RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Kulturnopovijesne raščlane: jezik i književnost

Napisano 17.11.2009. 11:21
Radoslav Katičić: Litterarum Studia, Zagreb 1998 Na ovoj smo stranici nakanili prikazati stariju jezičnu i književnu baštinu Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i okolnih područja iz kojih su u Bosnu, Hum, Zahumlje i Travunju dotjecala uljudbena strujanja, a koja je bosansko-humsko područje vraćalo preobraženo, i, često, obogaćeno. Naravno-detaljan je prijegled takve teme na svemrežnoj postaji nemoguć, pa smo se usredotočili ponajviše na pogled iz ptičje perspektive. Tekstovi su iz pera eminentnih stručnjaka, akademika Radoslava Katičića i Eduarda Hercigonje, te beskompromisne i sustavne paleografkinje Benedikte Zelić-Bučan, čije je vrjednovanje hrvatske ćirilice označilo prekretnicu u proučavanju te tabu-teme. Veću smo pozornost obratili bosančici ili hrvatskoj ćirilici, iz jednostavnoga razloga što je hrvatska glagoljska kultura daleko opsežnije i detaljnije obrađena od ćirilske. Što se same književnosti, tj. književne vrijednosti izvornih spisa (tj. ne samo prijepisa) napisanih na bosanici tiče, nismo ulazili u tu problematiku-poglavito zato što je već obrađena na zadovoljavajući način na ovome situsu. Poslije teksta je uglavnom navedena najvrjednija dostupna literatura o raspravljanoj tematici, kao i internetske poveznice (ako ih ima). Osim maloga broja izuzetaka, ispustili smo podrubnice/fusnote, jer bi nam samo navođenje zauzelo previše potrebnoga prostora.

Iz monumentalne studije Radoslava Katičića, donosimo kraći ulomak koji referencira najstarija djela hrvatske pismenosti na bosanskohercegovačkome tlu kao što su «Kijevski listići», «Bečki listići», «Grškovićev apostol» ili «Mihanovićev fragment».

NAJRANIJA GLAGOLJAŠKA KNJIŽEVNOST
Najstariji očuvani tekstovi na slavenskom jeziku, pisani glagoljicom, potječu u hrvatskom prostoru s kraja 11. i prijelaza u 12. stoljeće. A i to su samo natpisi uklesani u kamen i dva lista jedne liturgijske knjige. Iz najstarijega vremena, o kojem svjedoče pisma pape Ivana X. nema baš nikakvih spomenika hrvatske glagoljaške pismenosti. Ipak se, neizravno, može i o tome nešto pouzdano saznati. Najstariji očuvani hrvatski crkvenoslavenski misal Codex Illirico 4 u Vatikanskoj knjižnici potječe s početka 14. stoljeća. Uređen je strogo prema liturgijskim propisima rimske crkve. Tekstovi u njem, međutim, znatnim dijelom nisu prijevodi iz latinskoga, nego potječu od liturgijskih knjiga ćirilometodske škole, utemeljeni su dakle na prvobitnim prijevodima solunske braće iz grčkoga. To znači da su hrvatski glagoljaši pri reformi rimskih liturgijskih knjiga i sastavljanju misala postupali tako da su svoje stare liturgijske knjige, koje su dobili od najstarije škole crkvenoslavenske pismenosti na sjeveru, podvrgnuli istoj takvoj redakciji, kakvu je rimska crkva provela na latinskima. Stoga se u misalu Illirico 4 susreću liturgijski tekstovi koji zajedno s onima u najstarijim bogoslužbenim knjigama istočne crkve slavenskoga liturgijskog jezika tvore zajedničku tekstovnu predaju. Time se pokazuje upravo očito kako je istinita tvrdnja u pismu Ivana X. da se Methodii doctrina oko 925. u dijecezama dalmatinskih biskupa već bila jako raširila i pustila u njima duboko korijenje. Dokazano je tako da je hrvatska književnost u punom posjedu ćirilometodske baštine od sama njezina začetka, pa stoga nije manje autentično povezana sa slavenskim srednjovjekovljem nego što je s latinskim, iz kojega je iznikla u svojim najranijim početcima.Osobito je važan u tom sklopu red i čin mise kakav je u misalu Illirico 4. Moglo se dokazati da je to najstariji očuvani slavenski tekst rimskoga misnog kanona i da izravno potječe od prvobitnog ćirilometodskog prijevoda, koji je služio kao predložak za Kijevske listiće. Nema dakle nikakve dvojbe da su liturgijske knjige hrvatskih glagoljaša poviješću svojega teksta izravno povezane s najstarijim slojem liturgijske književnosti u ćirilometodskoj školi. Ipak nije pošlo za rukom dokazati i to da se pri tome radi o starocrkvenoslavenskom prijevodu latinsko-grčke liturgije sv. Petra. Ta se pretpostavka nije mogla održati. Važna je u tom sklopu i činjenica da «Bečki listići», koji su preostali od jednog hrvatskoglagoljskog sakramentara, misne knjige starijega tipa, iz 12. stoljeća, pokazuju u svojem liturgijskom nazivlju usku podudarnost s «Kijevskim listićima», koji su ulomak isto takva sakramentara iz najstarijega ćirilometodskog knjižnog fonda.I odlomci evanđelja koji su se čitali pri misi nastavljaju u misalu Illirico 4 velikim dijelom ćirilometodski prijevod i potpuno se uklapaju u njegovu tekstovnu predaju kakva se pokazuje u najstarijim makedonskim glagoljičkim spomenicima te s njome tvore nerazdvojnu cjelinu. Mlađa tradicija hrvatskih glagoljskih misala nadovezuje se na onu koju predstavlja najstariji među njima, pri čem se u mlađim redakcijama sve više nameće utjecaj autoritativnih latinskih tekstova. Ipak se ne prekida kontinuitet ćirilometodske tekstovne predaje. I inače je hrvatska glagoljaška liturgijska književnost, u prvom redu prema svjedočanstvu brevijara, utemeljena na starocrkvenoslavenskim temeljima. To se jasno i nadaleko razabire po svetopisamskim odlomcima namijenjenim čitanju u liturgiji i po tekstu psalama što su ulazili u bogoslužje. Ti pouzdani dokazi, kako god da su oskudni, posve su dostatni da pokažu kako su hrvatski glagoljaši najstariji sloj potrebnih liturgijskih knjiga doista dobili od Metodijeve škole i njezinih skriptorija, te iz škole i skriptorija njegovih velikih učenika Klimenta i Nauma. Veza s Ohridom pokazuje se najrazgovjetnije u tome što su u redakciju hrvatskih glagoljaških liturgijskih knjiga ušle neke glasovne osobine karakteristične za bugarsko-makedonsku predaju starocrkvenoslavenskih tekstova, koje su samo odande mogle doći.

Poveznice
Kronoloski popis najvažnijih glagoljskih spomenika
Glagoljica u Lici, Krbavi i Gatskoj
Hrvatski glagoljski rukopisi izvan domovine

Enciklopedija Jugoslavije, 2, Bje-Crn, JLZ, Zagreb 1982
Ugledni hrvatski jezikoslovac, paleograf i povjesničar Eduard Hercigonja sažeto je, još u doba SFRJ, prikazao problematiku bosančice ili hrvatsko-bosanske ćirilice, i to u članku pisanom za izdanje Enciklopedije Jugoslavije iz 1982. Budući da se radi o pregnantnom prijegledu, navest ćemo ga u cijelosti, samo uz opasku da nismo mogli reproducirati 3-4 retka iz jednostavnoga razloga jer nam nisu bili dostupni svi ćirilski fontovi. Opširniji radovi akademika Hercigonje, a i drugih auktora, navedeni su u popisu literature.

BOSANČICA , osobita inačica- morfološka, (orto)grafijska - ćiriličkog pisma. Pojavljuju se još i nazivi: bosanica (S. Zlatović), bosanska azbukva (I.Berčić), bosanska ćirilica (F. Rački), hrvatsko-bosanska ćirilica (I. Kukuljević Sakcinski), bosansko-dalmatinska ćirilica (V. Jagić), bosanska brzopisna grafija (E. F. Karskij), zapadna varijanta ćirilskog brzopisa (P. Đorđić), zapadna (bosanska) ćirilica (S. Ivšić), harvacko pismo (D.Papalić), rvasko pismo, poljička azbukvica (u narodu Poljica - F. Ivanišević), sarpski (glagoljaš fra A. Depope, za Divkovićevu bosančicu, a ponekad i bosanski franjevci). Bosančica se postupno konstituirala na protegu nekoliko stoljeća: od početaka bosansko-humske epigrafike (XI./XII. st.), preko srednjovjekovnih ustavnih kodeksa biblijskog i apokrifnog sadržaja, namijenjenih prvenstveno potrebama bosanskih "krstjana", zatim preko bosanske diplomatike od Kulinove listine iz 1189 (vezana uz zetsko-humsku redakciju), akata kraljevske kancelarije (prvotno pisanih ustavnim pismom - što nije slučaj s analognim tekstovima na području raške redakcije - a od početaka kraljevske vlasti Tvrtka I., tj. od 1377, kancelarijskim brzopisom), listina feudalnih gospodara u Humu i Donjim krajevima te spomenika iz Dalmacije (Omiš i Brač, XII.- XIII. st.), sve do XV. st. kad je bosančica konačno razvijena na širokom uporabnom prostoru. Po nekim svojim značajkama individualizira se kao zaseban tip slavenskog brzopisa koji je poslije "položen u osnovu osobitog bosanskog tiska" (E. F. Karskij). Tu točku njezine (organske) evolucije, dostignutu razinu morfoloških (i ostalih) vlastitosti, u novije je vrijeme precizno odredio P. Đorđić utvrdivši kako su "morfološke inovacije u brzopisu koje su se javile u pismenosti pripadnika zapadne crkve tolike... i takve da mogu činiti posebnu, zapadnu varijantu ćirilskog brzopisa. Iz Bosne je ćirilica, odnosno zapadni brzopis, prešla u Slavoniju...".

