RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Rat u Bosni i Hercegovini

Napisano 01.12.2009. 14:05
Davor Marijan: Smrt oklopne brigade, Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo 2002Rat u Bosni i Hercegovini

Knjiga Davora Marijana «Smrt oklopne brigade» jedan je od najboljih radova o ratovima na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zrelošću pristupa i izvornošću raščlana je sigurno, uz Domazetovu «Hrvatska i veliko ratište», ponajbolja knjiga o raspravljanim temama. Mi smo za ovu priliku izdvojili dijelove koji se tiču «kontroverznih tema» rata u Bosni i Hercegovini:
  • prvo je analiza odnosa snaga u bitci za Bosansku Posavinu, kao i tijek same operacije koja je često zloupotrebljavana u politikantske svrhe
  • drugo je osvrt na memoare generala Martina Špegelja, a poglavito na Špegeljeve, u najmanju ruku dvojbene, tvrdnje o stupnju, dosegu i opsegu angažmana OS RH u ratu u BH, prije svega u Hrvatsko-Muslimanskome sukobu

DAVOR MARIJAN:

SMRT OKLOPNE BRIGADE


Izvadci iz 5. poglavlja: Izgubljene pobjede: povodom Sjećanja vojnika stožernoga generala Martina Špegelja
Tumačenje događanja u Bosanskoj Posavini je također dvojbeno (337 - 341). Za Špegelja je to još jedan od dogovora na relaciji Tuđman - Milošević. No, tek je problematična tvrdnja da je muslimansko vodstvo težilo za "formalnim vojno-političkim savezništvom" te da je službena politika u Zagrebu ignorirala činjenicu da je BiH samostalna, međunarodno priznata država, pa se tako oglušivala i na prijedloge Glavne inspekcije da se, prije svega u interesu obrane Posavine, ali i inače, uspostavi regularna suradnja, detaširaju ovlaštena tijela za koordinaciju i sve legalno uredi onako kako se to u takvim slučajevima čini (341). Rečenica je u najmanju ruku neozbiljna. Naime, u Zagrebu je 21. srpnja 1992. potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH. Predsjednik Tuđman nazvao ga je povijesnim, dok ga je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović nazvao važnim. U intervjuu koji je istog dana dao za Hrvatsku televiziju Izetbegović je objasnio da još nije vrijeme za vojni sporazum, koji bi srpski narod "sigurno shvatio kao prijetnju", kao i da bi ..bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora"."1 Nakon Izetbegovićeva odbijanja, Špegeljeva razmatranja o Muslimanima u BiH i njihovu odnosu prema Hrvatskoj u 1990. i 1991. apsolutno su izvan vremena i prostora.
Hrvatska politika nije mogla stvoriti javnu osnovu za djelovanje u Posavini zbog odbijanja političkih predstavnika bosansko-hercegovačkih Muslimana da parafiraju takav vojni sporazum. Stoga je djelovanje u Bosanskoj Posavini bilo u prvom redu na dobrovoljačkoj osnovi. Špegelj to ne shvaća, ili ne želi shvatiti, kako 1992., tako i 2001., što je razvidno iz njegova izvješća broj 108 od 20. srpnja 1992. (413), i, naravno, knjige (338-341). Ironijom povijesti istog dana je zapovjednik Operativne skupine "Istočna Posavina" u osvrtu na stanje u interesnoj zoni, upoznao zapovjednika Slavonskog bojišta sa svojom procjenom o skorom neizbježnom slomu obrambene crte i gubljenju teritorija: "Duže vrijeme (mjesec dana) nasilno i ubjeđivanjem, a ne zapovijedanjem HV postrojbama, uvodimo u interesnu zonu gdje nam postrojbe budu taktički neupotrebljive, te dolazi do nasilnog napuštanja položaja samoinicijativno. Uvedene manje dobrovoljačke grupe iz raznih HV postrojbi nije moguće kvalitetno uvezati u liniju zapovijedanja, te kao dobrovoljci se i ponašaju i ostaju na zadatku dok sami smatraju da treba ili se samoinicijativo izvuku. Postrojbe HVO gubljenjem teritorija se intenzivno osipaju i ne žele se angažirati van svog rodnog mjesta tražeći utočište u Republici Hrvatskoj. Svi pokušaji pregrupiranja i ponovnog angažiranja velikog dijela HVO su bezuspješni. Glavnina izgubljenog teritorija poslije dostignute linije na derventskom, modričkom i odžačkom ratištu, izgubljena je bez pružanja otpora neprijatelju, a cijenimo da nije u pitanju vojni poraz već uzrok nametnute političke situacije dezinformacija, neodlučnog pristupa i interesa u interesnoj zoni i nastojanjima pružanja pomoći HV postrojbama na dobrovoljačkom principu, čime smo izgubili mogućnost zapovjedanja koje je potrebno za izvršavanje dobivenih zadataka. Rad civilnih struktura Bosanske Posavine nije se osjetio ni na pitanju morala vlastitih vojnih postrojbi, niti o brizi za izvlačenjem materijalnih dobara i zbrinjavanju stanovništva. I sada nastojimo istim metodama uvoditi grupe i postrojbe HV radi spašavanja trenutne situacije koje zajedno sa HVO postrojbama jedva da uspostave nekakvu crtu obrane koja i manjim napadom popušta, a potom se cijela linija obrane destabilizira, što uzrokuje samoinicijativno napuštanje linije obrane. Već smo u nekoliko navrata inzistirali da ukoliko postoji zaista interes u interesnoj zoni, mora doći do značajnijeg angažiranja HV postrojbi kao cjeline, jer ovakvom upotrebom imamo gubitke u ljudstvu bez rezultata, nemamo taktičke dubine, rezerve, niti mogućnosti planiranog smjenjivanja angažiranih postrojbi. Stvorenom psihološkom situacijom i nedostatkom snaga cijenimo da bi moglo doći do paničnog napuštanja teritorija bez obzira na jačinu djelovanja neprijatelja, što može dovesti do nepotrebnih gubitaka života a i tehni ke."74 ,,U ovakvoj situaciji nemoguće je ocijeniti gdje će naredna crta biti uspostavljena. Angažirane postrojbe HV sa svojim postupcima su nepredvidive, a posebno postrojbe HVO. Zapovijedanje je ograničeno moguće sprovoditi, a svježih snaga nema, moral nije vrijedno spominjati", napisao je istog dana u dnevnom izvješću operativni službujući časnik iste Operativne skupine.75 Brojno stanje pripadnika Hrvatske vojske tog dana iznosilo je 2831 vojnika, od čega je iz deset samostalnih pješačkih postrojbi bilo 1990, a ostatak je bio iz topničkih i protuzrakoplovnih sastava iz gotovo cijele Hrvatske. Sa 1303 vojnika nabrojnija je bila 108. brigada ZNG iz Slavonskog Broda76
S obzirom na to da privodim kraju povjesnicu 108. brigade ZNG ("općeprihvaćenog glavnog krivca" za pad Bosanske Posavine), rekao bih nešto u njezinu obranu. Brigada je bila nositelj borbenih djelovanja u Posavini od travnja 1992. U kolovozu je njezin zapovjednik, kao i psiholog, slao alarmantna izvješća o stanju u postrojbi nakon polumjesečnog boravka u kolovozu 1992. u Bosanskoj Posavini. U petnaest dana, koliko je provela na terenu (3. - 18. kolovoza), brigada je imala 10 poginulih, 41 teže i 40 ranjenih pripadnika. Ocjena Zapovjedništva brigade u osvrtu na završeni teren bila je da su obrambene zadaće u potpunosti izvršene, dok napadne nisu uspjeli realizirati. Dugotrajan teren i veliki gubici iscrpili su postrojbu pa je sugerirano Zapovjedništvu Operativne skupine "Istočna Posavina" da je "ubuduće treba koristiti samo za obrambena djelovanja"77 Na drugom terenu od 31. kolovoza do 16. rujna brigada je angažirala 1612 ljudi, od kojih je 14 poginulo, 18 je bilo teže a 18 lakše ranjeno. Brigada nije smijenjena s terena u roku koji joj je obećan, a jedno od neodržanih obećanja dano je i u osobnoj nazočnosti načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske i zapovjednika Slavonskog bojišta. Uz kršenje obećanja prema postrojbi, u toku boravka na terenu nekoliko puta su joj povećavali pojas nadležnosti.78 Na svom posljednjom terenu, prije kojeg nije, kako to tvrdi Špegelj, bila planski odmorena, brigada je zbog slabosti desnokrilnog susjeda ostala bez 19 vojnika, što je bio uvod u njen rastroj.79 Ovo sam naveo da bih postavio pitanje: koliki su gubici koje je pričuvna postrojba HV mogla pretrpjeti a da ostane bojno uporabljiva?

