakoga sata, i to u masovnim razmjerima", kako je to govorio Lenjin.

  Medjutim, nastali su neki novi otpori na koje se nije racunalo. Radilo se o narastajucem otporu istorodnih proizvodjaca drustvenoga sektora. A to se moglo i ocekivati. Jer, lako je zamisliti da bi veliku tvornicu namjestaja moglo ugroziti 5-6 poduzetnih stolara, sa po 5-6 najamnih radnika koliko ih dopusta zakon. Nije iskljuceno da bi jaki "farmeri" mogli ugroziti slabije organizirana poljoprivredna dobra itd. itd. A po mentalitetu, zaposleni u socijalistickom sektoru smatraju da ih njihova drzava mora zastiti od privatne konkurencije, osobito u situaciji nezaposlenosti i recesije sto ih je izazvala kriza.

  I na kraju, u privatnom se sektoru mora mnogo, mnogo vise raditi nego u drustvenom. Autor ovoga teksta ispitivao je vise desetaka nezaposlenih mladica zasto se nisu zaposlili kod privatnika. Odgovor je bio: "Kod privatnika se mora raditi, ondje se ne moze zabusavati."

  Zato nije ni cudno sto je u Jugoslaviji u prosjeku uz vlasnika bilo manje od jednoga najamnog radnika (0,8 radnika), a zakon dopusta 5 radnika.

  Sve u svemu, svi sinteticki pokazatelji govore o neuspjehu svladavanja ekonomske krize, a to potvrdjuje i golema inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10% u 1985. godini, ona je stalno rasla i pocetkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju ispod 10%. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. - 30%, 1981. - 46%, 1984. - 53%.

  Standard je pao (1979-1984) 34%, a mirovine cak 40%, investicije su smanjene s 34% drustvenog proizvoda u 1980. na 29,6% u 1981, na 27,2% u 1982, na 23,2% u 1983. i na oko 19,5% u 1984. i pocetkom 1985.

  Djelomicni su rezultati ipak postignuti: od blizu 4 milijarde dolara deficita, u 1984. je ostvaren suficit od 800 milijuna dolara (uglavnom se to postiglo restrikcijom uvoza) i stopa rasta proizvodnje od 5,5%. Politicka se vlast nije usudila posegnuti za jos drasticnijim mjerama protiv inflacije, a pitanje je bi li one i uspjele ili bi mozda cak dovele i do kolapsa reprodukcije. Karakteristicno je da je Skupstina SFRJ 1984. odbila zakonski prijedlog kojim se htjelo drasticno suzbiti pokrivanje gubitaka iz drustvenih fondova radnim organizacijama. Politicka vlast je vjerojatno "osjetila" da za takvu mjeru nema u narodu dovoljno autoriteta i legitimiteta.

  Godine su prolazile, a politicka vlast, koja je upravljala ekonomijom, nije znala naci radikalan i brzi izlaz iz te situacije. Nije bilo snaznih inicijativa ni na razini republika i pokrajina ni federacije da se razbije obruc etatizma i da se smjelo i masovno krene na svjetsko trziste. Osim nesloge medu republikama, inertno je djelovala apsolutna sigumost i odsutnost bilo koje vrsti rizika u poslovanju radnih organizacija i ljudi svih funkcija i polozaja - od radnika do direktora, od lokalnoga politicara do ministara, sto traje punih 40 godina. Gotovo nitko nije snosio rizik, ali je zato rizik pao na cijelo drustvo, sto je dovelo do radnicke place od 50 do 200 dolara. Tijekom krize nije provedena gotovo nijedna smjena rukovodstava - od poduzeca i opcine do republike i federacije - da bi se otvorio put mladim, ambicioznijim i sposobnijim ljudima. Za takvu vrstu promjena politicki i ekonomski sustav nisu imali ugradjene mehanizme. Politicka vlast, valjda i sama osjecajuci nedovoljnu snagu i legitimitet, nije se usudila na drasticne poteze bojeci se socijalnih posljedica i poremecaja odnosa unutar rukovodstava. Osim toga, djelovala je i teznja u svakoj federalnoj jedinici da se sacuva jedinstvo svoga naroda, jer je to jacalo pregovaracku poziciju u federaciji.

  U ekonomskoj krizi, zbog stalnog opadanja osobnog dohotka, sve veci broj ljudi okrenuo se stjecanju zarada na druge nacine: povecao se rad u "fu~u" prosirila se "siva" ekonomija, gotovo su se epidemicno razvili razni "virtuozni" oblici kradje drustvene imovine, zatim neplacanje stanarina i komunalnih usluga; u krizi su osobito porasle razne spekulacije i crna burza.

  Uz to, u krizi su nastali i legalni izvori porasta socijalnih razlika. Karakteristican primjer je stednja gradjana koja je premasila godisnju masu isplacenih osobnih dohodaka: u 1983. bilo je na stednji 1.219 mlrd. dinara, a masa isplacenih osobnih dohodaka iznosila je 1.185,9 mlrd.; u 1984. stednja je bila 1.896 mlrd., a osobni dohoci 1.731,6 mlrd. dinara. Od ukupne je stednje oko

75% bilo u devizama, koje je drzalo oko 4 milijuna deviznih stedisa. Tijekom prethodnih 10-15 godina masovno se razvio promet devizama medu gradjanima, cime su profitirala turisticka podrucja.

  Stedisama je u 1984. isplaceno 180 mlrd. dinara na ime kamata, sto je vise nego suma mjesecnih placa svih zaposlenih u zemlji koja je tada iznosila 144,2 mlrd. din. Naravno, medu stedisama su velike socijalne razlike: u postanskim je stedionicama oko 4% stedisa raspolagalo s 45% ukupne stednje, a preostalih 96% ulagaca s 55%.

  Iako je, zbog slabe i primitivne evidencije, tesko dokazati, smatralo se da kriza nije mnogo pogodila privatni sektor i bolje stojece poljoprivrednike jer su se skare cijena otvarale u korist poljoprivrednih proizvoda i usluga.

  Fenomen porasta socijalnih razlika potakao je, inace stalno prisutnu, ideolosko-politicku diferencijaciju u Savezu komunista i u drustvu za i protiv ukidanja stjecanja dohotka od stednje i slicnih izvora, za i protiv toleriranja tendencije "porasta kapitalistickih elemenata". Predlagalo se da se cak i isplacene kamate oporezuju; to je odbijeno s obrazlozenjem da je stopa inflacije jos iznad kamatne stope.

  Drastican pad standarda, bez presedana u Europi, otvorio je politicko i sociolosko pitanje: zasto u krizi nije bilo socijalnih nemira, za razliku i od razvijenih zemalja zapada gdje svaki postotak pada dostignutoga standarda izaziva strajkove i nemire (Njemacka, Engleska, Nizozemska, Belgija, Italija) pa i od nerazvijenih, gdje takoder dolazi do nemira kada se ugrozi egzistencijalni minimum (Tunis, Maroko, npr). Za vrijeme ekonomske krize nije bilo vise strajkova nego u doba prosperiteta.

  Sociolog Josip Zupanov smatra da do socijalnih nemira nije doslo iz dva razloga: prvo, zbog nade Ijudi da, u ciklusu kretanja, nakon "losih godina dolaze dobre godine", i drugo, sto je drustveni sustav imao mnogo ventila za "ispust" nezadovoljstava. Iz ovoga drugog argumenta vrijedi dio citirati:

... postoje ventili koji uspjesno odvode paru i smanjuju tlak u kotlu. To su vrlo visoka bolovanja, substandardan rad, `siva ekonomija', rasprostranjene kradje i masovno neplacanje racuna (kao jedan aspekt erozije gradanske discipline i pravnog sistema)... ...eksplozija pretpostavlja koncentraciju nezadovoljstva i polarizaciju sukobljenih interesa...

...Nas institucionalni sistem ne dopusta polarizaciju - on vodi fragmentiranju interesa i disperzije nezadovoljstva. Za nas institucionalni sistem karakteristicno je da se dominantni problemi pojedinca i OUR-a rjesavaju na nivou opcine, a na tom nivou institucionalni sistem predstavlja skelet za razvoj neformalnih mreza, u kojima dominiraju familijarno-patrijarhalne veze i u opcini i u OUR-u. Sve, pa cak i trivijalne, stvari rjesavaju se na neformalnom nivou. U tim gustim mrezama uzajamnih razmjena i zavisnosti svaki pojedinac, oslanjajuci se na siroku socijalu (gustu mrezu socijalnih prava), izradjuje svoj vlastiti `projekt' odrzanja i zivota, sto dalje pojacava stabilizatornu funkciju institucionalnog sistema... Kolektivna akcija moze biti uspjesna samo ako je orijentirana prema promjeni stanja - a vecina radne populacije ne zeli promjenu od drustva uravnilokve i socio-ekonomske sigurnosti, koja im uz minimalni dohodak garantira mnoga prava - prema neizvjesnostima ekonomske diferencijacije i promjeni kriterija vrednovanja sto ga implicira trzna ekonomija. Orijentacija na status quo iskljucuje autonomnu borbu za veci komad kruha i orijentira ponasanje na borbu protiv socijalnih razlika...'

2. Pat pozicija Srbije i izbijanje velikosrpskog pokreta

str.741et passim

..................