Karakteristična razvojna osobitost ustavne ćiriličke knjiške i kancelarijske grafije bosanskih srednjovjekovnih tekstova, u kojoj se začinju neki elementi kasnijeg razvitka prema oblikovanju bosančice, jest dosljedna zastupljenost grafema (đerv = đ, a u diplomatici od prvih desetljeća XIV. st. i ć). Pisci raške redakcije, međutim, od kraja XIII. st. redovito napuštaju ovaj grafem, koji je u njihovoj praksi obilježavao fonem đ. Uočljiva je opća značajka ustavnih bosanskih tekstova: sklonost pisaca arhaičnom duktusu, ugledanje na grafemske arhetipe. To je posljedak konzervativnosti periferijskih područja; nasuprot tomu karakteristični su pomlađeni grafijski nacrti u onodobnim srpskim rukopisima. Specifične su crte toga pisma npr. grafija _ (ž), ligatura ( = u) - što ne poznaju tekstovi raške redakcije - te intenzivna čestota uporabe (za ja), pa i oštro lomljena kuka grafema (= k) i sl. Rukopis bosanskih kodeksa ostavlja i vizualno osobit dojam otežalog pisma zbog zbijenije izvedbe nacrta grafema i izrazitog markiranja, debelim potezima, grafemskih strukturnih (navlastito vertikalnih) elemenata. S druge je pak strane ova inače konzervativna grafija naklonjena i nekim novostima: uklanjaju se kao nefunkcionalne nadredne oznake (glagoljički utjecaj), a ostavlja tek titla.

U grafijskom sustavu bosančice XV. st. (i poslije), oblikovane sa svim obilježjima brzopisa, istraživači različito ocjenjuju opseg i izrazitost njezinih temeljnih, općih morfoloških osobitosti (ne uzimajući u obzir dubletne grafije). Tako su za I. Berčića, njezina prvoga paleografskog analitičara, karakteristični grafemi po kojima se "bosanska azbukva razlikuje od grčko-slovjenske..." , B, , . E. F. Karskij cijeni da su osobitosti bosančice grafije za , , , , , četvrtasto B , , tronožno T ( ), ; M.Tentor misli da su to grafije , B, . J.Hamm ocjenjuje 1947. kao morfološku specifičnost bosančice grafeme , , , , , , (s primjedbom da se ovo tako piše i u drugim ćiriličkim grafijama), a 1956. zaključuje kako se bosančica "odlikuje time što su se neka slova izokretala (tako b, p, d, t) i što se služila glagoljičkom numeracijom (č = 1000, ů = 700)..." Benedikta Zelić-Bučan upozorava da u bosančici na prostoru srednje Dalmacije "najveću konzervativnost oblika... pokazuju slova v, e, ž, i, k, l, m, p, s" dok se grafemi , , pišu često na specifičan način, koji može otežati njihovu identifikaciju. P. Đorđić tipične "morfološke inovacije" bosančice otkriva (uz upozorenje na grafijsku nejedinstvenost i dublete) napose u morfologiji, nacrtima grafema ; ; Đorđić uvjerljivo pretpostavlja da se ž s vodoravnom crtom razvilo prema glagoljičkom ž =
Inače, grafijski je sustav bosančice vrlo funkcionalan u smislu fonologizacije, oslobađanja od onih grafemskih elemenata koji ne pokrivaju pojavnosti, ne odgovaraju stvarnosti aktualne fonološke strukture (štokavske, čakavske) ili nisu iskoristivi za izraz brojnih vrijednosti (valja upozoriti da i na području obilježbe brojnih vrijednosti bosančica ima svojih osobitih rješenja). Tako su općenito isključeni iz uporabe grafemi i digrami jer, ižica, i jor, a za ie koje P. Đorđić kaže da se ne upotrebljava u bosančici, B. Zelić-Bučan ipak nalazi (doduše samo dva primjera) u rukopisima XV.st.

Za bosančicu je karakteristična raznolikost u ortografskim rješenjima. Već je I. Berčić, s obzirom na bilježenje lj, nj, ć, đ, j, ustanovio razdiobu bosančicom pisanih tekstova u 3 grupe: u Bosni, u Dubrovniku bez oznake za umekšanje, te u Dalmaciji i Poljicima neujednačeno. U bosanskih franjevaca za lj, nj dolazi i “nestopljena” grafija također izražena digramima. Nestopljeno lj u Divkovića je Određena morfološka i (orto)grafijska nejedinstvenost bosančice normalan su posljedak različitosti društvenih, kulturnotradicijskih, vjerskih i geopolitičkih uvjeta na širokom prostoru njezine uporabe od srednjovjekovne 'krstjanske' Bosne i Huma te od Dubrovnika preko otoka i kopna srednje i sjeverne Dalmacije u unutrašnjost Hrvatske pa - sporadički - i dalje, u Istru. U Bosni i Humu je ćirilička ustavna grafija u tijeku XIII. st. potisnula raniju glagoljicu čiji su odjeci Grškovićev apostol (sredina XII. st. - odlomak) i Splitski misal (odlomak) iz XIII. st. - posljednji trag aktivnog života glagoljice u bosanskom srednjovjekovlju. Konzervativna bosanska ćirilička grafija rukopisnih kodeksa namijenjenih potrebama Crkve bosanske ipak pokazuje neke znakove povezanosti s glagoljičkom tradicijom od Humačke ploče (XI. st.) do glagoljičkih zapisa i abecedara u Zborniku krstjanina Radosava i Čajničkom evanđelju ili očito glagoljičke podloge Nikoljskog evanđelja i Hvalova zbornika.

Pored nerijetko poetski sugestivne epigrafike (natpisi, stećci), diplomatike, kronika, rodoslova ili bosanske (berlinske) Aleksandride, najznatniji tekstovi starije, srednjovjekovne bosanske ćirilice jesu evanđelja (npr. Divoševo, Vrutoško, Nikoljsko, Batalovo, Srećkovićevo, Kopitarovo, Daničićevo), apostoli (npr. Giljferdingov, Beogradski) te napose zbornici biblijskog i apokrifnog štiva (npr. krstjanina Hvala, Mletački). Ti "krstjanski" (biblijski) tekstovi ušli su po padu Bosne u repertorij pravoslavne crkve i tako se sačuvali. Razvijenom su bosančicom nastavili djelovati bosanski franjevci i nakon dolaska Turaka u Bosnu. Stvorili su motivsko-tematski i stilski konzistentnu književnost (dijelom oslonjenu na hrvatsku glagoljašku tradiciju: Matija Divković, Ivan Bandulavić, Stjepan Matijević, Pavao Posilović, Pavao Papić, Stjepan Margitić, Lovro Šitović i dr.) i tisak, o kojemu E. F. Karskij kaže: "Značajno se razlikuje od običnog ćirilskog tiska jugoslavenskih izdanja bosanska ćirilica (bukvica), u čiju je osnovu postavljeno pismo što su ga upotrebljavali katolici u Bosni, Hercegovini i, dijelom, Hrvatskoj u 14-15. st. i kasnije" (Matija Divković, Nauk krstjanski i Sto čudesa, Venecija 1611).

Bosančica je bila i pismo muslimana u Bosni i Hercegovini, u turskoj Dalmaciji XVI.-XVII. st. (begovica, begovski brzopis).