Ostali dio interpretacije generala Špegelja o padu Bosanskog Broda pun je upitnih tvrdnji, optuživanja s lijeva na desno, od vojnika do slavonskobrodskih političara (339 - 340). Poštedio je samo bivše pripadnike JNA. Prešutio je, odnosno nije držao vrijednim dati procjenu logističkog osiguranja postrojbi, što je kao glavni inspektor morao znati, a morao je također znati da su u pojedinim općinama (Virovitica, Valpovo) obitelji i rodbina sprječavali odlazak postrojbi u Posavinu. No, optužiti brigadu koja je mjesecima nosila teret bojevih djelovanja u Bosanskoj Posavini i koja je kao posljednja "pukla" u listopadu 1992., je neozbiljno, kao što je neozbiljan i sam prikaz događanja na torn području. Rat uvijek ima najmanje dvije strane, a Špegelj se, kao i obično, ne bavi drugom stranom. U već spominjanom članku iz Nacionala tvrdio je daje odnos snaga u ljudstvu bio "dva prema jedan u korist HV-a, a odnos u naoružanju bio je tri prema jedan u korist Srba. To u konačnom zbroju znači daje ukupan odnos snaga bio jedan prema jedan, dakle. Hrvatska vojska, koja se branila, bila je u mnogo boljem položaju"80. Na svu sreću knjigu je napisao i general Lisica, zapovjednik Taktičke skupine-3 Vojske Republike Srpske koja je bila s druge strane. Hrvatske snage na pravcu Bosanski Brod - Derventa on je procijenio, odnosno izrazito precijenio, na devet brigada ojačanih bojnom tenkova, topničku pukovniju, inžinjerijsku bojnu, dvije bojne vojne policije i dvije brigade HVO, dok je on imao jednu oklopnu, jednu motoriziranu i četiri lake brigade, samostalni bataljun i haubički divizion.81 Njegove snage obavještajna tijela Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane nikada nisu u potpunosti identificirala, pogotovo oklopnu brigadu koju su sveli na oklopni bataljun.82 Lisica kao i Špegelj ima svoju priču o padu Bosanskog Broda u koji je on ušao, a oni se "dogovorili".83
Događanja u Bosanskoj Posavini nose "žig" političkog dogovora, odnosno izdaje, svodiva na tvrdnju da: "Usprkos povoljnom položaju, F. Tuđman paralelnim zapovjednim linijama, mimo GSHV, naređuje povlačenje HV i HVO iz dijelova Bosanske Posavine, što omogućuje srpskim snagama iz smjera Banja Luke i smjera Bijeljine da se spoje i uspostave koridor kao vitalnu komunikaciju između Srbije i dijelova Hrvatske i BiH pod srpskom paravlašću.84 Tvrdnja je u skladu s udomaćenim običajem na ovom prostoru po kojem se bez utemeljenih raščlambi donose dalekosežni zaključci. Posavina je za Vojsku Srpske bila "bitka svih bitaka", odnosno biti ili ne biti, za koju su angažirali sve što su mogli.85 Za Hrvatsku vojsku, i za HVO bila je prezahtjevna, kako na taktičkoj tako i na strateškoj razini.86 General Špegelj nema takve dileme, za vojsku koja je "politički spriječena" da na kraju 1991. i početkom 1992. oslobodi privremeno okupirana područja, Bosanska Posavina je tek nešto zahtjevnija zadaća. Bosanska Posavina je posljedica izostale analize bojevih djelovanja na slavonskoj bojišnici 1991. koja je istakla prednosti stalne pojasne obrane postrojbi i internu samorotaciju. Interpretacija iz knjige ponešto se razlikuje od one koju je kao vojni znalac dao tjedniku Nacional u prosincu 1995., a priložena kronologija događanja samo je dijelom točna.87
Zavrjeđuje pažnju i način na koji Špegelj "komunicira" s protivnicima. Radi se o verbalnoj diskvalifikaciji i neupitnom monologu. Za Bobetka će ustvrditi da je u nemilosti zbog svađe s vojnim vrhom oko dužnosti zapovjednika 5. armije (55)88 , Antun Habijanac je "ulizica" zbog koristoljublja (208), Jozo Meter (gradonačelnik Slavonskog Broda) miješa se u zapovijedanje postrojbama u Bosanskoj Posavini (340), generali Praljak i Miljavac su defetisti (340) itd.

*******************************

"Službeno, HV nikad nije otišla u borbena djelovanja na tlu BiH, ali jest činjenica da su ondje užasne 1993. godine bile cijele, 1., 2. i 4. brigada i dijelovi 3. iz Osijeka i 7. iz Varaždina, dakle tisuće i tisuće vojnika HV" tvrdi Špegelj (336) ulazeći u najproblematičniji dio suvremene hrvatske povijesti, odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini od ljeta 1993. do proljeća 1994. Neosporno, odnos Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, i obrnuto, treba "istjerati na čistac", ali ne na način kako to radi general Špegelj. Taj se odnos ne može svesti na muslimansko-hrvatski rat koji je samo dio rata u Bosni i Hercegovini i hrvatsko-muslimanskih odnosa od 1990. do 1995.

Užasna je lakoća optužbe s kojom se ministar Šušak optužuje za uporabu u drugoj državi "tisuće i tisuće vojnika". Teška je, i treba je dokazati, tvrdnja o tri kompletne gardijske brigade (1., 2. i 4.) u hrvatsko-muslimanskom ratu. Na ratište Herceg-Bosne 2. kolovoza 1993. iz sastava 1. gardijske brigade HV stigla je satnija od 90 dragovoljaca i satnija od 113 dragovoljaca 2. gardijske brigade HV. Do kraja godine "Ranjavanjem, pogibijom i drugim odlivom" satnije "su se svele: Iz 1. gmbtr 59, a iz 2. gmtbr 78 ljudi". Iz 3. gardijske, kao i 4. gardijske nije bilo skupina dragovoljaca osim možda nekoliko pojedinaca. Upravo bi Špegelj kao dugogodišnji vojnik trebao znati da je motorizirana brigada (što su gardijske bile) postrojba upotrebljiva za djelovanje na samostalnom i redovno glavnom pravcu zbornog područja, a da 90 "Tigrova" ili 113 "Gromova" to nisu u stanju bez obzira na njihovu visoku borbenu kvalitetu. Broj pripadnika Hrvatske vojske koji su sudjelovali u ratu s Muslimanima, teško da je ikada prešao brojku od 2000 vojnika u stalnom borbenom dodiru, uključujući i 175. brigadu mobiliziranu najvećim dijelom od dezertera iz Herceg-Bosne na traženje Glavnog stožera HVO.90 S lakom brigadom se ne ide u agresiju i secesiju druge države, a pogotovu se ne koristi razdijeljena na manje skupine i razbacana na širokom području od Mostara do Uskoplja. Njihova uloga je u prvom redu bila psihološka i predstavlja "krpljenje" prevelike crte koju je HVO 1993. s mukom pokušavao održati sprječavajući da muslimanska Armija BiH u pohodu "oslobađanja" ne oslobodi zemlju i od najmanjeg konstitutivnog naroda. S obzirom na aktualne i buduće odnose Hrvatske i BiH svakako je vrijeme da se iziđe na vidjelo s tim brojkama, i ako njihovo neobjelodanjivanje u današnjoj Hrvatskoj, u kojoj se gotovo ništa ne može skriti, prije govori o kontraučinku za pojedine dnevno-političke krugove u obračunu s političkim neistomišljenicima.

Slici burnih događanja u kojima je nastala neovisna hrvatska država, Špegeljov doprinos je na daljem mućenju a ne razbistravanju. Isto se može reći i za razdoblje druge Jugoslavije. Autor, tipični proizvod partizanskog rata, dijete JNA, malo govori o vremenu u kojem je bio dio vojske koja je čuvala socijalističku revoluciju i komunističku partiju. Nema moralne dileme oko svoje uloge u čuvanju svjetonazora, koji se u zapadnoeuropskom svijetu, kojega danas želimo biti dio, uglavnom drži zločinačkim. Predstavlja se kao vrhunski profesionalac za kojeg osim osobnog poziva nema ništa vrijedno. Tako nema potrebe napraviti usporedbu s vremenom kojeg je bio proizvod. Neće ni pokušati napraviti usporedbu II. svjetskog s Domovinskim ratom, i usporediti partizanske generale bez prijeratne vojne naobrazbe i hrvatske domovinske generale, prijeratne civile, vojnike i dočasnike iz zapadnih vojski (202). Elegantan je to način da se izbjegne relacija suputnika i nositelja promjena. Kao umirovljeni oficir JNA, bezpričuvno drži stranu suputnicima, časnicima HV bivšim oficirima JNA, ne ulazeći u polemiku, što je s raznih polazišta na našem području već četvrta polemika u 20. stoljeću.94 Nimalo ne dvoji u njihovu sposobnost kada im pripi suje stvaranje HV u jesen 1991., njezino uvođenje u borbu, odbijanje agresije i dovođenje JNA do ruba poraza (13). Potpuno ignorira činjeniicu da su oni bili dio raspadajuće Jugoslavije i da je animozitet prema njima bio i kod obične populacije, a ne samo kod političkih struktura. Spoznaje o Domovinskom ratu nažalost su na razini koja do sada nije dala pomak koji znači korak u rasvjetljavanju. Sudionici rata poput Špegelja, Kolšeka, Tusa, Bobetka i Šimca uglavnom su zamaglili stanje jednostranim interpretacijama u kojima se miješa samospomeništvo s pokušajima diskvalificiranja neistomišljenika. Na takvim prinosima teško je razmatrati utemeljenost Špegeljeva pogleda na sam kraj 1991. No, pripisivati isključivo bivšim oficirima JNA, tadašnjim a dijelom i sadašnjim časnicima HV, zasluge za pobjedu, u najmanju je ruku nekorektno. S mogućnošću zamjerke za generaliziranjem, a u skladu s usamljenim primjerima koje tako rado koristi general Špegelj, postavio bih slijedeće pitanje: Kako to da 1. ,,A" brigada ZNG RH na novskom dijelu bojišnice, u pojasu nadležnosti Operativne skupine "Posavina", postiže uspjeh u napadnim djelovanjima koja obilježavaju 1991. a imala je na većim dužnostima samo jednog (1) oficira JNA (zapovjednika oklopne bojne)? Je li joj nedostatak bivših JNA oficira odnemogao, ili pomogao ? Možda je bolja usporedba s JNA, koju su vodili oficiri JNA, koji su izgleda bili znatno "lošiji" od hrvatskih, a o čijoj stručnosti govori porazno upozorenje Saveznog sekretarijata za narodnu obranu SFRJ od 3. listopada 1991. s kojim su upoznate sve taktičke postrojbe JNA. 95

