RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

3. Velikosrpski pokret i ostale republike Jugoslavije (1987- 1990)

Napisano 02.12.2009. 14:33
Izvadci iz knjige Dusan Bilandzic: "Hrvatska moderna povijest"

Istodobno kada je Srbija krenula sa svojim agresivnim nacionalnim programom, i Slovenija je oblikovala svoj nacionalni program, ali s potpuno suprotnim smjerom. U Sloveniji je sredinom osamdesetih nastao pokret za smjenu komunistickoga rezima i za stvaranje slobodnoga civilnog drustva. Slovenci su nasli pravu mjeru i pravi odgovor na krizu Jugoslavije: naime, u duhu Kardeljeve koncepcije zalagali su se za konfederaciju ili izlazak iz Jugoslavije, ali su takodjer odbacili Kardeljev "model socijalizma" i "pluralizam samoupravnih interesa" te prihvatili pluralizam kako u politickom zivotu - visestranacje - tako i u gospodarstvu (privatno vlasnistvo).

Geopoliticki najblizi zapadnim zemljama, s veoma razvijenim kulturnim identitetom, ponosni na svoj antifasisticki rat u kojemu su stvorili nacionalnu drzavu, neoptereceni nacionalnim manjinama, posebno srpskom, Slovenci su i umom i srcem tezili izlasku iz Jugoslavije i ukljucenju u Europsku zajednicu. U takvu duhovnom i politickom ozracju u Sloveniji su sredinom osamdesetih nastupile plime gradjanskih inicijativa koje su trazile da komunisti provjere svoj legitimitet na slobodnim parlamentarnim izborima.

Pocetkom 1987. skupina slovenskih intelektualaca je u "Novoj reviji 57" izasla s platformom slovenskoga nacionalnog programa, u kojemu autori smatraju da je razvoj Slovenije u Jugoslaviji blokiran i da Slovenija zato civilizacijski u svemu zaostaje.

Komunisticko vodstvo Slovenije zapravo je podrzavalo takve ideje svoje inteligencije i samo forsiralo sveopcu demokratizaciju tadasnjega rezima. Radjalo se novo "slovensko proljece" uguseno 1972-73. Civilni pokret u Sloveniji sredinom osamdesetih bio je jedini u tzv. komunistickom svijetu. To je navelo americki tjednik "Newsweek" da 1987. republiku Sloveniju "proglasi" jedinim "otokom slobode" u Istocnoj Europi. Sve u svemu, bilo je ocigledno da Slovenci nece ni Jugoslaviju ni komunizam. Budno prateci procese u Sloveniji, vojni vrh, kojemu su Jugoslavija i njezin tadasnji rezim bili najvisa drustvena vrijednost, ocijenio je da se, uz "kontrarevoluciju" na Kosovu, razvio jos jedan antijugoslavenski pokret, sto ce armiju usmjeriti na to da se postupno okrece Srbiji koja ce se boriti za opstanak Jugoslavije.

Slovenci su prvi shvatili opasnost od saveza Srbije i JNA. Zato se u Sloveniji snazno razvilo antiarmijsko raspolozenje. Gradjani su trazili sluzenje vojnoga roka u svojoj republici, optuzivali JNA da izvozi naoruzanje, da se stavlja na stranu konzervativnih politickih snaga itd. JNA je i inace ulijevala strah od vojnog udara, ali je istodobno mnogima bila i nada spasa. Izmedu JNA i Slovenije izbio je pravi "hladni rat". Na stranu JNA stala je Srbija i poneki politicari iz Hrvatske kao, npr., S. Suvar koji je 8. i 10. ozujka 1988. na sjednici Predsjednistva SKJ ostro osudio Slovence za antiarmijsku kampanju. Obrani JNA prikljucile su se sve tri nerazvijene republike. Sef slovenske Partije Milan Kucan odbio je zahtjeve SKJ za osudu SK Slovenije, rekavsi da ce za uzvrat odrzati protestnu sjednicu Centralnog komiteta i na "optuzenicku klupu" staviti politiku Srbije.

U povodu slovenske kritike JNA kao i napetosti na Kosovu, vojni vrh je rijecima ministra obrane Branka Mamule upozorio: "Krajnji ciljevi i domasaji napada na armiju i nas obrambeni sustav jesu uklanjanje vrlo snaznih, homogenih i stabilnih opcejugoslavenskih prepreka koje stoje na putu antikomunistickim i antijugoslavenskim snagama da razaraju zemlju, sahranjuju tekovine revolucije i otvaraju putove tzv. trecoj Jugoslaviji".