Dio pisma dubrovačkom knezu i vlasteli Ali-bega Pavlovića, XVI.st.
Osim toga tim se pismom pišu i sultanska akta (do kraja vladavine Sulejmana II.), listine turskih upravljača u našim krajevima te rumunjski i madžarski diplomatički tekstovi. Dok u Bosni ćiriličko pismo istiskuje glagoljičko, u Hrvatskoj, naprotiv, glagoljica supostoji s bosančicom kao element tropisamske književnosti hrvatskoga srednjovjekovlja (ponekad se - npr. u Poljicima - i ne razlikuju po nazivu). I.Milčetić je u Hrvatskoj glagoljskoj bibliografiji (Starine JAZU, 1911) upozorio kako će se u toj njegovoj studiji naći "nebrojeno dokaza da su glagoljaši dobro poznavali ćirilicu u cielom području hrvatskog glagolizma, pa i u Istri". Istraživanja novijega datuma (prvenstveno Štefanićevi katalozi glagolitike otoka Krka i Arhiva JAZU) potvrdila su i proširila ovaj navod. Najstariji su spomenici bosančice, zapadne ćirilice, na hrvatskom području omiški Natpis kneza Miroslava (iz prve pol. XIII. st.), List omiškog kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (iz 1276) te brački izvori: Natpis povaljskoga praga (oko 1180) i Povaljska listina (iz 1250, prijepis starije listine iz kraja XII. st. koju je napisao splitski kanonik Ivan).
Ta listina, kao i darovnica Mladena Šubića Vidoju i braći iz 1336, u splitskomu kaptolskom prijepisu iz 1410, ili Papalićevo i Marulićevo čitanje Hrvatske kronike iz izvornika, svjedoči o udomaćenosti bosančice u kulturnom ambijentu Splita. Kao pismo za svjetovne potrebe bosančica je (uz glagoljicu u obredu) prevladala na području Poljica ( Poljički statut 1440, dodatak 1665, Aleksandrida, Poljički molitvenik iz 1614, Statut poljičke bratovštine Sv.Kuzme i Damjana, 1619); u makarskoj je krajini pronađen vjerojatno izvornik Papalićeva prijepisa Hrvatske kronike. U Dubrovniku su - pored bogate diplomatičke djelatnosti - nastali obimni tekstovi pisani bosančicom: Leipziški lekcionar (posljednja četvrt XV. st., oslonjen na glagoljsku tradiciju), Dubrovački lekcionar (početak XVI. st.), dubrovački Oficij s molitvama Bogorodici i 15 molitava svete Brigite (Venecija 1512 - početci tiska bosančicom), Libro od mnozijeh razloga (1520). Pa i oni najstariji poznati dvanaesterački stihovi svjetovne umjetničke poezije na narodnom jeziku ("Sada sam ostavljen srid morske pučine...") zapisani su bosančicom u dubrovačkom carinskom statutu (1421-30). Znamenito djelo naše književnosti XVI. st., molitvenik N. Dešića Hortulus animae - Raj duše (Padova 1560), prepisao je bosančicom u Beogradu 1567. notar Marinus Nicolai, po narudžbi članova dubrovačke trgovačke kolonije.

Privatna pisma i listine pisali su bosančicom (uz glagoljicu) hrvatski plemići i velikaši: Frankapani, Keglevići, P. Kružić, N. Jurišić, Peranski i dr. Interferirajući s glagoljicom (funkcionalno izdiferencirano - glagoljica u obrednim knjigama, a bosančica u neliturgijskim i svjetovnim spomenicima), bosančica je i hrvatsko narodno pismo, što dokazuje i njezin sedmostoljetni kontinuitet na dijelu našega etničkog prostora (srednja Dalmacija, Poljica). O spoznaji da je bosanica (kao i glagoljica), nasuprot latinici, obilježje (i obrana) narodne vlastitosti svjedoči okružnica bosanskog franjevačkog provincijala fra L. Karagića od 1. VII. 1737. u kojoj se, pored ostaloga, pod prijetnjom sankcija braći redovnicima zabranjuje uporaba - javna i privatna - latinice za pisanje hrvatskih tekstova. Istu svijest pokazuje odluka franjevačkih starješina donesena na skupu u Sinju 17. VI1749. kojom se "očima učiteljima" naređuje da svoje učenike nauče pisati bosančicom materinski jezik. To povijesno jedinstvo, prepletanje slavenskih grafija u nas, osjetili su i oni djelatnici u našoj kulturi kojima slavenska paleografija nije neposredan predmet proučavanja. ("Hrvati su pisali glagoljicom, a ćirilica je isto tako hrvatsko pismo kao i glagoljica, mislim, hrvatsko historijsko narodno pismo", M. Krleža, Zastave, knj. IV.) Osebujnu složenost, slojevitost naše kulturne povijesti obilježenu suživljenošću tradicija, proumljeno simbolizira čin skromnoga glagoljaša Gašpara Vnučića iz Grobnika, koji u svojemu molitveniku pisanom "let gospodnih 1568." zaključno "amen" jedne molitve bilježi trojako: glagoljicom, latinicom i bosančicom.

Fontovi glagoljice i hrvatske/bosanske ćirilice

Tekst znamenite hrvatske povjesničarke i paleografkinje Benedikte Zelić-Bučan, koja je na sebi svojstven sustavan i pregledan način prikazala problematiku bosančice, donosimo u cijelosti.

ČIJI JE EVANĐELISTAR KNEZA MIROSLAVA?

Evanđelistar kneza Miroslava ili "Miroslavljevo jevanđelje", kako ga naziva ruska i srpska znanstvena literatura, liturgička je knjiga, izbor blagdanskih i nedjeljnih čitanja iz evanđelja. Pisan je potkraj druge polovice XII. st. tzv. "zapadnom" ćirilicom zetsko-humske redakcije i bogato ilustriran životopisnim romaničkim minijaturama.Jezik mu je starocrkvenoslavenski, hrvatske recenzije, s jasnim tragovima zapadne štokavštine i čakavštine. Otkrili su ga ruski istraživači u drugoj polovici prošlog stoljeća u srpskom manastiru Hilandaru na Sv. Gori, a danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. U prošlom stoljeću i u prvoj polovici ovoga, jezikoslovci su ga smatrali srpskim spomenikom. Takvo mišljenje, međutim, danas je znanstveno neodrživo. Mi želimo, koliko je to moguće u okviru kratkog članka, ukazati na razloge koji su u prošlosti utjecali na takvo shvaćanje, te iznijeti i rezultate novijih znanstvenih istraživanja, koji nas nedvojbeno sile da se to shvaćanje napusti kao potpuno neosnovano, odnosno da se na temelju novijih višedisciplinarnih znanstvenih istraživanja odredi prava nacionalna pripadnost ovoga kodeksa.Crkvene knjige starocrkvenoslavenskog jezika hrvatsko-srpske jezične redakcije pisane su glagoljicom i ćirilicom. Poznato je, da je na hrvatskom tlu oblikovana specifična hrvatska uglata glagoljica, a prema glasovnim zakonima hrvatskog jezika izgrađen je i poseban hrvatski glagoljski grafijski sustav. Taj neosporno hrvatski karakter glagoljice kao i duboka ukorijenjenost toga pisma u srednjovjekovnu hrvatsku kulturu pridonijeli su u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća, dok još nisu bili dostatno proučeni najstariji ćirilski jezični spomenici hrvatsko-srpske jezične redakcije, pojednostavljenu shvaćanju prema kojemu bi se starocrkvenoslavenski spomenici hrvatsko-srpske redakcije trebali samo na osnovu pisma dijeliti na hrvatske i srpske, s time da se svi glagoljski smatraju hrvatskima, a svi ćirilski srpskima (V. Jagić). Tako je bez velikih dvoumljenja i kodeks, o kojemu ovdje raspravljamo, Evanđelistar kneza Miroslava (kraće EkM), ubrojen medu srpske spomenike. Ovom općenitom starijem shvaćanju pridružila su se i dva posebna razloga zbog kojih su stariji lingvisti i paleografi ovaj kodeks smatrali srpskim spomenikom. EkM je, naime, nađen u srpskom manastiru Hilandaru i prilikom jedne posjete srpskog kralja Aleksandra Obrenovića tom manastiru (1896) hilandarski kaluđeri su ovaj kodeks poklonili kralju. Drugo, iz jednog zapisa na kraju toga kodeksa proizlazi da je bio posvećen zahumskom knezu Miroslavu, po kojem je ovaj kodeks u znanstvenoj literaturi i dobio svoje ime. A toga kneza Miroslava iz druge polovice XII. st. starija historiografija držala je bratom srpskog velikog župana Stefana Nemanje, kojem se, navodno, kao vrhovnom poglavaru, pokoravao i stariji mu brat Miroslav kao udjelni knez u Zahumlju.Evanđelistar je o trošku kralja Aleksandra, a u redakciji Lj. Stojanovića i uz stručnu pomoć V. Jagića, već slijedeće 1897. godine objavljen u Beču u litografskoj tehnici. Neke su izabrane stranice otisnute u naravnoj veličini, u boji. (Jedan primjerak tog izdanja posjeduje i Sveučilišna biblioteka u Zagrebu.) Tri već navedena čimbenika: pismo, mjesto nalaza i destinatar, učinile su da je već pri prvom znanstvenom publiciranju taj kodeks i u samom podnaslovu, na unutrašnjoj naslovnoj stranici, predstavljen svjetskoj znanstvenoj javnosti kao "un ancien evangeliaire serbe" (jedan stari srpski evanđelistar).Cjelovito fotolitografsko izdanje pružilo je, međutim, mogućnost mnogim znanstvenicima raznih disciplina da se svestrano pozabave ispitivanjem toga spomenika. U međuvremenu su proučavani i drugi ćirilski spomenici ranoga srednjeg vijeka što je omogućilo njihovo međusobno uspoređivanje tako da se danas mogu sa sigurnošću izvoditi i neki uopćeni zaključci kako o ćirilskom pismu tako i o spomenicima njime pisanima. Jedan od prvih rezultata tih znanstvenih istraživanja bio je taj, da je napušten kao znanstveno neutemeljen stari Jagićev kriterij o podjeli starocrkvenoslavenskih spomenika na hrvatske i srpske samo prema pismu. Danas je opće poznato i priznato da su se Hrvati u svojoj srednjovjekovnoj književnosti - kako starocrkvenoslavenskoj tako i narodnoj - služili s oba slavenska pisma. Hrvatskim spomenicima ćirilske pismenosti danas možemo bez dvoumljenja pribrojiti i Evanđelistar kneza Miroslava. Navest ću sumarno rezultate višestrukih znanstvenih istraživanja koji nam daju pravo na takvo zaključivanje.