Ne može se i ne smije negirati da su uspješna napadna djelovanja ZNG u zapadnoj Slavoniji 1991. (operacija "Orkan-91") vodili oficiri JNA, kao i neuspješno nasilno prelaženje rijeke Kupe u 1991. (operacija " Vihor").96 Stajalište je, nažalost, dio javne polemike i odraz podjela u hrvatskom društvu na "nas" i "njih" i jedan površan pokušaj doprinosa. Udio bivših JNA oficira vrjednovat će vrijeme, a ne tvrdnje "od oka". Pitanje je koliko Špegelj shvaća da se ne može generalizirati i postavljati matrica na osnovu ponašanja samo jednog dijela populacije, ma koliko on bio brojan. Dio Hrvata oficira JNA nije pokazao namjeru da se stavi na stranu naroda kojem je biološki pripadao, manji dio se djelatno borio protiv HV (dio je bio zarobljen, pa imamo slučajeva prijelaza u HV tek nakon zarobljavanja). 97 Prelazi se preko činjenice da je oficirski kor bio sustavno indoktriniran i tek od 1990. formalno izvan komunističke političke stranke, i da se preko pojave jugoslavenstva ne može tek tako prijeći i izbjeći određenje Hrvatska ili Jugoslavija. Na stranu da je takvo generalno stajalište nekorektno prema velikom broju pripadnika MUP i ZNG (HV) koju su od sredine ljeta 1990., znači punu godinu prije masovnih prelazaka oficira JNA u HV, djelovali na obrani hrvatske države. 99 Upravo je na toj relaciji osnovni nesporazum kojeg Špegelj ne može uočiti zbog nemogućnosti otklona od sustava kojeg je pola stoljeća izgrađivao. Lamentirajući nad sudbinom i nepriznatim doprinosom bivših JNA oficira, predstavlja se nesposobnim shvatiti da je JNA 1991., zaustavljena na načelima baštinjenim, ne na JNA tradiciji, nego na načelima koju su u Hrvatsku donijeli pripadnici Legije stranaca i drugih zapadnih vojski, čiji on doprinos negira i koje prezire, kao i na ništa manjem doprinosu, bolje reći domoljubnom zanosu populacije pričuvnika JNA koji su u njoj bili prekratko da bi bili indoktrinirani. Riječ je o profesionalnoj vojsci što je za JNA bila hereza, kao i na dragovoljstvu potpuno stranom mirnodopskoj koncepciji JNA. Ta je koncepcija došla do potpunog izražaja u operacijama HV od prosinca 1994. pa do kraja rata, a 1991. je imala polazište u manjim skupinama, na osnovnoj taktičkoj razini (satnija - bojna), što je za taktičku razinu, kao najveći tadašnji domet ZNG (HV), bilo dovoljno.
Slika JNA koju Špegelj predstavlja, duboko je osobna i ocijenjena po njegovim parametrima. Dao joj je brojno stanje, procjenu borbene vrijednosti, odredio nacionalnu strukturu oficirskog (zapovjednog) kadra, dao vrijeme u koje će izvršiti mobilizaciju u susjedstvu, vrijeme u kojem će položiti oružje, vrijeme u kojem će Hrvati isto to oružje primiti i krenuti na svoje granice. Za tu je zadaću "našao" čak i saveznika u političkoj strukturi bosanskohercegovačkih Muslimana. Ne opterećuje se postavljanjem Hrvatske u šire i nesklono međunarodno okruženje, i događanja razmatra samo unutar granica Hrvatske, uz povremene "izlete" u Bosnu i Hercegovinu samo njemu znanim "bosansko-hercegovačkim obrambenim snagama"100. Na tim parametrima Špegelj je mogao kao od šale potući JNA i na zlatnom tanjuru uzeti njenu ratnu tehniku. Nije to učinio samo zato što mu to Franjo Tuđman nije dozvolio sukladno dogovoru s Miloševićem. Time ga je uskratio za pobjedu, pa je cijeli rat, od 1990. do 1992., za njega jedna velika izgubljena pobjeda, što godinama "dokazuje". Na isti način kao i JNA (OS SFRJ) Špegelj razmatra ZNG i HV. Za njega je ona već krajem lipnja na razini s kojom je moguć učinkovit otpor. Do kraja 1991. izrasta u vojsku sposobnu osloboditi privremeno okupirano područje, a nije samo iz razloga što to Tuđman nije htio. S takvom postavkom i takvom vojskom sve je moguće. Gotovo sve, osim što su, kako tvrdi, tri gardijske brigade i dijelovi dvije u hrvatsko-muslimanskom ratu očito katastrofalno podbacile, jer nisu uspjele odcijepiti od BiH Herceg-Bosnu. Kad je u pitanju ocjena hrvatsko - muslimanskih događanja u BiH, što očekivati od generala koji nije bio sposoban procijeniti vojni potencijal JNA u Kninu u ljeto 1990.?

U nedostatku znanstvenih prikaza Domovinskog rata svako bi svjedočanstvo trebalo biti dragocjeno, pogotovo ako se radi o visokorangiranim svjedocima. Da to nije uvijek tako i da za sve ima izuzetaka, svjedoči upravo ova knjiga. Sjećanja su pisana s pogleda današnjice, i u njima se autor, u skladu s naslijeđenim političkim karakterom vojske u kojoj je bio pola stoljeća, prikazuje kao osoba nesposobna razlučiti odnos vojske i politike i u skladu s tim pokazati da je znao gdje mu je bilo mjesto na hijerarhijskoj ljestvici. 101 Sjećanjima se može prići na dva načina. Ako su doista vjerno svjedočanstvo iz razdoblja stvaranja hrvatske države, onda su iskreno svjedočanstvo čovjeka koji osim forme nije imao nikakve predispozicije za važne dužnosti koje je obnašao. 102 Tada je također porazno svjedočanstvo najužeg tima Ministarstva obrane i Zapovjedništva ZNG, koje nam se predstavlja kao skupina amatera, nedoraslih vremenu u kojem su djelovali, i koji su se sa svojim prvim šefom kockali sudbinom jednog naroda. Ukoliko su, pak, odraz sadašnjice u svrhu dodatnog diskreditiranja pokojnog predsjednika i njegovih suradnika i poštovatelja, tada su moralno upitna "sjećanja" koja, osim čvrste nakane za diskreditiranjem, nemaju nikakvu činjeničnu podlogu s kojom je to moguće dokazati. No bez obzira na pobude, radi se o sjećanju koja su za povjesničara slijepa ulica, i, prije svega, prilog razmatranju mentalnog sklopa najužeg vojnog vrha komunističke vojske, ako je to uopće bila vojska po mjerilima zapadne civilizacije. 103

