Web katalog
Najčitanije
Najčitanije zadnjih 7 dana
Najkomentiranije
Najbolje ocijenjeno
Statistika
- Ukupno registriranih korisnika: 9570
- Ukupno članaka: 23656
- Ukupno komentara: 2087
- Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
- Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44
Povijesne protimbe: nacija kao sudbina
Napisano 17.11.2009. 12:45
1. Franacki ljetopisac Einhard navodi, da je Ljudevit Posavski iza svoga poraza 822. pobjegao »Srbima, za koje se kaze, da drze velik dio Dalmacije«. Odatle izvode, da je Ljudevit pobjegao nekom srpskom knezu u Bosnu i da je prema tomu Bosna bila u IX. stoljecu srpska. Medutim to nikako ne slijedi. Rimska provincija Dalmacija protezala se od Jadrana do Rudnika, Ibra i Sar planine u Srbiji. I Ljudevit, koji je imao za saveznike Branicevce i Timocane u Srbiji, mogao je lagano, i bez Bosne pobjeci nekom srpskom knezu u Dalmaciji na teritoriju danasnje Srbije.
2. Dr. Glusac i po njemu prota Davidovic navode mjesto iz bule (povelje) pape Urbana II. (god. 1188.) i Grgura IX. (1227.), koje glasi »Regnum Servilie quod es Bosna« i koje krivo prevode sa »Srpska drzava tj. Bosna«. Ponajprije Urban III. umro je vec 20. listopada 1187. pa je onda godina krivo navedena. A onda rijec »regnum«, ne znaci kraljevina, jer ni Bosna ni Srbija u to vrijeme nijesu bile kraljevine; niti znaci drzava, jer su u to vrijeme Bosna i Srbija bila posebne drzave, te u prvoj vlada Kulin ban, a u drugoj veliki zupan Stefan Nemanja. Ono »regnum« znaci naprosto biskupija, koja bi navodno imala biti jedna za Bosnu i Srbiju. Medutim iz starijih dokumenata npr. iz papinske bule god. 1089. ili iz »Provinciale vetus« jasno vidimo, da su Bosna i Srbija bile posebne biskupije. Nego izgleda, da je tim samo dubrovacki nadbiskup htio da sto bolje utvrdi svoja metropolitanska prava na Rasu (Srbiju), koja mu je Nemanja bio poceo krnjiti. I radi toga nadbiskup informira papu, da su Bosna i Srbija iste biskupije, a bosanski biskup, vjerni dubrovacki sufragan, da ima ista prava u Bosni kao i u Srbiji. I tako pade i taj veliki dokaz za srpstvo Bosne.
3. Najglavniji argumenat za srpstvo Bosne bile bi izvjesne povelje bana Mateja Ninoslava, u kojim se spominju rijeci Srbljin i Vlah (Miklosich, Mon. serb, br. 30, 36 i 39). U cetvrtoj povelji nema tih rijeci (br. 36). »A se este: Ako veruju serblin vlaha, pa se pri (parnici) pred knezom; ako veruje vlah serblina, da se pri pred banom« (br. 30). O tim stvarima vodila se ziva polemika po novinama. Ban spominje osim Srba i Vlaha i trecu skupinu ljudi, koje on zove »moji kmeti i moji Ijudi i moji vladalci«, a to su upravo Bosnjaci. U polemici su ostali i jedni i drugi tvrdokorno kod svog misljenja, jedni braneci, da su banovi kmeti, Ijudi i vladalci isto sto i Srblji, a drugi to pobijajuci. Svrsetak polemike bio je taj, da su za polemicare s hrvatske strane Srbi i Bosnjaci Ninoslavljevih povelja ostali dva razlicita pojma, a za one sa srpske jedan te isti. Nego, pretpostavimo, da se zbilja ono Serblin odnosi na Bosnjake, Ninoslavljeve podanike. Sto bi odatle slijedilo? Sacuvane su nam povelje bosankih banova i kraljeva i prije i poslije bana Ninoslava. Ni jedna od njih za dugih 300 godina ne zove Bosnjake Srbljima nego Bosnjacima. »Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu, da ga pozove prid gospodina bana...« (Spom. dj., br. 85), pise ban Stjepan Kotromanic god. 1332. Radi cega cini samo Ninoslav iznimku u dugom lancu bosanskih vladara? Nije li pravo, da potrazimo razlog na drugoj strani, a ne kod bana? Nije li mozda njegov pisar, po starinsku dijak ili gramatik, bio stranac, rodom iz Srbije, za koga je Slaven, banov podanik, ujedno znacio i Srbin.
A tako sigurno i jest. Gramatik Desoje kao i pisari onih dviju kasnijih listina, u koliko ih nije pisala ista osoba, sigurno su stranci, nebosnjaci. Odaje ih njihov jezik. U Bosni je u Srednjem vijeku vladala ikavstina, a sve tri listine bana Ninoslava pisane su cistom srpskom ekavstinom. Listina br. 35, a slicno tako i ostale spominju »presvetu Bogorodicu devicu vladiku Mariju«; ban se kune Dubrovniku u »vecni mir« »sa pravom verom«, »od veka«, »pre i posle«; »a sizi mir i sizi obet da se nikakore nikimre delom... da se ne resi... da bude tverd u veki« »od mene samoga i od mojih det (djece)...«. Navodimo mjesta, gdje je nevjestina pisara stavljala mjesto slova »jat« slovo »e«. Medutim i na drugim mjestima jasno se vidi, da se i samo »jat« ima citati kao »e« npr. u rijecima velik, se, mucenik itd., koje Desoje pise sa »jat«. Isto tako on poluglase ispisuje sa »e« kao npr. kelnemo se, Serblin itd. I tako na temelju analize jezika gramatika Desoja (ne dijaka, kako obicno bos. listine vele!) vidimo, da se tu radi o ekavcu, Srbinu. Povrh toga ni za jednu od te tri povelje, ne da se dokazati, da su pisane u Bosni, docim ona iz god. 1240. direktno veli, da je nikla u Dubrovniku. Srp. ucenjak Stanoje Stanojevic tvrdi za dvije povelje, da su pisane u Dubrovniku i po dubrovackom formularu (Glas, sv. 106, 2). A za dubrovacke trgovce bili su svi Slaveni u zaledu Dubrovnika, koje je vec pola vijeka bilo pod vladom Srbije i Nemanjica, naprosto Srbi i pismo im srpsko.
