RSS
English

Web katalog

Najčitanije

Najčitanije zadnjih 7 dana

Najkomentiranije

Najbolje ocijenjeno

Statistika

Hasanbegović: što je to nama bošnjaštvo

Napisano 07.01.2010. 12:08

"Dopustite mi da cinično primijetim kako je gotovo svaki bosanski musliman kojeg poznajem “begovskog roda” te naravno izdanak “bogate” obitelji koju su opljačkali i osiromašili ove ili one godine."

 

Mladi povjesničar Zlatko Hasanbegović, autor knjige “Muslimani u Zagrebu 1878.-1945. (Doba utemeljenja)” govori o istraživanju “izgubljene povijesti” muslimanske zajednice u Zagrebu, o pitanju bošnjačkog identiteta i kritikama koje su pratile objavljivanje njegove knjige, o odnosu hrvatske nacionalne ideologije i bosansko- hercegovačkih muslimana, o muslimanima u komunističkom društvu, starčevićanskoj ideji…

Razgovarao Filip Mursel Begović

Zlatko Hasanbegović, rođen je u Zagrebu 1973. godine gdje je završio školovanje. Magistrirao je na Filozofskom fa kultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje priprema doktorsku disertaciju. Radi kao asistent u “Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar” u Zagrebu.Ovaj razgovor smatra iskrenom ispoviješću te kao poziv na debatu bez namjere pojedinačne diskvalifikacije.

Muslimanska zajednica u Hrvatskoj do sada nije bila predmetom posebnog povijesnog istraživanja ili je to bila sporadično, s distance i s oprezom (zbog sumnjičavosti vladajućeg režima ex – Jugoslavije i ishitrene poveznice s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Koliko dugo istražujete upravo tu prešućivanu povjesnicu muslimana u Zagrebu?S obzirom da ste svoj diplomski i magistarski rad posvetili toj tematici osjećate li ju kao svoje životno djelo?

Mislim da bi bilo pretenciozno s moje strane baratati pojmom životnog djela ako zbog ničeg drugog onda barem zbog stanovite mlađahnosti koju još uvijek osjećam. Osim toga, u formalnom smislu nisam zaokružio svoje znanstveno napredovanje, upravo pišem doktorsku disertaciju, pa se nadam da će ova knjiga u konačnici biti vrednovana kao moj početni historiografski prinos. Povijesnu baštinu zagrebačkih muslimana istražujem više od jednog desetljeća. Od prvotnog studentskog pristupa istraživanju obiteljske povjesnice s vremenom sam ušao u do tada nepoznati svijet “izgubljene povijesti” koju je trebalo historiografski oživjeti i protumačiti na znanstveno utemeljen i korektan način, izvan i nasuprot u nas prevladavajućeg zavičajnog i pseudopreporodnog diskursa umjetnog povezivanja prošlosti s nekim aspektima sadašnjosti.

U tom smislu naravno da ova knjiga, osim znanstvenohistoriografske dimenzije, ima i onu osobnu jer su moji preci bili djelatni pioniri utemeljitelji zajednice kojoj, u krajnjoj liniji, i sam pripadam temeljem svojih etničkih i konfesionalnih “svojstava” te vlastitog odabira. Ipak, držim da je ova osobna dimenzija u samoj knjizi nazočna na suptilan i nevidljiv način, te su mi suzdržanost i hladnoću izlaganja kompetentni kritičari pripisali kao vrlinu.

Nedostaje li literature koja vrednuje politički i kulturni udio Bošnjaka u hrvatskoj povijesti i jesu li svi izvori sačuvani?

Osamdesetih godina prošloga stoljeća pričalo se po bibliotekarskim kuloarima da su bosanski begovi i age, zbog očuvanja u turbulentnim vremenima, svoju knjišku baštinu pohranili u Zagrebu u većem broju zapečaćenih sanduka u tadašnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci.

Koliko je to istina i ako jest, jesu li sanduci dostupni?

