RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

POSEBNOST BOSNE

Napisano 27.11.2009. 12:48
Zemljovid 22. Teritorijalna organizacija crkve u Hrvatskoj i Bosni ( prema N. Klaic \\\\\\Na tome se temeljito i dugo radilo. Istorija je mijenjana prema vec unaprijed zadatom cilju. Cijele generacije intelektualaca Bosnjaka obucavane su tako da se stide svoje proslosti, religije i kulture. Bio je to u ovih posljednjih sto godina najveci brain washing (ispiranje mozga - nap. I. R. M.) na ovim prostorima.« (Tanovic2)

Sto mi danas uopce znamo o Bosni cija se povijest pisala sa stajalista srpskih ili hrvatskih interesa? Sto stanovnici Bosne znaju o svojoj proslosti? To su vrlo vazna pitanja u odnosima izmedu Srba i Hrvata. Vec smo vidjeli da se s mnogo argumenata moze postaviti teza u prvobitnom »unitarizmu« stanovnistva na juznoslavenskom prostoru koji se temelji ponajvise na autohtonoj komponenti (poglavlje II.). Ova se teza moze izvanredno ispitati i na bosanskoj povijesti.

Rapanic, raspravljajuci o predromanici u Dalmaciji, istice i neobicnu skulpturu iz zapadne Bosne, Hercegovine i Dalmacije s kraja VI. stoljeca te smatra da je ona izraz jedne zatvorene regije udaljene od vecih sredista u kojoj se zapazaju autohtoni fenomeni.3 Ni Muzic u svojim razmisljanjima o podrijetlu Hrvata nije mogao mimoici Bosnu te nas upozorava na kontinuitet naselja, ukopnih mjesta i nacina pokapanja od antike do IX. stoljeca.4 Zanimljivaje i autorova rasprava o paleobalkanskom etnosu u zaledu Dalmacije od XII. do XVI. stoljeca 5. Muzic je upozorio na kontinuitet pokapanja od ilirskih tumula isticuci da se stecci podizu na starim mjestima ukapanja. Medjutim on nas opominje da se na nekropolama sa steccima zapaza i kontinuitet simbolike (lov na jelene, posmrtno kolo, ljiljan, zmija, konj). Analiza kontinuiteta prastare simbolike moze nas uputiti na »dugo trajanje« mentaliteta koji obiljezava ono sto smo uvjetno nazvali Markovim sindromom.

Buduci da prije dolaska Osmanlija u Bosni nije bilo pravoslavaca, moze se zakljuciti da su potomci autohtonog stanovnistva uglavnom danasnji Hrvati i Bosnjaci-muslimani. To se uz ostalo moze dokazati osobito ikavicom koju rabe jedni i drugi. U staroj bosanskoj drzavi dvor, vlastela i narod bili su ikavci, a muslimani i u novije vrijeme uz ikavicu rabe i neke nazive koji su tipicni samo za Hrvate.6 Takvi su npr. nazivi mjeseca (sicanj, veljaca itd.). Dijalekatska slika Bosne prije dolaska Osmanlija potvrduje da je tu zivjelo kompaktno stanovnistvo koje je govorilo zapadnom stokavstinom koja je bila bliza cakavstini i kajkavstini nego istocnoj stokavstini. Mozemo dakle zakljuciti da arheoloski, antropoloski i lingvisticki pokazatelji upucuju na to da su danasnji Hrvati i Bosnjaci-muslimani u davnini pripadali istom etnickom sloju iz kojeg su se tijekom stoljeca, prihvacajuci razlicite religije, odvojili pretvarajuci se do kraja XX. stoljeca u dvije posebne nacije. Zakljuciti da Hrvati i Bosnjaci-muslimani imaju iste korijene ne znaci ujedno da su ovi posljednji Hrvati. Proces odvajanja dugo je trajao, a zapoceo je prije mnogo stoljeca kada u Iliriku nije bilo nacija u modernom smislu. Cak ni cinjenica da se za Bosnjakemuslimane njihov jezik i zemlju u osmanlijsko vrijeme rabi hrvatski naziv7 ne moze biti argumentom da ih se smatra modernim Hrvatima. Pripadnost modernoj naciji stvar je slobodnog izbora koji, dakako, ovisi o mnogim povijesnim okolnostima. Stvaranje suvremene hrvatske i muslimanske nacije najbolji je primjer koji pokazuje kako, uz veliku ulogu religije, nastaju nacije u Iliriku. Na postanak muslimana u Bosni i Hercegovini vratit cemo se u analizi prijelaza autohtonog stanovnistva na islam. Vidjet cemo da su toj novoj vjeri prilazili i mnogi katolici, sto takoder potvrduje da su Bosnjaci-muslimani proistekli iz istog etnickog sloja iz kojeg je oblikovan i hrvatski narod.