I tako se ono »Serblin«, ako bi to imalo znaciti podanika bosanskog bana, ima pripisati svakako Srbinu dijaku. Ninoslav opet, koji je u najtezim i trajnim borbama stajao s Ugrima i Hrvatima, nije se usprotivio tomu imenu, da tako od njih bude sto dalje. A k tomu Bosna, na razmedu Srba i Hrvata, bila je gdjekada i u srpskim rukama, i ovo ime nije u Bosni uvijek bilo posve nepoznato. A mi znamo, da je vec za Kulina bana bilo u Bosni bjegunaca iz Srbije. - Pripominjemo na kraju, da je i srpski ucenjak Dr. Resetar jasno dokazao nebosansko podrijetlo pisara Ninoslavljevih listina.
4. Grbovnik popa Rupcica iz god. 1340., sacuvan je u fojnickom manastiru, dokazuje toboze srpstvo Bosne, jer pise: »Rodoslovje bosanskoga ali ilirickog i sarpskoga vladanja zajedno postavleno. Po Stanislavu Rubcicu popu; na slavu Stipana Nemanjica cara Sarbljena i Bosnjana 1340.« - Od ovog grbovnika Hrvate u Bosni nece glava zaboliti. Godina 1340. svakako se krivo navodi, jer se bosanski ban Tvrtko istom 1377. okrunio za kralja Srbljem i Bosni. Pisac rodoslovlja dobro razlikuje dvije stvari, dva vladanja, koja »zajedno postavlja«: bosansko (iliricko) i srpsko. Dakle protivno od onog, sto se zeli dokazati: bosansko i srpsko vladanje dvije su razlicite stvari. Grbovnik sadrzi rodoslovlje plemenitih porodica i izvan Bosne i Srbije i zato on nije dokaz bugarskog ili hrvatskog osjecanja njegova pisca. Stefan Nemanjic nije nikad bio car, a najmanje car Bosne i Srbije. Pisac mu, ako je bio katolicki svecenik, po svoj prilici posvecuje svoje djelo zato, da propagira vjersko jedinstvo pravoslavnih i katolika. Poznato je dobro, da je Nemanja, otac sv. Save, krsten u Ribnici (Podgorici) u Crnoj Gori po latinskom, katolickom obredu. U Crnoj Gori, kao posve katolickoj zemlji, nije tada uopce bilo pravoslavnog svestenstva. - Nego izgleda, tvrdi Truhelka, Rupcicevo rodoslovlje pisano je iza pada Bosne i pisao ga je neki clan obitelji Ohmucevica.
5. U Bosni, osobito u Srednjem vijeku, govorilo se samo srpskim jezikom ipisalo sa mo srpskim pismom,cirilicom.I zato je Bosna oduvijek srpska zemlja.
Pozabavimo se najprije pitanjem srpskog pisma u B. i H. Istina je, najveci dio danasnjeg bos.-hercegovackog teritorija sluzio se cirilicom. Medutim cirilica u Bosni dozivjela je svoj razvoj i dobila svoj poseban oblik, dijelom pod uplivom hrvatske glagoljice. To novo pismo nazvalo se kasnije bosanskim pismom ili bosancicom. N i j e g a t a k o o k r s t il a A u s t r i j a iz pizme na Srbe. Jos god. 1530., 350 godina prije Svabe, salje Petar Kruzic generalu Katzianeru pismo »litteris bosnensibus«, »b o s a ns k i m pismom« (Mon. Habs. I, 397). To isto pismo naziva Kurelac 1861. »b o s a n c i c o m«, a Ivan Bercic 1862. »b o s a n s k o m a z b u k o m«, kojom se pisalo po Bosni i Hercegovini, dijelovima Dalmacije (Makarska biskupija i Poljica) itd. Medjutim bosancicu zovu i drukcije. U dodatku Poljickog statuta, pisana 1665., izricito se veli, da je pisan »arvackim pismom«. Fra Mato Mikic oko god. 1850. zove bosancicu »b o s a n s k o - h r v a t s k o m c i r i l i c o m« (Jelenic, Kultura i bos. franj. II, 212), Kukuljevic god. 1855. »h r v a t s k o -b o s a n sk o m cirilicom«, Slovenac Kopitar »bosanskom ili horvatskom Kirilovom azbukom«. A zasto se ovo pismo ne bi tako moglo zvati? Ako cirilica moze biti srpsko, rusko ili bugarsko pismo radi svojih posebnih znakova, udesenih prema duhu doticnog jezika, zasto ona ne bi mogla postati »bosancicom« ili »bosansko-hrvatskim pismom« radi svoje posebne redakcije, koju je primila u Bosni, u sluzbi Hrvata muslimanske i katolicke vjere? Bosancicu ljubomorno cuvaju bos. katolici i muslimani, dok se pravoslavci sluze srpskom cirilicom. Kad je god. 1874. profesor Stojackovic, zeleci uvesti cirilicu medu bos. katolike, ponudio fra Grgi Marticu, da postane »novi Kiril« i da na njegov trosak stampa katolicki molitvenik za Bosnu, odbije to fra Grgo. Mogao je dzabe dobiti cijelu nakladu molitvenika, ali on to odbija, jer je bosancicu Stojackovic »i s k r e n u o na obstojecu gradansku s r b s k u a z b uk u« (Jelenic, Izvori, 161).
Kad je bosancica uslijed neprakticnosti ustupila svoje mjesto latinici, opet katolici i skoro svi muslimani prihvacaju latinicu, a Srbi ostaju i dalje kod cirilice. Latinicom stampaju svoja djela Bandulovic i Ancic, pisci XVII. stoljeca. Ali zato ona nema pristupa u srpski tabor. Sto vise, pravoslavni vladika proklinje svoje vjernike samo zato, sto su slali svoju djecu u Travniku u skolu nekom Licaninu, koji ih je ucio i latinicu (Alaupovic, I. F. Jukic, 48). Naziv »c i r i l i c a« uobicajio se tek u XVI. stoljecu pise F. Racki (Slov. pismo, 66). Prije toga zove se u nas obicno srpskim pismom. I to je onda razlog, zasto se u sredovjecnoj Bosni neke povelje ili pisma zovu srpskim.