 Inicijativa Srbije za reviziju Ustava nije ni u masti mogla uspjeti. Titoisticka rukovodstva ostalih republika i pokrajina odmah su "procitala" prave namjere Srbije. Pokazalo se da je najveca prepreka Kardeljev institut prava na veto. To je bio "glogov kolac", zastitnik ustavnog poretka Jugoslavije.

  Dovoljno je bilo da samo jedna republika ili cak i srpska pokrajina stavi svoj veto i - inicijativa ne prolazi.

  U proljece 1985. Komisija za politicki sustav zavrsila je rad. Predstavnici republika i pokrajina u komisiji slozili su se da se politicki sustav ne mijenja nego da se dalje razvija na temeljima Ustava 1974, uz manje promjene koje bi ga ucinile efikasnijim i racionalnijim.

  Rasprava o promjenama u politickom sustavu bila je, mnogo vise nego rasprava o DPES-u, veliki izazov za Jugoslaviju s obzirom na proces njezine dezintegracije. Trebalo je postici sporazum, i to tocno po ustavnoj proceduri dogovaranja i usuglasavanja svih republika i pokrajina u novoj povijesnoj situaciji kada s jedne strane vise nije bilo nekadasnjeg mocnog Politbiroa i lidera Jugoslavije Josipa Broza Tita, a s druge strane kada se istopio nekadasnji monolitni blok jedinstvenih revolucionarnih snaga stvoren u pripremama i izvodjenju narodno-oslobodilackog rata i socijalisticke revolucije u Jugoslaviji. Usuglaseni stavovi da se ne mijenja politicki sustav dali su nadu da ce se odrzati federalizam Ustava 1974.

  Prvi udar Srbije na konfederalno ustavno uredjenje Jugoslavije nije uspio. Ne samo to. Srbija nije uspjela ponistiti ni autonomiju svojih pokrajina; u njima su na vlasti i dalje ostali oni koji su sudjelovali u stvaranju autonomije i bili odlucni u njezinoj obrani, dobivsi podrugljiv naziv "autonomasi". Ako se uzme u obzir da je vec bila svladana najteza faza ekonomske krize sredinom 1980-ih, te da je obranjen federalizam, izgledalo je da ce se Jugoslavija odrzati kao konfederacija ili da ce se mozda mirno i dogovorno razdruziti.

  Buduci da Srbija nije ostvarila svoj nacionalni cilj - obnovu centralisticke federacije - nastupila je dilema glede daljnjih poteza. Projekt revizije Ustava nije ostvaren, prijasnje tendencije osamostaljenja republika su nastavljene, a novo je samo to da su nesrpski narodi postali svjesniji u pogledu velikosrpske opasnosti.

  Poraz prvoga pokusaja revizije Ustava ostavio je tezak dojam i izazvao frustrirajucu reakciju, te agresivnost i odlucnost da se nastavi borba. Jedna frakcija, koju je predvodio predsjednik Srbije I. Stambolic, bila je na putu da prihvati status quo, a druga, posebno inteligencija, bila je za nastavak borbe bez obzira na zrtve. Na toj frustraciji i agresivnosti ubrzan je proces jacanja velikosrpskoga pokreta pod parolom "Srbi na okup". Na celo toga pokreta stat ce 1987. Slobodan Milosevic.

.................................

 Izbijanje velikosrpskoga pokreta sredinom 1980-ih

  Nakon sto su u visegodisnjem pregovaranju republike i pokrajine odbile reviziju Ustava 1974, s cime se nevoljko pomirio i Ivan Stambolic 1986-87, izgledalo je da ce se, mozda, rijesiti politicka kriza. Istodobno je reafirmirana trzisna orijentacija cime je presutno napustena i tzv. koncepcija udruzenoga rada, kao ideoloska barijera koju je oblikovao X. kongres SKJ 1974. i koja je bila zadnja komunisticka "Magna charta".

  Medjutim, pokazalo se da je snaga pritajenih nacionalizama bila toliko jaka da je rusila sve pred sobom.

  Pobuna Albanaca na Kosovu 1981. preko noci je pokrenula lavinu srpskog nacionalizma koji je Titov komunisticki rezim desetljecima drzao pod kontrolom. Tim povodom u javni politicki zivot ulazi i Srpska pravoslavna crkva (SPC), koja ce igrati vaznu ulogu u pripremanju duhova za velikosrpsku agresiju. Vladike SPC-a - Atanasije Jeftic, Amfilohije Radovic i Irinej Bulovic - pisu apele domacim i medunarodnim ciniteljima, sve do kongresa SAD-a, da se zastiti srpski narod na Kosovu. Episkop A. Jeftic pise:

  "... Danas jedan, sutra sedam, prekosutra svi do jednog - takva je obijesna parola i poruka albanskih iredentista Srbima na Kosovu..."

  Sredinom osamdesetih SPC naglo, silovito, vatreno i otvoreno nastupa i prodire u sve pore drustvenog zivota iz kojega ju je pobjednicki komunisti~ki pokret 1944. potisnuo na margine. Rijecju i djelom ona obnavlja staro crkveno ucenje o svojoj nepogresivosti, a posebno o sebi kao stozemoj insitituciji srpstva, pravoslavlja i svetosavlja, kao rasadnistva duhovnosti, prosvjete, kulture i srpske nacionalne svijesti.

  Na svoj ritualno-vjerski nacin SPC je sudjelovala u razvijanju velikosrpskoga pokreta. Ona je, na nacin malo poznat u drugih naroda, obnovila sintagmu "nebeska Srbija", sto se uklapalo i slijevalo s ostalim parolama, usklicima i ratobornim uzvicima u masmedijima, na mitinzima i vjerskim obredima - sve usmjereno na stvaranje Velike Srbije.

  "Nebeska Srbija" je nastala u i iz kosovskoga mita ciji je ona sastavni dio. Obnova toga termina i njezina mobilizacijska uloga ugradjene su u scenarij proslave 600 godina Kosovske bitke 1989, a sama je proslava bila u znaku priprema za ratni obracun s "neprijateljima srpskog naroda". Vladika Atanasije tim povodom u "Glasu Crkve" (GC) feljtonski obnavlja misli svoga uzora vladike Nikolaja o Kosovu i knezu Lazaru, cije je opredjeljenje: "Carstvu nebeskom izvrseno u ime cijeloga srpskog naroda (poput Mojsijeva u ime Zidova) i ono je bilo najjaci izraz nase povijesti i njezina regulativna ideja... Kosovo je pokazalo da se nasa povijest odigrala na najvisem planu, na tragicnoj i uzvisenoj granici nebeskog i zemaljskog, Bozjeg i ljudskog".

  Uzdizanju mita "nebeske Srbije", a u sklopu toga i mistifikacija grobova predaka kao izvora "tvrde vjere" i zrtvovanja zivih, pridruzili su se i neki akademici i knjizevnici. Tako, na primjer, Matija Beckovic, po nekima (M. Djilasu) najveci i najumniji zivuci srpski pjesnik, 1988. kaze: "Grob je najveca svetinja i najstarija crkva srpskoga naroda. Grob je nasa najduza i najupornija vjera...'

  U podizanju borbenoga morala i ratne psihoze posebno mjesto dobio je i trenutak nosenja posmrtnih ostataka (mosti) kneza Lazara koji su putovali po selima i gradovima Srbije i Bosne i Hercegovine 1988. u reziji SPC-a - sve u slavu proslave 600 godina bitke na Kosovu. Vladike, episkopi, svecenici, na tisucama su doceka i ispracaja Lazarovih moci citali svoje poslanice i govore. Tako je, na primjer, episkop sabacko-valjevski Jovan u svoju poslanicu unio i dio o "nebeskoj Srbiji". On kaze: ` ...Od kneza Lazara i Kosova Srbi prvenstveno stvaraju Nebesku Srbiju koja je do danas sigurno narasla u najvecu nebesku drzavu. Ako samo uzmemo nevine zrtve ovog posljednjeg rata (194145), milijuni i milijuni Srba i Srpkinja, djece i nejaci, pobijenih ili mucenih najstrasnijim mukama ili bacanih u jame i pecine od ustaskih zlocinaca, onda mozemo pojmiti koliko je danas srpsko carstvo na nebesima".

  O Srbima kao nebeskom narodu teolog Bozidar Mijac pise: "Na Kosovu je srpski narod glasovao dusom za Carstvo vjecnosti, i to je bilo i ostalo jedino njegovo pravo opredjeljenje. Od onda svi Srbi, vjerni tom zavjetu, ostaju narod Bozji, Kristov novozavjetni narod, nebeska Srbija, sastavni dio novog Izabranog naroda Bozjega... U svjetlosti opredjeljenja za Nebesko carstvo treba promatrati sva tragicna zbivanja u narodnoj povijesti, pa i narocito sadasnja."

  Uz poslanice i pisma, koja su putovala s Lazarevim mocima, bilo je i ono upuceno neprijateljima "okrvavljene i napacene Srbije" u kojemu se porucivalo "... trudit cemo se da im zatremo pleme i koljeno, da ih historija ne bude spominjala".

  Na kraju, kljucno je pitanje sto je bio politicki smisao i poruka simbola "nebeske Srbije".