Na cijelom podrucju Ilirika (posebno stare Dalmacije) razvijalo se rodbinsko (gentilno) uredenje, pa je ono i u Bosni moralo biti temeljem zasebnog organiziranja ove oblasti, temeljem iz kojega ce poput »srpske« i »hrvatske« drzave niknuti i posebna bosanska drzavna organizacija u kojoj ce bosanska vlastela nastojati odrzati svoju posebnost ukljucivsi se radi svojih interesa konacno i u osmanlijsku piramidu orijentalne despocijske vlasti, ali uspjevsi ipak zadrzati svoj poseban polozaj.

Hrvatska i srpska historiografija nemaju valjanih argumenata da dokazu pripadnost Bosanske drzave u srednjem vijeku Hrvatskoj ili Srbiji. Nemoc dokazivanja iskazao je Stanojevic obracajuci se 1909. godine Sisicu: »Nase pravo (na Bosnu i Hercegovinu - nap. I. R. M.) nalazi se na vrhu maca.«8 Mac je bio i ostao glavni argument srpskih posizanja sve do danasnjih dana, a ostali »argumenti« temeljili su se na lazima i krivotvorenju povijesti. Pri tome se dovoljno sjetiti djelovanja skolskog sustava u Srbiji.9 N. Klaic kaze:

»Medju susjedne politicke jedinice (Hrvatskoj - nap. I. R. M.) spada i Bosna. Cinjenica je da je ime ovoj posebnoj politickoj jedinici dao stari naziv za rijeku oko koje se stvarala bosanska drzava kao dokaz da je politicka organizacija nastajala postepenim sazrijevanjem uvjeta medu domacim slavenskim elementom. To drugim rijecima znaci da ni hrvatska ni srpska jezgra ne utjecu neposredno na formiranje bosanske drzave. Medjutim, u neprestanoj promjeni politickih granica na Balkanu u ranim stoljecima srednjeg vijeka ni Bosna nije postedjena od povremenog iznenadjivanja bilo sa zapada odnosno jugozapada - iz Hrvatske, bilo s istoka iz Srbije. Izvori su doduse za to najranije razdoblje Bosne rijetki i nepouzdani, no uza sve to oni jasno pokazuju da je Bosna imala svoj individualni razvitak, koji je kao i kod Slavonije, dosao do izrazaja u formiranju posebnog bosanskog banata. Ali, udaljenostje centralne Bosne i najvaznijih susjednih politickih jedinica tolika da joj je i ona osiguravala uglavnom nepomucen razvitak.«10

Argumenti o ranom srpstvu Bosne vrlo su slabi i lako ih je odbaciti. Annales regrni Francorum opisuju ustanak Ljudevita Posavskog i spominju da je 822. godine na nj poslana vojska. Tada »Ljudevit ostavi grad Sisak i na bijegu pode k Srbima, narodu za koji se kaze da zaprema veliki dio Dalmacije.«» Vec je istaknuto da se ne smije poistovjecivati narodnosni pojam XIX. i XX. stoljeca s onim iz ranih stoljeca poslije doseljenja Hrvata ili Srba. Tada ovi narodi nisu oblikovani i definirani, a spominjanje njihova imena ne moze biti dokazom o pripadnosti neke zemlje upravo hrvatskom ili srpskom »narodu«.