Lingvističko-paleografska ispitivanja1 su utvrdila da je EkM po jeziku veoma blizak nešto starijem glagoljskom rukopisu "Grškovićeva apostola", a svi lingvisti se slažu da je napisan u "južnim krajevima"; mnogi smatraju upravo na tlu srednjovjekovnog Zahumlja (A. Belić, St. Kuljbakin, J. Vrana). Ako je tako, onda je to moglo biti u ondašnjem crkvenom i političkom središtu Zahumlja, u Stonu na Pelješcu. Zapadna, tzv. zetsko-humska redakcija pravopisa glavnog pisara EkM, koji je napisao čitav kodeks izuzev posljednje tri stranice, povezuje taj kodeks s ostalim suvremenim mu ćirilskim spomenicima (ispravama i natpisima) s istog područja i potpuno je u skladu s grafijom suvremenih hrvatskih glagoljskih spomenika. I morfologijom slova i tipom pisma razlikuju se svi oni od suvremenih im ćirilskih spomenika ostalih južnoslavenskih naroda. To i jest razlog što se neki autori, uključujući i autoricu ovih redaka, umjesto neodređenog, a dosta upotrebljavanog termina "zapadna ćirilica" radije služe nacionalnom oznakom, pak analogno nacionalnim imenima ostalih ćirilskih pisama (ruska, bugarska, srpska, makedonska, rumunjska), za ćirilsko pismo hrvatskih ćirilskih spomenika upotrebljavaju termin "hrvatska ćirilica".

Liturgička istraživanja (2) koja su najdublje bila zapostavljena ustvrdila su da EkM, iako pisan na tlu jedne katoličke biskupije, ipak ne sadrži liturgiju zapadnog, rimskog obreda. Ali nije to ni liturgička knjiga za vjernike istočne crkve, jer se liturgija tog evanđelistara nikako ne podudara s reformiranom carigradskom liturgijom. U EkM sadržana je vrlo arhaična liturgija istočnog obreda za vjernike Zapadne crkve, koju bi najispravnije bilo nazvati ćirilometodskom. Ona vuče svoje podrijetlo čak od najstarijih prijevoda, koje su sv. braća učinila s grčkih originala tada još jedinstvene kršćanske crkve. Područje stonske biskupije, koja je od svojeg postanja bila pod jurisdikcijom Zapadne crkve, ipak je po svojem geografskom položaju bila i pod stanovitim kulturnim utjecajem Istoka, pak se ovdje tradicijom mogla održati i ta arhaična istočna liturgija, kao što su se ovdje bili uvriježili - i dugo se održali - i neki drugi običaji istočne crkve, o kojima saznajemo iz spisa crkvenih sinoda X.-XI. stoljeća.

Umjetnička oprema (3) evanđelistara baš zbog toga što je apriori bio smatran srpskim spomenikom činila se povjesničarima umjetnosti pravom zagonetkom. Po svojim tipično romaničkim minijaturama, kojima nema analogije ni u jednom dosada poznatom pravoslavnom kodeksu, EkM se nikada nije mogao uklopiti u redovan slijed razvoja srpskog srednjovjekovnog crkvenog slikarstva, koje je izrazito bizantskog karaktera. S druge strane odavno je zapažena analogija ukrasa tog evanđelistara s umjetničkom opremom hrvatskih kako glagoljskih tako i latinskih kodeksa istoga doba, pa čak i istovjetnost nekih motiva u kodeksu s motivima starohrvatske pleterne ornamentike na nekim starohrvatskim crkvicama u Zahumlju. Zbog toga su ruski (Buslajev, Kondakoff) i srpski (Mirković) znanstvenici kodeks, zbog njegove umjetničke opreme, smatrali "čudom", dapače i "nemogućim" spomenikom u povijesti srpske crkvene umjetnosti. No sve ove zagonetke i "čuda" sami od sebe otpadnu čim se EkM počne promatrati jednostavno u okviru općeg razvoja umjetnosti onoga kraja u kojemu je i nastao. On se, sasvim prirodno uklapa u svijet pisanih i kamenih spomenika umjetnosti svog užeg zavičaja: Zahumlja i ostalih hrvatskih priobalnih krajeva.4 I preispitivanje političke povijesti srednjovjekovnog Zahumlja i ostalih područja nekadašnje Crvene Hrvatske, dali su rezultate na temelju kojih je nemoguće EkM i nadalje smatrati srpskim spomenikom; ni s obzirom na destinatora kneza Miroslava, ni s obzirom na političku i etničku pripadnost njegova zavičaja, odnosno mjesta postanja. Što se tiče destinatara, kneza Miroslava, novija historiografska istraživanja (B. Radojković) opovrgla zabludu starije historiografije prema kojoj bi Miroslav kao Nemanjin brat bio politički podređen srpskom velikom županu. Utvrđeno je, da Zahumlje sve do sredine XIII. st. nije politički potpalo pod srpsku nemanjićku državu u ekspanziji, dapače upravo za našeg kneza Miroslava zasvjedočeno je daje bio u vazalnom odnosu prema hrvatsko-ugarskom kralju. (Codex diplomaticus II. s. 176) Štoviše, dokazano je da Miroslav nije bio Nemanjin brat, odnosno rođeni brat (germanus) jer ga tako ne naziva nijedan od relativno brojnih suvremenih izvora u kojima se on spominje u vezi s Nemanjom. O njemu kao Nemanjinu bratu ništa ne znaju ni Nemanjini biografi, njegovi rođeni sinovi sv. Sava i Stefan Prvovjenčani. Ipak, Miroslav je bio Nemanjin bliski rođak, brat od ujaka ili tetke (frater), ali ne iz dinastije Nemanjića, nego iz neke domaće zahumske kneževske obitelji. Prema tome i onaj dosadašnji argument o Miroslavu kao srpskom princu i Zahumlju kao srpskoj oblasti otpada kao sasvim neutemeljen na izvorima. Jednako tako historička istraživanja o etničkoj pripadnosti Zahumlja u ranom srednjem vijeku potpuno pobijaju tvrdnju Konstantina Porfirogeneta o srpskom karakteru Zahumlja u X. st. I Zahumlje i Duklja imale su, prema suvremenim historijskim izvorima, a i prema rezultatima lingvističkih i povjesno-umjetničkih istraživanja, nesumnjivo hrvatski i katolički karakter, a primorski dio nekadašnjega Zahumlja ima ga još i danas. Sasvim logički se nameće zaključak da ovaj, kao i svaki drugi spomenik kulture može pripadati kulturnoj baštini samo onog naroda koji je živio u vrijeme njegova nastanka na odnosnom području. Ako bi se moglo dokazati da EkM nije nastao u Zahumlju nego u Duklji, kao što neki pokušavaju dokazati (P. Mijović), ni to ništa ne bi mijenjalo na stvari s obzirom na tezu o njegovoj pripadnosti srpskoj kulturnoj baštini. Srpska Raška jest potkraj XII. st. politički pokorila Duklju, ali Duklja, potonja Zeta, današnja Crna Gora nacionalno nikada nije bila srpska zemlja; tijekom mnogih stoljeća, ona nije bila ni pravoslavna zemlja. Ako se ne može tvrditi da je Duklja bila u ranom srednjem vijeku etnički čisto hrvatska zemlja, ne može se, u njoj, zanijekati snažna hrvatska komponenta. Moglo bi se dapače, tvrditi da su Hrvati bili vladajući sloj pučanstva, jer bizantski pisci XI. i XII. st. o dukljanskim vladarima Mihajlu i Bodinu govore kao o vladarima "onih koji se nazivaju Hrvatima". Prema tome, ako je EkM zaista napisan u Zahumlju kao što to misli većina istaknutih znanstvenika, hrvatskih i srpskih, onda je njegova pripadnost hrvatskoj kulturnoj baštini nesumnjiva. Ako se ipak dokaže da je pisan u Duklji, što je manje vjerojatno s obzirom na destinatara, tada uz Hrvate mogu na nj polagati pravo još samo Crnogorci kao baštinici i nasljednici srednjovjekovne Duklje. Kako i kada je taj kodeks iz Zahumlja dospio u srpski manastir na Sv. Gori, historiografija još nije uspjela odgonetnuti. Primorskim dijelom Zahumlja, Pelješcom i Stonom, zavladali su Nemanjići polovicom XIII. st. i tu vladali do 1333. godine, kada su ga ustupili Dubrovačkoj republici. U okviru te smjene političke vlasti možda je najispravnije tražiti i vrijeme i uzrok prenošenja kodeksa u Hilandar. Uostalom, nije EkM jedini (nažalost) spomenik stare hrvatske kulturne baštine koji je Bog zna kakvim putovima, tijekom teške hrvatske prošlosti, dospio iz svojeg matičnog područja u tuđe biblioteke i muzeje širom svijeta.