  Prema srpskoj nacionalnoj ideologiji, tri su kriterija za utvrdjivanje granica njihove nacionalne drzave. Prvi, etnicki cisti teritorij, kao sto je na primjer, Sumadija, ili srpska etnicka vecina na odredjenom teritoriju, sto, kao nacelo, priznaje medjunarodna zajednica i citav svijet. Drugi kriterij odnosi se na bivstvovanje tzv. nacionalnog duha na odredjenom teritoriju, kao sto je slucaj s Kosovom. U tom smislu teolog Bozidar Mijac ovako tumaci srpsko pravo na Kosovo: "Kosovo nije samo fizicko obitavaliste, vec i metafizicka tvorevina. Ovu srpsku domovinu sacinjavaju nebo i zemlja. Noumen (gr. um, svijest) duha u fenomenu vremena i prostora. To je najveci dokaz da za pripadnost jednom tlu nije presudan samo brojcani, masovni, sastav stanovnistva, nego mozda i mnogo vise, ona duhovna tvorevina koju je sazdao i u njoj na jedan visi egzistencijalni nacin postoji. Ideogeneza je u ovom slucaju preteznija od etnogeneze." I, konacno, treci kriterij glasi: srpska zemlja seze do granica oznacenih srpskim grobovima, sto je izraz teze o jedinstvu zemaljske i nebeske Srbije.

  Dakle, po navedenim citatima, u glavama nekih teologa SPC-a i intelektualne elite nema mjesta racionalnoj analizi odnosa snaga u eventualnom buducem ratu, o odnosu cilja i sredstava, zelja i moci, o mogucim saveznicima i saveznicima buduceg neprijatelja, kako bi se hladnom analizom doslo do zakljucka moze li se rat zapoceti i pobjedonosno zavrsiti ili ce, pak, rat odvesti u poraz i tragediju. Uostalom, ovakva analiza i ne prilici crkvenoj insituciji, vec je ona, po pravilu, djelo politickih snaga odredjenoga naroda. Medjutim, ti navodi pokazuju da takva misao teologa dovodi narod u iracionalna stanja, sto najcesce blokira one politicke snage koje su zaduzene da donesu mudru politicku odluku o miru ili o ratu.

  Za SPC-om nije zaostajala ni znanost. Dvadeset i cetvrti rujna 1986. objavljen je velikosrpski nacionalni program pod imenom "Memorandum" Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). On je preko noci postao izvor i nadahnuce, novo ulje na vatru vec pokrenutoga svesrpskog pokreta. Kao politicki dokument vrhunske nacionalne znanstvene institucije srpskog naroda, Memorandum je nezaobilazni izvor najnovije srpske politike.

  Dakle, sto je najbitnije u Memorandumu SANU-a?

  Memorandum je politicka optuznica protiv titoistickoga komunistickog rezima s tezom da je komunisticki pokret Jugoslavije od samog pocetka bio antisrpski i antijugoslavenski, te da je ostvarivsi hrvatsko-slovensku dominaciju, kako u NOB-u 1941-1945, tako i u citavom poslijeratnom razdoblju, po politickoj volji Tita i Kardelja razbio jedinstveni srpski nacionalni korpus po republikama, onemogucivsi stvaranje srpske drzave u jugoslavenskoj federaciji, a nad Srbijom uspostavio politicku i ekonomsku dominaciju razvijenih zapadnih republika, blokirao normalan razvoj srpskoga drustva - jednom rijecju, stavio Srbiju i cijeli srpski narod u podredjeni polozaj u SFRJ.

  Evo "krunskih" dijelova kojima se "dokazuje" navedena teza:

  Akademici, autori Memoranduma, osporavaju legitimitet akta konstitucije jugoslavenske federacije u Jajcu 29. studenoga 1943. navodeci da tamo srpski narod nije bio zastupljen, vec da su na zasjedanje dovedeni pojedinci iz srpskih partizanskih jedinica.

Oni pisu: "Za Drugo zasjedanje AVNOJ-a vijecnici su birani iz srpskih vojnih jedinica i clanova Vrhovnog staba koji su se zatekli na teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od vijecnika nekih drugih republika koji su dosli na zasjedanje sa svojeg teritorija i koji su iza sebe imali nacionalne politicke organizacije s izgradjenim stavovima i programima.

  Ove historijske cinjenice ukazuju na to da tijekom rata Srbija nije bila formalno, a pogotovo ne sustinski u ravnopravnom polozaju kad su donosene odluke od dalekoseznog znacaja za buduce drzavno uredjenje."

  Zaceta izmedu dva svjetska rata, a izrazena i u Jajcu 1943, antisrpska politika po ocjeni Memoranduma jos se jace provodila u poslijeratnom razdoblju, posebno od sredine sezdesetih godina, tj. nakon pada A. Rankovica.

  O tome se u Memorandumu kaze: "Slovenci i Hrvati su prije rata stvorili svoje nacionalne komunisticke partije, a zadobili su i odlucujuci utjecaj na CK KPJ. Njihovi politicki lideri postali su arbitri u svim politickim pitanjima tijekom i poslije rata. Ove dvije susjedne republike dijelile su slicnu historijsku sudbinu, imale su istu religiju i teznju za sto vecom samostalnoscu, a kao najrazvijenije i zajednicke ekonomske interese, sto su bili dovoljni razlozi za trajnu koaliciju u nastojanju da ostvare politicku dominaciju. Tu koaliciju je ucvrstila dugogodisnja suradnja Tita i Kardelja, dvije najistaknutije politicke licnosti poslijeratne Jugoslavije, koje su uzivale neprikosnoven autoritet u centrima moci."

  Najveci, a istodobno najbolniji razarajuci udarac razbijanju Srbije i Jugoslavije nanio je Ustav 1974. onim odredbama kojima je zapravo konstituirao konfederaciju.

  Autori Memoranduma tvrde kako se praksa stavljanja veta i paritetne zastupljenosti prosirila i na privredu, kulturu, pa cak i sportske organizacije. I, zaista, istina je da su se i u saveznim sportskim forumima odluke donosile konsenzusom delegata sportskih foruma iz republika i pokrajina.

  Autori Memoranduma tvrde da su svi drugi narodi, osim srpskog, u Jugoslaviji ostvarili svoje drzave:

  "Sve nacije nisu ravnopravne: srpska nacija, npr., nije dobila pravo na vlastitu drzavu. Dijelovi srpskog naroda koji u znatnom broju zive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, sluziti se svojim jezikom i pismom, politicki i kulturno se organizirati, zajednicki razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda."

  Titoisticki rezim je optuzen da je Srbe na Kosovu i u Hrvatskoj doveo pred dilemu - ili se iseliti u Srbiju, ili se asimilirati. Polazeci od takve teze, autori su trazili hitnu intervenciju za zastitu Srba na Kosovu i u Hrvatskoj. O tome se kaze: "... Ostatak ostataka srpskog naroda ne samo sto stalno i nesmanjenim tempom napusta svoju zemlju, nego se... gonjen zulumom i fizickim, moralnim i psiholoskim terorom priprema za svoj konacni egzodus. Za manje od desetak sljedecih godina, ako se stvari bitno ne primijene, Srba na Kosovu vise nece biti."

  ...Srbi u Hrvatskoj nikada u proslosti nisu bili ugrozeni koliko su danas. Rjesenje njihovog nacionalnog polozaja namece se kao prvorazredno politicko pitanje. Ukoliko se rjesenja ne pronadju, posljedice mogu biti stetne ne samo po odnose u Hrvatskoj, vec i po citavu Jugoslaviju,"

  U kontekstu navedenih teza i stajalista srpski su akademici predvidjeli da je moguc i "raspad jugoslavenske drzavne zajednice", a u zavrsnim recenicama kazu: "Jugoslaviji prijeti opasnost od daljnjeg rastocavanja. Srpski narod ne moze spokojno ocekivati buducnost u takvoj neizvjesnosti. Zbog toga se mora otvoriti mogucnost svim nacijama u Jugoslaviji da se izjasne o svojim teznjama i namjerama. Srbija bi se u tom slucaju mogla i sama opredijeliti i definirati svoj nacionalni interes. Takav razgovor i dogovor morao bi prethoditi preispitivanju Ustava..."

  Sto se moze reci o Memorandumu SANU-a? Memorandum je cuvenu medjuratnu tezu KPJ da je Jugoslavija tamnica nesrpskih naroda izvrnuo u tezu da je SFRJ postala nova tamnica, ali samo za srpski narod. To implicira upotrebu nasilja za uspostavu velikodrzavnog centralizma s hegemonijom Srbije, ili razbijanje Jugoslavije i gradjenje velike Srbije na njezinim rusevinama.

  Poticani od SPC-a, SANU-a, i drugih centara, Srbi s Kosova nisu se mirili s odlukom SKJ koji je 1985. zastitio autonomije obiju pokrajina. Srbi na Kosovu su se organizirali i sve vise pritiskali srpsko i jugoslavensko rukovodstvo za uspostavljanje represivnog rezima nad Albancima. Prvu jaku potporu dobili su od beogradskih intelektualaca. Udruzenje knjizevnika Srbije je 15. sijecnja 1986. u svom listu "Knjizevne novine" objavilo peticiju 2.000 Srba - gradjana Kosova Polja kojom se trazi radikalna borba protiv "albanskog nacionalizma i separatizma". Uskoro zatim, 26. veljace 1986, u Beograd je dosla delegacija Srba s Kosova s istim zahtjevima. Otad ce dolazak brojno jakih delegacija postati praksa, sve do slamanja autonomije 1989. Novi poticaj sukobu dao je Memorandum SANU-a od 24, rujna 1986.

  Pravi prijelom je medjutim nastupio u proljece 1987. kada je Slobodan Milosevic odbacio Stambolicevu taktiku pregovaranja s republikama radi promjena Ustava 1974.