Špegeljeva sjećanja, u kojima ona, kako to piše kolumnist tjednika Nacional, dokumentirano proglašava "Tuđmana za vojno nekompetentnog nagodbenjaka koji je Miloševiću bio spreman prodati Baranju, istočnu Slavoniju, kasnije i Prevlaku, u zamjenu za odustajanje od napada na Hrvatsku i dogovor oko Bosne", bila bi zanimljiva u "trenutku dok je tuđmanizam još bio na vlasti". 104 S tom se tvrdnjom postavlja pitanje i svrhe Špegeljeve knjige, koja se u kaotičnoj hrvatskoj svakidašnjici, očito shvaća kao politički motivirano štivo s osnovnom zadaćom kompromitiranja političkog neistomišljenika. Protivnik s kojim se susreće Špegelj, u prvom je redu prvi predsjednik RH i dio HDZ-a, a tek onda JNA. Špegeljevo je stajalište da je Tuđman s dijelom HDZ-a činio sve da se ne uspije, ali zahvaljujući njemu, ipak se uspjelo. Da ga se slušalo, sve bi bilo lakše, brže i itd. S ovakvim pristupom autor je doveo u pitanje sebe, jer će jako biti teško razlučiti koliki je njegov doprinos u Domovinskom ratu, kojeg je s knjigom potpuno obezvrijedio. Težinu njegovim riječima trebao bi dati njegov ugled ratne partizanske prošlosti, dojmljiva mirnodopska karijera generala JNA i ministra obrane, zapovjednika ZNG i glavnog inspektora HV. No, u ovom slučaju same riječi nisu dovoljne, bez obzira što iza njih stoji general s pet "zvjezdica".
________________________
73 Dubravko MERLIĆ, Slika na sliku, Zagreb 1994., 37.
74 MORH/M4: OGIP Kl. 81/92-02, Br. OG-01/92-324 od 20. 7. 1992., Zapovjedništvu Slavonskog vojišta, Procjena.
75 MORH/M4: OGIP Kl. 81/92-02, Br. OG-17/92-322 od 20. 7. 1992.. Zapovjedništvu Slavonskog vojišta. Izvješće.
76 MORH/M4: OGIP Kl. 81/92-02, Br. OG-17/92-328 od 20. 7. 1992., Zapovjedništvu Slavonskog vojišta, Izvješće. Zastupljene su bile: 108. br, 2. ,,A" br, 3. ,,A" br, 109. br, TG-123, TG-153, 139. br, samostalne postrojbe (polusatnije) „Hijena", „Zmajevi" i „Sinjani". Topništvo je bilo iz 3. mad, OG „Lika", TG-1 53, 125. br, 157. br te iz Nove Gradiške, Zagreba, Podravske Slatine, Đakova, Osijeka i Zadra, dok je PZO bila iz 63. llrd, 122. br, TG „Sava" te Našica, Đakova i Nove Gradiške.
77 MORII/M4-. Zapovjedništvo 108. brZNG, Kl. 81/92-02, Ur. br. 2130-03/92-809 od" 20. 8. 1992., OG Istočna Posavina, Izvješće.
78 MORII/M4: Zapovjedništvo 108. brZNG, 81/92-02, Ur. br. 2130-01/92-991 od 17. 9. 1992., OG Istočna Posavina, Izvješće.
79 MORH/M4: Zapovjedništvo 108. brZNG, Kl. 81/92-02, Ur. br. 2130--01/92-1125 od 1. 10. 1992., OG Istočna Posavina, Izvješće - zahtjev; MORH/M4: Zapovjedništvo 108. br ZNG, 81/92-02, Ur. br. 2130-01-/92-1169 od 5. 10. 1992., OG Istočna Posavina, Izvanredno izvješće; MORII/M4: Zapovjedništvo 108. brZNG, 81/92-02, Ur. br. 2130-01-/92-1 169 od 5. 10. 1992., OG Istočna Posavina, Izvanredno izvješće.
80 „Bosanski Brod, Derventu i Odžak branilo je 15 brigada HVO-a i osam brigada HV-a: Posavina nikada ne bi pala da se to nisu u Grazu ranije dogovorili Karadžić i Boban", Nacional, 8. 12. 1995., 6.
81 Slavko LISICA, Komandant bez potrebe. Banja Luka 2000., 106.
82 Zapovjedništvo Slavonskog bojišta je u analizi pada Bosanskog Broda snage TG-3 procijenilo na oko 5 tisuća ljudi i oklopni bataljun, stoje u odnosu na stvarnost bilo umanjivanje za oko dva do tri puta. MO-RII/M4: Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Kl. 032-01/92-01, Ur. br. 1076/5-01-92-205 od 12. 10. 1992., GS HV, Analiza.
83 S. LISICA, Komandant bez potrebe, 106.
84 Navedeno po kronologiji u Rat u Hrvatskoj i Rosni i Hercegovini 1991 -1995., Zagreb - Sarajevo 1999., 389.
85 S. LISICA, Komandant bez potrebe, 13-14., 58.
86 Kao glavni inspektor HV Špegelj je morao znali da se samo u razdoblju od 2. do 14. rujna s područja Bosanske Posavine dogodilo devet samovoljnih povlačenja i odbijanja zapovijedi. Najmanje je problema bilo upravo sa 108. brigadom ZNG. MORM/M4: Zapovjedništvo Istočnog bojišta, Kl. 035-01/92-01, Ur. br. 1076/5-01-92-160 od 15.9. 1992., GS IIV, Zahtjev.
87 „Bosanski Brod, Dervenlu i Odžak branilo je 15 brigada HVO-a i osam brigada IlV-a: Posavina nikada ne bi pala da se to nisu u Grazu ranije dogovorili Karadžić i Boban", Nacional, 8. 12. 1995., 5-6.
88 Za razliku od „sumnjičavog" Špegelja, admiral Mamula ne dvoji da je Bo-betko iz armije otišao „po osnovama nacionalizma". B. MAMULA, Slučaj Jugoslavija, 52.
89 Glavni stožer HVO, Ur. broj 02/2/1-3642/93 od 21. 12. 1993., GS HV.
90 Nakon što su u Bosni i Hercegovini počeli sukobi, Vlada Republike Hrvatske je na sjednici 21. travnja 1992. donijela odluku o organiziranom povratu iz Republike Hrvatske izbjeglih bosansko-hercegovačkih vojnih obveznika u Bili. U tom kontekstu treba gledati i godinu dana kasnije ustrojenu 175. brigadu. MORII/M4: Zapovjedništvo OZ Osijek, Kl. 802-02/92-04/01-03, Ur. br. 512-04-2838/92 od 25. 4. 1992., Svim postrojbama.
9 l Kao zapovjednik 5. armije u njenom posljednjom izvješću o bojevoj spremnosti Špegelj je komentirao i pojave u građanstvu: ,,U poslednje vreme javljaju se nove inicijative i razni izazovi, koji naročito dolaze do izražaja u aktivnostima verskih zajednica. Unutrašnji neprijatelj, posebno hrvatski i srpski nacionalisti, kleronacionalisli, neprijateljski orijentirani pojedinci iz studentskih sredina, antikomunističke snage iz verskih zajednica, dogmatsko-birokralske i druge destruktivne snage, intenziviraju svoju aktivnost u međusobnom povezivanju, a neki od njih kao kleronacionalisti i nacionalisti, pripremaju i određene organizirane oblike aktivnosti." MORH/M4: Komanda 5. armije, D\'l\'br. 7-1 od 23. 1. 1989., Izveštaj o borbenoj gotovosti za 1988. godinu. Da to nije bio rijetki „trenutak slabosti" potvrđuje i slično stajalište od 23. svibnja 1985. godine, dok je bio član Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu SR Hrvatske.
92 Samoproglašena stručnost Spegelju je izvanredno prekrivalo za prijelaz preko činjenice da je upravo od čovjeka kojeg nekritički napada, dobio priliku (koju nije opravdao) da se udalji od svoje prošlosti, tijekom koje je od 1945. do l 989. bio pouzdan čuvar jednog beskorisnog i štetnog sustava. Špegelj to zaobilazi pozivajući se na stručnost, koja je u ideologiziranoj JNA bila najmanje na cijeni. Sama stručnost je vjerojatno bila dovoljna za čin potpukovnika i dužnost zapovjednika bataljuna ili divizijuna. Sve iznad bila je politika.
93 Od šest Titovih partizanskih generala koji su l 5. svibnja 1945. bili zapovjednici armija, samo je jedan bio svojevremeno profesionalni vojnik (podoficir) Kraljevine Jugoslavije, a jedan je bio pričuvni oficir. Borbeno iskustvo četvorica su stjecala u tridesetim godinama 20. stoljeća na bojnim poljima Španjolske. Podsjeća li ovo na nešto slično pedesetak godina kasnije?
94 Prva relacija suputnici - nositelji je iz Kraljevine Jugoslavije (srpski kraljevski oficiri - časnici Auslro-Ugarske). Druga je iz vremena Nezavisne Države Hrvatske (domobranski časnici, bivši oficiri Kraljevine Jugoslavije - ustaški časnici), treća je iz druge Jugoslavije (partizanski oficir - oficiri Kraljevine Jugoslavije), a četvrta je sadašnja (domovinci - bivši oficiri JNA).
95 MORI I/M5: Komanda 9. korpusa, Str. pov.br. 581 -2 od 4. 10. 1991., Komandi l. br.TO, Upozorenje. U prilogu.
96 Operaciju „Vihor" Špegelj, zanimljivo, ne komentira iako se ona ne može izostaviti u razmatranju borbene vrijednosti HV-a na kraju 1991.
97 Na najvišoj razini poznat je slučaj generala Jurjevića koji je nakon odlaska generala Tusa preuzeo RV i PVO. Svakako je zanimljiv slučaj generala Marijana Ljubičica, o čemu piše Petar ŠIMAC, Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji 1991., Split 2001., 40-41.
98 O nekim ograničenjima koje je komunistički sustav nametnuo časničkoj strukturi i njihovim problemima oko uklapanja u demokratski tip vojske kod Chris DONELLY, „Razmišljanja o preoblikovanju europskih oružanih snaga za XXI. stoljeće", Polemos 3 (2000.) 2, 62 - 63., i Jerzy WIATR. „Demokratska transformacija oružanih snaga - slučaj Poljska", Polemos 3 (2000.) 2, 211-218.
99 U raspravi tijekom održavanja okruglog stola „Rat u I Irvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991 - 1995", u rujnu 1998. u Budimpešti jedan od učesnika, i sam bivši JNA oficir, ponovit će riječi Stipe Mesića, «da mu, dok je boravio u Beogradu kao član, odnosno predsednik Predsedništva SFRJ, ni jedan general nije došao kazati što se dešava. Zar zaista ni jedan Hrvat - jer i njih je tamo bilo - nije došao da vam kaže što se dešava?» Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991 - 1995., Zagreb - Sarajevo 1999., 125.
100 O tim „tajanstvenim" bosansko-hercegovačkim saveznicima se ponešto i neuspješno raspitivao i general Armije BiH J. Divjak u Budimpešti 1999. Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991 - 1995., 128.
101 Svjedoči to i naslovnica na koju je autor priložio fotografiju s činom stožernog generala u koji je promaknut 2000., osam godine nakon posljednjeg umirovljenja. Iako je taj čin (s pravom) smatrao apsurdnim, ipak nije mogao odoljeti novoj „zvjezdici". „Ne veselim se činu stožerni general, nerazumljiv je i neozbiljan", Jutarnji list, 1. 7. 2000., 32 - 33.
102 Potvrđuje to i sam autor sljedećim rečenicama: „Uoči raspada Varšavskog ugovora družio sam se s mnogim mađarskim lovcima, te tako upoznao i jednog šezdesetogodišnjaka po imenu Antal, koji je žestoko kritizirao socijalistički sistem u svojoj zemlji. Kada su uskoro u Mađarskoj održani slobodni izbori, predsjednikom je postao stanoviti Antal i ja sam brzopleto zaključio daje to moj poznanik lovac. Ta tko bi mogao, mislio sam, biti predsjednik nove, demokratske Mađarske ako ne taj neumorni, žustri i lucidni kritičar bivšeg sistema? Zabunu mi je tek nakon nekoliko godina otkrio jedan zagrebački dopisnik mađarskih novina koji je negdje pročitao moj napis o „predsjedniku Antalu", pa me posjetio i objasnio mi da pravi predsjednik Mađarske, sada pokojni Joszef Anlal, nije imao nikakve veze s lovom i lovcima. Iako sam bio u zabludi, ona mi je pomogla, jer mi je davala stanovitu sigurnost da ću se, zapne li što, moći za pomoć obratili na najviše mjesto." (134) Anegdota je prestrašna za bilo kakav komentar.
103 Politiziranost OS SFRJ, odnosno JNA bila je na takvoj razini da se može poslaviti pitanje je li ona u prvom redu bila militarizirani dio Saveza komunisla Jugoslavije, znači u prvom redu čuvar jednostranačkog monopola, a tek onda „obrambeno sredstvo postavljeno da štiti teritorij i nacionalnu sigurnost države". Definicija vojske u „Organi represije", Leksikon temeljnih pojmova politike, Zagreb 1990., 205.
104 „Špegeljevi memoari", Nacional, 24. 4. 2001., 4.