Odnos na relaciji Hrvati i hrvatska povijest – islam i bosanski muslimani valja motriti unutar dva različita povijesna konteksta, onog osmanskog, predmodernog, te poslijeosmanskog, modernog, čiji smo i mi suvremenici. Osmanska provala na europski jugoistok presudno je utjecala na oblikovanje suvremenog etničkog i religijskog mozaika te nije mimoišla ni hrvatski prostor. O utjecaju osmanskog čimbenika do voljno je istaknuti kako se u jednom povijesnom razdoblju, koje je trajalo “tek” dva stoljeća (od kraja 15. do početka 18. stolje ća), gotovo tri četvrtine hrvatskog etničkog prostora (bez izvorno bosanskog područja) našlo u sklopu osmanske islamske države. Stoga usporedna egzistencija “dvije” Hrvatske, one kršćanske, poznate i “ostaci ostataka”, te islamske, unutar osmanske države (Lika, Slavonija, sjeverna Dalmacija, Srijem, Pounje i Povrbasje), nije tek naknadni povjesničarski konstrukt već istinska povijesna zbilja do danas u glavnim crtama solidno historiografski revalorizirana. Moderno razdoblje poslije 1878. obuhvaća kompleks problema vezan uz međusobni odnos hrvatske nacionalne ideologije i bosanskohercegovačkih muslimana unutar odgovarajućeg kulturnog, političkog i društvenog konteksta. Držim da je moja knjiga pridonijela boljem razumijevanju toga odnosa u razdoblju prije 1945. Što se tiče kuloarske priče o “begovskim seharama” u podrumima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu dopustite mi da cinično primijetim kako je gotovo svaki bosanski musliman kojeg poznajem “begovskog roda” te naravno izdanak “bogate” obitelji koju su opljačkali i osiromašili ove ili one godine. Sudeći po tome u središnjoj hrvatskoj knjižnici ništa drugo se niti ne čuva osim “begovskih listina”, pa bi ona osim nacionalne i sveučilišne oznake mogla nositi i pridjev “begovska”.

No šalu na stranu, begovski mit, uz onaj “bogumilski” i naravno titoistički, jedan je odnajfre kventnijih u suvremenom bošnjačkom društvu pa je potraga za zapečaćenim begovskim sanducima u zagrebačkim trezorima po izgledima za uspjeh jednaka potrazi za “piramidama sunca i mjeseca” po pitoResknim proplancima visočkozeničke kotline. Uloga tradicionalnih muslimanskih elita, ili begova, u Bosni bila je ambivalentna od činjenice da su se iz toga sloja novačili pioniri modernizacije do one da su njezini prvaci predvodili samoubilački pokret za iseljavanje muslimana poslije dolaska AustroUgarske ili do toga da se unutar begovskog zemljoposjedničkog sloja pojavio fenomen neplodnog rentijerstva i društvenog parazitizma.

Slikovito rečeno: djed ili otac zemljišni rentijer, sin ili unuk propalica, alkoholičar ili komunist. O jadnom stanju muslimanskog protograđanskog društva (čaršije) u osmanskom razdoblju poslije poraza pod Bečom dovoljno je zaviriti u Bašeskijin Ljetopis. Dobar uvid u mediokritetske intelektualne preokupacije naših elita na početku 19. stoljeća, epohe tehnološke, industrijske, intelektualne i svake druge revolucije na Zapadu, predstavlja ovdje ne davno objavljena izvrsna studija o Mustafi Muhibbiju, sarajevskom kadiji. O muslimanskom građanskom društvu prije 1945. dovoljno je zaviriti u Nametkov Sarajevski nekrologij.

Na kraju, da budem i pomalo zločest, uostalom i ja sam nekakav beg, da bi se djelomice shvatio “begovski problem” dovoljno je ustanoviti tko su korifeji i nositelji mitologije o “begovima”, “nenama”, “tetkama”, “amidžama” i “daidžama” u dAnašnjem sarajevskom javnom životu.

Vaša knjiga obiluje zaista atraktivnim fotografijama. Neke od njih su po prvi put objavljene. Gdje ste nalazili foto građu? Jer ako je dobavljena privatnim kanalima to je već dokaz muslimanskog osjećaja sebstva.

Ne razmišljam u ezoterijskim kategorijama “jastva”, “sebstva” ili “bosanskog otajstva”, to prepuštam drugima, već sam više usmjeren prema konkretnoj i izvorima dokazivoj povijesnoj stvarnosti. U tom smislu uistinu vrijedna fotografska građa do koje sam došao predstavlja prvorazredan povijesni izvor često rječitiji od pisane građe. Ona je tek djelić neistražene bogate baštine koju još uvijek po kućama u Bosni čuvaju odvjetci muslimanskog građanskog građanstva. Fotografije potkrepljuju argumentaciju koju sam ponudio i tek u tom kontekstu dolazi do izražaja njihovo pravo značenje i vrijednost kojih vlasnici nisu bili niti svjesni.

U svojoj knjizi pišete o prvoj muslimanskoj moderni koja je trajala do dolaska komunista na vlast. Da li je postojala druga moderna ili ona tek slijedi?