6.U Bosni se govorilo samo srpskim jezikom. Istina je, srpski se govorilo, to nitko ne nijece, jer su srpski i hrvatski jedan te isti jezik. Onda pravo veli, tko kaze, da se u Bosni uvijek govorilo samo hrvatski ili samo srpski, jer je to jedno te isto. Nego Dr. Glusac i prota Davidovic ne misle tako. Oni jezik podijele na narjecja i nadu, da su samo cakavci pravi Hrvati, kajkavci neka smjesa Srba i Slovenaca, a stokavci cisti Srbi. Jadna nam majka, tko god od nas upita »Sto radis?« mjesto »ca radis?«, postade cistim Srbinom, kao da si ga triput zaronio u srpsku bogojavljensku vodicu. Nastupaju jos teze komplikacije: Hrvati su uzeli (drugi bezobzirniji vele: ukrali) od Srba svoj knjizevni jezik, u Zagrebu se od Ilirskog pokreta pocelo govoriti i pisati srpski, a prije Vuka Karadzica nitko od Hrvata nije pisao stokavstinom. Posljedice svega toga za Hrvate u Bosni upravo su katastrofalne: kako u njoj nema ni kajkavaca ni cakavaca, a nije ih valjda osim najrjedjih iznimaka, nikad ni bilo, ostade u Bosni sami, goli Srbin od tri vjere. Zadji u po bijela dana sa svijecom od Broda do Trebinja i naci ces u Bosni prije kakvog krokodila ili cak mamuta nego li Hrvata.
Kako se vidi, situacija postaje skrajnje napeta, samo jos trebaju braca jedna drugoj predati ultimatume. Nego srecom nije stvar ni opasna ni ozbiljna. Gg. senator i proto z a k a s n i l i su samo sto godina sa svojim tvrdnjama. Uzajmili su ih iz »Kovcezica« velikosrbina Vuka, koji jos 1836. pise clanak »S r b i s v i i s v u d a«. Vuka i njegovu apsurdnu teoriju ostavili su svi ozbiljni srpski filolozi od Danicica do Resetara. Samo je sada dva ozbiljna gospodina izvlace ispod brda prasine i smeca, sve u interesu »nepristrasne istorije« i »iskrenog sporazuma Srba i Hrvata«. Aferim, gospodo!
Da pocnemo odgovarati naopakim redom.
Niko od Hrvata da nije pisao stokavskim dijalektom sve do V u k a? Cista istina, samo ako cemo zmireci gledati! Skoro cijela hrvatska protureformatorska knjizevnost od XVI. stoljeca pa dalje pisana je stokavski. Stokavstinu, i to slatku bosansku ikavicu, odabire za opci knjizevni jezik isusovac B a r t u l K a s i c, Hrvat s Paga, skoro 200 godina prije Vuka. J a k o v M i k a l j a (1600.1654.) u predgovoru svog rjecnika »Blago jezika slovinskoga« istice, da je opcem misljenju bosanski jezik najljepsi kao sto je u Italiji toskanski. Stokavski je pisana d u b r o v a c k a lijepa knjiga, ures cijele hrvatske literature, pa katol. vjerska k n j i z e v n o s t B o s n e ponosne (Divkovic, Ancic, Bandulovic, Posilovic itd.), pa duhovni proizvodi s l a v o n s k i h i znatnog dijela d a l m a t i n s k i h knjizevnika. Smatra li g. prota Srbinom fra A n d r i j u K a ci c a - M i o s i c a, pisca »Razgovora ugodnog naroda slovinskog« (1756.), kad se hrvatsko pleme Kacica spominje 800 godina prije Vuka? Ili mozda fra F i l i p a G r a b o v c a, Vrlicanina, koji je 1747. napisao jedrom stokavstinom »Cvit od razgovora naroda i jezika ilirickoga ili r v a c k o g a«? A i drugi pisci zovu svoj jezik cas ilirskim, cas slovinskim ili bosanskim (kao npr. Kacic u »Korabljici«), cas opet hrvatskim, smatrajuci sve te nazive i s t o v j e t n i m p o j m o v i m a. To isto tvrdi i profesor praskog Karlova sveucilista, Dr. M. M u r k o: »Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeca, jer vec dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim« (Die Redeutung der Reformation etc., Prag 1927., 106).
Srpsko ime u hrv. stokavskoj knjizevnosti od XVI. stoljeca pa dalje skoro je potpuno nepoznato. Medutim se vec pokazuje tendencija, da se npr. domace slavonsko narijecje nazove r a c k i m ili srpskim. Antun Kanizlic,revoltiran ovim, ustaje na obranu slavnog jezika »ilirickog ili slavonskog« i pise na nacin polemicara onoga vremena (Primoguci i srdce nadvladajuci razlozi..., god. 1757., predgovor, str. 9):
»Buduci ja poceo od jezika ilirickoga govoriti, ako bi i hotio mucati, ne mogu; da nikoji jezik nas zovu jezik racki. Prisise nam porugu, vlasku ovu peracu, kojom valjalo bi takva usta otrti, da se po koji nacin oprati mogadiahu sa svim Dunavom, po kojemu dovezose se iduci s trbuhom za nasim kruhom.« Zatim izvodi ime Rac od potoka Rase i veli da se mnogo Rasana ili Srbalja naselilo u Slavoniju. »Ne donesose oni u svojih oprtacah slavonski slavni jezik, nego ga ovde nadjose, buduci da su, i pod vladom calme, ne samo krstjani nego i turska celjda u Slavoniji slavonski govorili.«
Sto je s kradjom srpske stokavstine za knjizevni jezik Hrvata? U doba Ilirskog pokreta postaje zajednickim knjizevnim jezikom Hrvata i Srba s t o k a v s k a i j e k a v s t i n a. Vrlo dobro primjecuje Dr. A n t u n R a d i c, braneci Ivana Mazuranica (»Hrv. knjizevni jezik« u Sabranim djelima XV.), da je hrvatski knjizevni jezik star i da Ilirski pokret nije donio Hrvatima knjizevnog jezika, nego ga je samo preporodio. Isti Radic, ocjenjujuci u »Obzoru« Mareticevu »Gramatiku i stilistiku hrv. i srp. knjiz. jezika«, pise, da je hrv. knjizevni jezik izgradjen na hrvatskoj knjizevnosti od 400 godina natrag do danas. Jest, iz posebnih obzira prema bogatoj dubrovackoj knjizevnosti, pisanoj ijekavicom, odlucili su se Hrvati da usvoje ijekavicu za svoj knjizevni jezik. Tako tvrdi i Dr. Murko. Dubrovcanin Zlataric »iz tudjieh jezika u h r v a t s k i izlaze« tragediju Elektru i pastirsku igru Ljubimira (Mleci, 1597.). H r v a t s k i m jezikom nazivaju jezik svojih pjesama i ostalih djela Nikola Naljeskovic (1510: 1586.), Ivan Vidali, Mavro Vetranic, Bernardin Pavlovic, Vladislav Mencetic, Marko Bruerovic i drugi. Vidaliju je u poslanici Nikoli Naljeskovicu god. 1564. »Dubrovnik grad svitli i slavni zadosti... h r v a t s k i h kruna gradov...« Dubrovacki su knjizevnici nazivali svoj jezik s l o v i n s k i m, r j e d j e hrvatskim, a nikada srpskim.Zar onda da su Hrvati ukrali Srbima knjizevni jezik, kad se odlucuju za ono narjecje, koje sami pjesnici, koji na njemu pjevaju, zovu hrvatskim, a ne srpskim? Cudne li logike!