Davor Domazet-Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv.Jurja, Zagreb 2002

Knjiga admirala Davora Domazeta-Loše (recenzirana, kao i djelo Davora Marijana, na linku http://www.hercegbosna.org/ostalo/recenzije.html ), možda je ponajbolja cjelovita stručna analiza ratova u bivšoj Jugoslaviju. Nažalost, zbog specifičnoga formata knjige nismo uspjeli pretočiti tekst u potpuno istovrijedan oblik za Internet-neke su slike (doduše, manji broj) morale biti izostavljene. Također, izostavili smo podrubnice jer bi zauzele previše prostora. Bilo kako bilo, vrjednota je ovoga odjeljka ponajviše u sljedećem:
  • uvjeljivo je prikazano kako je plan velikosrpske vojne agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu razrađivan u detalje davno prije početka zbiljske agresije, tj. da je u cijelosti zacrtan u planovima "vojnih vježbi" JNA još u manevrima 1986.
  • također, jasno se vidi da se radilo o dobro planiranom planu vojne okupacije, a ne o tobože "obrambenoj" reakciji srpskoga pučanstva i "njegove" vojske. Vojno-politička elita te vojske je isti takav plan imala u ladicama i prije uspona Slobodana Miloševića na vlast.
  • nadalje, očito je da je rat (ili vojnu okupaciju) u Bosni i Hercegovini bilo nemoguće izbjeći, jer je to područje jednostavno integralni dio ili središte srpskih teritorijalnih apetita na hrvatske zemlje, od Slavonije do Dalmacije-unutar čijega se radijusa nalazi cijela Bosna i Hercegovina.
  • i, konačno (iako autor nije u ovome odjeljku bio toliko eksplicitan kao u daljnjim)- cijela dinamika ratovanja i ratnih ciljeva potkopava popularne bajke poput one o podjeli BH između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu. Sam je projekt velike Srbije, zbog svojih teritorijalnih pretenzija, nespojiv s bilo kakvim hrvatskim vojno-političkim ciljevima.
No, namjerno nismo prikazali dio knjige koji opisuje detalje JNA-srpske agresije na BiH, nego smo samo dali prijegled same pripreme za napad i okupaciju Bosne i Hercegovine. Za raščlambu napadaja, obrane, rata i poraza velikosrpskih snaga- čitatelji će morati potražiti samu knjigu. Ovaj tekst daje samo prikaz situacije kada se Damoklov mač srpske agresije u potpunosti nadnio nad BiH.


ULOGA JNA KAO SRPSKE IMPERIJALNE SILE U BOSANSKOHERCEGOVAČKOM RATU

Na razini sveobuhvatnosti, uloga JNA u ratu u Bosni i Hercegovini istovjetna je onoj u Hrvatskoj. Zamisao o njezinoj okupaciji je dio istog, jedinstvenog plana (slika 10.). U ovom poglavlju obrazložit ćemo ne samo temeljnu zamisao nastalu na potki ratnog plana S-2 (potpuna "agresija" NATO-a na bivšu Jugoslaviju), nego i njezine preinake, kao i preustroj (prilagodba) JNA radi stvaranja "novih srpskih vojski". U okviru navedenog, objašnjava se kada i gdje je JNA kao srpska vojna sila doživjela svoju "strategijsku vršnu točku". Pojava ovog pojma u analitičkim osvrtima, prije svega na Zapadu, znači da se rat na prostorima bivše Jugoslavije ne gleda više kroz prizmu značaja pojedine operacije i njezinih posljedica, snazi i mogućnostima vojski, broju mrtvih i ranjenih, visini i vrijednosti razorene infrastrukture i objekata, nego, na razini strategijskog promišljanja, gdje će se nastojati odrediti ili se pokušava odrediti "mjesto" za svaku državu u vremenu nakon rata. Pristup ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne može biti igra pojmova, stvorenih istančanom logičnom domišljatošću, nego se mora izvesti iz pojma postavljenog cilja agresije, te sredstava, a još više načina kako su oni primijenjeni. Nužno je u takvim strateškim analitičkim osvrtima uvijek poći od uloge vojne sile (JNA) kao instrumenta agresije. Ovo poglavlje ima upravo tu namjeru pokazati kakvu je ulogu JNA imala u bosanskohercegovačkom ratu.

1. Sveobuhvatnost strategijskog plana
Nakon rata u Hrvatskoj, u kojoj JNA nije ostvarila postavljeni strategijski cilj - poraziti hrvatsku vojsku i izbiti na slovensku granicu i tako po memorandumskoj zamisli doseći "zapadnu srpsku granicu" Virovitica - Karlovac - Karlobag, u strategijsku igru se uvodi područje Bosne i Hercegovine. To je područje osnovica za ostvarivanje velikosrpske ideje. Kadijević će to naznačiti kao kriterij da srpski narod u Bosni i Hercegovini, koji je po svom zemljopisnom položaju, a i brojnosti bude jedan od kamena temeljaca konstituiranja zajedničke države cjelokupnog srpskog naroda, neke nove Jugoslavije, ili samo države srpskog naroda. Izrijekom će navesti: "Bez Jugoslavije neće biti nikakve države Bosne i Hercegovine, znači čvrsto i bezuvjetno biti za Jugoslaviju bez obzira tko hoće i tko neće". Ovakva a priori tvrdnja razložno vodi u pitanje, kakva je uloga JNA u Bosni i Hercegovini? Za razliku od rata u Hrvatskoj koji će u Kadijevicevoj knjizi imati zapaženo mjesto i analitički osvrt, rat u Bosni i Hercegovini potpuno je zanemaren i o njemu će biti napisane samo dvije stranice bez ikakvog analitičkog osvrta.
Posve je razumljivo da je uloga JNA na razini sveobuhvatnosti u ratu u Bosni i Hercegovini istovjetna onoj u Hrvatskoj, jer se radi o jedinstvenoj strategijskoj zamisli o stvaranju "velike Srbije". Sveobuhvatnost podrazumijeva dugotrajno i sustavno preoblikovanje JNA u srpsku imperijalnu silu u strukturnom, organizacijskom, operativnom i provedbenom planu prema jedinstvenoj zamisli, vremenski usklađeno sukladno unutarnjim i međunarodnim okolnostima, ali s uvijek istim geslom "o zaštiti srpskog naroda i da mu se pomogne za obranu" i to sve u okviru "sprječavanja međunacionalnih sukoba".

Operativni plan za rat u Bosni i Hercegovini nastao je također na potki zapadne, potpune (radikalne) "agresije" na Jugoslaviju (ratni plan S-2), i sadržavao je iste strukturne elemente: teorijske, organizacijske i pokusne. Teorijski i organizacijski su jedinstveni, kao i za rat u Hrvatskoj, a pokusni se nastavljaju i proširuju uključujući područje jugozapadne, južne i središnje Bosne i Hercegovine.