Sto se tice onog podatka »k Srbima«, N. Klaic tvrdi da su ti Srbi istovjetni sa srednjovjekovnom zupanijom i plemickom opcinom u XIV. stoljecu (danasnji Srb). Podatak anala o Srbima zeli se iskoristiti kao dokaz da je tada Bosna bila u vlasti Srba ali ta je kombinacija, prema N. Klaic, ne samo nategnuta nego i iskljucena. 12

Konstantin Porfirogenet posto je opisao gradove u Srbiji nabrojio je i Kotor i Desnik u »zemljici Bosni«. Nepouzdani pisac ne moze biti svjedokom dalekoseznog argumenta o ondasnjem srpstvu Bosne. On je »svakako oznacio da Bosnu ubraja u srpske zemlje ili tocnije zemlju pod srpskom politickom vlascu«.13 Dakako cijela se ova argumentacija utemeljena na Porfirogenetovim podacima nadopunjuje definiranjem srpskoga nacionalnog teritorija do Cetine. Sve su ovo zapravo unaprijed zadane istine kojima obiljezje daje suvremeni nacionalizam te su stoga u odredenim povijesnim uvjetima vrlo opasne jer pozivaju na »obranu vjekovnih ognjista«. Na zalost, od tih »istina« polazi i historiografija, narocito srpska, ali od njih nije imuna ni hrvatska.

Nesigurnu argumentaciju o srpstvu Bosne pokusavalo se ojacati toboznjim pravoslavnim karakterom »crkve bosanske« o kojoj cemo poslije nesto vise kazati.14 I taj je pokusaj sto se tice znanosti propao. Argumenti, pak, koji srpstvo Bosne temelje na Tvrtkovom srodstvu s Nemanjicima po baki Jelisaveti znanstveno su neozbiljni.

Bosansko podrucje s okolnim povijesnim hrvatskim zemljama bez ikakve je sumnje bilo katolicko i »krstjansko« prije dolaska Osmanlija. O tome najbolje svjedoci cinjenica da su na cijelom tom podrucju jurisdikciju imale katolicke biskupije

Dakako, sama crkvena jurisdikcija ne znaci ujedno i potpunu pobjedu krscanstva, jer su se sigurno na cijelom podrucju o kojem raspravljamo zadrzala i poganska vjerovanja. Ta je pojava karakteristicna i za Zapadnu Europu gdje je krscanstvo u izoliranim predjelima konacno pobijedilo tek u doba nastanka modernog svijeta. Bez obzira na to koliko se krscanstvo u Bosni snazno ukorijenilo u narodu, jasno je da su vec tada stvorene pretpostavke za ukljucivanje u modernu hrvatsku naciju kao »zamisljenu zajednicu« cija je snazna sastavnica katolicanstvo. Vjerojatno je i poganska sastavnica bosanskog starosjedilackog stanovnistva imala ulogu u prihvacanju islama ili prelazenju katolika na pravoslavlje. O tomu vrlo vaznom problemu nema znacajnijih istrazivanja, premda ga neki autori, poput I. Muzica, ne zanemaruju.

Hrvatstvo Bosne moglo bi se dokazivati sirenjem vlasti hrvatskih vladara prema Bosni, ali uspjesni vojni pothvati hrvatskih kraljeva i srpskih knezova nisu znacili i trajnu politicku vlast i stvarno i trajno prikljucenje teritorija za koji se ili na kojem se vodi borba.15 Dakako hrvatstvo Bosne ne moze se znanstveno dokazati ni naslovom rex Rame koji nose Arpadovici ni pokusajima da se bosansko plemstvo prikaze kao hrvatsko. To hrvatsko plemstvo bi prema zastarjelom Pilarovu misljenju prihvatilo bogumilstvo.16 Naziv »ban« je zaista hrvatska posebnost,» ali ni to ne moze biti dokazom pripadnosti Bosne Hrvatskoj. Na celu Bosne bili su banovi, ali taj naziv ne moie biti dokaz da je Bosna hrvatska, nego nas samo moze uputiti na vjekovnu isprepletenost bosanske i hrvatske povijesti, pri cemu su se mogli, uz snazne medjusobne utjecaje, razvijati i slicni oblici vlasti koji su ipak ponajvise utemeljeni u istoj »ideologiji« rodbinskog drustva. Sva ova razmisljanja o prastarom hrvatstvu Bosne lako nas dovedu do zakljucka da su muslimani - bivsi bogumili - Hrvati. Ovaj se zakljucak bitno razlikuje od onog da su danasnji Bosnjaci-muslimani i Hrvati potekli iz istog etnickog sloja u kojem nije postojala moderna nacionalna svijest.