Tehnički pojmovi prva i druga muslimanska moderna moj su prinos periodizaciji povijesti bosanskih muslimana poslije 1878. Kako ovdje ne mogu dublje elaborirati tek bih pojasnio kako pojmom “prva muslimanska (građanska) moderna u Bosni” obuhvaćam razdoblje od 1878. do 1945. kao doba intenzivne kulturne i soci jalne preobrazbe tradicionalnog muslimanskog društva u Bosni do tada ukorijenjenog u osmanskoislamsku stvarnost i njezine strukture. U tom razdoblju nastaju zametci modernog muslimanskog građanskog društva izvan čaršijskoesnafskih okvira te se oblikuje svjetovna inteligencija kao sloj nepoznat u osmanskoj epohi kada je ulema sinonim za inteligenciju. Ono je okončano 1945. komunističkim revolucionarnim udarom na muslimansko građansko društvo, likvidacijom svih njegovih protagonista i ustanova. Tada nastupa “druga”, socijali stička moderna koja ima dalekosežno značenje i na podlozi koje je nastala cjelokupna stvarnost koju i mi danas u “postmodernom” obliku živimo. To primjerice znači i da su naše nacionalne ideologije, kulturna shvaćanja i mentaliteti zapravo proizvod komunističke retorte i onda kada nismo to ga do kraja svjesni. Konkretnije, naše su vremeno “bošnjaštvo”, “hrvatstvo”, “fašizam i antifašizam”, “antikomunizam”, “katoličanstvo”, “sekularizam” ili “islamizam” često su u značajnoj mjeri proizvod ove “druge” moderne te su ovi fenomeni u osnovi surogati izvorne tradicije na koju se njihovi nositelji pozivaju.

Zato je i moguće da su epigoni “islamizma” u Bosni, tzv. vehabizma, bivši pitomci Jugoslavenske narodne armije, dok slučaj hrvatskog estradnog tzv. neoustaštva i “fašizma”, s kojima ljevica straši malu djecu, od učenih socioloških teorija bolje opisuje pučki deseterac: “Ja ustaša, ćaća komunista, ubit ću ga Isusa mi Krista.” Pametnome dosta.

Na koji bi onda način povijesno treti rali ulogu muslimana u stvaranju i razvoju komunističkog društva?

Ako bi zaključivali samo na temelju raširenosti titoističkog kulta u Bosni i Hercegovini, idealizacije jugoslavenskog socijalizma, “antifašističke” histerije u kojoj sudjeluje na prvi pogled raznorodno društvo od mostarskoga muftije i umirovljenih subnorovaca, te ostarjelih oznaških mučitelja i zatiratelja islama, pa do mlađahnih sarajevskih “antifašističkih” komsomolaca (vidi slučaj Thompson), onda bi mogli ustanoviti kako su i Marx, Engels i Lenjin bošnjačkog podrijetla, možda i begovi. Da ovo nije tek pošalica znaju oni koji su nedavno gledali jedan od sarajevskih tv kanala, na tzv. Dan mladosti, kada su se od jutra do mraka na ekranima smjenjivali apologeti titoizma. Jedan od najbizarnijih priloga titoističkoj hagiografiji dao je akademik Muhamed Filipović koji je sebi svojstveno, lakonski i “akademski”, zaključio kako u raščlambi Titove “veličine” ne treba smetnuti s uma da su zagorski Brozovi, ni manje ni više, “bošnjanski muhadžeri” iz srednjovjekovne Bosne koji su se sklonili u Kumrovec pred osmanskom navalom.

Tema (su)odnosa bosanskih muslimana, jugoslavenskog socijalizma te obiju jugoslavenskih država prevažna je da bi se apsolvirala na način na koji se to danas čini. Ono što je moje kritičare uznemirilo jest podsjećanje na neoborivu činjenicu kako su protekli rat i s njime povezano stradanje ne može tumačiti kao vanjska intervencija “fašističkih” elemenata poraženih 1945., već da je riječ, upravo suprotno, o izravnoj posljedici deformacije i entropije jugoslavenskog komunizma i titoizma.

Jugoslavenska armija koja je provela opsadu i razaranje Vukovara i Sarajeva baš je ona armija kojoj gori “vječna vatra” u središtu Sarajeva, a koja je upravo u Titovo doba pretvorena u “državu u državi” tj. odvojeno boljševičko središte moći koje je etničku krizu u savezu s velikosrpskom ideologijom 1991./92. pretvorilo u brutalan rat i agresiju. U tom smislu Ovčara i srebreničke egzekucije modelski nisu ništa drugo već umanjeni, ponavljam umanjeni, refleks masovnih partizanskih egzekucija u ljeto 1945. kada je samo u nekoliko dana na najbrutalniji način, planski i organizirano, smaknuto više desetaka tisuća poraženih komunističkih neprijatelja, a čije se kosti, vezane žicom, svakodnevno pronalaze po slovenskim ledinama i zatrpanim tenkovskim rovovima, uz šutnju titoističkih novinskih apologeta koji javnost zatrpavaju pričama o Titovom “antifašizmu”, kuharicama, unukama, ljubavnicama, jahtama i pudlicama te “nesvrstanim” odnosima s diktatorima među kojima je bilo i kanibala.