  Uskoro nakon Miloseviceva govora na Kosovu, Udruzenje knjizevnika Srbije zapocelo je svoju veliku politicku kampanju. Od 15. do 23. svibnja 1987. odrzavane su prosvjedne veceri pod nazivom "O Kosovu - za Kosovo". Na tom ciklusu knjizevnih veceri bilo je preko stotinu izlaganja. Ton i pravac raspravama davala su istupanja D. Cosica. Po njemu, Kosovo je "zivotno pitanje srpskog naroda" s jedne i "sudbinsko pitanje Jugoslavije" s druge strane. Kosovska kriza je razotkrila "slom jugoslavenske ideologije i njezinog poretka", zbog cega Jugoslavija s takvim poretkom ne moze dalje opstati, jer je njezin Ustav 1974. dopustio da "manjinsko stanovnistvo terorizira vecinski (srpski) narod i progonima osvaja njegov teritorij". "Zato", kaze Cosic, "rjesavanje kosovskog pitanja je nova historijska provjera razloga i smisla postojanja Jugoslavije".

  Srpski su vodeci intelektualci, knjizevnici i akademici, nakon "obrade" kosovske krize krenuli u razradu jugoslavenske krize, s osnovnom tezom: Jugoslaviju treba razoriti i na njezinim rusevinama stvoriti veliku Srbiju.

  Predsjednik Srbije Ivan Stambolic popustao je eskalaciji srpskog nacionalizma da bi ojacao svoju poziciju u pregovorima s ostalim clanicama federacije glede revizije Ustava iz 1974, a i da bi i sam dobio na popularnosti u narodu. Istodobno je vjerovao da ce ga njegov dugogodisnji prijatelj S. Milosevic i dalje vjerno slijediti, pa je na njegov prijedlog Milosevic 1986. izabran za sefa srpske partije.

  Do dolaska Milosevica za sefa Partije, organi vlasti suzbijali su masovne mitinge na Kosovu. Bilo je policijskih intervencija, pa i batinanja demonstranata. Protivno sugestiji da se ne podgrijava atmosfera, S. Milosevic je 4. travnja 1987. dosao na miting u Kosovo polje koji je trajao punih 13 sati i snazno ohrabrio demonstrante izrekavsi cuvenu recenicu: "Nitko ne smije da vas bije...", "... na ovom tlu (Kosovu) tiranije vise nece biti ...", obecavsi da ce albanski separatizam biti brzo likvidiran.

  I dalje: "Cijela Jugoslavija je s vama", "Jugoslavija ne postoji bez Kosova". U punom zanosu uzavreloj masi Srba i Crnogoraca na Kosovu, Milosevic je izrekao poruku, kao zakletvu, ovim rijecima: "...Vi treba da ostanete ovdje. Ovo je vasa zemlja, ovdje su vase kuce, vase njive i vrtovi, vase uspomene... Nije nikada bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda da ustukne pred preprekama... Treba da ostanete ovdje i zbog vasih predaka i zbog potomaka. Pretke biste obrukali, potomke razocarali...'

  Na taj miting na Kosovu Milosevic je dosao kao vodja srpskih komunista, a s mitinga se vratio kao vodja srpskoga naroda.

  Dva mjeseca nakon Miloseviceva govora na Kosovu, lipnja 1987, Centralni komitet SKJ odlucnije je podrzao Srbiju na Kosovu. Na istoj sjednici Milosevic je trazio odlucnost i brzinu, rekavsi: "Za promjene na Kosovu vrijeme istice brzo. Ili cemo (mjere) poduzeti odmah i energicno ili cemo stvari definitivno ispustiti iz ruku..." I na toj je sjednici izrazio misljenje da ce "cijela Jugoslavija" sada jedinstveno nastupiti. Rekao je "... mislim da je stupanj jedinstva (o Kosovu) veci nego sto je ikada bio u Savezu komunista Jugoslavije, u sredstvima informiranja, medu intelektualcima, a pogotovo u radnickoj klasi." I dalje: "Zahtjev za promjenama (na Kosovu) izrazava danas citava jugoslavenska javnost..."

  Mjesec dana nakon toga govora na sjednici CK SKJ, S. Milosevic na 6. sjednici CK SK Srbije (srpanj 1987) zaostrava svoj smjer ovim rijecima: "Tko nije u stanju prihvatiti te zadatke da sudjeluje u takvoj politici, neka se prihvati drugog posla." Osudio je nosioce politike "hladne glave" u srpskom rukovodstw rekavsi: "Ta politika se pokazala na djelu kao potpuno pogresna. Hladna glava ... nije zaustavila nego potakla silovanje, ponizenje, iseljavanje. Kontrarevolucija ne ceka dok se mi dogovaramo i preglasavamo...'

  Najavljeni je obracun s nosiocima politike "hladne glave" u srpskom vodstvu proveden na dvodnevnoj 8. sjednici CK SKS 22. i 23. rujna 1987. Pali su, osim ostalih, I. Stambolic, predsjednik Predsjednistva Srbije i Dragisa Pavlovic, celnik beogradskih komunista. Slijedilo je ciscenje onih koji se nisu dali ukljuciti u "velika obecanja" i jos "vecu brzinu". Mitinzi za rusenje pojedinaca i rukovodstava zapoceti 1986. i 1987. na Kosovu poceli su se prenositi na ostale krajeve. Pocela je tzv. antibirokratska revolucija. Za nekoliko mjeseci smijenjeno je oko 5.000 aktivista - zaveden je rezim cvrste ruke.

  Do dolaska Slobodana Milosevica na celo Srbije bilo je neke nade za demokratsku opciju, ali je od tada sve krenulo prema ponoru. Naravno, tu se ne radi o carobnoj svemoci te licnosti, vec o cinjenici da je Milosevic uskocio na ranije "osedlanog konja". Veci dio srbijanske inteligencije, gotovo sva glasila masmedija i Crkva na otvorenoj su politickoj, kulturnoj i duhovnoj sceni uspjeli ozivjeti i razviti velikosrpsku nacionalnu svijest. Te snage su stvorile masovno uvjerenje i spremnost da se svim sredstvima, ukljucujuci i oruzje, mora obnoviti jedinstvena drzava Srbija, a zatim obnovom saveznoga drzavno-partijskog centralizma "spasiti" Jugoslavija, koju su Tito i SKJ pola stoljeca razbijali i razbili na stetu Srbije, a u korist svih nesrpskih naroda koje se sada, i na silu, mora zadrzati u centralistickoj velikosrpskoj Jugoslaviji. Na toj svijesti, koja je sredinom 1980-ih godina postala masovna, izrastao je S. Milosevic. Milosevic je preko noci postao diktator s ambicijom da zamijeni Tita. Na mitinzima se pjevalo; "Sad se narod uveliko pita, tko ce nama da zamjeni Tita, sad se znade tko je drugi Tito, Slobodan je ime plemenito".

  U jesen 1987. zavrsena je totalna nacionalna homogenizacija srpskoga naroda u cijeloj Jugoslaviji. Milosevic je odlucio i dalje hiniti da slijedi Stambolicevu politiku pregovaranja s ostalim republikama radi revizije Ustava, ali istodobno krenuti silom na osvajanje ostale Jugoslavije.

3. Velikosrpski pokret i ostale republike Jugoslavije (1987- 1990)

 Istodobno kada je Srbija krenula sa svojim agresivnim nacionalnim programom, i Slovenija je oblikovala svoj nacionalni program, ali s potpuno suprotnim smjerom. U Sloveniji je sredinom osamdesetih nastao pokret za smjenu komunistickoga rezima i za stvaranje slobodnoga civilnog drustva. Slovenci su nasli pravu mjeru i pravi odgovor na krizu Jugoslavije: naime, u duhu Kardeljeve koncepcije zalagali su se za konfederaciju ili izlazak iz Jugoslavije, ali su takodjer odbacili Kardeljev "model socijalizma" i "pluralizam samoupravnih interesa" te prihvatili pluralizam kako u politickom zivotu - visestranacje - tako i u gospodarstvu (privatno vlasnistvo).

  Geopoliticki najblizi zapadnim zemljama, s veoma razvijenim kulturnim identitetom, ponosni na svoj antifasisticki rat u kojemu su stvorili nacionalnu drzavu, neoptereceni nacionalnim manjinama, posebno srpskom, Slovenci su i umom i srcem tezili izlasku iz Jugoslavije i ukljucenju u Europsku zajednicu. U takvu duhovnom i politickom ozracju u Sloveniji su sredinom osamdesetih nastupile plime gradjanskih inicijativa koje su trazile da komunisti provjere svoj legitimitet na slobodnim parlamentarnim izborima.

  Pocetkom 1987. skupina slovenskih intelektualaca je u "Novoj reviji 57" izasla s platformom slovenskoga nacionalnog programa, u kojemu autori smatraju da je razvoj Slovenije u Jugoslaviji blokiran i da Slovenija zato civilizacijski u svemu zaostaje.