Jos u doba Vukovo znatan dio Srba smatra ekavstinu srpskim narjecjem, docim ijekavstina, a da o ikavstini i ne govorimo, drze hrvatskim izgovorom. Tako Gavrilo Kovacevic 1818. stampa Kaicev »Razgovor ugodni« ekavstinom, a u predgovoru veli, da je knjiga »po obrazu, ukusu i glagolu serbskom ustrojena«. Stefan Rajic p r e v o d i na »naprosto serpski jezik« (tj. ekavstinu) Reljkoviceva »Satira«, a Jevta Popovic l827. Gunduliceva»Osmana«. Sam Vuk mora se god. 1815. u II. dijelu svoje »Srpske nar. pjesmarice« opravdavati, zasto je pjesme zapisivao onako, kako ih je cuo: »...Da sam sve napecatao hercegovacki (npr. djevojka, djeca, vidjeti itd.), onda bi rekli Sremci (osobito varosani i varosanke): pa sta ovaj nama namece h o r v a t s k i jezik.«
Ele, na kraju, ako su Hrvati ukrali svoj knjizevni jezik, ukrali su stvar, koja je i prije njihova bila; ako su ga od Srba pozajmili, pozajmili su nesto, sto je bilo i hrvatsko i srpsko, da i dalje ostane i hrvatskim i srpskim.
Jos jednu rijec o narjecjima, osobito onim u Bosni. Dok je jezik zajednicki, hrvatski i srpski, narjecja mogu biti ili zajednicka, ako se njima sluze i Srbi i Hrvati, ili specificno hrvatska odnosno specificno srpska, ako je doticni dijalekat u upotrebi samo kod Hrvata ili samo kod Srba.
Glede cakavstine svi smo slozni, da je ona izrazito hrvatsko narjecje. Glede stokavstine misljenja se razilaze. Ali sigurno je to, da je ono doista i hrvatsko narjecje, kojim su govorili Hrvati u raznim krajevima stare Hrvatske drzave. A ta je po Porfirogenetu i drugim piscima, kako naprijed rekosmo, obuhvatala cio sjeverozapad Bosne, a isto tako Slavoniju i dio Srijema. U tim krajevima odvajkada govorilo se s t o k a v s k i pa je zato i stokavstina hrvatski dijalekat istodobno kao sto je i srpski. Ako gg. Dr. Glusac i Davidovic ne misle tako, onda neka dokazu, da se, recimo, oko Livna, Jajca, Banje Luke i Vinkovaca nekad govorilo cakavski ili kajkavski. Mogu to pokusati i trostrukim se znojem oznojiti, ali dokazati ne mogu. Vuk je u svom »Kovcezicu« (str. 17-19) utvrdio glavne tocke,u kojim se cakavci razlikuju od s t o k a v a c a. Medju ostalim navodi on, da cakavci glas d pretvaraju u j i skupinu st u sc.
Dr. Resetar (Der stokavische Dialekt, Wien 1907., c. 133-138) iznosi, da se te jezicne osebine javljaju u Bosni samo kod muslimana i katolika, a kod pravoslavnih n i k a k o. Pravoslavci ne govore nigdje krscen, prascajte, ognjisce, scap, scene osim ako su kao neznatna manjina medu katolicima i muslimanima kao npr. u Livnu i pod njihovim jezicnim uplivom. - Isto tako katolici i muslimani u dosta znatnoj mjeri, a pravoslavci nikada, mjesto mladji, medjas, tudji govore mlaji, mejas, tuji. Resetar je to nasao u Travniku, Zepcu, Zenici, Fojnici, Tesnju, Krupi, Sanskom Mostu, Rami, Jajcu, Bugojnu, Jablanici, Mostaru, a za sarajevski muslimanski dijalekat stvar je i onako poznata. Tu je pojavu zapazio Dr. Resetar takoder u starobosanskim poveljama(spom.dj.,l5).Kod katolika i muslimana biljezi Dr. Resetar takoder pojavu, da se dj ili c (cz) pretvara u jd, sto kod pravoslavaca u cijelosti manjka (dojde, projde, najde, ili dojti mjesto dodje, prodje, nadje, doci).
U sklopu jezicnog pitanja vrijedno je, barem letimice, obratiti paznju i na naglasak u Bosni. Vec su J u k i c (Zemljopis Bosne, 14) i S u n j i c (De vera orthographia, 42) opazili u nekim katolickim krajevima kao u Kresevu i ravnoj Posavini od Samca do Brckog akcenat, koji se mnogo razlikuje od stokavskog (knjizevnog) akcenta, a vrlo se blizi cakavskom. S u r m i n (Rad J. A. 121, 197), a isto tako i R e s e t a r opazili su, da je karakteristicni, starinski naglasak (npr. junak, vode, kabulim, Mostar) medju stokavcima najbolje sacuvan kod bosanskih muslimana (Sarajevo, Maglaj, Jablanica), manje kod katolika, a kod pravoslavnih u Bosni nikako (Die serbo-kroatische Betonung sudwestlicher Mundarten, c. 1315). Taj akcenat kod muslimana seze iz doline Bosne na zapad do Uskoplja i Jajca, a na istok do Tuzle i Brckog. Ne upustajuci se u tumacenje, u cemu sve stoji taj stari akcenat, koji takoder prevladava u Boci Kotorskoj i dijelu Crne Gore, iznosim zanimljivo misljenje Dr. R e s e t a r a (spom. dje., 3), radi cega nije htio V u k da zabiljezi taj posebni akcenat, premda ga je morao zapaziti. Za njega je to bio cakavski i prema tomu hrvatski naglasak, pa nije htio bez teskog razloga isticati, da se u Boci Kotorskoj, Crnoj Gori i znatnom dijelu Bosne »na hrvatski nacin« naglasuje.