Ministar upozorava da u jedinicama TO ima 2 milijuna ljudi i da ta komponenta oruzanih snaga dolazi u pitanje ako se nastavi jugoslavenska kriza.

Vojni organi su pocetkom lipnja 1988. uhitili skupinu Slovenaca - J. Jansu, I. Borstnera, F. Zavrla i D. Tasica - zbog "odavanja vojne tajne". Vojno sudjenje i osuda te trojice na kazne zavora izazvali su u Sloveniji velike prosvjede tijekom 1988. i 1989. Slovenska je javnost bila uvjerena da se radilo o politickom sudjenju, kojim je trebalo zaustaviti demokratske reforme u toj republici i u cijeloj Jugoslaviji.

Slovensko partijsko rukovodstvo dopustalo je da se u medijima u Sloveniji prvi put jave disidenti, opozicionari i smijenjeni politicari iz drugih republika. U slovenskim listovima prvi su se put pojavili i lideri tzv. maspoka - Tripalo, Cicak i drugi.

Sve u svemu, od sredine osamdesetih politicki zivot u Sloveniji bio je manje-vise slobodan, tocnije, neusporedivo slobodniji nego u bilo kojoj drugoj republici. Savez komunista nastupao je kao partner, a ne neprijatelj svojih opozicijskih snaga. Slovenija se pokazala najzrelijom za izlazak iz komunistickoga sustava i za uvodenje gradjanskoga drustva.

Odnos Srbijanaca prema Slovencima bio je proturjecan: bolno su prihvacali slovensko antijugoslavenstvo, ali su takodjer na Slovence gledali kao na mali i nemocan narod, uklijesten izmedju visestruko jacih naroda - njemackoga, talijanskoga, madjarskoga - i zato ce morati u odlucnom casu biti odan Srbiji, odnosno Jugoslaviji. I tako, dok se srpska predstava o Sloveniji, stvorena 1918-1941. nije mijenjala, Slovenija se promijenila. Slovenci su sami stvorili svoju drzavu, a prestala je i opasnost od asimilacije velikih susjeda. U ljutitosti i nemoci, srpski politicar M. Svabic s mitinga im je porucio: "Mozete se iseliti u Austriju ili Kaliforniju, ali zemlja vasa ostaje u Jugoslaviji."

Od pocetka kosovske krize Slovenija je stala na stranu Albanaca. U povodu strajka rudara pocetkom 1989. Slovenci su drzali mitinge solidarnosti s AIbancima, sto je Srbija vrlo tesko dozivjela, pitajuci Slovence je li to zahvalnost za prihvat prognanih Slovenaca koji su iz svoje okupirane zemlje 1941. nasli utociste u Srbiji.

Hrvatsku politiku spram velikosrpskoga pokreta mnogo teze je objasniti od slovenske koja je bila i jasna, i odlucna, i dosljedna. Hrvatsko drzavno-partijsko rukovodstvo nije bilo na razini povijesne situacije. Njegova politika je bila neprecizna, neodredjena, takticna, promjenljiva, oportunisticka i - proturjecna, jer su njezini akteri bili u medjusobnom sukobu kako zbog borbe za vlast, tako jos vise zbog razlicitih koncepcija glede buducnosti Jugoslavije i drustvenog uredjenja.