2. Sažeti plan djelovanja "plavog" - agresora NATO-a na području BiH

Zamisao djelovanja snaga NATO-a u potpunoj agresiji na Jugoslaviju na prostoru Bosne i Hercegovine imala je slijedeći tijek. Operativne snage NATO-a objedinjene u OG "JADRAN" nakon izvođenja pomorsko zračnih desanata na vanjske jadranske otoke (D do D+2) iskrcavaju se na D+6 u Ravne Kotare, odnosno Slano. Potom se na te desantne osnovice na D+15 uvodi TG "ANCONA" i 10.AK (armijski korpus) i oni nastavljaju djelovanje u dubinu bosanskohercegovačkog prostora (slika 11).
Snage 10.AK usmjerene su dolinom Neretve prema Sarajevu radi spajanja sa 101. zračno pokretnom divizijom (OS SAD) koja je na D+17 desantirala na Ravnu Romaniju (između Sarajeva i Pala), a snage TG "ANCONA", zaobilazeći Knin, djeluju prema Sinju, Livnu, Kupresu i Bugojnu približavajući se Sarajevu sa zapadne strane i sudjelujući na lijevom krilu sa snagama 10.AK. Radi povećanja tempa napada, provode se taktički zračni desanti na prijevoj Vaganj (Kamešnica) i mjesto Aržano.

3. Djelovanje "crvenog" (JNA)

Na ovakvu zamisao djelovanja "agresora", operativni raspored, odnosno svrstavanje snaga "crvenog" (JNA) moguć je isključivo "stvaranjem" tri grupacije (slika 12.) s ovom ulogom:
(1) prva (OG "Mostar"), u području Mostara i istočne Hercegovine sa zadaćom sprječavanja prodora dolinom Neretve i "zaustavljanja plavog" najdublje južno od Mostara, a potom prijeći u protunapad, izbiti na obalu i tu organizirati obranu;
(2) druga (OG "Kupres"), na prostoru Kupreške visoravni i zapadne Bosne sa zadaćom bočnog udara na snage TG "Ancona" na pravcu Livanjsko i Sinjsko polje uz produženje djelovanja dalje prema Splitu, sudjelujući sa snagama koje izvode protuudar u dolini Neretve;
(3) treća (OG "Sarajevo"), na polukružnoj osnovici središnje i istočne Bosne, sa zadaćom usmjerujućeg kružnog udara na zračni desant na Romaniji i "deblokade" Sarajeva, kojeg treba braniti kružnom obranom. Operativni raspored snaga "crvenog", jednako kao i u agresiji na Hrvatsku, sustavno je provjeravan godišnjim planom obuke uobličenom u zapovjedno stožernoj ratnoj vježbi - Romanija.


Predviđanje smjerova napada "agresora" i operativnog rasporeda "branitelja - crvenog" nedvojbeno ukazuje da je Generalštab JNA, na razini strategije, za stožerne točke pacifikacije (čitaj okupacije) Bosne i Hercegovine odredio: (1) jugozapadni dio - dakle, Hercegovinu (točnije područje od Livna do Mostara), i (2) Sarajevo - glavni grad. To su te dvije strategijske gravitacijske točke koje Hrvati moraju nužno braniti, kako bi se ciljevi strategijske napadne operacije protivnika učinili neostvarivim. Ostali prostori Bosne i Hercegovine, iako se nalaze u području bojnog polja nemaju istu specifičnu težinu, kao ona koja priskrbljuje atribut - strategijska gravitacijska točka.

Obrana jugozapadnog dijela Bosne i Hercegovine kao strategijske gravitacijske točke, značila je istodobno spas ne samo Bosne i Hercegovine, nego i cjelokupne južne Hrvatske, a u konačnici to znači države Hrvatske.


4. Primjena strategije u agresiji na Bosnu i Hercegovinu

Budući da napori JNA (prijetnja i selektivna uporaba vojne sile) nisu dali rezultate, prije svega protiv hrvatskog naroda (koji se vojno organizirao), da Bosna šaptom ne padne, ona se usmjerava na konkretnu realizaciju okupacije Bosne i Hercegovine po modelu iz Hrvatske, jer muslimanski dio rukovodstva Bosne i Hercegovine svojom kolebljivošću pojačava uvjerenje kod JNA da će rat u Bosni i Hercegovini brzo okončati u srpsku korist.
Ovdje je bitno uočiti da se ne mijenja opći plan o stvaranju "velike Srbije" i izbijanja na "zapadnu srpsku granicu" nego se on usklađuje prema političkoj i vojnoj situaciji. Usklađivanje je u tomu - kako zadržati okupirana područja Hrvatske uz "pomoć" međunarodnih snaga (UNPROFOR), pa dok se okupira Bosna i Hercegovina, toj okupiranoj Bosni i Hercegovini pripojiti gotovo trećinu prostora Hrvatske i ostvariti postavljeni velikosrpski cilj. Takvoj "velikoj Srbiji" zacijelo nije zapadna granica, Karlobag- Karlovac- Virovitica, ali nije ni daleko od toga, jer bi ona bila: Starigrad Paklenica -Karlovac - Pakrac - Nova Gradiška - rijeka Sava - Vinkovci - Osijek.


5. Dosezanje strategijske vršne točke

Nakon prve dionice rata u Hrvatskoj uslijedio je onaj u Bosni i Hercegovini. O ratu u Hrvatskoj, odnosno, o prvoj dionici tog rata postoje razne namjerne "dvojbe" pa i neutemeljene teze: tko je dobitnik, a tko gubitnik, je li ili nije trebalo potpisati sporazum o prekidu vatre i tako omogućiti dolazak međunarodnih snaga (UNPROFOR), pa i - o internacionalizaciji sukoba.
Odmah nakon operacija Bljesak i Oluja, što je vrlo zanimljivo, pojavljuje se i postavka koja nastoji "dokazati" da je Srbija svoju strategijsku vršnu točku dosegla krajem 1991. okupacijom Vukovara. Takva postavka ima za posljedicu "izvesti dokaz" kako se rat u Bosni i Hercegovini mogao izbjeći, a u krajnjem slučaju i operacije Bljesak i Oluja ne bi uopće bile potrebne. Kakav odgovor na takvu tezu može dati razina strategijskog promišljanja? Da u svakom ratu postoji strategijska vršna točka to je nedvojbeno, ali dvojbeno je to kad je ona dosegnuta. Strategija uči, da je tijekom rata agresor teško određivao strategijsku vršnu točku, koja bi ukazivala kada stati. Branitelj je uvijek imao još težu zadaću jer je trebao vrijeme za preustroj, uvježbavanje i opremanje svojih oružanih snaga da bi iz strategijske obrane prešao u strategijsku navalu. Poglavito se to odnosi na oružane snage u stvaranju kao što su bile hrvatske. U slučaju Hrvatske, to dragocjeno vrijeme trebala je sama izboriti, jer joj ga agresor nikada ne bi dao.
Napadna moć, odnosno projekcija vojne sile, nije samo broj ljudi naoružanih domoljubljem i moralom, koje je Hrvatska nedvojbeno u to vrijeme imala, nego je to složaj opremljenosti, obučenosti, operativne pokretljivosti i razvoja, mogućnosti nadzora operacije, odgovora na iznenadne i nepredviđene (neočekivane) postupke neprijatelja. Dakle, jednom riječju, uvjerljivost vojne sile. U napadnim operacijama i onim najniže taktičke razine, a o strategijskoj da se i ne govori, uvijek se postavlja pitanje kolika bi bila cijena, prije svega u ljudstvu. Najlošija je ona strategija koja svoju cijenu plaća ljudskim životima, poglavito kad je taj broj mali, kao što je u slučaju Hrvatske (4.500 000 pučanstva).
Pobijedivši u prvoj dionici rata, Hrvatskoj je bio nužan predah iz dva razloga. Prvi, izbjeći daljnja razaranja, preustrojiti vojsku kako bi brojnost zamijenili kakvoćom, povećati pokretljivost snaga i razviti mogućnost prenošenja stožerne točke kao conditio sine qua non za uspjeh napadnih operacija, i drugi - nerazložnost i nemogućnost vođenja rata na dvije odvojene bojišnice u uvjetima ugroženih glavnih operativnih prometnica: Zagreb - Karlovac - Rijeka; Zagreb - Karlovac -Zadar - Split - Dubrovnik i Zagreb - Nova Gradiška -Vinkovci - Osijek.
Ono što je bitno, početak rata u Bosni i Hercegovini određivao je isključivo srbijanski politički i vojni vrh, prema razrađenom planu. Ostvarivši umanjeni (reducirani) strategijski cilj (okupacija gotovo trećine Hrvatske, ali ne i izbijanje na "zapadnu srpsku granicu") za JNA i Srbiju daljnje trošenje snaga postaje neracionalno zbog gubitaka zamaha operacije i internacionalizacije sukoba - JNA i Srbija vidljivo su označeni kao agresor. Ne radi se dakle, o dostizanju strategijske vršne točke, nego se vojna sila preusmjerava i projicira na ona područja koja će u danim okolnostima polučiti najbolji rezultat. U tom trenutku JNA i Srbija zaključuju: ako uspiju što brže riješiti Bosnu i Hercegovinu, ponovo će se u novim, za njih izuzetno povoljnijim okolnostima, usmjeriti na Hrvatsku.