  Komunisticko vodstvo Slovenije zapravo je podrzavalo takve ideje svoje inteligencije i samo forsiralo sveopcu demokratizaciju tadasnjega rezima. Radjalo se novo "slovensko proljece" uguseno 1972-73. Civilni pokret u Sloveniji sredinom osamdesetih bio je jedini u tzv. komunistickom svijetu. To je navelo americki tjednik "Newsweek" da 1987. republiku Sloveniju "proglasi" jedinim "otokom slobode" u Istocnoj Europi. Sve u svemu, bilo je ocigledno da Slovenci nece ni Jugoslaviju ni komunizam. Budno prateci procese u Sloveniji, vojni vrh, kojemu su Jugoslavija i njezin tadasnji rezim bili najvisa drustvena vrijednost, ocijenio je da se, uz "kontrarevoluciju" na Kosovu, razvio jos jedan antijugoslavenski pokret, sto ce armiju usmjeriti na to da se postupno okrece Srbiji koja ce se boriti za opstanak Jugoslavije.

  Slovenci su prvi shvatili opasnost od saveza Srbije i JNA. Zato se u Sloveniji snazno razvilo antiarmijsko raspolozenje. Gradjani su trazili sluzenje vojnoga roka u svojoj republici, optuzivali JNA da izvozi naoruzanje, da se stavlja na stranu konzervativnih politickih snaga itd. JNA je i inace ulijevala strah od vojnog udara, ali je istodobno mnogima bila i nada spasa. Izmedu JNA i Slovenije izbio je pravi "hladni rat". Na stranu JNA stala je Srbija i poneki politicari iz Hrvatske kao, npr., S. Suvar koji je 8. i 10. ozujka 1988. na sjednici Predsjednistva SKJ ostro osudio Slovence za antiarmijsku kampanju. Obrani JNA prikljucile su se sve tri nerazvijene republike. Sef slovenske Partije Milan Kucan odbio je zahtjeve SKJ za osudu SK Slovenije, rekavsi da ce za uzvrat odrzati protestnu sjednicu Centralnog komiteta i na "optuzenicku klupu" staviti politiku Srbije.

  U povodu slovenske kritike JNA kao i napetosti na Kosovu, vojni vrh je rijecima ministra obrane Branka Mamule upozorio: "Krajnji ciljevi i domasaji napada na armiju i nas obrambeni sustav jesu uklanjanje vrlo snaznih, homogenih i stabilnih opcejugoslavenskih prepreka koje stoje na putu antikomunistickim i antijugoslavenskim snagama da razaraju zemlju, sahranjuju tekovine revolucije i otvaraju putove tzv. trecoj Jugoslaviji".

  Ministar upozorava da u jedinicama TO ima 2 milijuna ljudi i da ta komponenta oruzanih snaga dolazi u pitanje ako se nastavi jugoslavenska kriza.

   Vojni organi su pocetkom lipnja 1988. uhitili skupinu Slovenaca - J. Jansu, I. Borstnera, F. Zavrla i D. Tasica - zbog "odavanja vojne tajne". Vojno sudjenje i osuda te trojice na kazne zavora izazvali su u Sloveniji velike prosvjede tijekom 1988. i 1989. Slovenska je javnost bila uvjerena da se radilo o politickom sudjenju, kojim je trebalo zaustaviti demokratske reforme u toj republici i u cijeloj Jugoslaviji.

  Slovensko partijsko rukovodstvo dopustalo je da se u medijima u Sloveniji prvi put jave disidenti, opozicionari i smijenjeni politicari iz drugih republika. U slovenskim listovima prvi su se put pojavili i lideri tzv. maspoka - Tripalo, Cicak i drugi.

  Sve u svemu, od sredine osamdesetih politicki zivot u Sloveniji bio je manje-vise slobodan, tocnije, neusporedivo slobodniji nego u bilo kojoj drugoj republici. Savez komunista nastupao je kao partner, a ne neprijatelj svojih opozicijskih snaga. Slovenija se pokazala najzrelijom za izlazak iz komunistickoga sustava i za uvodenje gradjanskoga drustva.

  Odnos Srbijanaca prema Slovencima bio je proturjecan: bolno su prihvacali slovensko antijugoslavenstvo, ali su takodjer na Slovence gledali kao na mali i nemocan narod, uklijesten izmedju visestruko jacih naroda - njemackoga, talijanskoga, madjarskoga - i zato ce morati u odlucnom casu biti odan Srbiji, odnosno Jugoslaviji. I tako, dok se srpska predstava o Sloveniji, stvorena 1918-1941. nije mijenjala, Slovenija se promijenila. Slovenci su sami stvorili svoju drzavu, a prestala je i opasnost od asimilacije velikih susjeda. U ljutitosti i nemoci, srpski politicar M. Svabic s mitinga im je porucio: "Mozete se iseliti u Austriju ili Kaliforniju, ali zemlja vasa ostaje u Jugoslaviji."

Od pocetka kosovske krize Slovenija je stala na stranu Albanaca. U povodu strajka rudara pocetkom 1989. Slovenci su drzali mitinge solidarnosti s AIbancima, sto je Srbija vrlo tesko dozivjela, pitajuci Slovence je li to zahvalnost za prihvat prognanih Slovenaca koji su iz svoje okupirane zemlje 1941. nasli utociste u Srbiji.

  Hrvatsku politiku spram velikosrpskoga pokreta mnogo teze je objasniti od slovenske koja je bila i jasna, i odlucna, i dosljedna. Hrvatsko drzavno-partijsko rukovodstvo nije bilo na razini povijesne situacije. Njegova politika je bila neprecizna, neodredjena, takticna, promjenljiva, oportunisticka i - proturjecna, jer su njezini akteri bili u medjusobnom sukobu kako zbog borbe za vlast, tako jos vise zbog razlicitih koncepcija glede buducnosti Jugoslavije i drustvenog uredjenja.

  Kao sto je vise puta vec receno, hrvatska politika je desetljecima bila u rukama Tita i Bakarica. Od njihove smrti do 1986. glavni rivali za celnu poziciju bili su M. Spiljak i S. Suvar. Slijedeci Tita i Bakarica, Hrvatska je od 1972. bila njihov oslonac za federalizam i tzv. koncepciju udruzenog rada. Cetiri godine godisnjih rotacija na celnim pozicijama nisu pogodovale za stvaranje lidera. Smjenom 1986. iz politickog su zivota otisli gotovo svi ratni kadrovi Spiljak, Planinc, Blazevic, Vrhovec, Bilic, Baltic, Dragosavac, Cvetkovic i dr. a dosli mladi i novi koji nisu imali ni znanja ni iskustva, pa cak ni informacija iz Titova razdoblja zakulisnih politickih borbi, posebno s tajnih sjednica drzavno-partijskoga vrha Jugoslavije. A upravo tada, od 1986, nastaje zavrsna faza raspadanja Jugoslavije: trazile su se velike i jake licnosti za velike, presudne odluke. Vecina starih, maknutih hrvatskih politicara prosla je kroz ostre politicke borbe u kojima su se sudarali i s hrvatskim nacionalizmam, a jos vise s centralizmom i unitarizmom. Oni su posljednjih nekoliko godina nazivani zestokim republikancima u smislu zastite nacionalnih interesa i otpora naletu snaga velikosrpskoga pokreta. U rekonstruiranom rukovodstvu koje je etablirano 1986. i dalje su koegzistirale stare naslijedjene tendencije, nacionalna i unitaristicka. Svi su se, barem na rijecima, ukljucili u borbu za obranu Ustava 1974, a podijelili se na pitanju drustvene reforme. S. Suvar je branio Titovo naslijedje - koncepciju udruzenoga rada, a A. Markovic je postao najglasniji zagovornik trzisne privrede pa i elemenata gradjanskoga drustva. Njihov je sukob bio beskompromisan. Za razliku od mnogih drugih, obojica su bili veoma aktivni borci za svoje politicke ideje.

  Najvaznije obiljezje u politickom iivotu nije bila samo tzv. "politicka sutnja" vecine u rukovodstvu vec i malo vidljive, ali zato znacajnije, promjene u svijesti svih slojeva drustva. Iz dana u dan u masama se sirio strah od velikosrpske najezde, ali i spremnost da se stane uz one politicare koji ce joj se suprotstaviti. S druge strane, prvi put od 1945. vladajuce strukture su se "povlacile" s pozicija "cvrste ruke" i pocele tolerirati spontanitet u drustvenom zivotu.

  Pod pritiskom zestine drustvene krize, ideolozi - branitelji koncepcije udruzenoga rada, pogrdno nazivani pristasama tzv. dogovorne ekonomije, povlacili su se s javne drustvene scene, a prevladavali su pristase trzisne privrede. Nije bilo ideja o novim putovima razvitka samoupravljanja kao sto je bio slucaj 1951-52, 1961-63, 1964-65. i 1971. U brojnim teorijskim i politickim raspravama, odrzanim uglavnom u Zagrebu, o civilnom drustvu, o pluralizmu i stranackom sustavu itd. pokazane su granice "socijalistickoga civilnog drustva", "samoupravnoga pluralizma interesa" i "nestranackoga pluralizma" te artikulirana koncepcija reforme i restrukturiranja drustva, drzave i politickoga sustava u cjelini.

  Osjecajuci da gube legitimitet, partijski aktivisti su odustajali od politickih i ideoloskih kampanja, prepustajuci ljudima da ostvaruju svoja samoupravna prava bez partijskih odluka i direktiva. Partijski prvaci su se sve vise ustrucavali iznositi svoja stajalista, napustajuci stil zapovijedanja ljudima i raspolaganja stvarima. Moc drzavno-partijskog aparata opadala je na svim razinama: od mjesne zajednice i opcine do vrha Republike. Nastalo je stanje u kojemu nitko nikoga nije htio slusati, kako je to V. Bakaric uoci smrti prvi rekao.