Kao sto je vise puta vec receno, hrvatska politika je desetljecima bila u rukama Tita i Bakarica. Od njihove smrti do 1986. glavni rivali za celnu poziciju bili su M. Spiljak i S. Suvar. Slijedeci Tita i Bakarica, Hrvatska je od 1972. bila njihov oslonac za federalizam i tzv. koncepciju udruzenog rada. Cetiri godine godisnjih rotacija na celnim pozicijama nisu pogodovale za stvaranje lidera. Smjenom 1986. iz politickog su zivota otisli gotovo svi ratni kadrovi Spiljak, Planinc, Blazevic, Vrhovec, Bilic, Baltic, Dragosavac, Cvetkovic i dr. a dosli mladi i novi koji nisu imali ni znanja ni iskustva, pa cak ni informacija iz Titova razdoblja zakulisnih politickih borbi, posebno s tajnih sjednica drzavno-partijskoga vrha Jugoslavije. A upravo tada, od 1986, nastaje zavrsna faza raspadanja Jugoslavije: trazile su se velike i jake licnosti za velike, presudne odluke. Vecina starih, maknutih hrvatskih politicara prosla je kroz ostre politicke borbe u kojima su se sudarali i s hrvatskim nacionalizmam, a jos vise s centralizmom i unitarizmom. Oni su posljednjih nekoliko godina nazivani zestokim republikancima u smislu zastite nacionalnih interesa i otpora naletu snaga velikosrpskoga pokreta. U rekonstruiranom rukovodstvu koje je etablirano 1986. i dalje su koegzistirale stare naslijedjene tendencije, nacionalna i unitaristicka. Svi su se, barem na rijecima, ukljucili u borbu za obranu Ustava 1974, a podijelili se na pitanju drustvene reforme. S. Suvar je branio Titovo naslijedje - koncepciju udruzenoga rada, a A. Markovic je postao najglasniji zagovornik trzisne privrede pa i elemenata gradjanskoga drustva. Njihov je sukob bio beskompromisan. Za razliku od mnogih drugih, obojica su bili veoma aktivni borci za svoje politicke ideje.

Najvaznije obiljezje u politickom iivotu nije bila samo tzv. "politicka sutnja" vecine u rukovodstvu vec i malo vidljive, ali zato znacajnije, promjene u svijesti svih slojeva drustva. Iz dana u dan u masama se sirio strah od velikosrpske najezde, ali i spremnost da se stane uz one politicare koji ce joj se suprotstaviti. S druge strane, prvi put od 1945. vladajuce strukture su se "povlacile" s pozicija "cvrste ruke" i pocele tolerirati spontanitet u drustvenom zivotu.

Pod pritiskom zestine drustvene krize, ideolozi - branitelji koncepcije udruzenoga rada, pogrdno nazivani pristasama tzv. dogovorne ekonomije, povlacili su se s javne drustvene scene, a prevladavali su pristase trzisne privrede. Nije bilo ideja o novim putovima razvitka samoupravljanja kao sto je bio slucaj 1951-52, 1961-63, 1964-65. i 1971. U brojnim teorijskim i politickim raspravama, odrzanim uglavnom u Zagrebu, o civilnom drustvu, o pluralizmu i stranackom sustavu itd. pokazane su granice "socijalistickoga civilnog drustva", "samoupravnoga pluralizma interesa" i "nestranackoga pluralizma" te artikulirana koncepcija reforme i restrukturiranja drustva, drzave i politickoga sustava u cjelini.

Osjecajuci da gube legitimitet, partijski aktivisti su odustajali od politickih i ideoloskih kampanja, prepustajuci ljudima da ostvaruju svoja samoupravna prava bez partijskih odluka i direktiva. Partijski prvaci su se sve vise ustrucavali iznositi svoja stajalista, napustajuci stil zapovijedanja ljudima i raspolaganja stvarima. Moc drzavno-partijskog aparata opadala je na svim razinama: od mjesne zajednice i opcine do vrha Republike. Nastalo je stanje u kojemu nitko nikoga nije htio slusati, kako je to V. Bakaric uoci smrti prvi rekao.

Naime, prema zakonskim odredbama, jos od pedesetih godina pravo izbora direktora tvornica, skola, bolnica, dekana, rektora itd. bilo je u rukama kolektiva i njihovih savjeta, ali u praksi su im ljude nametali partijski komiteti. Kada je sredinom osamdesetih partijska moc oslabila, to pravo su, zaista, ostvarivali spomenuti savjeti. Bilo je, npr., nezamislivo da SK ili drzavni organ odrede ljude za rukovodeca mjesta, osim putem lobiranja. Bilo je nezamislivo da ministarstvo prosvjete ili zdravstva odredi dekane, rektore, direktore bolnica i sl. - sve je islo na natjecaj s vise kandidata. Izbor sveucilisnih nastavnika zapocinjao je i zavrsavao na fakultetu. Ljudi su poceli slobodnije disati. Vlast vise nije mogla naredjivati. Tu slabost vlasti ljudi su poceli koristiti. Prvi put su takva samoupravna prava presla u ruke zaposlenika.