Da zaključimo, EkM po svojem pismu, tj. po "zapadnoj", odnosno hrvatskoj ćirilici; po hrvatskoj jezičnoj redakciji njegova starocrkvenoslavenskog teksta; po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove umjetničke opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim hrvatskim pisanim i kamenim spomenicima; po svojoj arhaičnoj liturgiji koja se nikako ne podudara sa suvremenom mu reformiranom carigradskom liturgijom Istočne crkve, ukratko, ni po svojim nutarnjim oznakama ni po mjestu nastanka i destinataru, ne može se nikako smatrati ni srpskim ni pravoslavnim spomenikom.


1. Važnija literatura: Lj. Stojanović, Miroslavovo jevandelje, Prilozi, Beč 1887; M. Kuljbakin, Paleografska i jezična ispitivanja Miroslavljeva jevandelja, pos. izd. SKA, knj. 52, Sremski Karlovci 1925; A. Belić, Učešće sv. Save i njegove škole u stvaranju nove redakcije srpskih ćirilskih spomenika, Svetosavski zbornik, knj.
1, Beograd 1936; J. Vrana, L'evangeliaire de Miroslav, S'Gravenhage 1961; B. Zelic-Bučan, L'ecriture cyrillique croate dans les dioceses meridionaux de la province ecclesiastique de Split jusqu'au bout du XII. siecle,u zborniku: Vita religiosa, morale e sociale ed i concili di Split dei secc. X-XI, Padova 1982; Ista,
Evandelistar kneza Miroslava kao historijski izvor, Marulić 5-6, Zagreb 1982.

2. Sravni: L. Mirković, Miroslavovo jevandelje, pos. izd. SANU, knj. 156, Beograd 1950; J. Vrana, djelonavedeno pod 1.


3. J. Vrana, nav. dj. ; L. Mirković, nav. dj. ; N. Kondakoff, Die Ornamentation des Miroslavischen Evangeliums,Archiv fur slavische Philologie, XXI, Berlin 1899.

4. Lj. Karaman, Pregled povijesti umjetnosti u Dalmaciji Zagreb 1952, s. 47; Isti, Eseji i članci, Zagreb 1939,s. 50.


5. D. Foretić, Smještaj Hrvata i Srba u srednjem vijeku s naročitim obzirom na Crvenu Hrvatsku, Dubrovnik XII/4, Dubrovnik 1969. Lj. Hauptmann, Konstantin Porfirogenet o porijeklu stanovništva dubrovačkog
zaleđa, Rešetarov zbornik, Dubrovnik 1931; Vj. Klaić, Hrvati i Hrvatska, Zagreb 1890; N. Klaić, Marginalia uz problem doseljenja Hrvata, Hauptmannov zbornik, Ljubljana 1966; B. Grafenauer, Prilogkritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata, Historijski zbornik, V, Zagreb 1952; D. Mandic, Crvena Hrvatska, Rim 1972; F. Šišić,Letopis popa Dukljanina, izd. SANU, Beograd 1928, s. 170-71, bilj. 222; B. Radojković, Politički položaj kneževine zahumske u vreme vlade raškog velikog župana St.Nemanje, Istorijski zapisi, XIII, knj. 17, Titograd 1960; B. Zelić-Bučan, Naseoba Hrvata prema djelu "O upravljanju carstvom" K. Porfirogeneta, Marulić 1, Zagreb 1985.




HRVATSKA ĆIRILSKA PISMENOST
S OSOBITIM OSVRTOM NA PODRUČJE NEKADAŠNJE POKRAJINE DALMACIJE
BENEDIKTA ZELIĆ-BUĆAN, Split
NAJPRIJE treba dati nekoliko objašnjenja uz sam naslov ovoga članka. Pridjev hrvatska u ovom naslovu ima dvostruku funkciju: prvo, da označi kako se radi o posebnoj, hrvatskoj ćirilici, širem krugu poznatijoj pod nazivom bosančica ili bosanica, dakle o ćirilskom pismu koje je specifično hrvatsko, različito od, recimo, srpske, bugarske ili crkvenoslavenske ćirilice; i drugo, da se odnosi na teritorij hrvatskog jezika a ne hrvatske države, jer su se državne granice tijekom povijesti jako mijenjale i smanjivale. Upotrijebila sam termin pismenost, a ne književnost, jer je pismenost širi pojam, on podrazumijeva i književnost u užem smislu, umjetničku i znanstvenu, a i pismenost dnevnog života. A baš u toj funkciji, kao pismo dnevnog života, hrvatska ćirilica se vremenski najdulje održala. Govorit ćemo, dakle, o ćirilskoj grani pismenosti hrvatskog jezika, koji se uz latinicu i glagoljicu služio i trećim pismom, ćirilicom, a ponekad čak i arabicom.

I. VREMENSKA I TERITORIJALNA PROŠIRENOST

Najstariji poznati nam hrvatski ćirilski spomenik datira iz XI. st. (Humačka ploča), a još u ovom XX. stoljeću zabilježena je pojedinačna upotreba tog pisma kod katolika u dalmatinskoj Zagori i kod muslimana u Bosni. S obzirom na teritorij, upotrebljavalo se od srednjevjekovne Duklje (Zete) na jugoistoku do Zadra i Une na sjeverozapadu. No, upotreba mu nije bila jednako česta na čitavu tom prostoru. U Bosni i Hercegovini je od XII. do XVIII. st to bilo skoro isključivo pismo hrvatskog jezika, vrlo često u srednjoj Dalmaciji, osobito u biskupijama splitskoj i makarskoj, dočim znatno rjeđe u sjevernoj Dalmaciji, u biskupijama šibenskoj i zadarskoj te u Dubrovačkoj republici. Pojedinci su se služili tim pismom i na području tzv. Turske Hrvatske (između Une i Vrbasa te donje Bosne), a sporadično i u sjevernoj Hrvatskoj. Spomenici, pisani tim pismom (knjige, isprave, dopisivanje, zapisi, matične knjige i dr.) pohranjeni su u mnogim arhivima, bibliotekama i muzejskim zbirkama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj te u obalnim gradovima današnje Crne Gore (Boka i bokeljsko primorje). Na području južne Hrvatske, a kasnije pokrajine Dalmacije, tim pismom služili su se izvan liturgije svi popovi glagoljaši na području makarske biskupije i splitske nadbiskupije, sve do sredine XIX. st. Njime su pisali matične knjige, međusobnu prepisku i dopisivanje s biskupskim kancelarijama i u raznim drugim prigodama. Dok nije postojalo bogoslovsko učilište za izobrazbu budućih glagoljaških svećenika, svećenički pitomci, kao i pojedini svjetovnjaci, učili su to pismo od starijih svećenika, kod kojih su i inače naukovali, pripremajući se za svećeničko zvanje. God. 1750. osnovao je splitski nadbiskup Pacifik Bizza u Priku kod Omiša sjemenište za izobrazbu glagoljaških svećenika, koji su odlazili na glagoljaške župe diljem splitske, a i makarske biskupije. Sjemenište je radilo do 1821. Izumiranjem posljednjih glagoljaških svećenika, koji su svoj nauk dobili u tom "Arvackom Šeminariju", kako su ga oni nazivali, i sve širom mrežom javnih osnovnih škola, pomalo prestaje u srednjoj Dalmaciji upotreba ovog pisma, a sve više preotima maha latinica, pa i kod glagoljaša. Franjevci, kako oni u Bosni i Hercegovini, tako i oni u Dalmaciji, njegovali su u svojim samostanima, a i kao župnici, taj hrvatski tip ćirilice kao pismo hrvatskog jezika. Njime se oni služe u dnevnim potrebama, njime pišu i tiskaju liturgijske, bogoljubne i poučne knjige. Kako je tijekom XVIII. st. latinica sve više istiskivala bosančicu, vrhovna uprava dalmatinske franjevačke provincije Presvetog Odkupitelja, na svojem kapitulu (skupštini) u Sinju 1749. donosi zaključak, da se ubuduće đaci ne će pripuštati na ređenje, ako ne dokažu poznavanje ovog hrvatskog pisma. Tu su odluku obrazložili ovako: "Budući mi Hrvati, začudno je da se nalaze među nama mnogi koji ne znaju pisati našim materinjim jezikom i pismeni, što je prevelika nepristojnost"
I bosansko-hercegovački muslimani, pišući hrvatskim jezikom, služili su se tim pismom, pa i u dopisivanju s pograničnim hrvatskim i mletačkim službenicima u Hrvatskoj i mletačkoj Dalmaciji. U hrvatskim arhivima ima mnoštvo takovih pisama, a neka od njih su i objavljena. Poradi toga su mletački uredi u Dalmaciji, kako Namjesništvo u Zadru, tako i poglavarstva u ostalim mjestima, imali službenike pisare za dopisivanje hrvatskim jezikom a pismom bosančicom sa susjednim turskim časnicima. A jednako tako bili su i u biskupskim kancelarijama u Splitu i u Makarskoj "kančiliri", koji su s područnim župnicima dopisivali hrvatskim jezikom i hrvatskom ćirilicom, iako je uredovni jezik u tim biskupskim kancelarijama, inače, za mletačke vladavine bio talijanski. No, nijesu se hrvatskom ćirilicom kao hrvatskim narodnim pismom služili samo oni koji drugačije nisu znali, nego i učeni franjevci, koji su svoje nauke većinom završavali u Italiji. Nerijetko su naslov i pozdrav u svojim pismima pisali talijanskim jezikom, ali sam tekst pisma hrvatskom ćirilicom,a jer bi bila prevelika nepristojnost", kako se izrazio Kapitul u Sinju, ne služiti se svojim narodnim jezikom i pismeni. Poznavali su ga i učeni humanisti iz kruga Marka Marulića, biskupi i nadbiskupi splitski i makarski, od kojih također ima sačuvano i pisama i zapisa prilikom vizitacija župa, također pisanih bosančicom.