Osim toga dobro je imati na umu, da je vladarski dvor, vlastela i narod sredovjecne Bosne govorio ikavskim narjecjem. Ikavica se siri cijelom Bosnom od Foce i Drine, gdje na jednom »biligu« pise: »Usice kamen vojvoda Miogos« pa do zapadnih granica Bosne, i od Dabra i Stoca u Hercegovini, gdje zivi Stipan Miloradovic ili Viganj Milosevic, koji u to »vrime« sluzi banu Stipanu i kralju Tvrtku« pa do Save na sjeveru.
Danas govori ikavicom, jezikom stare Bosne, vecina bosanskih muslimana i katolika. Od pravoslavnih Srba ne govori njom u Bosni nitko, a izvan Bosne tek sacica pravoslavaca na donjoj Drini oko Loznice. Medutim su oni bez sumnje potomci katolickih rudara, doseljenih iz zapadnih krajeva, koji kasnije primise pravoslavlje (vidi kod P a v l o v i c a: Sokolska nahija, Naselja srp. zem., knj. 26). Tako ostaje neprijeporna cinjenica, da su bosanski katolici i muslimani, radi ikavice, starog naglaska i promjena glasa od dj u j ili jd te grupe st u sc, bezuvjetno jedna te ista jezicna skupina, razlicita od one srpsko-pravoslavne. Jezik nije stvarala Austrija, i on je najsigurniji dokaz starine i autohtonosti muslimana i katolika u Bosni, kao i njihove nacionalne pripadnosti istom narodu. A taj je narod hrvatski, jer je ikavica specificno hrvatsko narjecje.
Zanimljivo je t u m a c e n j e navedenih jezicnih osobina, koje pokazuje narjecje bosanskih muslimana i katolika. Po Kopitaru, Miklosicu i Vuku, uz koje je isprva pristajao Resetar i Belic, svi ikavci su nekada bili cakavcima. Onaj stari naglasak, zamjena glasa dj sa j i slicne pojave samo su o s t a c i c ak a v s t i n e (Resetar, Der stokav. Dialekt, 13). Ako je to tako, ode sredovjecna Bosna s kraljem, vlastelom i narodom u ciste Hrvate. Onda su i danasnji bos: herc. muslimani i katolici Hrvati, jer s promjenom cakavstine u stokavstinu, dakle jednog narjecja u drugo u granicama istog jezika, nijesu valjda od Hrvata postali Kinezi. Ako pak stoji novija teorija Dr. Resetara, da su i ikavci, pa i s onim navodnim ostacima cakavstine, bili od pocetka pravi stokavci, onda pada druga osnovna teza Dr. Glusca i drugova: bilo je od pocetka Hrvata stokavaca, barem po nekim krajevima danasnje Bosne i Slavonije. Tim se istim srusi prica o stokavstini kao iskljucivo srpskom narjecju. Zato stokavac ne znaci isto sto i Srbin. I tako, recimo g. proto Davidovic, mora milostivo dopustiti, d a s u i m n o g i H r v a t i s t o k a v c i, a stokavstina da je jednako hrvatski kao i srpski dijalekat, i I i a k o t o n e c e, onda mora priznati, da je Bosna u davnoj starini bila cakavska tj. h r v a t s k a. Opasni dokazi izvjesne velikosrpske gospode rasplinuse se u dim i havu, iz kojih su i bili izgradeni...
7. Bez trunka bratske ljubavi i finoce nanose gg. Dr. Glusac i Davidovic krupne uvrede Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a sve uime »nepristrasne historije«. »Austro-Ugarska je iz svojih razloga stvorila Hrvate u Bosni i Hercegovini. To je naglasio i nas veliki historicar St. Stanojevic (Istorija Srp. naroda, III. izd., str. 381 )«, fantazira proto Davidovic posudjujuci svoju mudrost od senatora Dr. Glusca to vise, hrvatska djeca u Bosni i Hercegovini, imala su priliku, da u jednoj skolskoj knjizi (St. Stanojevic, Istorija srpskog naroda, str. 79) citaju i ovu »istorijsku istinu«: »Strepeci od Srba... austrijska je vlada pocela u Bosni stvarati Hrvate od tamosnjeg katolickog elementa«. A akademik Ljubomir Stojanovic drzi javno predavanje god. 1920. u Beogradu i veli: »Medju bos. muslimanima javljaju se i Muhamedanci Hrvati, ali to su politicki spekulanti, koje je kao i svako nase zlo stvorila Austrija«. Hrvati vladaju Bosnom jos u doba kralja Kresimira; preko trecina bos. teritorija pripadala je direktno Hrvatskoj drzavi za vrijeme bosanske samostalnosti (XIII. i XIV. vijek), kad Austrije ni na svijetu nije bilo. A ipak smo krivi, sto smo zivi. U ocima izvjesnih srpskih sovena, koji se kriju za parolu iskrenog jugoslavenskog bratstva, ostat ce Hrvati Herceg-Bosne crnozuti elementi, nezakoniti porod neprijatelja srpskog naroda, odrodjeni i izrodeni Srbi. Hvala im na bratskim izjavama ljubavi!
Da li je hrvatsko ime uopce bilo poznato u Bosni prije crnozute Austrije?
Mi ne tvrdimo, da je hrvatska narodna svijest u Bosni bila u narodu jaka i rasirena. Ona je bila iskra pod pepelom, koja je u podesan cas mogla planuti i planula je, hvala Bogu, tako da je obuhvatila sve domace bosanske katolike bez iznimke i velik dio muslimana. Obuhvatila ih je i srca im raspalila, da ni svi »krupni historijski razlozi« jednog Dr. Glusca i Davidovica nece nikada tu cinjenicu moci oslabiti, a kamo li izbrisati.