  Naime, prema zakonskim odredbama, jos od pedesetih godina pravo izbora direktora tvornica, skola, bolnica, dekana, rektora itd. bilo je u rukama kolektiva i njihovih savjeta, ali u praksi su im ljude nametali partijski komiteti. Kada je sredinom osamdesetih partijska moc oslabila, to pravo su, zaista, ostvarivali spomenuti savjeti. Bilo je, npr., nezamislivo da SK ili drzavni organ odrede ljude za rukovodeca mjesta, osim putem lobiranja. Bilo je nezamislivo da ministarstvo prosvjete ili zdravstva odredi dekane, rektore, direktore bolnica i sl. - sve je islo na natjecaj s vise kandidata. Izbor sveucilisnih nastavnika zapocinjao je i zavrsavao na fakultetu. Ljudi su poceli slobodnije disati. Vlast vise nije mogla naredjivati. Tu slabost vlasti ljudi su poceli koristiti. Prvi put su takva samoupravna prava presla u ruke zaposlenika.

  Povlacenje partijskih i drzavnih organa s "borbenih pozicija" omogucilo je nastupanje reformskih snaga. Plima kritike proslosti i stanja u drustvu narastala je iz dana u dan, osobito nakon sto je Centralni komitet manje-vise "digao ruke" od masmedija. Tjednik "Danas" postao je neformalno glasilo hrvatske kriticke javnosti.

  U praksi, Savez komunista odustao je i od ogranicavanja privatnoga sektora. Mladi poduzetnici seljaci sirili su svoje privatno gospodarstvo iznad maksimuma od 10 ha. Neki su obradjivali i po 100 i vise ha zemlje. Ljudi su u svojim garazama otvarali obrtnicke radionice radeci kao kooperanti za tvornice i za trziste. Tako je nastajao spontani proces preobrazbe staroga rezima prema mjesovitom vlasnistvu i politickom pluralizmu. To su bili pozitivni rezultati starog rezima u njegovih posljednjih 5-6 godina. Pokazalo se da spontanitet u reformi daje vece rezultate od onih koji je u ranijim fazama projektirao Savez komunista.

  Ali, dok se hrvatskom rukovodstvu moze priznati politika popustanja pa i povladjivanja procesima spontaniteta, ono nije bilo na razini povijesne odgovornosti glede drzavne krize Jugoslavije. Naime, glavnu i vodecu ulogu Hrvatske u opcejugoslavenskoj borbi protiv velikosrpskoga hegemonizma, koju je ona drzala od 1918. do Titove smrti, preuzela je Slovenija. Pasivna politika obrane federalizma nema opravdanja, ali joj se moze dati tumacenje. Naime, vecina hrvatskih politicara bojala se da ne ucini povijesno pogresan korak kakav je bio stvaranje NDH ili pogresan avangardisticki iskorak kakav je ucinjen 1971. Hrvatska, dakle, mora biti mirna, stabilna i kompromisna da ne pruzi alibi za velikosrpski pokret.

  Na takvu politickom smjeru Hrvatska se uhvatila ne samo duha i slova Ustava 1974. vec i mnogih iracionalnih detalja kojima se ureciivao ekonomski i politicki zivot drustva. Najizrazitiji predstavnik te struje bio je S. Suvar, koji je zato dobio epitet dogmaticara i konzervativca u smislu cuvanja titoizma, tocnije receno kardeljizma, u svim pitanjima - od ZUR-a do skolske reforme koju je kao ministar prosvjete provodio u drugoj polovini sedamdesetih godina.

  Iz toga stanja hrvatske sutnje prvi je iskoraknuo Ante Markovic, ali uglavnom na problemima izvlacenja Hrvatske iz teske ekonomske krize i otplate golemih dugova. On se okrenuo razvoju naftne industrije, turizma i njemu potrebne poljoprivredne proizvodnje - u cemu je kao predsjednik vlade uglavnom uspio. Kao vodeci poslovni menedzer, Markovic nije bio opterecen ideologijom pa je zato kao jedan od prvih bio za radikalne reforme. On je prednjacio u inicijativama za prevladavanje ekonomske krize na osnovi novoga ekonomskog sustava. Za predsjednika savezne vlade izabran je 18. ozujka 1989. U tom svojstvu uspio je smanjiti dugove Jugoslavije s oko 21 na 12,2 milijardi dolara, a devizne rezerve povecati na 10,5 milijardi dolara. Nakon 9 mjeseci je na prijedlog vlade Savezna skupstina usvojila projekt reforme, po kojoj je uvedena konvertibilnost dinara, privatni i drustveni sektor izjednaceni, otvorena mogucnost da gradjani kupuju dionice poduzeca, da stranci mogu ulagati u jugoslavensku privredu itd. Tako je nastao, prvi u Europi, projekt tranzicije iz naslijedenoga socijalizma u novo drustvo po uzoru na zapadne zemlje. Visoki duznosnici Europske zajednice i SAD-a podrzali su Markovicev projekt isticuci da je Jugoslavija 20-30 pa i vise godina ispred ostalih komunistickih zemalja Europe. Bila je to kudikamo radikalnija od svih ostalih reformi izvedenih od 1950. Rijecju, Markovic je tezio modernizaciji Jugoslavije i njezinu ukljucivanju u Europsku uniju, ali je djelovao u vrijeme potpunoga rastrojstva Jugoslavije u kojoj su sile njezina razbijanja vec nadjacale ostale - ali o tom potom.

4. Prijelomne godine - slom komunizma i demokratska smjena vlasti (1989-1990)

Vec je vise puta receno da je stvaranje i odrzavanje Jugoslavije bilo vise u rukama velikih sila nego u volji njezinih naroda. Njoj je u europskom i svjetskom poretku bila namijenjena odredjena uloga u skladu s interesima velesila. Tu tezu potvrduje ne samo Versailles, Teheran i Jalta vec i politika obaju blokova, odnosno supersila, u tijeku cijeloga hladnog rata. To je znacilo da je bilo gotovo nemoguce dovesti u pitanje opstanak Titove Jugoslavije ne samo zbog odnosa snaga u njoj samoj vec i zbog podrske supersila. To je, dalje, znacilo da samo slom jednoga ili obaju blokova otvara pitanje sudbine Jugoslavije. Upravo takva promjena dogodila se 1989. godine - slom hladnoratovskog poretka.

  Na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine dosao je kraj najvecemu eksperimentu u povijesti Europe: dogodio se slom komunizma, a s njime i raspad supersile SSSR-a.

  M. Gorbacov, sef sovjetske drzave i partije u proljece 1989. javno je odbacio Breznjevljevu doktrinu o ogranicenom suverenitetu socijalistickih drzava, koje su fakticki bile pod ruskom vlascu. Time je bio otvoren put za oslobodjenje desetine istocnoeuropskih drzava od ruske hegemonije i za slom komunistickih rezima koji im je bio nametnut nakon II. svjetskog rata.

  U razdoblju od 11. sijecnja 1989. kada je madjarski parlament ozakonio uvodenje visestranacja, do 10. studenog iste godine kada je srusen Berlinski zid ,simbol podijeljene Njemacke i podijeljene Europe, u svim je istocnoeuropskim zemljama pao komunizam. U prvih 5 mjeseci iduce 1990. iz sastava SSSR-a istupile su Litva, Estonija, Latvija i Gnizija, u rujnu 1990. proglaseno je ujedinjenje Njemacke, a zatim je Konferencija svih europskih drzava, SAD-a i Kanade (KESS) oznacila kraj hladnoga rata i podjele Europe na dva antagonisticka vojno-politicka bloka. U ljeto 1991. raspao se i SSSR koji je trajao 74 godine.

  Raspad komunizma u Europi 1989. dogodio se bez krvi, osim u Rumunjskoj, sto znaci da su se rezimi toliko istrosili i urusili da vise nije bilo nikakvih socijalno-politickih snaga za njihovu obranu. To se moglo dogoditi samo zato sto se i SSSR "urusio", inace bi se ponovila ruska vojna intervencija kao ona 1956. u Madjarskoj i 1968. u CSSR-u.

  Posljednja faza raspadanja rezima u Jugoslaviji vremenski se poklapala sa slicnim procesima u ostalim komunistickim zemljama Europe. Ali suprotno svim ostalim zemljama istocne Europe i Sloveniji i Hrvatskoj, Srbija je na plimi sveopcega velikosrpskog pokreta sacuvala komunisticki rezim, a odbacila demokratski put za svoju buducnost. Taj je pokret po prirodi stvari cak ojacao totalitarizam ondasnjega komunistickog rezima.

  Nakon ukidanja autonomije pokrajina, sto je ozakonjeno ustavnim aktom 28. ozujka 1989, Albanci su istoga dana pruzili otpor putem demonstracija u kojima su poginula 22 demonstranta. Borba Srbije s Albancima otezavala je i usporavala "izvoz" Miloseviceve antibirokratske revolucije, no takodjer i snazila velikosrpski pokret.