II. NAJZNAČAJNIJI SREDNJEVJEKOVNI SPOMENICI

Od većih srednjovjekovnih spomenika hrvatske ćirilice s područja bivše Dalmacije ističemo: Evanđelistar kneza Miroslava, Hrvatsku kroniku i Poljički statut, o kojima svakako treba nešto pobliže kazati.

Evanđelistar kneza Miroslava nastao je krajem XII. st., po mišljenju mnogih, hrvatskih i srpskih, lingvista u srednjevjekovnom Zahumlju, najvjerojatnije u samome Stonu, kao sjedištu Stonske biskupije. Bogato je iluminiran romaničkim minijaturama montekasinskog tipa. Danas se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu. Ovaj se spomenik dugo vremena smatrao srpskim ćirilskim kodeksom. Bilo je tome više razloga: nađen je u drugoj polovici prošlog stoljeća u srpskom manastiru Hilandaru na Sv. Gori; kaluđeri manastira su ga 1896. god. poklonili srpskom kralju Aleksandru Obrenoviću, koji ga je već dojduće 1897. god. dao tiskati u Beču u litografskoj tehnici, djelomično i u boji. Bio je posvećen zahumskom knezu Miroslavu, za kojeg je historiografija dugo držala, da je bio brat raškog župana Stefana Nemanje i da je pod Nemanjinom vrhovnom vlasti vladao Zahumljem. Osim toga, tada je još prevladavalo mišljenje u slavističkim krugovima (Jagić), da su svi ćirilski kodeksi hrvatsko-srpske jezične redakcije starocrkvenoslavenskog jezika srpski, a svi glagoljski hrvatski. Poradi svih navedenih razloga već kod tog svojeg prvog objavljivanja (nedavno je ponovno objavljen u Beogradu) u Beču 1897. predstavljen je već i u samom podnaslovu na francuskom jeziku kao "un ancien evangeliaire serbe" (stari srpski evanđelistar). No, kasnija su istraživanja ruskih, srpskih i hrvatskih lingvista, povjesničara i povjesničara umjetnosti, paleografa i liturgičara pokazala kako se takovo gledište nikako ne može održati. Likovna oprema ovog kodeksa predstavljala je nerješivu zagonetku za ruske i srpske znanstvenike pak su ga zato smatrali pravim "čudom" i "nemogućom pojavom" u slijedu srpske likovne umjetnosti, jer mu nisu mogli naći neki pandan uopće među pravoslavnim kodeksima, ali su zato ustanovili, da mu odgovaraju samo hrvatski glagoljaški i latinski kodeksi tog vremena. Kada se pobliže istražila povijest kraja njegova postanka, srednjevjekovnog Zahumlja, ustanovilo se da Nemanja nije vladao Zahumljem, koje je tek sredinom XIII. st. palo pod vlast srpskih Nemanjića, a da knez Miroslav, kojem je kodeks posvećen, uopće nije Nemanjin brat. Brata s tim imenom Nemanja uopće nije imao, kao što jasno proizlazi iz biografija Stefana Nemanje iz pera njegovih rođenih sinova, Sv. Save i Stefana Prvovenčanog. Taj Miroslav koji se u nekim dokumentima zaista spominje kao Nemanjin brat (frater) nije rođeni Nemanjin brat (germanus), nego ili bliski rođak (brat od tetke ili od ujaka), ili je to jednostavno uobičajen kurtuozni izraz za saveznike i prijatelje. Paleografska istraživanja su ustanovila, da ovaj kodeks nije pisan onom vrstom ćirilice, kojom je u Rasu pisan suvremeni mu srpski kodeks, "Vukanovo jevanđelje", nego su oba ova kodeksa zapravo prototipovi pisma dviju vrsta ćirilice, Miroslavov evanđelistar prototip hrvatske zetsko-humske redakcije ćirilice, a Vukanovo evanđelje prototip srpske raške redakcije. Uopće, po svim svojim unutrašnjim i izvanjskim karakteristikama: po hrvatskoj redakciji njegova starocrkvenoslaveaskog jezika, po svojoj arhaičnoj liturgiji, koja se nikako ne podudara sa suvremenom carigradskom reformiranom liturgijom Istočne crkve, po svojoj zetsko-humskoj redakciji ćirilice, po izrazito zapadnjačkom romaničkom stilu njegove likovne opreme, koja je potpuno u skladu s ostalim suvremenim mu kamenim i pisanim hrvatskim spomenicima (freske, reljef, latinski i glagoljski misali), ovaj kodeks nikako ne može biti srpski nego samo hrvatski spomenik. Činjenica što je nađen u jednom srpskom manastiru, ne može nimalo utjecati na njegovu pripadnost kulturnoj baštini. Mogao je on za vrijeme srpske vladavine Zahumljem na razne načine dospjeti u srpski manastir na Sv. Gori, kao što se i toliki drugi značajni hrvatski kulturni spomenici nalaze po arhivima i muzejima širom svijeta. Original koji se čuva u Narodnom muzeju u Beogradu vlasništvo je tog muzeja, ali on ne pripada srpskoj kulturnoj baštini.

Poljički statut. Najstariji sačuvani prijepis potječe iz 1440. Taj spomenik dobro je poznat i prosječno obrazovanoj javnosti. Već nekoliko puta bio je objavljivan u latiničkom prijepisu, pa i prijevodu na suvremeni hrvatski jezik, te o njemu na ovom mjestu ne bi trebalo opširnije govoriti. Ipak treba napomenuti, da u tom statutu, u dodatku iz 1665. stoji napomena, da je te godine statut prepisan "da se bolje razumi arvatski i latinski". Ovo se mjesto iz statuta često citira, jer iz toga proizlazi, da su Poljičani ovo svoje pismo nazivali jednostavno hrvatskim pismom, a latinicu latinskim pismom. Pa to je i razumljivo, kada se zna, da su oni od najstarijih poznatih spomenika pisanih u Poljicima, pa do XIX. st., pisali samo hrvatskom ćirilicom, pa su je stoga smatrali svojim narodnim, hrvatskim pismom.

Hrvatska kronika. I ovaj spomenik poznat je barem nekima i izvan uskih stručnih krugova. O toj staroj kronici u historiografiji ima dosta kontroverznih mišljenja, kako u pogledu vremena njezina postanja (XI-XIV. st.), tako i o njezinu odnosu prema Ljetopisu popa Dukljanina. No nas u ovom slučaju zanima samo pismo onog primjerka koji je početkom XVI. st pronašao u Krajini (Makarsko primorje) Marulićev prijatelj Dmine Papalić "u jedne knjige stare pisane harvackim pismom". Marulić je tu kroniku preveo na latinski jezik, a Dmine Papalić, i nešto kasnije i Jerolim Kaletić, su je "rič po rič" prepisali latinicom. Upravo u Kaletićevu prijepisu stoji ona napomena gdje je kronika nađena i da je bila napisana "harvackim pismom". Teoretski se može postaviti pitanje koje je to bilo pismo, glagoljica ili hrvatska ćirilica. No, takovo pitanje je zaista samo teoretski moguće. S obzirom na činjenicu, da na ovom području nijesu poznati dokumenti pisani glagoljicom, izuzev liturgijskih knjiga, a ima ih dosta pisanih ćirilicom, to se kao jedino moguće mora pretpostaviti, da je to "harvacko pismo" bila hrvatska ćirilica. Nažalost, onaj primjerak koji je već u vrijeme, kada ga je Papalić pronašao, bio jako star (Marulić je upotrebio izraz "vetustissima scriptura") nije dopro do nas, ili je zagubljen ili uništen. Od njega postoje samo prijepisi i Marulićev latinski prijevod.