Ostaje i dalje otvoreno pitanje i odgovor na njega kad će to JNA i Srbija i još važnije, gdje će to doseći svoju strategijsku vršnu točku? Sam geostrategijski položaj (oblik) Hrvatske, a i velikosrpski cilj, ukazuje da ta točka može biti samo u Bosni i Hercegovini i to u njezinom zapadnom dijelu. Strategijsku vršnu točku ne određuje samo jedan ili dva čimbenika ratnog umijeća, nego svi zajedno u međuodnosu. Prostor tu igra najznačajniju ulogu, jer se rat u biti vodi za njega, za njegov nadzor. Sukladno tomu, strategijska vršna točka, osim u vremenu i jačini snaga mora, i to zahtjevno, biti smještena i u prostoru. Kako su u teritorijalnom ustroju JNA i njezinom operativnom razvoju snaga Bosna i Hercegovina i Hrvatska smatrane jedinstvenim ili velikim ratištem to se rat kao strateška kategorija na njihovim prostornim ne smije promatrati odvojeno. Nego naprotiv, isključivo se mora promatrati samo kao jedinstvena cjelina jer je i "velika Srbija" trebala nastati na tom cjelovitom prostoru. Ako se oko toga prostora opiše kružnica (slika 10.) onda je središte te kružnice prostorno gledano - strategijska vršna točka. Središte aproksimativno obuhvaća područje Kupres - Livno. Zbog toga, upravo tu će se odvijati najznačajnije i obrambene i napadane operacije. U rano proljeće 1992. zaustavljen je prodor srpskih snaga prema Dalmaciji i desnoj obali Neretve, a u 1994. i 1995. godini odvijat će se napadne operacije oslobađanja (Zima-94, Ljeto-95) i stvoriti uvjeti za Oluju, te istodobno biti osnovica za operacije Maestral i Južni potez u prodoru prema Banja Luci.
Budući da je cilj JNA i Srbije bila okupacija Bosne i Hercegovine oni su u svojim ratnim planovima već imali, i odredili snage za to, kao što su planirali snage za rat u Hrvatskoj. Srpska nadmoć mogla je biti istrošena samo na području Bosne i Hercegovine i to u jednoj od dionica tog rata. To se je dogodilo 13.-23. travnja 1992. na prostoru Kupres -Livno i u dolini Neretve (Stolovi) kada je srpska napadna operacija prvi put u ratu doživjela neuspjeh. Organizacija i operativni razvoj snaga JNA i srpskih pobunjenika u Bosni i Hercegovini, koji su provođeni tijekom prve dionice rata u Hrvatskoj i svoj svršetak imali početkom godine 1992. (siječanj - travanj) najbolje dokazuju ove postavke.


6. Organizacija i operativni razvoj snaga JNA u Bosni i Hercegovini siječanj - travanj 1992. godine

Za razumijevanje strategijskih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije u 1992., korisno je vratiti se na iznijete postavke ZSRV Romanija. Tri operativne grupacije JNA "brane" prostor Bosne i Hercegovine od NATO-a tako da provode kružnu obranu Sarajeva i prelaze u protuudar na smjerovima prema Mostaru i dolini Neretve, odnosno Livnu i Splitu. Ovako zamišljena obrana i prelazak u protuudar nedvojbeno pokazuje: prvo, potpunu sukladnost manevra JNA iz ZRSV Romanija i operacija JNA za okupaciju Bosne i Hercegovine iz 1992. godine (slika 13.) i drugo, da je obrana pravaca Kupres -Livno - Split i Mostar - Ploče obrana Bosne i Hercegovine, ujedno i obrana cjelokupne južne Hrvatske.

Za Hrvatsku je strategijska dvojba - ući u napadne operacije za oslobađanje okupiranih područja s nedostatno pripremljenom vojskom za takva bojna djelovanja, platiti veliku cijenu i ne ostvariti postavljeni cilj, a to znači strategijski poraz ili, dobiti na vremenu, preustrojiti vojsku uz istodobno sprječavanje ostvarivanja preoblikovanog srpskog cilja, sačuvati operativnu dubinu, ne smo u zapadnoj Bosni i Hercegovini nego i u južnoj Hrvatskoj.
Drugi pristup koji je izabran, pokazat će kasnija događanja, bio je u potpunosti ispravan. Zašto? U strategiji postoji bitno načelo - načelo oprjeke, gdje je interes jedne strane suprotan interesu druge. Ratna djelatnost ima dva oblika: napad i obranu, koji su vrlo različiti i nejednake jačine. Ako jedna strana želi rješenje kasnije, druga ga mora priželjkivati ranije i obrnuto. Ako je trenutak za jednu stranu povoljan, a ona je odveć slaba ili nespremna za napad, neće se lišiti korisne obrane i zbog toga je primorana sačekati povoljnu budućnost, u kojoj će sigurno imati uvjerljivu i mjerljivu vojnu moć. Ovo strategijsko načelo često se zaboravlja ili ne uvažava, pa iz toga slijedi zaključak kako je Hrvatska napadnu strategijsku operaciju mogla izvesti još 1991. i(ili) 1992. godine.

Nadmoć obrane, pisat će Clausewitz, je vrlo velika, veća nego što se na prvi pogled zamišlja. Ovim stavom se objašnjava vrlo veliki dio razdoblja sa zastojima, koji se događaju u ratu. Ovdje je pitanje, koja će strana bolje iskoristi zastoj, čekanje da se protivniku zada završni udarac. Postoji i drugi razlog koji u ratu dovodi do zastoja: nepotpuno razumijevanje stanja, bilo precjenjivanjem protivnika i sebe, ili podcjenjivanjem protivnika i sebe. Upuštati se u strategijske prosudbe znači zbiljski se držati onog načela koji govori da što sporije teče ratni čin, što češće i dulje dolazi do zastoja, tim će prije biti moguće popraviti neku zabludu. Strategija zablude ne oprašta. Najveća je zabluda u ratu napasti u krivo vrijeme. Napadna strategijska operacija za oslobađanje okupiranih područja Hrvatske krajem 1991. i početkom 1992. bila bi napad u krivo vrijeme, jer nije zadovoljeno strategijsko načelo opreke i čekanja tj. da se stvore snage koje će iz strategijske obrane prijeći u strategijski napad. Nakon objašnjenja ovih strategijskih dvojbi, vrijedi vidjeti kako se JNA i srbijanski politički vrh pripremao za rat u Bosni i Hercegovini.


7. Pripreme JNA za rat u Bosni i Hercegovini

Dok je tekla priprema za rat u Bosni i Hercegovini, Kadijević iznosi će naznačiti da je suradnja JNA s predstavnicima Srba u Bosni i Hercegovini i srpskim narodom u cjelini omogućavala kretanje prema novoj Jugoslaviji. To je osigurano za vrijeme rata u Hrvatskoj provedenim manevrom i pokretom snaga JNA preko Bosne i Hercegovine, što je za JNA bilo od bitnog značaja. Bit će naglašeno da su manevri i pokreti bili izloženi poteškoćama, ponekad i ometani, ali nigdje sasvim zaustavljeni. Sve to je omogućilo da mobilizacija u "srpskom dijelu" Bosne i Hercegovine bude vrlo uspješna, a ujedno je ublažen problem mobilizacije u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji. Ovo mišljenje je potvrda da JNA odnosno srpske snage nisu istrošene, a najmanje da su dosegle strategijsku vršnu točku i da taj drugi strategijski postroj ukupnih srpskih vojnih snaga ima posve drugu namjenu.
Namjera je, vojno organiziranim i tehnički opremljenim i naoružanim Srbima na okupiranom području Hrvatske, kao prednjim strategijskim postrojem provoditi obranu, a drugim jačim dijelom strategijskog postroja okupirati Bosnu i Hercegovinu i tako neizravno ostvariti postavljeni velikosrpski strategijski cilj. Uočljivo je da je dio drugog strategijskog postroja JNA morala odvojiti prema Hrvatskoj i, kako sam Kadijević navodi, da je njihova prosudba bila, da nakon napuštanja Hrvatske i stvaranja jedne od srpskih vojski ("srpska vojska krajine -SVK") na okupiranom području u Bosni i Hercegovini treba imati jake snage JNA. To je po gledištu srpskog vojnog establishmenta odgovaralo svakoj stvarnoj političkoj opciji razvitka događanja u Bosni i Hercegovini, kao i potrebi postojanja stalno spremnih i jakih snaga na granici prema "republici srpskoj krajini" radi garancije da će Hrvatska poštivati Vanceov plan. Ne samo to, nego da je odluka o odvajanju drugog strategijskog postroja prema okupiranom dijelu Republike Hrvatske bila ispravna, naznačeno je u stavu: koliko smo bili u pravu pokazuje stalna agresija Hrvatske na "republiku srpsku krajinu".

U operativnom smislu situacija za Hrvatsku je sada znatno povoljnija jer snage JNA, koje su bile namijenjene za agresiju na nju i dalje ostaju, ali ne više "raspoređene" na cijeloj dubini njezinog državnog prostora, nego izvan njega. Na takav način, projekcija vojne moći tih snaga na Hrvatsku je bitno oslabila, a istodobno one se ne mogu uporabiti na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine. To se u strategiji naziva dvostruko vezivanje snaga.