  Nastavljeni su masovni mitinzi, medu kojima onaj na Gazimestanu, u povodu 600. godisnjice Kosovske bitke. Okupilo se oko dva milijuna ljudi: Srba iz Srbije, Crne Gore, Vojvodine, BiH i Hrvatske, kao i iz Australije, Amerike,Kanade i europskih zemalja. Na tom mitingu je Milosevic "okrunjen" liderom nacije, rekavsi da su Srbi ponovno u bitkama koje "nisu oruzane, mada ni  takve nisu iskljucene". Masa mu je s ushicenjem uzvracala "Car Lazare nisi im'o srece, da se Slobo pokraj tebe krece". U povodu kosovske obljetnice odrzani su mitinzi i u drugim mjestima, medu ostalima i onaj u Kninskoj krajini kolovoza 1989. kojom prigodom su hrvatske vlasti zatvorile Jovana Opacica, predsjednika novoosnovanoga srpskog drustva "Zora".

  Milosevicevci su u jesen 1989. pokusali "izvoz revolucije" u Sloveniju i Hrvatsku s ciljem rusenja rukovodstava tih republika. U Ljubljani je za 1. prosinca 1989. zakazan "miting istine", nakon kojega bi mitingasi, na povratku, odrzali miting i u Zagrebu, ali je Slovenija zabranila dolazak Srba i Crnogoraca s Kosova. Odmah zatim Srbija je zavela ekonomsku blokadu Slovenije, zabranom uvoza slovenske robe.

  U povodu ekonomskih sankcija u proglasu je receno i ovo: "Porucujemo da ni jedan gradjanin Srbije nece moliti Slovence da ostanu u Jugoslaviji." Time je najavljena ideja "amputacije" Slovenije u odredjenom trenutku.

  Medju politicke akcije "antibirokratske revolucije" spada i pritisak da se, prije roka, sazove XIV. kongres SKJ; Milosevic je ocekivao da ce kongresu nametnuti odluke o ukidanju autonomije Saveza komunista republika i tako obnoviti centralisticku strukturu kao sredstvo obnove drzavnoga centralizma, racunajuci da onaj tko ovlada s SKJ moze ovladati i Jugoslavijom. Ostali savezi komunista pristali su da se sazove izvanredni kongres SKJ.

  U medjuvremenu, dok je velikosrpski pokret tijekom 1989. dostizavao vrhunac svoje homogenizacije, u Hrvatskoj je, nakon visegodisnje "sutnje", zapoceo proces radjanja demokratskog i nacionalnog pokreta. Pokret je zahvatio kako sire narodne mase, inteligenciju i dio hrvatske emigracije, tako i veci dio clanstva Saveza komunista. Taj pokret je vodio prema nacionalnoj homogenizaciji, slicnoj onoj s pocetka sedamdesetih godina. Pokret je nastajao u kontekstu sloma europskoga komunizma, raspadanja Jugoslavije i prijetece velikosrpske opasnosti. Takav kontekst je prvi put nakon stvaranja Jugoslavije 1918. otvarao mogucnosti stvaranja demokratske samostalne drzave Hrvatske.

  Vec je receno da Hrvatska u ovoj fazi nije imala rukovodstvo primjereno velikoj drustvenoj prekretnici. Na poziciji predsjednika SKH, na kojoj je u ratu bio A. Hebrang, a zatim skoro 40 godina V. Bakaric, nasao se S. Stojcevic, Srbin iz Slavonije. Ta cinjenica, da se radilo o Srbinu, nije bila problematicna - to bi komunisti u duhu svoga internacionalizma i prihvatili - vec cinjenica sto je on bio tipican aparatcik partijske vlasti. Medjutim, rukovodstvo se razlikovalo od onih u ranijim razdobljima po tome sto je osjecalo da mu se topi legitimitet u narodu. Zato je sve vise popustalo drustvenom toku - privatnim inicijativama, slobodi medija, samoupravi lokalnih vlasti, slobodi stvaralastva u kulturi itd. Cinjenica je da je to rukovodstvo, osloncem na rezultate ostrih rasprava u intelektualnoj i partijskoj javnosti, formuliralo platformu promjena i donijelo odluku o prvim slobodnim visestranackim izborima u Hrvatskoj.

  Hrvatsko rukovodstvo je u jugoslavenskoj drzavnoj krizi tvrdo stajalo na braniku obrane federalizma. Na tom su se smjeru pojavili i oni koji su postali svjesni da Milosevic nikada nece pristati na ustavni federalizam pa su osobno podrzavali ideju stvaranja samostalne demokratske Hrvatske.

  Tendencija povlacenja Saveza komunista s tvrdih ideoloskih pozicija i stila zapovijedanja, kao i skoro desetogodisnja razarajuca kritika drustvenoga sustava, poklopila se s pocetkom inicijativa za stvaranje politickih stranaka. Ilegalna i polulegalna okupljanja po kucama pretvarala su se u inicijativne skupine za osnivanje politickih stranaka. Vec 2. veljace na Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovano je "Udruzenje za jugoslavensku demokratsku inicijativu" (UJDI), sto vlastima nije smetalo zbog njegove projugoslavenske orijentacije, ali je to odskrinulo vrata i drugim inicijativama. Odmah zatim, 28. veljace 1989, Franjo Tudjman je na tribini Drustva knjizevnika izlozio platformu za osnivanje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Na istom mjestu se 3. ozujka 1989. sastala Inicijalna grupa za osnivanje Hrvatskoga socijalno-liberalnog saveza (HSLS), koja je kao prva stranka osnovana 20. svibnja 1989. Nakon mjesec dana, tocnije 17. lipnja, odrzana je i osnivacka skupstina.

  U organizaciji HSLS-a 70.000 gradana je 8. listopada 1989. potpisalo peticiju za povratak spomenika bana Jelacica na zagrebacki sredisnji trg. Bilo je to prvo, ali masovno, opozicijsko okupljanje s jasnim porukama za stvaranje demokratske samostalne Hrvatske.

  Vrhunac burnoga pokreta u stvaranju visestranacja dogodio se 10. prosinca 1989. Toga dana je dvanaest politickih stranaka i opozicijskih skupina u Zagrebu prikupljalo potpise za peticiju Saboru i Predsjednistvu SKH, kojom se trazilo raspisivanje slobodnih izbora. Trg Republike/Jelacicev trg bio je iluminiran svijecama ("revolucija svijeca"). I dok su gradjani potpisivali peticiju, istu vecer je TV u Dnevniku objavila odluku Predsjednistva CK SKH o raspisivanju prijevremenih izbora na svim razinama - od opcine do Sabora. Svi su bili sokirani. Centralni komitet je prihvatio odluku svoga Predsjednistva, a sutradan 11. prosinca poceo je XI. kongres SKH koji je trajao tri dana i takodjer podrzao odluku za izbore. Izabrano je novo vodstvo SKH na celu s Ivicom Racanom, koji je za protukandidata imao Ivu Druzica. Od staroga predsjednistva Partije ostao je samo jedan clan.

  Valja napomenuti da vodstvo SKH nije popustilo pritisku vrha JNA da odustane od ideje o raspisivanju slobodnih izbora.

  Ni organi Saveza komunista ni drzavni organi nisu poduzimali represivne mjere protiv osnivanja politickih stranaka. U samom Savezu komunista razvilo se reformsko krilo koje je osjetilo da je vrijeme napustiti naslijedjeni partijski program, otvoriti vrata demokraciji i uci u otvorenu borbu protiv velikosrpske opasnosti. Istaknutiji predvodnici toga krila bili su Drago Dimitrovic i Celestin Sardelic. Nasuprot tom krilu, u CK, Vladi i Saboru jake je pozicije imalo i konzervativno krilo. To krilo, odgovorno za "hrvatsku sutnju", bilo je protiv reforme, ali je bilo nemocno i po sastavu heterogeno. Neki su bili protiv visestranacja zbog straha od mogucega revansizma desnicarskih, posebno proustaskih elemenata. Vecina srpskih prvaka nije mogla zamisliti zivot izvan Jugoslavije. Neki su od njih bili vrlo odlucni protiv Milosevica i velikosrpskog ekspanzionizma, jer su bili svjesni da oni razbijaju Jugoslaviju i time dovode u pitanje opstanak srpskoga naroda u HIvatskoj (Baltic, Dragosavac i dr.). Dio hrvatskih komunista bio je u teskoj dilemi: s jedne bi se strane pridruzili nacionalnom pokretu i odlucno branili Hrvatsku protiv agresije Srbije i JNA, a s druge su strahovali da ih u slucaju poraza na izborima ceka pogrom kao kazna za unistenje Paveliceve NDH, za Bleiburg, za udar na "hrvatsko proljece", za polustoljetno vladanje Hrvatskom itd. Podjela u gradjanskom ratu 1941-45. jos je bila nepreboljena rana, koja je dijelila hrvatski korpus i prijetila revansizmom sve do ubijanja politickih protivnika.

  Dok se odlucivalo o raspisivanju izbora, dva istaknuta hrvatska politicara nisu aktivno sudjelovala u politickom zivotu jer su bila na najvisim funkcijama u federaciji: predsjednik savezne vlade A. Markovic i potpredsjednik Jugoslavije S. Suvar. Prvi je pod imenom "novi socijalizam" vodio proces tranzicije Jugoslavije u smjeru zavodjenja drustvenoga sustava po modelu zapadnoeuropskih zemalja, a drugi se drzao Titove koncepcije odrzanja Jugoslavije sto je znacilo da se velikosrpski hegemonizam moze suzbiti obranom Ustava 1974. Nitko medjutim nije mogao obnoviti Titovu formulu i okupiti antivelikosrpske projugoslavenske snage, uz istodobno suzbijanje nacionalnih pokreta u svim republikama. To se nije moglo ostvariti bez Tita i njegove "nadnacionalne" armije. U oba slucaja radilo se o promasenoj politici. Markovic je, u ime savezne vlade, predlozio da savezna skupstina ozakoni visestranacke izbore i za saveznu skupstinu, ali su to 28. lipnja 1990. sprijecile delegacije Srbije i Slovenije. Srbija se bojala da Markoviceva reforma vodi u restauraciju kapitalizma, uz odrzanje konfederacije, a Slovenija je vec jednom nogom bila izasla iz Jugoslavije koju Markoviceva koncepcija zeli odrzati.