Vratimo se na pitanje tragova hrvatske svijesti u Bosni prije crnozute Okupacije. O hrvatskom imenu kod muslimana, o tome, kako su oni svoj jezik i zemlju nazivali hrvatskim, a sebe same Hrvatima, vec smo prije govorili. Spominjali smo i turske pisce, jednog Aalija i Evliju Celebiju, koji su u bosanskim muslimanima gledali ljude hrvatskoga roda i plemena. A sada nek bude rijec o bosanskim katolicima.
God. 1637. stampao je Sarajlija Augustin Vlastelinovic pjesmicu u cast svog rodjaka biskupa fra Jeronima Lucica iz Brgula kod Varesa, u kojoj se nalaze ovi stihovi:
»Jos otkad banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo hercesko gospodstvo,
Moguce vladarstvo kralja bosanskoga
Zat(a)r se hrabrenstvo p u k a h a r v a t s k o g a...«
Pod puk hrvatski broji Vlastelinovic ne samo Hrvatsku, vec i Hercegovinu i Bosansko kraljevstvo. Stari bosanski ljetopisac fra Nikola Lasvanin, rodom od Travnika, biljezi u svojoj kronici, da je »Rama u gornjoj hrvatskoj zemlji,koja se sada Bosna imenuje« (Jelenic, Kultura i bos. fraj., I., 72). Isti biljezi borbu katolika u Livnu protiv srpskog »pacare Stanislava«, koji je turskim fermanom htio katolike sebi podloziti i uzeti od njih silom vjerski porez. Medjutim se domaci narod junacki oprije i razori cak i mescemu. Lasvanin o tom veli:
Navalise Hrvacani i njihove mlade zene,
S palicama i s kamenjem...«
(Jelenic, spom. dj., I., 193).
Bosnjaci-katolici u Livnu po Lasvaninu su Hrvacani, Hrvati. Clan sutjeskog manastira Benic veseli se, sto »grad Osijek Turci ostavise i n a s i ga H r v a t i uzese« (Jelenic, Spom. djelo, II., 165). U sarajevskom muzeju cuvaju se »Pistule i Evandelja... h r v a t s k i m jezikom stumacene«, stampane u Mlecima 1589., koje su u svojoj crkvi rabili olovski franjevci (Jelenic, spom. dj., II., 164).
Fra Lovro Sitovic, rodom iz Ljubuskog, stampa 1727. u Mlecima svoju »Pismu od pakla« i slaze u »h r v a t s k i jezik i pivanje«. On veli za svoju pjesmu:
»Vazda zelim, da budem pivana
Krscanskom dragomu narodu,
Ki po svitu joste zivi gredu...
Razumi se, onizima pukom,
Ki govore h r v a t s k i m jezikom.
Cetrnaest godina ranije (1713.) stampa Sitovic svoju Gramatiku latinsko-ilirsku. U uvodu pise citatelju: »Jur je tebi ocito, da drugi narodi, to jest Francuzi, Spanjolci, Italijanci, Nimci, Ungari etc. lasnje nauce gramatiku nego mi Hrvati, jerbo oni stampaju gramatike u svoje vlastite jezike istomacene«. U njegovoj gramatici spominje se »konjugacija verbah hrvatskih« kao i izvjesne »rike hrvatske zemlje«.
Svoj jezik zovu h r v a t s k i m fra Marijan Lekusic iz Mostara (»Bogoljubna razmisljanja«, Mleci 1730.), fra Filip Lastric iz Ocevja kod Varesa, historicar Bosne Srebrene (1700: 1783.), glasoviti propovjednik fra Jeronim Filipovic, rodom iz Rame. A ne smijemo zaboraviti ni bosanskog biskupa Ivana Tomka Mrnavica (1579: 1639.). Djed mu je iz Bosne preselio u Sibenik. Ivan je god. 1627. stampao »Iztumacenje obilnije nauka krstjanskoga od g. R. Bellarmina prineseno u j e z i k h r v a t s k i«. On takoder prevodi »Zivot Margarite, bl. divice« u »h r v a t s k i j e z i k«. Pjesmu »Zivot Magdalene od knezov Zirova plemena Budrisica« pocinje rijecima:
»H r v a t i c e divice u zemlji h r v a t s k o j,
Mlade udovice u kuci domacoj...«
U XIX. stoljecu hrvatska misao sve vise jaca, osobito u redovima bosanskih franjevaca. Fra Martin Nedic, Tolisanin, u svom »Razgovoru vilah Ilirkinjah u pramalitje god. 1841.« glavno mjesto dodjeljuje v i I i H r v a t k i n j i, koja je ostale vile glavom nadmasila i koja im predsijeda. Ona poziva sve vile u pomoc Bosni, koju treba osloboditi (Jelenic, Spom. dj., II., 171).
Dopisnik iz Bosne, ocito franjevac, pise u »Novinama dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim« od 23. V. 1848. o prilikama u Bosni. Po njemu narod »b o s an s k o - h r v a t s k i« pisti i jadikuje u okovima ropstva. Zbor bosanskih franjevackih klerika u Djakovu zakljucuje 1855., da se njegovi clanovi imaju usavrsavati »u narodnom h r v a t s k o m i u latinskom jeziku te inih potrebitih nauci«. Zbor odlucuje, da ce kupovati »same knjige latinskim i h r v a t s k i m jezikom pisane«. A kad je zbor preselio u Ostrogon u Madarsku (1876.), doskora preinaci pravila po kojima je, medu ostalim, svrha zbora, da se mladez »usposobi i usavrsi u potrebitih bogoslovnih i svjetskih znanosti, osobito u hrvatskoj knjizevnosti«(Jelenic, spom. dj., II., 210-211 ).
Fra Mato Mikic, pisac sredinom XIX. stoljeca, zove bosancicu »bosanskim-hrvatskim p i s m o m«. Poslije 1848. svud se Bosnom kroz vise godina ori pjev: »Do dva, do tri dana, - Eto nama J e l a c i c a bana« (Spom. dj., II, 211). Poletni fra Grgo Martic pjeva uz lijes biskupa Sunjica g. 1860.:
»Tesko domu bez ljubavi bratske,
Koi Bosni bez zemlje Hrvatske«.
(Jelenic, spom. dj., II., 212).