Jednostavno i logicno o tome zakljucuje N. Klaic:

»Stoga nas nista ne prijeci u konacnom zakljucku da je Bosna u XIII. stoljecu najmanje tako, ako ne i vise, samostalna kao susjedna Hrvatska, i da o njoj i u tom razdoblju, kao i u XII. stoljecu treba govoriti kao o drzavi. Dakako, u okvirima pojmovanja politicke vlasti u razvijenom srednjem vijeku, u kojem vazalni odnos medu pojedinim politickim cjelinama pruza samo formalni okvir za stvarne odnose. Ali valja priznati i to da jos nije poceo proces snaznijeg okupljanja bosanskih zemalja oko najvaznije jezgre, oko Bosne. To ce uciniti Prijezdini nasljednici.«18

Hrvatska i bosanska povijest snazno su se ispreplitale prije dolaska Osmanlija. S druge strane, Srbijaje bila odvojena Drinom, sto ne znaci daje bila potpuno izolirana. Trgovacke i druge veze uvijek su postojale, ali su drzavni okviri vrlo jasni. Prije osmanlijske navale najveca povezanost Hrvatske i Bosne iskazuje se u crkvenoj organizaciji. Cijelo ovo podrucje pokrivale su katolicke biskupije (vidjeti zemljovid 22). »Crkva bosanska« sirenjem patarenstva sa zapada preko Splita i Zadra na prostore Bosne i Huma najjace korijene stvara u vrhbosanskoj biskupiji. Proces integracije naroda i podrucja u katolickim okvirima prekinuli su Osmanlije sireci islam i pravoslavlje (zemljovid 3).

Bosna se, dakle, razvijala kao posebna drzavna cjelina koja je postojala do 1463. godine. Konacno u vrijeme osmanlijske navale ona postaje pasalukom. Medutim, kada se danas raspravlja o vjekovnoj posebnosti Bosne i pravima autohtonih Bosnjaka - muslimana u njoj (sto je opravdano), presucuje se vazna cinjenica, a to je sirenje Bosanskog pasaluka na hrvatski teritorij (zemljovid 21). U vrijeme krscanske protuofenzive u XVII. stoljecu teritorij pasaluka se smanjuje, ali u njemu i kasnijoj Bosni i Hercegovini ostaju mnogi hrvatski krajevi. Danasnje granice Hrvatske prema istoku su vojne granice uspostavljene mirovnim ugovorima, dok je povijesni hrvatski teritorij koji se protezao prema Vrbasu, rijeci Bosni i dijelovima danasnje Crne Gore Hrvatska izgubila.19 Valja napomenuti da su povijesno nesumnjivo hrvatski krajevi, poput turske Hrvatske, danas naseljeni nehrvatskim stanovnistvom. Presucivanje ovih cinjenica pri danasnjem argumentiranju bosnjacke posebnosti i posebnosti Bosne od najdavnijih vremena takoder dobiva nacionalisticku konotaciju, ovog puta bosnjacko-muslimansku. Danas svim temama valja otvoreno i bez predrasuda prilaziti, a zakljucci ne smiju biti usmjereni na svojatanje tudjeg teritorija jer to vodi uvijek u krvoprolice. Osim toga, povijesne realnosti, koliko god bile i bolne za neki narod, valja postivati, a nesporazume rjesavati demokratskim mjerama i, sto je vrlo vazno, vjekovnim iskustvom koje je u Bosni i Hercegovini, uz sve negativne konotacije koje nastaju u patrijarhalnom drustvu, stvorilo i svijest o suzivotu. Ova svijest blijedi u trenutku prevladavanja bilo kojeg nacionalizma. Analizu o tome komu pripada Bosna valja jos jednom zakljuciti kartografskim argumentima. I. Tomic je marljivo sakupljao podatke sto ih daju stare karte i zakljucio da je Srbija uvijek bila ogranicena Drinom. Prema tome, i ovaj argument negira srpstvo Bosne u proslosti.20 U isto vrijeme javili su se i ozbiljni radovi u Hrvatskoj koji su takoder argumentirano definirali srpsku granicu na Drini, ali su i hrvatsko povijesno podrucje ogranicili Vrbasom, a ne Drinom.21