  Nakon kongresa hrvatskih komunista i odluke o izborima, ubrzano je rastao broj stranaka. Sesnaesti je prosinca 1989. osnovana Socijaldemokratska stranka Hrvatske (SDSH) A. Vujica; 20. prosinca Zelena akcija Splita i Radikalno udruzenje za sjedinjene europske drzave (RUSED); 13. sijecnja 1990. Demokratski savez Albanaca Hrvatske (DSAH); 20. sijecnja 1990. Zelena akcija Zagreba; 27. sijecnja 1990. Zelena akcija Sibenika. Do 8. veljace sluzbeno su registrirane: HSLS, SDSH, HKDS, HDZ, Udruzenje za sjedinjene europske drzave, HDS, SKH i SSRNH. I dalje se nastavio proces stvaranja novih stranaka: 14. veljace 1990. Hrvatska stranka, Istarski demokratski sabor; 17. velja~e 1990. Demokratska akcija Hrvatske (DAH); istoga dana u Kninu je osnovana Srpska demokratska stranka; zatim i Muslimanska demokratska stranka i Gradjanska stranka; 20. veljace 1990. Jugoslavenska samostalna demokratska stranka, 21. veljace Stranka Jugoslavena; 23. veljace Autonomni demokratski savez Hrvatske (ADSH, kasnije usao u sastav SDSH); 24. veljace 1990. Hrvatska republikanska seljacka stranka (HRSS); 25. veljace 1990. Hrvatska stranka prava; 26. veljace 1990. Socijaldemokratska stranka Hrvatske/Jugoslavije; 1. ozujka Koalicija narodnog sporazuma (KNS) u sastavu HSLS, SDSH, HDDS, HSS na celu sa Savkom Dabcevic-Kucar i Mikom Tripalom; 2. ozujka 1990. Pokret za konfederaciju; 11. ozujka Rijecki demokratski savez; 17. ozujka 1990. Hrvatska republikanska stranka; 23. ozujka Zelena stranka Rijeke; 23. ozujka 1990.Hrvatski socijalni liberalni savez preimenovan je u stranku: Hrvatsku socijalno liberalnu stranku. Do izbora 22-23.travnja 1990. bilo je registrirano preko trideset stranaka, a kasnije ce njihova brojka prijeci 50.

str.769+

...........................................

 U Hrvatskoj 1989/90. nabujali je pokret preko noci stvorio brojne stranke. U tome trenutku, u rijeci i djelu vecine gradana Hrvatske bila je samo jedna ideja vodilja: obrana od agresije i stvaranje nacionalne drzave. Gotovo cijeli je narod tezio demokraciji i nacionalnoj drzavi. Iz te cinjenice proizlazilo je da su, primjereno tome, i sve stranke, ma koliko ih bilo, via facti cinile jedinstvenu politicku snagu s istim ciljem, jer ih je rodio pokret - jedinstven i po ideologiji i po politickim ciljevima. Svaku stranku, ukljucujuci i SDP, rodio je jedan jedinstveni pokret, i zato su one bile jedna cjelina, ali s vise organskih dijelova. SDP, jedina stranka koja nije formalno osnovana u nacionalnom gibanju 1989/90, u stvari je reformirana na plimi nacionalnoga pokreta. Tu tezu ce potvrditi i povijesna cinjenica da se u Domovinskom ratu nece dogoditi ni jedan slucaj da neka grupica Hrvata prijede na stranu agresora, sto je slucaj nezabiljezen u njihovoj povijesti.

  Zahvaljujuci ostvarenomu nacionalnom jedinstvu, u razdoblju stvaranja stranaka nije se ni htjela, ni zeljela voditi ostra medjustranacka politicka borba. Medjutim, to ne znaci da nije vladala medjusobna sumnja, pa i nepovjerenje, posebno medju liderima i vodstvima stranaka. Radi se, prije svega, o odnosu HDZ-a i SDP-a koji su se medjusobno nakostrijesili i u izbomoj kampanji i neko vrijeme nakon izbora. HDZ se, unatoc korektnom drzanju SDP-a, kako u prijenosu vlasti, tako i nakon toga, zapravo pribojavao "komunistickoga protuudara" - potpuno pogresno - a SDP se bojao zestokoga revansizma, pa i Bartolomejske noci - takodjer neopravdano.

  Drugi izvor sumnjicenja bio je u svjetonazorima stranaka: demokrscani su bili uvjereni u superiornost svoje, pravasi svoje, narodnjaci svoje, reformirani komunisti svoje ideologije itd. Medutim, nacionalizam je, kao vladajuca i premocna ideologija, potisnuo druge oblike ideologije, mada se i sam iskazao u sirokome rasponu od humanoga rodoljublja do sovinizma.

  Osim navedenih, bilo je i drugih izvora i vrsta sumnjicavosti i konkurencije u borbi za vlast. Svaka je stranka "pucala na istu metu" - osvajanje vlasti, uvjerena da je upravo ona najbolja, najtvrdja, najzasluznija, najsposobnija, najhrvatskija... tako da je nacionalizam, uz njegov svakodnevni folklorno-provincijalni ritual, obojio politicki zivot toga vremena.

  Buduci da se predizborna kampanja odvijala u ozracju rastuce prijetnje Srbije i JNA, gradjani su se sve vise priklanjali onoj stranci koja je nudila najjace jamstvo za obranu Hrvatske, izlazak iz Jugoslavije i stvaranje samostalne Hrvatske. Na tim kljucnim parolama stvorene su tri najvece politicke grupacije: HDZ, SDP i Koalicija narodnog sporazuma. Ostale su stranke igrale marginalne uloge.

  HDZ je najodlucnije izrazio stremljenje vecine hrvatskoga naroda. Nije to bilo tako vidljivo u samom programu stranke, koji je bio slican vecini ostalih stranaka, i koji je morao voditi racuna da jos postoji drzava Jugoslavija i njezina vojna sila, vec vise u vatrenim patriotskim rijecima na skupovima, u zamahu i snazi stvaranja mreze organizacija, u drzavnotvornoj retorici, u nacionalnim simbolima kao sto su zastave sa sahovnicama i slicno.

  HDZ se naglaseno svakodnevno vise obracao cijeloj naciji, svim Hrvatima, nastojeci da svaki gradjanin pristupi nacionalnom pokretu. Isticanja prava gradjana, pozivanja na demokraciju, na pravnu drzavu gotovo nije bilo. U stvaranju pokreta Franjo Tudjman je oblikovao formulu za ujedinjavanje triju glavnih hrvatskih povijesnih sastavnica: pravastva (A. Starcevic), radicevstva (socijalni nauk brace Radic) i hrvatske ljevice (A. Hebrang pa i Tito), uzimajuci od njih ono sto je u njima nacionalno, a ne i ono sto je liberalno (kod Starcevica), i ono sto je socijalno (Radiceva borba protiv bogatasa i "gospode", ljevicarska borba protiv eksploatacije radnicke klase). Time je F. Tudjman tezio transgeneracijskom ujedinjenju koje bi rezultiralo sto vecim jedinstvom nacije. Izborni su rezultati potvrdili da je Tudjmanova formula bila uspjesna.

  Iako HDZ nije programom otvoreno najavio razbijanje Jugoslavije i stvaranje samostalne drzave, njegova je retorika bila dovoljno jasna da je upravo to glavni Tudjmanov cilj.

  Tri sastavnice su tako plasirane da su privlacile u pokret i one koji su se u proslosti nalazili na suprotnim barikadama te je u pokretu bilo ljudi i s centra i s ljevice i s desnice, ukljucujuci i proustaske elemente. U HDZ-u su se tako zajedno okupili i neki partizani i neki ustase, odnosno njihovi potomci. Tudjmanova cuvena teza na Prvomu opcem saboru HDZ-a 25. veljace 1990. u dvorani "Lisinski" kako "NDH nije bila samo puka kvislinska tvorba i fasisticki zlocin, vec i izraz povijesnih teznji hrvatskog naroda", snazno je odjekivala kako u srcima onih koji su tu drzavu stvarali i za nju ginuli kao i njihovih potomaka, tako i onih kojima je san bio stvaranje nove samostalne hrvatske drzave.

  Franjo Tudjman je pozvao u pomoc i u borbu cjelokupnu tzv. iseljenu Hrvatsku, sto ni SDP ni Koalicija nisu ucinile. I to je odjeknulo kao cin, mig i poruka za stvaranje samostalne Hrvatske. Na tom pozivu i vezi, oko Tudjmana i HDZ-a stvoren je "prsten" iseljene Hrvatske ciji ljudi su s jedne strane snazili drzavotvorne snage, a s druge strane izazivali bojazan dijela hrvatske javnosti da ce ljudi iz toga prstena nametati svoju volju i interese u novoj drzavi, gurajuci drustvo u