Povlacenje partijskih i drzavnih organa s "borbenih pozicija" omogucilo je nastupanje reformskih snaga. Plima kritike proslosti i stanja u drustvu narastala je iz dana u dan, osobito nakon sto je Centralni komitet manje-vise "digao ruke" od masmedija. Tjednik "Danas" postao je neformalno glasilo hrvatske kriticke javnosti.

U praksi, Savez komunista odustao je i od ogranicavanja privatnoga sektora. Mladi poduzetnici seljaci sirili su svoje privatno gospodarstvo iznad maksimuma od 10 ha. Neki su obradjivali i po 100 i vise ha zemlje. Ljudi su u svojim garazama otvarali obrtnicke radionice radeci kao kooperanti za tvornice i za trziste. Tako je nastajao spontani proces preobrazbe staroga rezima prema mjesovitom vlasnistvu i politickom pluralizmu. To su bili pozitivni rezultati starog rezima u njegovih posljednjih 5-6 godina. Pokazalo se da spontanitet u reformi daje vece rezultate od onih koji je u ranijim fazama projektirao Savez komunista.

Ali, dok se hrvatskom rukovodstvu moze priznati politika popustanja pa i povladjivanja procesima spontaniteta, ono nije bilo na razini povijesne odgovornosti glede drzavne krize Jugoslavije. Naime, glavnu i vodecu ulogu Hrvatske u opcejugoslavenskoj borbi protiv velikosrpskoga hegemonizma, koju je ona drzala od 1918. do Titove smrti, preuzela je Slovenija. Pasivna politika obrane federalizma nema opravdanja, ali joj se moze dati tumacenje. Naime, vecina hrvatskih politicara bojala se da ne ucini povijesno pogresan korak kakav je bio stvaranje NDH ili pogresan avangardisticki iskorak kakav je ucinjen 1971. Hrvatska, dakle, mora biti mirna, stabilna i kompromisna da ne pruzi alibi za velikosrpski pokret.

Na takvu politickom smjeru Hrvatska se uhvatila ne samo duha i slova Ustava 1974. vec i mnogih iracionalnih detalja kojima se ureciivao ekonomski i politicki zivot drustva. Najizrazitiji predstavnik te struje bio je S. Suvar, koji je zato dobio epitet dogmaticara i konzervativca u smislu cuvanja titoizma, tocnije receno kardeljizma, u svim pitanjima - od ZUR-a do skolske reforme koju je kao ministar prosvjete provodio u drugoj polovini sedamdesetih godina.

Iz toga stanja hrvatske sutnje prvi je iskoraknuo Ante Markovic, ali uglavnom na problemima izvlacenja Hrvatske iz teske ekonomske krize i otplate golemih dugova. On se okrenuo razvoju naftne industrije, turizma i njemu potrebne poljoprivredne proizvodnje - u cemu je kao predsjednik vlade uglavnom uspio. Kao vodeci poslovni menedzer, Markovic nije bio opterecen ideologijom pa je zato kao jedan od prvih bio za radikalne reforme. On je prednjacio u inicijativama za prevladavanje ekonomske krize na osnovi novoga ekonomskog sustava. Za predsjednika savezne vlade izabran je 18. ozujka 1989. U tom svojstvu uspio je smanjiti dugove Jugoslavije s oko 21 na 12,2 milijardi dolara, a devizne rezerve povecati na 10,5 milijardi dolara. Nakon 9 mjeseci je na prijedlog vlade Savezna skupstina usvojila projekt reforme, po kojoj je uvedena konvertibilnost dinara, privatni i drustveni sektor izjednaceni, otvorena mogucnost da gradjani kupuju dionice poduzeca, da stranci mogu ulagati u jugoslavensku privredu itd. Tako je nastao, prvi u Europi, projekt tranzicije iz naslijedenoga socijalizma u novo drustvo po uzoru na zapadne zemlje. Visoki duznosnici Europske zajednice i SAD-a podrzali su Markovicev projekt isticuci da je Jugoslavija 20-30 pa i vise godina ispred ostalih komunistickih zemalja Europe. Bila je to kudikamo radikalnija od svih ostalih reformi izvedenih od 1950. Rijecju, Markovic je tezio modernizaciji Jugoslavije i njezinu ukljucivanju u Europsku uniju, ali je djelovao u vrijeme potpunoga rastrojstva Jugoslavije u kojoj su sile njezina razbijanja vec nadjacale ostale - ali o tom potom.

Nema komentara

Anketa

Ustavi