RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

RASE, MITOVI I PORIJEKLO: Bosna do 1180. godine

Napisano 13.05.2010. 17:01

Noel Malcolm: Povijest Bosne

Pa ipak, vise puta u posljednja dva stoljeca u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmisljene teorije o rasno-etnickom identitetu. Jedan je od razloga za proucavanje rane povijesti te regije i taj sto nam ona omogucava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, takvo sto nije naprosto moguce.

Nigdje to ne vrijedi vise nego u povijesti Bosne, zemlje koju cesto nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipicnog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom Ijudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih razlicitih naroda. Zemlja je pretezito brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste prasume i bogatih pasnjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih vecina nije plovna. Neprohodni masiv sto stoji izmedu dva glavna cestovna pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici sto vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske. Stoga je izravan ucinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljackama. Medutim, neizravan ucinak, sto se tice akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno veci. Brdovita podrucja obicno su sluzila kao utociste ljudima koji bi u ravnici inace bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su prezivjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. Sto se Bosne tice, najezde Slavena u 6. i 7. stoljecu uspostavile su jezicni identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svatko tko ima oci u glavi moze lako zapaziti znakove rasne raznolikosti.

Zbog jezicnih i kulturnih razloga, i zbog vise od tisucu godina zajednicke povijesti, danasnje se pucanstvo u Bosni moze mirne duse smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polaziste za svaku historiju Bosne. Ipak, u povijesti covjecanstva nema apsolutnih polazista; treba znati ponesto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su dosli, i koji su se poslije asimilirali s njima.

Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena sto su zauzimala veci dio danasnje Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar juzni dio Bosne) i govorila indoeuropskim jezikom srodnim danasnjem albanskom. Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vuce porijeklo od albanske rijeci koja znaci »ovca«, delme. To je pleme nastavalo dio zapadne Bosne, a arheoloski nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stocarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza. Medju ostalim plemenima na koja su Rimljani naisli sireci svoju vlast u unutrasnjost Balkana u drugom i prvom stoljecu prije Krista, bilo je mijesano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom rubu Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, cija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konacno ugusena 9. godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod cvrstom vlascu Rimljana, a malo-pomalo je izgradjena mreza putova i rimskih naselja. Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od danasnjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija sto su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluzile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istocnoj Bosni Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvacala danasnju sjeveroistocnu Hrvatsku i juznu Madjarsku. Krscanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju vec potkraj prvoga stoljeca u Sirmiumu u Panoniji (danasnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistocnog vrha danasnje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena rusevina u kojoj su pronadjeni novcici iz cetvrtog stoljeca: slikovita potvrda cinjenice da je ta najranija faza krscanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.

Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo prosirila Bosnom u rimsko doba. Bijase to jedini zajednicki jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajvise iz danasnje Italije, ali i iz Afrike, Spanjolske, Galije, Njemacke, Grcke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Vecina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabiljezena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podrucju Jajca na sjeverozapadu Bosne. Od sredine drugog stoljeca poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni: karakteristican je znak njihove vaznosti to sto u rumunjskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga sto se govorio u tom kraju, rijec koja znaci »starac«, batrin, potjece od latinske rijeci veteranus. Rimske legije uvelike su novacile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljeca ilirske su zemlje bile izvor zive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je dosao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim postrojbama: »sarolikim coporom vojnika«, kako je napisao jedan rimski historicar, »divljacke vanjstine, jezovitog naCina govora i posve neotesanih u razgovoru«.

I drugi rimski i grcki izvori zauzimaju slican superioran stav spram tih provincijskih balkanskih urodenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvjesca o njihovoj drustvenoj strukturi, o njihovoj religiji i nacinu zivota. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grckog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je medu Ilirima bilo uobicajeno tetoviranje. Njegovo je svjedocanstvo potvrdeno otkricem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni. Premda nije poznato da je tetoviranje bio slavenski obicaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se ocuvalo sve do ovoga stoljeca medu katolicima u srednjoj Bosni i medu muslimanima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljeca engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je proucila taj obicaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke jednostavne geometrijske likove kruznice, kriza i polumjeseca sto ocito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. »Zene nose«, zapisala je izmedu ostaloga, »kudikamo slozenije uzorke nego muskarci. Podlaktice i nadlaktice cesto su im pokrivene kojekakvim sarama... One koje su medu njima bile pristupacnije rekle su mi da se tetoviraju `zato sto je takav nas obicaj', `zato sto smo katolici', `zato sto je to lijepo', i tvrdile da bi i moje ruke bile ljepse tetovirane«. Ovaj je obicaj zacudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se proteze sve tamo do ilirskih plemena. To je, na zalost, i jedini takav pouzdan dokaz; tvrdi se doduse da su ilirskog porijekla i neki drugi ocito neslavenski obicaji sto su se ocuvali u Bosni, primjerice polifonijska narodna glazba, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grckih autora.

Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono sto znamo o povijesti balkanskih najezda i naseljavanja, mozemo mirne duse ustvrditi da su neki Iliri prezivjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim sto je postalo slavensko pucanstvo. Ali romanticne teorije nekih juznoslavenskih ideologa iz 19. stoljeca koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati »zapravo« Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori nam vise o tadasnjoj juznoslavenskoj politici nego o staroj povijesti Balkana.»

Ponekad se cini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne dade povoda kasnijim narastajima za nekakvu slicnu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedece osvajace Balkana, germanska plemena Gota, koja su poCela harati Balkanom u trecem stoljecu, nanijela teske poraze rimskoj vojsci potkraj cetvrtog stoljeca i osvojila tvrdavu Singidunum (danasnji Beograd) potkraj petog stoljeca, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo sto su ga osnovali uskoro zatim u danasnjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na pocetku sestog stoljeca istjerao s Ballcana car Justinijan. (Nakon Justinijanovih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmedu Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su jos ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim pucanstvom. Premda su Goti bili istodobno kolonisti i pljackasi, cini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku nema, na primjer, nijedne jedine rijeci za koju bi se moglo ustvrditi da potjece iz gotskog jezika.

Pa ipak se poslije razvila Cudnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bosnjaka. U korijenu toga mita lezi srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Dukljanina, u koji je po svoj prilici ukljucen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum:, »Knjiga o Gotima«, koja pocinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena. Ljetopisom se sluzilo nekoliko povjesnicara kasne renesanse u Dubrovniku. Najveci medu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o povijesti naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su ucinili bilo sto zanimljivo u kasnom klasicnom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljucujuci tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Tracane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: »Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednicke prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Tracana) zajednickim imenom `Gota'.«< U Orbinijevu djelu to poistovjecivanje s Gotima bijase dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni bili najdjelatnija i najmocnija rasa u povijesti Europe. Medutim, u nekim kasnijim verzijama te »gotske« teorije ljudi na zapadu Balkana identificirali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena. Iz razumljivih razloga, ta je teorija postala osobito omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bosnjaci trazili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske fasisticke drzave i nastojali utvrditi svoj bosnjacki identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi. U studenom 1942. skupina bosnjackih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru »memorandum« u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima: »Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bosnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trecem stoljecu kao germansko pleme.« Medjutim, cini se da je cak i Hitler tesko mogao progutati tu njihovu teoriju.

Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i mozda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmedu Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci danasnjih Oseta na Kavkazu) takoder su se pojavili ondje u cetvrtom i petom stoljecu. U sestom stoljecu dosle su na Balkan dvije nove rase: Ava ri (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u pocetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici; cini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmocniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vjestine. Te su mongolske urodjenike na kraju protjerali s Balkana na pocetku sedmog stoljeca bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Povjesnicari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilicno efemerna pojava u toj regiji, u biti vojna sila kojoj je bilo samo do pljacke. Medjutim, novija istrazivanja (u arheologiji i u proucavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Na nekim mjestima, recimo na podrucjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odredene skupine avarskih doseljenika zadrzale su se mozda i kroz vise narastaja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao sto je Obrovac svjedoce o njihovoj prisutnosti na tom tlu.» Isto je tako moguce da je i sama rijec ban, koja se od najranijeg doba rabi kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.

Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj sestog stoljeca doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackasi nego i kolonisti i poljodjelci, i osnovali su svoja naselja sve tamo do juznog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeca sela u kojima se govorilo slavenski.) Do dvadesetih godina sedmog stoljeca Slaveni su se bili naselili u danasnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jos dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeci po zapisima bizantskog historicara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se sluzio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadasnji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angazirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i dosli su na Balkan u isto doba.

Tko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati? Znanstvenici odavno znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime Choroatos, pronadjeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podrucje sjeverno od Crnog mora bilo napuceno u prvim stoljecima nase ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljecu prije Krista zaobisli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.Jedna teorija povezuje rijeci Hrvat i Choroatos s rijecju hu-urvatha, koja je znacila »prijatelj« na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena). Jedna druga teorija nagadja da se korijen imena »Srbin«, serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat. Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu nase ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Vecina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. Negdje na pocetku sedmog stoljeca oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Europi: »Bijelu Hrvatsku«, koja je obuhvacala dio danasnje juzne Poljske, i »Bijelu Srbiju«, u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.

Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijescu. Neki hrvatski nacionalisticki teoreticari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmedu ta dva naroda. Ta je teorija takodjer bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali visi polozaj u nacistickoj rasnoj hijerarhiji od obicnih Slavena. S druge strane, neki juznoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih politickih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima. Medutim, historijska je istina prilicno jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliciti ali tijesno povezani, ziveci i seleci se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni dosli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko pucanstvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moze podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmisljanja prastarih etnickih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke pucanstva ciji su preci mozda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.

Srbi su se naselili na podrucju koje odgovara danasnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijelni, postao poznat pod imenom Raska ili Rascia), i malo-pomalo prosirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina). Hrvati su se naselili otprilike na podrucju koje odgovara danasnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio ukljucen i veci dio same Bosne, osim istocnog pojasa doline rijeke Drine. Lokalno je slavensko pucanstvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica pocinjala je od porodice (vjerojatno one vrste prosirene obitelji koja se ocuvala u nekim dijelovima Balkana do dana danasnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadrttga); porodice su bile udruzene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom zupa vladao je teritorijalni poglavar zvani zupan. Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, cija su se imena ocuvala do dana danasnjega u imenima mjesta u bivsoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir. Bizantski su vladari vec u sedmom stoljecu pokusavali pokrstiti Hrvate uz pomoc latinskih svecenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali sto su jos bili pod vlascu Bizanta?g Ali glavnina je Hrvata pokrstena tek u devetom stoljecu, a mozemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podrucja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na pocetku desetog stoljeba. Ima mnogo tragova poganskih obicaja koji su uneseni najprije u krscanstvo, a poslije i u islam u Bosni - primjerice, uporaba gorskih vrhunaca za bogosluzje. Imena poganskih bogova kao sto su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeca (jedan je istrazivac zabiljezio pjesrnicu o njima koju mu je priopcio neki starac u Sarajevu 1933. godine), a ocuvana su i u bosnjackim osobnim imenima kao sto su Tiro i Piric.

Politicka povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljeca prilicno je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanicke privrzenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje izravno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti pucanstvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast. Bizant je odrzavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljecu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vise simbolicna - dobrim dijelom i zato sto su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima. Potkraj osmog i na pocetku devetog stoljeca sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlascu sve do sedamdesetih godina devetog stoljeca. Vjerojatno se bas u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoeuropski feudalizam.

Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u danasnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istocna skupina srpskih zupa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske knezevine (pod vlascu »velikog zupana«) oko sredine devetog stoljeca. Na pocetku desetog stoljeca Hrvatska je bila mocna i nezavisna drzava pod kraljem Tomislavom; opet je veci dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana gradjanskim ratom i kratko vrijeme (izmedu tridesetih i sezdesetih godina desetog stoljeca) veci dio Bosne prigrabilaje obnovljena i trenutacno snazna srpska knezevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva.

Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rijec je o politicko-geografskom prirucniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom zemljama srpske knezevine pise: »u pokrstenoj Srbiji nalaze se napuceni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik.« Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od danasnje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U sezdesetim godinama desetog stoljeca ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlascu otprilike pola stoljeca.

Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., »zatornikom Bugara«, prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postupno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom. Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevijuzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11.stoljeca prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.

Kraj I1. stoljeca oznacava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestilo se na istok, na Rasku, kojaje postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske -tako je uspostavljen odnos izmedu te dvije drzave, ponekad odnos izravnog podloznistva, a ponekad personalne unije i saveznistva, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine. Ugarska je vlast 1 102. godine protegnuta i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija. U sezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom. Bosna se, medjutim, u biti oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, Ijetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: »Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast.« Kinam je takodjer pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije povijesti.

Iz zamrsene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeca pa do utemeljenja nezavisne bosanske drzave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeca, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci. Sama Bosna bila je u vise navrata pod srpskom vlascu, napose oko sredine 10. i potkraj 1 l. stoljeca. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila »dio Srbije«, zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljecu, bas kad je stekla nezavisnost, cini se da je sve vise tezila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politickom prostoru. Sto se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u 11. stoljecu (nakon vjerskog raskola izmedu Rima i Carigrada 1054. godine), i cini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego sto je u 12. stoljecu pripojena Dubrovackoj dijecezi. (Medjutim, kao sto cemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao »veliki zupan«, a nikad ban.

A na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180. godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi ne moze se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato sto nam nedostaje dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla. Mozemo samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlascu - u sedmom stoljecu, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopce nema. Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj povijesti opcenito bili blizi Hrvatima, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.


Nema komentara

Anketa

Ustavi