8. Operativni raspored i manevar snaga JNA za rat u Bosni i Hercegovini


Sredinom srpnja 1991. godine JNA se složila s povlačenjem postrojbi (14. i 31. korpus) iz Slovenije u naredna tri mjeseca. Povlačenje je provedeno do kraja listopada 1991. godine. Snage oba korpusa početno su bili razmještene u zapadnoj Srbiji, da bi početkom 1992. godine veći dio 31. mariborskog i manji dio 14. ljubljanskog korpusa bili uključeni u sastav 17. korpusa koji je doživio velike gubitke tijekom borbi u zapadnoj Slavoniji, a veći dio 14. korpus ušao je u sastav 2. pod-goričkog korpusa. Početkom prosinca 1991. godine 13. korpus (Rijeka) brodovima je prevezen u crnogorsku luku Bar. Veći dio tog korpusa početkom i tijekom siječnja 1992. godine razmješten je u istočnu Hercegovinu i od tih snaga formirana je OG Trebinje - Bileća. Postrojbe 10. korpusa iz Zagreba su bile početno premještene u Slunj, a potom u Bihać, i one su bile jezgro novoformiranog Bihaćkog korpusa koji je kasnije preimenovan u 2. krajiški korpus. Također, tijekom studenog i prosinca 1991. godine manji dio snaga 10. korpusa ušao je u sastav 17. korpusa (Tuzla). Zadnja postrojba JNA koja je napustila područje Hrvatske bio je 9. korpus (Knin) i koji se razmjestio na područje zapadne Bosne: Bosansko Grahovo -Glamoč - Kupres. Na slici 14. prikazano je premještanje korpusa JNA iz Slovenije i Hrvatske te njihov novi raspored na prostoru Bosne i Hercegovine.

U agresiji na Republiku Hrvatsku u vrijeme potpisivanja Vanceovog plana, uključujući i unutarnje (blokirane) postrojbe 32., 13. i 10. korpusa JNA, sudjelovale su snage ekvivalenta 49 brigada od toga: 3 oklopne, 6 mehaniziranih, 14 motoriziranih (pješačkih), 18 brigada TO (partizanskih), 12 odreda TO, različite postrojbe topničke i raketne potpore, protuzračne obrane, inženjerije i drugi specijalni sastavi. Ukupno su snage bile jačine: 90-95 tisuća vojnika, 850-900 tankova, 700-750 oklopnih prevožnjaka, 1200 topničkih naprava svih kalibara, uključujući i rakete zemlja - zemlja R-65 Luna, te raketne sustave protuzračne obrane, 24 ratna broda (Vis i Lastovo). Borbeno je djelovalo oko 350 zrakoplova svih vrsta. Sustav upravljanja i zapovijedanja JNA prilagođavao se od Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine. U uvjetima kada zapovjedništva 5.VO (Vojna oblast - Zagreb) i VPO (Vojnopomorska oblast - Split) nisu bila u mogućnosti obavljati funkciju zapovijedanja, to je preuzimao i provodio Generalštab OS SFRJ. Tako je Generalštab izravno zapovijedao dijelovima 1.VO odnosno novosadskim, tuzlanskim i banjalučkim korpusom, te posebno privremeno ustrojenim sastavima OG-1 i 2 koji su bili uporabljeni u agresiji na Hrvatsku.

Ovakvo stanje traje sve do prosinca 1991. godine, kada JNA pristupa reorganizaciji sustava zapovijedanja. Glavna reorganizacija JNA provoditi se od 30. prosinca jer je tada srpski savezni predsjednik dao suglasnost za raspuštanje i rasformiranje 5.VO s zapovjedništvom u Zagrebu i zapovjedništvom VPO (RM) u Splitu. No, pri tomu treba uvažavati i šire okolnosti tadašnje situacije, koja "prisiljavala" JNA da se u nepovoljnim uvjetima za nju pripremi za borbu za ostanak Jugoslavije odnosno okupaciju Bosne i Hercegovine. U to svakako ulazi međunarodno priznanje Hrvatske kao samostalne i nezavisne države i sve jača osuda međunarodnog mnijenja o vođenju prljavog rata od strane JNA i Srbije.


9. Prostornost i organizacija novih vojnih oblasti

Težišni cilj reorganizacije JNA bio je ostvarivanje prevladavajuće pozicije u Bosni i Hercegovini. Nema nikakve sumnje da je JNA područje Bosne i Hercegovine tretirala kao dio Srbije odnosno Crne Gore. Tada je istočni dio Bosne, istočno od rijeke Bosne, dodijeljen 1. VO, južni dio podređen je novoformiranoj 4.VO, a ostatak, pretežito zapadni i središnji dio Bosne, ulazi u nadležnost 2. VO.
Za rat u Bosni i Hercegovini, JNA (razdoblje prosinac 91. - siječanj 92. godina) ustanovljava 2. i 4. VO sa zapovjedništvima u Sarajevu, odnosno Podgorici. U ožujku iste godine je u okviru povlačenja JNA iz Makedonije, zapovjedništvo 3.VO iz Skopja premješteno u Niš. Uz već postojeću, smanjenu 1. VO, kopnene snage JNA bile su organizirane u četiri vojne oblasti, kao grupacije strategijske razine, čija su zapovjedništva odgovorna za pripremu, organizaciju i usklađivanje borbene uporabe JNA na tim "preostalim" dijelovima bivše Jugoslavije.

Nova vojnoteritorijalna podjela - razgraničenje (vidi sliku 15.) obuhvaćala je: 1.VO (Beograd) - Vojvodinu i sjeverni dio Srbije do, orijentirno crte Kragujevac - Užice, uključujući Kragujevac, a isključujući Užice i sjeveroistočni dio Bosne i Hercegovine76; 3.VO (Niš) južni dio Srbije i Kosovo; 2.VO (Sarajevo) zapadni, sjeverni i središnji dio Bosne i Hercegovine do crte Foča - Kalinovik - Mostar i 4.VO (Podgorica) južno od te crte, Crnu Goru i jugozapadni dio Srbije.
U okviru novih vojnih oblasti zadržana je dotadašnja struktura, koja se temeljila na korpusima, različite jačine i sastava, kao grupacijama operativne razine, razmještenima na smjerovima planirane uporabe. Uz to, kao posebni elementi pod zapovjedništvima vojnih oblasti su po 1-2 mješovite topničke brigade, mješovita protuoklopna brigada, inženjerijska brigada, zaštitni motorizirani puk (za osiguranje zapovjedniš-tava VO, sastavljen od bataljuna vojne policije, diverzantskog odreda i motoriziranog bataljuna) puk veze, puk ABKO (atomsko-biološka kemijska obrana) te više logističkih baza, a u prvoj i trećoj VO bila je po jedna samostalna oklopna, ili mehanizirana brigada.
Ukupna jačina snaga JNA (2. VO, dio 4 i 1.VO) raspoređenih početkom 1992. godine u Bosni i Hercegovini bila je: 83 000 ljudi, 460-500 tankova, 400-420 oklopnjaka i 950-1000 topova. Zapovjednu strukturu ovakve preustrojene JNA (časnički zbor) činili su 92,6 posto Srbi, 7 posto Crnogorci i 0,4 posto ostali. Sustav upravljanja nadzora - podređivanja bio je takav da su "ministarstvo obrane - republike srpske krajine" u Republici Hrvatskoj, i Bosni i Hercegovini izravno podređeno ministarstvu obrane Savezne Republike Jugoslavije koje ima dvije zadaće: (1) koordinirati izradu obrambenih planova, (2) zaštititi vanjske granice i njihovo uvezivanje u ustavno-pravni i teritorijalni sustav Jugoslavije.
Generalštab JNA ima operativno zapovijedanje svim postrojbama Vojske Jugoslavije, "vojske republike srpske" i " srpske vojske krajine". Mogućnosti pojedinih korpusa ili pojedinih postrojbi iz njihovog sastava bile su manje od optimalnih. Na to su ukazivale značajke djelovanja u ratu protiv Hrvatske, a još više one koje su se pokazale u početnoj dionici rata u Bosni i Hercegovini. Naime, mnogo je bilo naznaka koje su ukazivale da je, poglavito zbog problema s popunom, kako po broju tako i po specijalnostima, JNA vrlo teško uspijevalo osposobljavati potpunu sklopnu strukturu brigada. Kako je rat odmicao, tako je taj problem postajalo teži. Zbog toga je sve češće bivala prinuđena da iz različitih formacijskih postrojbi sastavlja osposobljene dijelove i rabi ih po načelima taktičkih grupa različite jačine i namjene.


Literatura


Davor Marijan: Smrt oklopne brigade, Naklada Zoro, Zagreb-Sarajevo 2002
Davor Domazet-Lošo. Hrvatska i veliko ratište, Udruga Sv.Jurja, Zagreb 2002


Poveznice


http://www.hic.hr/books/genocidom-do-istrebljenja/
Srpski zločini u sjeverozapadnoj Bosni
http://www.hic.hr/books/jugoistocna-europa/hrenovica.htm#strukturalni%20aspekti
Strukturalni aspekti zločina
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hbsukob.html
Kronologija hrvatsko-muslimanskog sukoba
http://www.hercegbosna.org/ostalo/praljak.html
Praljak vs. Halilović
http://www.hercegbosna.org/ostalo/hrvstrat.html
Hrvatska strategija podjele Bosne i Hercegovine


Nema komentara

Anketa

Ustavi