S bosanskog područja sačuvano je znatno više, posebno liturgijskih ćirilskih kodeksa (Hvalov rukopis, Čajničko evanđelje i dr.) i više manjih. Neki lingvisti ove tekstove izdvajaju u posebnu, bosansku redakciju (H. Kuna), iako priznaju, da za takovo izdvajanje nema bitnih ni paleografskih, ni jezičnih osobitosti, ali da treba uvažiti društveno-političke i povijesne kriterije. Upravo na osnovu tih povijesnih i društveno-političkih kriterija, po njihovu mišljenju, "bosanski rukopisni kodeksi se mogu promatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na činjenicu, da se sa čisto lingvističkog stanovišta, uključujući ovamo i paleografske i grafijske osobine, broj osobina koje su bosanska specifičnost zapravo minimalan". Međutim, bez obzira na povijesnu i suvremenu bosansku državnost, ostaje činjenica da svojim jezikom i paleografskim osobitostima ovi kodeksi pripadaju hrvatskoj kulturnoj baštini, odnosno baštini Hrvata u Bosni. Manjih spomenika, isprava, zapisa, natpisa i si. sa čitava prostora upo­trebe hrvatske ćirilice, dukljanskog, hrvatskog i bosanskohercegovačkog ima daleko više. Navest ćemo samo neke: isprava Kulina bana, brojni natpisi, osobito oni na stećcima u Bosni i Hercegovini, natpis u Povljima, tzv. Povaljski prag, nadgrobni natpis kneza Miroslava u Omišu, Povaljska listina i dr. Iz ovog mnoštva bih izdvojila te nešto i ovom prilikom kazala o dva dokumenta, koji nam ne daju podatke samo o pismu, nego i o onima koji su ih pisali, koji razbivaju uvriježeno mišljenje starije historiografije o na­vodnom latinaško-glagoljaškom antagonizmu.

Reći ću nešto o Povaljskoj listini iz 1250., te o ispravi Splitskog kaptola iz 1410. Povaljsku listinu, koja je zapravo mali kartular o dobrima benediktinskog samostana u Povljima na Braču pisao je prema svjedočanstvu iz same listine splitski kanonik Ivan. A splitski kanonici nisu bili s obzirom na liturgijski jezik glagoljaši nego latinaši. A oni su ne samo poznavali, nego, eto, i pisali jednako kao i glagoljaši na ovom prostom hrvatskom ćirilicom. Upozoravam i na jedan manje poznat dokumenat iz 1410., koji se čuva u splitskom kaptolskom arhivu. Riječ je o ispravi tog kaptola, koju je Kaptol u svojstvu locus credibilis izdao braći Biserićima a koja sadrži kao insert darovnicu kneza Mladena Šubića iz 1336., kojom on braći Biserićima "za virnu službu naših pridnih" dariva selo Brštranovo. Kako je Kaptol tu Jurjevu darovnicu, koja je bila već dosta oštećena, na temelju svojeg privilegija, da kao locus credi­bilis ovjerava i izdaje isprave, prepisao upravo "rič po rič", pretpostavljamo, da je i Mladenova darovnica bila pisana istim pismom. Splitski kanonici bili su po liturgijskom jeziku latinaši, ali pisali su i hrvatskim pismom. Učeni ljudi onog davnog vremena bili su daleko učeniji nego to neki iz perspektive fame o "mračnom srednjem vijeku" pretpostavljaju. Imali su enciklopedijsko obrazovanje, poznavali su više jezika i pisama i njima se služili prema prilikama i potrebama života. Tako je Marulić pisao rasprave za učenu Europu latinskim jezikom, za svoj narod pjevao hrvatskim jezikom, pisao latinicom, a čitao i hrvatsko pismo - možda njime i pisao, no o tome nemamo svjedočanstvo - hrvatsku ćirilicu, kojom je bila pisana Hrvatska kronika.

III. HRVATSKI ĆIRILSKI SPOMENICI NOVOG VIJEKA

Tijekom XV.-XIX. st. dotad uglavnom jedinstvena hrvatska ćirilica dobiva u različitim krajevima njezine upotrebe izvjesne lokalne osobine, ne iskačući ipak iz općeg sustava razvoja jedinstvene hrvatske ćirilice. Tako su se razvile poljičko-splitska, odnosno srednjodalmatinska, dubrovačka, bosanska franjevačka i muslimanska varijanta hrvatske ćirilice. Iz ovog razdoblja ima zaista toliko mnoštvo sačuvanih hrvatskih ćirilskih spomenika, da ih je moguće nabrojiti tek po vrsti. To su matične knjige, dopisivanje župnika međusobno i s nadležnim crkvenim vlastima, liturgijske knjige, pobožne i poučne knjige (kronike, ljekaruše, životi svetaca, i si.), zapisi i zabilješke u potrebama dnevnog života, natpisi na stećcima i drugdje. Rukopisi su u ono vrijeme pišu brzopisom, a i tiskaju se knjige. Svima su poznate nabožne i poučne knjige, koje su fra Matija Divković i drugi franjevci tiskali u Veneciji bosančicom. Poradi velike popularnosti i čitanosti Divkovićevih knjiga ponekad su u Dalmaciji hrvatsku ćirilicu nazivali i "divkuša".

Matične knjige glagoljaških župa na području splitske nadbiskupije i makarske biskupije pisane su hrvatskom ćirilicom. No, ima mnogo upisa bosančicom i u splitskim matičnim knjigama, koje su inače vođene tali­janskim, kao službenim jezikom. U tzv. starim matičnim knjigama, koje su do prve pol. XIX. st. vođene jedinstveno za sve tri gradske župe: Sv. Dujma, Sv. Križa i Sv. Petra, evidentirala sam oko 100 upisa bosančicom, osobito u knjigama vjenčanih. Ti upisi najčešće potječu od poljičkih svećenika, koji su vjenčanje obavili u Splitu. Neki od njih bili su neko vrijeme i župnici u gradskim "varošima". Zanimljivo je kako neki od tih župnika sebi daju atribut "Harvaćanin", što se nikako ne odnosi na njihovo etničko porijeklo, jer i oni drugi su također bili Hrvati, nego upravo na jezik kojim su se služili, kako u liturgiji (starohrvatski), tako i inače i prema pismu kojim su pisali hrvatskim jezikom.No, nijesu tako pisali samo svećenici glagoljaši, nego i u biskupskoj kancelariji, pa i sami biskupi, kada je za to bila prilika. Često se susretnu upravo u matičnim knjigama nadbiskupove bilješke o vizitaciji župa, a one su redovito pisane također bosančicom. Bosančicom su pisali biskupi i nadbiskupi i svoje okružnice, kao i pisma svojim župnicima. Ima slučajeva kada su župnici prosvjedovali, ako biskupska kancelarija nije tako postupala. Tako čitamo u pismu Don Jakova Piunovića, župnika u Rašćanima, koji piše svojem biskupu Stjepanu Blaškoviću 22. IX. 1769: "ako ćete se dostojat odpisati, odpišite arvaski neka mogu razumit." A župnik Brela, Don Pavao Ursić, pismom od 23. X. 1769. prigovara biskupu što mu je posljednja dva pisma (knjige) pisao latinicom, koje on "ne umi proštiti" te moli biskupa "veće mi ne pišite onako, jer ne mogu ja iskat ko će mi ji proštit... a Vaše gospostvo ima u svome mistu ko će pisat i rvacki što mogu razumit". Don Pavao je, doduše, biskupu prigovorio što mu je pisao latinski, ali taj izraz se svakako mora podrazumijevati kao latinsko pismo, latinica, jer sasvim je isključeno, da bi biskup neuku seoskom župniku pisao latinski, te kada župnik traži da mu biskup piše "rvacki", to znači da mu piše hrvatskim pismom. U dijelu arhiva sjemeništa u Priku, koji se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, ima pisama splitskih nadbiskupa Lelija Cipika i Nikole Dimoričića, makarskog biskupa Fabijana Blaškovića splitskog vikara Nikole Didoša, i svećenika Josipa Krića koje su ovi pisali hrvatskom ćirilicom upravitelju sjemeništa Don Petru Kružićeviću. A ti isti klerici i biskupi inače su pisali ili talijanskim jezikom, ili hrvatski latinicom, a kada je trebalo, onda i hrvatskom ćirilicom.