Bosanski prostor (ali ne u granicama prije srpske agresije 90-ih godina) oduvijek je pokazivao svoju posebnost utemeljenu u snaznim autohtonim komponentama. Iz gentilnog drustva stvarale su se klice nove samostalne drzavne organizacije koja je uvijek jasno iskazivala posebnost. Ona ce se narocito iskazati u formiranju »crkve bosanske« i, poslije, prihvacanju islama. Pokusali smo dokazati (poglavlje II.) da je u prvim stoljecima juznoslavenske povijesti postojala jedna »unitarna« masa sa snaznim autohtonim obiljezjima. Sirenjem hrvatske i srpske drzave odnosno katolicanstva i pravoslavlja stvaraju se jezgre »zamisljenih zajednica« - hrvatske i srpske. Dakako, stanovnistvo koje je ostalo izvan tih zajednica, a ovdje mislimo ponajprije na Bosnjakemuslimane koji su ponajvise potomci autohtonog stanovnistva, imalo je pravo stvarati svoju »zamisljenu zajednicu«. Ono nije, zbog »narcizma malih razlika« odnosno potrebe da se bude razlicit od drugoga,22 moglo prihvatiti ni hrvatsko ni srpsko ime nego je vrlo rano pocelo afirmirati svoje bosnjacko. Ta autohtona zajednica imalaje legalno pravo na svoje formiranje, a koristeci se "unitarnim« prvobitnim jezikom koji Hrvati i Srbi nazvase svojim imenom, imali su i to legalno pravo da taj jezik smatraju svojim i nazivaju ga svojim imenom. Danas, u doba demokracije, veliko je nasilje ljudima koji se ne smatraju Srbima i Hrvatima, a govore gotovo istim jezikom kao i oni, tvrditi da govore hrvatski odnosno srpski ili pak srpsko-hrvatski. Jezik koji se govori na tim prostorima vlasnistvo je svih "zamisljenih zajednica« koje su nikle iz "unitarne« jezgre. To je pravo i bosnjacko-muslimanske "zamisljene zajednice«. Stoga danas nitko nema pravo na ovakav zahtjev posprdno gledati. Bosnjacki naziv jezika ima dugu tradiciju u Bosni.

Tek kada se raspala Jugoslavija, Bosnjaci mogu govoriti o starosti svoje nacije koja je ponajvise smetala velikosrpskim teznjama i pretenzijama na Bosnu i Hercegovinu. Medjutim, stvaranje te nacije (u uvjetima patrijarhalnog drustva) vjekovima je bilo popraceno velikim i krvavim lomovima i sukobima. Dio stanovnistva bivseg Bosanskog pasaluka vec je od prije kao katolicko prihvatio hrvatsko ime. S druge strane, najvise zahvaljujuci Srpskoj pravoslavnoj crkvi, velik dio stanovnika Bosne ukljucuje se postupno u korpus srpskog naroda. Stanovnistvo koje je preslo na islam, prihvatilo je ujedno i rizik stalnog sukoba s krscanskim svijetom. Ipak je taj sukob ukorijenjen vec u prethodnom razdoblju kada su "krstjane« buduce muslimane ugrozavali susjedni krscani. Bosnjaci-muslimani bili su nosioci osmanlijske navale, sto je ocuvano u pamcenju krscana. Povlacenje Osmanlija uvjetovalo je veliku i realnu ugrozenost Bosnjaka-muslimana. Plemenski strahovi podmuklo su podrivali ideju suzivota koja je postojala. Ti strahovi, sa svim zebnjama gentilnog drustva, vjekovima su uvjetovali medusobno odsijecanje glava. Stoga je Markov sindrom u Bosni i Hercegovini bio najjace izrazen. Taj je sindrom glavno obiljezje rata na kraju XX. stoljeca koji je, poznavajuci njegovo funkcioniranje, ozivjela velikosrpska agresija.

Nema komentara

Anketa

Ustavi