Opisujuci godinu 1866. i srpske pretenzije na Bosnu, veli Martic, »da se H r v a t i u Bosni svog imena odreci nece« (Jelenic, spom. dj., II, 213). Jukic spominje, da se katolici u dolini Focanke kod Dervente zovu H r v a c a n i m a. Isto tako naziva donja Posavina katolike oko Gradacca i Modrice.
Tomo Herkalovic, dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu, pise clanak »Srbi i Hrvati u Bosni«. (Obzor, 1911., br. 78 od 19. II.). On veli, da je turska vlada do 1862. zazirala radi politike od ova oba imena, pa nastavlja: »Dok su se zvali medjusobno inteligentniji pravoslavni »Srbi«, a inteligentniji rimokatolici »Hrvati«, dotle se zvase vani uopce pravoslavni »Vlasi, Riscani i Erkaci«, a rimokatolici »Katolici, Sokci«, sluzbeno se zvase pravoslavni »Rum«, a rimokatolik »Katolik«. Dolaskom valije Topal Osman-pase pritisak je popustio, a propaganda i srpskog i hrvatskog imena ozivjela.
S navodima Herkalovica slaze se i ono, sto pise fra Grgo Martic (Zapamcenja, 43); da se za Topal Osmanpase »srpstvo istom tada na sav mah razmahalo«. Neki bi htjeli od fra Grge silom Srbina napraviti. A taj navodni Srbin, kad je pred njim i drugim clanovima poklonstvene deputacije god. 1878. neki starac pravoslavac na Zmijanju izjavio, da je »ovo srpska zemlja«, pise: »A ja zubima grizem i pljuvacku zderem«, valjda ne od dragosti (Zapamcenja, 113).
Ustaska ceta fra Stipe Krese i Fabe Sucica bori se u livanjskim planinama pod h r v a t s k o m zastavom. Hrvatsku zastavu unosi u Livno pred ustasama barjaktar ustasa Marko Peric Cuncan nakon ulaska austrijske vojske (1878.). U posjedu smo originalnog pozdravnog govora fra Filipa Jazve, koji je pod Prologom 1878. pozdravio generala Cikosa i njegovu vojsku pod h r v a t s k o m z a s t a v o m. On je medu ostalim rekao: »Ova zastava trobojna znak je sjedinjenja s ostalom bracom H r v a t i m a; pocast izrazuje dohodecoj vojsci...« Isto tako i fra Andjeo Curic, koji je vlastodrscima govorio, da je on H r v a t i ovo H r v at s k i n a r o d. A borbe Don Ivana Musica i njegovih ustasa u Hercegovini pod hrvatskom zastavom vec smo prije spominjali.
Sve je ovo bilo prije Austrije. A ipak Vlatko Bogicevic (B. i H. srpske su zemlje po krvi i jeziku, str. 27) junacki tvrdi: >>Do okupacije se nije znalo za hrvatsko ime u B. i H.; a ako bi ga ko nasao u nasim bos.-herc. starim pisanim spomenicima, da oznacava Bosance i Hercegovce, ja bih mu dao, da mi obadva oka iskopa...« Nego junacka majka place. Ona bi i nad svojim Vlatkom ili Dr. Vasom zaplakala, kad bi ga ugledala, gdje on corav ili barem na jedno uho culast naokolo hoda. Samo nek bude miran, necemo se ipak sluziti pravom, koje nam je dao.
Na koncu jednu rijec i o prigovoru: Austrija je stvorila Hrvate u Bosni.
Lijepo, samo je onda Austrija morala biti glupa kao noc. Preko pola vremena svoje vladavine u Bosni, austrijski rezim zabranjivao je i progonio hrvatsko ime i zastavu, zatvarao, globio i premjestao i one, koji su se kao Hrvati isticali. Na teske jade, iza bezbrojnih molbi i podnesaka, da se dozvoli hrvatsko ime i hrvatska zastava hrvatskim drustvima u Bosni, iza mnogih prijetnji i odbionica, istom 1900. uspijeva »Trebevicu« u Sarajevu dobiti dozvolu posvete svoje drustvene, hrvatske zastave. A iza njega, kad je led vec bio probijen, opet uz borbe i natezanja, prodire »Hrvoje«, »Vlasic« i druga hrvatska drustva sa svojim zahtjevima. Prije toga bilo je sto jada i kijameta. Hrvatsko ime, hrvatska zastava, hrvatski politicki rad bio je od okupatorskih vlasti najstroze zabranjen. U »Napretkovoj« kulturno-historijskoj zbirci cuva se dragocjen materijal o tome, kako je Austrija »stvarala Hrvate«. Sacuvana je pjesma Marka Seselja iz Mostara u cast »hrvatskog Omira fra Grge Martica«. Austrijska cenzura od 13. I. 1895. (potpisan Lindes) kriza rijec »hrvatskog« i mece »nasega«, a isto tako i dalje, kad pjesmica govori o »rodu i grudi hrvatskoj«. Hrvatsko ime smatralo se u austrijskoj Bosni smrtnim grijehom bas u vrijeme, dok je po Stanojevicu et comp. Austrija u Bosni stvarala Hrvate. - God. 1886. zatvorio je okruznik u Mostaru Sauerwald veci broj ljudi, jer su se javno priznavali Hrvatima, a zandari su na najsuroviji nacin trazili hrvatske trobojnice u njedrima zena i kceri uhapsenika. Sauerwald govori zeni Marka Seselja, Delfi rod. Mihajlovic-Konjevod o njezinu muzu: »On je zatvoren, sto kaze da je Hrvat, ali ovdje ne smije biti Hrvata, vec se moramo zvati Bosnjacima«. Nato ce mu Delfa: »Sto smo mi krivi, sto smo Hrvati? Onda i mene zatvorite, jer sam i ja Hrvatica!« To donosi list >>Napredak« 1932., br. 10, str. 128), a cenzor diktature iz posebnog pijeteta prema pokojnoj Austriji taj odlomak plijeni!
