Twitter

Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9568
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Povijest » Zlo velike jetre » PUT PREMA NACIONALNOM BOSNJASTVU

PUT PREMA NACIONALNOM BOSNJASTVU

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 27.11.2009. 13:13

Klice bosnjastva kao povijesno utemeljene nacije moraju se traziti u srednjovjekovnoj bosanskoj drzavi kada zbog opasnosti s istoka i zapada nastaje svijest o posebnosti naroda koji tu zivi, a povezuje ga isti jezik. Zanimljivo je da su pretece nacionalnog bosnjastva franjevci (Filip Lastric u XVIII. stoljecu 45 koji su odigrali povijesnu ulogu u ocuvanju katolicanstva u Bosni i Hercegovini. S. Balic je istrazivao ulogu pisaca iz Bosne u razvoju arapske, turske i perzijske kulture i ustvrdio da mnogo njih (blizu dvjesta) ima pridjevak al-Bosnawi, Bosnali ili Bosnaq. Balic napominje da neki juznoslavenski orijentalisti u ovim pridjevcima vide samo regionalnu oznaku, ali on smatra kako je opravdano da se u njima vide i semanticki pretece danasnje narodnosne oznake.46 I svijest da govore svojim bosnjackim jezikom bila je jaka u Bosnjaka-muslimana, ali i u katolickih pisaca (Lastric, Divkovic i dr.), a Dositej Obradovic kao iskreni prosvjetitelj nije mogao negirati realnost bosnjastva.

Naravno da je svijest o bosanskom jeziku bila vrlo razvijena u Bosnjaka-muslimana, sto medju ostalima potvrduje i Lugati Bosnevi (Bosanski rjecnik) koji je 1875. godine tiskao Omer Humo. Taj rjecnik sadrzi zanimljivu pjesmu Pohovala knjiga koje su napisane bosanskim jezikom u kojoj se kaze: »Bez subhe (sumnje) je babin jezik najlasnji. Svatko njime vama vikom besidi.«48 Upravo uporaba ikavice u bosanskih muslimana svjedokom je njihove autohtonosti i prava da jezik zovu svojim imenom i da se kao narod zovu Bosancima ili Bosnjacima. Uz istinu o spomenu bosanskog imena ne smije se zanemariti ni istina o atributu »hrvatski« za muslimane, njihov jezik i zemlju, o cemu smo vec govorili.

Do XIX. stoljeca povijesni izvori svjedoce da u Bosni zajedno zive Bosnjaci svih triju vjera: katolici, pravoslavni i muslimani. Taj identitet nisu dovodili u pitanje ni turske vlasti niti sami Bosnjaci.50 Poslije srpskih ustanaka doslo je do procesa pretvaranja pravoslavnih Bosnjaka u Srbe, u cemu su religija i drzavna propaganda odigrale najvecu ulogu. Pri tome Z. Hadzidedic napominje da nacionaliziranje bosanskih pravoslavaca (premda je nametnuto odnosno podmetnuto) ima pun legitimitet jer je nacija u prvom redu politicka kategorija.51 Sto se tice nacionaliziranja bosanskih katolika, Hadzidedic smatra da je ono dovrseno tek cetrdesetih godina ovog stoljeca, a bilo je reakcija na narastajuci nacionalizam nacionaliziranih pravoslavaca i to je potaknuto izvana.52 Slozena problematika stvaranja bosnjacke nacije, koja konacno zavrsava krvavom dezintegracijom, ne moze se razumjeti ako se u obzir ne uzmu i misljenja muslimanskih autora. Dakako, i misljenja tih autora valja kriticki prosuditi jer oni tek sada dobivaju sansu da na temelju suvremene znanosti traze istinu o sebi. Ipak, uz sve postivanje njihovih nastojanja, valja imati na umu da bi znanstveni pristup koji se zapravo tek radja mogao dobiti romanticarska obiljezja kakva je srpska i hrvatska znanost (posebno historiografija) imala u proslom stoljecu. To bi nanijelo najvece stete upravo muslimanima.