IV. POSTANAK I GLAVNE ZNAČAJKE HRVATSKE ĆIRILICE

O postanku hrvatske ćirilice, o njezinu odnosu prema grčkome i drugim ćirilskim pismima južnih Slavena bilo je dosta raspri u literaturi. Prema jednoj teoriji (Ć. Truhelka), hrvatska ćirilica bi bila od ostalih južnosla­venskih ćirilskih pisama sasvim neovisna i po svojem postanku, jer po toj tezi, ona je potekla neposredno iz grčkog pisma. Truhelkinu teoriju je u svoje vrijeme djelomično bio podupro M. Tentor, a u novije vrijeme i austrijska paleografkinja Th. Eckhardt. No, veći dio paleografa odbacuje tu tezu i smatra, da je hrvatska ćirilica samo jedna sasvim osamostaljena i posebna grana opće južnoslavenske ćirilice, koja je kao jedinstveno pismo potekla iz grčkog pisma. Tek kasnije se u raznim sredinama i uslijed različitih političkih okolnosti razdijelila u zasebna nacionalna ćirilska pisma. Tako se već u XII. st. razlikuju ne samo bugarski ćirilski spomenici od srpskih i hrvatskih, nego se i među hrvatskim i srpskim javljaju neke bitne razlike koje ih odvajaju u dvije jezično-paleografske redakcije: srpsku rašku, i hrvatsku zetsko-humsku. Dalje su se te dvije grane ćirilice razvijale sasvim samostalno, bez dodira i međusobnih utjecaja.

Nakon svestranih jezičnih i paleografskih istraživanja najstarijih hrvatskih i srpskih ćirilskih spomenika paleografl su došli do zaključka, da u najstarije doba hrvatske i srpske ćirilske pismenosti nije bilo nekih većih razlika, ni u morfologiji slova, kao ni u grafiji i pravopisu između srpskog raškog i hrvatskog zetsko-humskog područja. Do tog vremena pojedini oblici i uzusi u pisanju međusobno su fluktuirali iz jedne sredine u drugu, posebno iz kulturno jače Duklje u Rašku. Ipak su se do kraja XII. st. bile već ispoljile neke bitne značajke u grafiji i pravopisu, po kojima su se međusobno raz­likovale te dvije redakcije.Daljnji trend međusobnih utjecaja između te dvije već oformljene paleografske redakcije svjesno je zaustavljen početkom XIII. st. Tome je najviše pridonio sv. Sava i njegova reforma srpske ćirilice. Sv. Sava je bio pravi latinofob i gorljivi pravoslavac. Koristeći povoljne međunarodne političke okolnosti (raspad Bizanta na tri države, uspostava Latinskog carstva u Carigradu 1204. god.), on je 1219. isposlovao od carigradskog patrijarha sa sjedištem u Nikeji priznanje samostalne, autokefalne srpske pravoslavne crkve (SPC). Po njegovu naumu ta samostalna SPC trebala je biti najjača potpora u isto doba priznate samostalne srpske države (1217.) i srpske nacionalne misli. U takvoj ocjeni Savine povijesne uloge u srpskoj povijesti slažu se njegovi biografi Vl. Ćorović i St. Stanojević. Sava je bio prvi episkop samostalne SPC, a kako je crkva tada bila jedini nosilac pismenosti, to je Sava i reformu pisma izvršio u skladu sa svojom osnovnom političkom idejom. Iz dotadašnjeg pravopisa srpske raške škole izbacio je sve ono što je tu školu povezivalo sa hrvatskom zetsko-humskom redakcijom. Reformu srpske raške redakcije proveo je prema ruskoj ćirilici, koja mu je bila dobro poznata, jer je i sam bio odgojen u ruskom manastiru na Atosu. Tako je iz raške ćirilske redakcije izbacio poseban znak za glasove ć i đ, a zadržao dvoglase je i ja, itd. Sam je preveo s grčkog temeljne bogoslužne knjige i zapovijedio, da svaka episkopija dobije jedan ovjereni prijepis i samo iz tih ovjerenih prijepisa smiju se vršiti daljnji prijepisi za potrebe SPC. Tako je presjekao svaku mogućnost daljnjih kulturnih dodira između pisarskih centara katoličke Duklje (današnja Crna Gora) i pravoslavne Raške. Učinio je to s namjerom, da spriječi sventualni katolički infiltrat iz kulturno jače katoličke Duklje. Kao odgovor na Savinu reformu pisma pokorena Duklja a nešto kasnije i pokoreno Zahumlje ustrajali su u svojoj staroj grafiji. Zato paleograf Mošin i piše o "petrificiranoj" dukljansko-humskoj i kasnijoj bo­sanskoj grafiji. Otad su se ćirilica na srpskom i hrvatskom jezičnom području razvijale sasvim samostalno, bez međusobnih dodira i utjecaja. Stoga, po­čevši od kraja XII. st. možemo zaista bez dvoumljenja govoriti o posebnoj hrvatskoj ćirilici.

Osnovna razlika između hrvatske ćirilice i ostalih južnoslavenskih ći­rilskih pisama sastoji se u razlikama u grafiji, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: b, v, č, ž. Najkarakterističniji je poseban znak za glasove đ i ć, koji su hrvatski ćirilski pisari stvorili prema glagoljskom đerv. Taj glas je iz hrvatske ćirilice preuzeo za glas ć Vuk Karadžić, kada je vršio reformu srpske ćirilice. U hrvatskoj ćirilici nema već od rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas, a nema ni dvoglasa za slogove je i ja, dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. U hrvatskim ćirilskim tekstovima slog je piše se sa dva slova ili samo jotiranim e, a slog ja sa dva posebna slova ili slovom jat, koje u novovjekim tekstovima u brzopisu dobija isključivu funkciju glasa j. Postoji izvjesna razlika i u brojnom sustavu, budući da su se i u ćirilici brojke označavale slovima, posebno u označavanju stotica: 700, 800, 900 i 1000, a u pojedinim rukopisima i kod drugih brojki.

Poradi svih ovdje samo sumarno navedenih razlika i zbog potpuno ne­zavisnog vjekovnog razvoja ćirilice na hrvatskom jezičnom području, odnosno na tzv., zapadnom, nesrpskom području, hrvatski i strani paleografi i lingvisti, izuzevši srpske autore, smatraju ovu vrst ćirilice jednim zasebnim ćirilskim pismom. Navodim samo neke, najpoznatije: I. Berčić, V. Jagić, Fr. Rački, J. Vrana, Ev. Karakij, Vl. Mošin, Th. Eckhardt, T. Raukar. Ovom časnom nizu pridružuje se i autorica ovih redaka. Izdvojena stanovišta srpskih autora posljednjih desetljeća prikazat ćemo u posebnom poglavlju.

V. NAZIV PISMA

U ovom članku koristila sam dva naziva za ovo pismo: hrvatska ćirilica i bosančica, odnosno bosanica. Činila sam to s razloga što su to za mene dva sinonima, s napomenom, da je, možda, za Srednji vijek prikladniji naziv hrvatska ćirilica, a za Novi vijek, kada je razvijen hrvatski ćirilski brzopis s nekim svojim lokalnim značajkama, termin bosančica, i to samo s razloga što je taj termin prihvaćen i izvan stručne literature u najširim krugovima. Inače, osim ova dva naziva poznati su u literaturi i razni drugi nazivi, kojima se htjela obilježiti posebnost ovog pisma u odnosu na ostala južnoslavenska ćirilska pisma. U prošlom stoljeću u tom pogledu nisu pravili razlike ni srpski autori. Tako ju je, primjerice, Vuk Karadžić nazivao "bosanska buk­vica", Vl. Ćorović "bosanska ćirilica". Jednako tako ju je zvao i Franjo Rački, a "hrvatsko-bosanska ćirilica" I. Kukuljević, a "bosansko-dalmatinska ćirilica" V. Jagić, a I. Berčić "bosanska azbukva". Pod kraj stoljeća su Fra S. Zlatović i Ć. Truhelka uveli u literaturu naziv bosanica ili bosančica, koje nazive je prihvatila i šira kulturna javnost. Oni pak koji su njome pisali smatrali su je jednostavno hrvatskim pismom, pa su je tako neki i nazivali. Mnogi su bili uvjereni, da je to hrvatsko pismo zapravo kurzivna glagoljica. Tako, primjerice, L. Jelić u svojem djelu "Fontes historici liturgiae glagolito-romanae" (Krk, 1906.) za mnoge hrvatske ćirilske spomenike, posebno za mnoge matične knjige kaže, da su pisane glagoljicom, kao što je on dobio podatke od mnogih svojih suradnika, župnika. Kada sam ja neke od tih knjiga imala u rukama, uvjerila sam se, da nisu pisane glagoljicom nego bosanicom. Naziv bosanica općenito je prihvaćen u stručnoj literaturi, posebno za novovjeki brzopis, izuzevši srpske autore, koji niječući posebnost ovog pisma, niječu i potrebu posebnog imena.

Pred nekoliko desetljeća uveden je u stručnu literaturu i novi naziv "zapadna ćirilica", kojim se obuhvaća srednjevjekovno i novovjeko

Nema komentara

Anketa

Ustavi