Jest, u prvo vrijeme je Austrija forsirala ime i narodnost bosansku. Ali malo je mozga za to potrebno, da se uvidi, da je to cinila jednako protiv Hrvata kao i protiv Srba. Tim se sigurno nije stvaralo hrvatstvo, nego gusilo, a ako Davidovic, Glusac i drugi hoce da u tom vide »stvaranje hrvatstva«, halal im vjera! Usprkos Austrije i protiv nje ipak se u Bosni sirila hrvatska misao jednako kao i srpska. Zar je mozda zasluga Austrije, sto se ono 41 mjesto u Bosni, koje nosi oznaku »pravoslavno«, »riscansko« ili »hristijansko« (npr. Pravoslavna Zelinja) prema sluzbenim Rezultatima popisa stanovnistva od 1. V. 1885. vec za 10 godina pretvorilo u »srpsko« (npr. Srpska Zelinja) u istim Rezultatima popisa od 22. Iv. 1895.? Ludost bi bila to pripisati Austriji, sto se to u doba njezine vlade dogodilo. Isto tako je ludost njoj pripisivati sirenje hrvatstva, kad bas austrijske vlasti u svojoj crnoj knjizi, na prvim stranicama svojih policijskih albuma drze sliku Dr. Ante Starcevica, politickog vode Hrvata. Njemu i njegovim zastupnicima zabranjen je pristup u Bosnu pod prijetnjom uhicenja i supiranja, a slicno i pravaskim novinama. Bas se Austrija morala najesti ludih gljiva, kad ne da u Bosnu covjeku, koji bi joj najvise mogao pomoci u »stvaranju Hrvata« u Bosni!
Ako su se bosanski Hrvati, koji vecim dijelom nijesu imali dosta razvijene nacionalne svijesti, postepeno sve vise u hrvatskom smislu osvjescivali, bilo to u doba Austrije ili kasnije u doba »Obznane« i batinaskih, protuhrvatskih rezima, nije to djelo ni Austrije, ni Pasic-Pribiceviceva rezima, ni kundaka Boze Maksimovica, ni cizme Petra Zivkovica. To je naravni proces, koji se mogao i morao izvrsiti. Zasto se npr. nijesu bosanski Hrvati nikada nacionalizirali kao Srbi, nego uvijek kao Hrvati? Zato jer se na divlju jabuku moze nakalemiti samo pitoma jabukova grancica, da se ona primi. A javas-posao je jabuku kruskovim kalemom kalemiti. Kalem ce uvenuti, a od jabuke nikad kruske i od Srba nikad Hrvata, pa makar to sto puta i Austrija forsirala!
Bosna i Hercegovina cine karakteristican trokut, na cijim se vrhovima nalaze Kladusa, Raca i Sutorina, a uglove im ispunjavaju cazinski, bijeljinski i trebinjski kotar. Sa dvije strane zagrlila je Hrvatska Bosnu kao majka kcerku. S trece strane, sa istoka, granici ona sa Srbijom. Da je granica Hrvatske od starine bila na Uni, a Bosna i Hercegovina oduvijek srpske zemlje, bila bi Hrvatska geopoliticka nemogucnost, jedna pijavica od Kotora do Srijema, jedan covjek, koji ima samo glavu i noge, a trupa nema. A takvi Ijudi ne zive, niti su ikada zivjeli. Isto tako ni takve drzave nijesu mogle nikad dulje opstojati, a Hrvatska je opstojala stoljecima. Vec odatle je jasno, da je Bosna bila hrvatska, a mi smo to pokazali i u kratkom osvrtu na njezinu historiju. Autohtono, starosjedilacko stanovnistvo Bosne cine bosanski muslimani i katolici, a od pravoslavnih tek manji dio, i to samo na istoku zemlje. Bosanski muslimani i katolici hrvatske su krvi i plemena, pravi, korjeniti Hrvati. Hrvatska svijest, koja je nekad pod pepelom bila zapretana, sve zivlje plamti i sve dublje prozima dusu bosanskih Hrvata. Utrnut je ne moze ni bura, ni oluja, ni orkan, a kamo li sitnicavo puhanje po novinama i brosurama iz mijeha nekih senatora i prota. Ugasit je ne moze, ali moze samo jos jace raspiriti, da zaplamsa u punom svom sjaju.
U ovoj historijskoj raspraviti hotimice nijesmo htjeli ulaziti u statistike. Ali razna piskarala, koja o Bosni po »Srpskom glasu« pisu clanke s toliko neznanja i izvrtanja cinjenica, sile nas i na to. Tako jedan uceni pisac nalazi u Bosni samo tri kotara s hrvatskom vecinom. Za njega nije hrvatski ni Tomislav-grad - ako uzmemo u racun samo katolike Hrvate - sa 4% pravoslavaca i 89% katolika, ni Mostar (grad i selo zajedno 15.3% pravoslavnih; na selu blizu 80% katolika), ni Fojnica sa 2.2% pravoslavnih i 63.5% katolika, ni Prozor sa 0.4% pravoslavnih Srba. Na samoj granici banovine Hrvatske leze kotarevi, u kojim su pravoslavni Srbi tek slaba manjina (Visoko 21.9%, Zepce 24.2%, Zenica 18.2%), prema Hrvatima muslimanske i katolicke vjere, a samih katolika ima tu uvijek vise nego pravoslavaca. A konacno ni muslimani nisu maloljetna djeca ili nacionalne manjine, da neki s njima tako postupaju. - Uzbunio se i jedan visokopreosvesteni gospodin s pricom, o dzepu svoje crne rize. U Bosni ima preko milijun i po Hrvata muslimana i katolika (880.000 muslimana i 650.000 katolika po novim vjerskim statistikama), a visokopreosvesteni zapinje za 800.000 pravoslavnih Srba, koji se sada nalaze u Hrvatskoj, kao da to nije ista drzava. U svakom slucaju, njemu na utjehu, bit ce veci procenat Hrvata u banovini Hrvatskoj nego li Srba u banovini Srbiji.
Da zavrsimo. Iznijeli smo nase razloge i dokaze protivnoj stranci, samo se bojimo, da je ututanj gluhu saptati i coravu namigivati. Pa dobro, a tko su izvjesna gospoda toliko uvjerena u snagu argumenata Dr. Glusca i prote Davidovica o srpstvu bosanskih muslimana i katolika, neka se pobrinu, da taj narod Bosne javno i slobodno progovori, sto je i cim se osjeca. Onda, kad oni progovore, kad se iz njih cuje glasnjihova uvjerenja, njihove krvi i povijesti, past ce u prah kabinetske teorije i prazni argumenti o srpstvu bosansko-hercegovackih Hrvata katolicke i muslimanske vjere.
Anketa
Fotogalerija
Kontaktirajte nas
Nema komentara