Katolicko-pravoslavno-muslimansko bosnjastvo ipak u proslosti nije moglo biti idilicno. U Bosanskom su pasaluku Osmanlije islamiziranom stanovnistvu usadili ideju o drzavnosti, sto je jedinstven slucaj na europskom podrucju koje su zauzeli. Tu ideju ojacao je sustav kapetanija s nasljednim vojnickim funkcijama koji je vodio u borbu za vlastite pozicije moci i za teritorij.53 Prema logici patrijarhalnog drustva, svijest ili, bolje, nesvjesno krscanskog stanovnistva uvijek je bilo praceno strahovima od dominirajuceg islama bez obzira na to koliko su se franjevci zauzimali za bosnjacku ideju. Strahovi vjerskih skupina pojacavali su se u doba povlacenja Osmanlija. Islam koji je prethodno ugrozio osobito Hrvatsku sada je u defenzivi i ne treba ocekivati nikakvo milosrdje od krscana. Osmanlijsko Carstvo napadaju krscani cija je memorija zasicena crnim slikama o islamu. Unutar, pak, carstva na podrucju Bosanskog pasaluka u doba slabljenja osmanlijske drzave i povecanog pritiska na raju, normalan je socijalni bunt usmjeren protiv »Turaka« tj. Bosnjaka-muslimana. Dakako, te neprogramirane »borbe za slobodu« razvijale su nove strahove. Ekumensko bosnjastvo nije imalo perspektive jer je transgeneracijsko prenosenje mrznje dobro funkcioniralo u svim grupama. Kolektivna mrznja je utemeljena u miletima kao grupama u kojima se gomilala agresija. Prividnu koheziju mileta odrzavao je osmanlijski drzavni aparat, a kada je on u vrijeme defenzive Otomanskog Carstva oslabio, grupe su mogle eksternalizirati nakupljenu agresiju.

Prihvacajuci islam Bosnjaci su usli u krug nove kulture, ali su stekavsi ujedno i zastitu, prihvatili i velik rizik kojega tada nisu mogli biti svjesni. Taj rizik se svodi na zivljenje u neprijateljskom okruzenju i u susjedstvu drugih Bosnjaka koji nisu mogli prihvatiti muslimansku dominaciju. Rizik se iskazivao i u mogucnosti da nasi »Turci« konacno dobiju batine za sve ono sto su (ili nisu) Osmanlije na ovim prostorima napravili. Propaganda s bilo koje strane mogla je razbuktati mehanizme patrijarhalne osvete. Sve sto se dogada na juznoslavenskom patrijarhalnom podrucju, pa tako i u Bosni, ipak nije import izvana nego izrasta iz duha plemena. Pozitivisticke su analize nekih pojava (npr. bosnjastva) pozeljne, ali bez dubokih analiza strahova i agresija izraslih iz patrijarhalnog drustva problem do kraja necemo shvatiti.

Bosanski muslimani prihvacajuci islam razvili su, na temelju autohtonih kulturnih tradicija, orijentalnu varijantu patrijarhalnog drustva u kojoj je teziste na privatnoj sferi.54 Antun Hangi je pocetkom XX. stoljeca opisao zivot muslimana Bosne i Hercegovine. Uz svu romanticarsku idealizaciju, Hangi nam dobro opisuje mentalitet i zivot muslimana:

- znacajka je muslimana iskrenost i postenje;

- islam trazi od vjernika ljubav i snosljivost;

- muzu kao glavi porodice bez pogovora se pokoravaju zena i djeca;

- zbog zena i kceri muslimani zive odvojeno od drugih vjeroispovijesti,

a dijele se po dzematima (skup kuca i ljudi oko jedne dzamije);

- otac uci sina na slijepu poslusnost, a prema serijatu moze ga potjerati iz kuce i razbastiniti.55

Muslimanski patrijarhalni svijet koji opisuje Hangi, a u kojem nije bilo porodicnih zadruga, dozivio je poput drugih patrijarhalnih sredina tesku krizu u svezi s razvojem novih drustveno-ekonomskih odnosa. V. Erlich na osnovi svojih istrazivanja o transformaciji juznoslavenske porodice krajem tridesetih godina zapaza da muslimanska porodica od patrijarhalne strogosti prelazi novijim oblicima saobracaja, te da u nju ulaze pesimizam, nasilje i ocaj. 56 Bosansko-hercegovacki prostor ispunjen je strahovima svih grupa.