Ako uvažimo vaše znanstvene argumentacije, netko će primijetiti da neugodne objede iz pera Nenada Filipovića, koji piše za “Slobodnu Bosnu”, a koje su pristigle na Vaš račun, nisu neutemeljene. Prozvani ste i imenovani kao uvjereni antikomunist i desničar, zatim respektabilan mladi naučnik vrijedan prezira, džematlipurgerska mačuhica neotuđmanizma itd. itd. Kako to podnosite?

Moram priznati da me to iskreno zabavlja iako do nedavno nisam čuo za dotičnog gospodina. Naknadnim uvidom u njegov “publicistički opus” u spomenutoj novini ustanovio sam da se radi o poluinteligentu koji se razmeće zloćom i pseudoerudicijom koja može fascinirati isključivo mediokritetsku sredinu. No to je manje važno, ono što zabrinjava jest što je diskurs gospodina Filipovića, po obliku i sadržaju, zapravo tek jedan od znakova bolesti sarajevskog (bošnjačkog) javnog života i svojevrsnog autizma koji su u konačnici za bosankohercego vačku državu pogubniji od srpskih posezanja ili hrvatskog “hercegbosanskog” iredentizma.

Recept za izradu otrova za samoubojstvo glasi: malo bogumila i begovske mitologije, žličica titoizma, Zavnobiha, antifašizma, zakašnjelog bošnjačkog integralizma i nacionalnog ekskluzivizma, sve zasoljeno srpskim i “pobibereno” hrvatskim postupcima i predodžbama o Bosni i Hercegovini.

Pojmovi “lijevo” i “desno” u postmodernoj stvarnosti više nemaju ranije značenje već egzistiraju tek kao sastavni dio neokomunističke demonologije kada se protivnici određenih koncepata ili mitova u nedostatku bolje argumentacije označavaju “desničarima”, “revizionistima”, “antikomunistima” i sl.

Stoga, polemizirati s Filipovićem s tim u vezi je besmisleno. U odnosu na većinu onoga što se danas kolokvijalno naziva “ljevicom”, ja uistinu stojim desno. Mislim da je to stvar morala.

U vezi s dihotomijom fašizam antifašizam bilo je i nekih sumnji u vaš rad vezan uz knjigu. Naime, moguće dvojbe i povijesne kontroverze proizlaze iz interpretacije same naravi tzv. NDH i od nosa bosanskih muslimana prema njoj i ustaškom pokretu. Koliko ste o tom pitanju objektivni u svojoj knjizi jer po nekim podacima muslimani su u to vrijeme također bili aktivni i to u gerilskim aktivnostima u Zagrebu?

Ovo pitanje lebdi u zraku u neformalnim razgovorima, u svakom intervjuu koji sam dao ili na svakoj promociji na kojoj sam govorio. Kako je cjelokupna problematika Nezavisne Države Hrvatske, koju nazivate takozvanom, općenito tabuizirana dopustite mi da opetujem odgovor koji sam dao na više mjesta. Motivacija i udio muslimana u vojnom, političkom ili upravnom aparatu NDH te ondašnjem kulturnom životu, upotrebom tehnike “naknadne pameti” uglavnom se prešućuje ili objašnjava klišejima o kolaboracionizmu i “fašizmu”.

Iz današnje perspektive, NDH je, uz ostalo, predstavljala prvi i posljednji pokušaj državnog uozbiljenja pravaških koncepcija o katoličkomuslimanskoj simbiozi unutar višekonfesionalne hrvatske nacije. Taj pokušaj je ostvaren u promašenoj međunarodnoj konstelaciji, a obilježen je i nedvojbenom hipotekom zločina, pa se može reći da je ustaški poraz označio kraj ne samo jedne stranačkoideološke ili vojničke formacije već i zamisli o Hrvatima kao složenoj i strukturno višekonfesionalnoj naciji. Ukratko, moje temeljno historiografsko polazište, koje moji kritičari etiketiraju kao “revizionizam”, a što prihvaćam, glasi: komplicirana povijesna stvarnost u Drugom svjetskom ratu, na području koje je prije toga obuhvaćalo Kraljevinu Jugoslaviju, ne može se objašnjavati teološkim konceptima o borbi “dobra” i “zla”, “antifašizma” i “fašizma” kao pojmova batina bez konkretnog sadržaja.

Problem držanja zagrebačke muslimanske zajednice u Drugom svjetskom ratu objašnjavam kao odabir između potpore, iz uvjerenja ili poslovičnog oportunizma, konkretnoj stvarnosti NDH ili priklanjanja komunističkim partizanima čija se pobjeda od 1944. sve jasnije nazirala. Perspektiva uspostave poretka po uzoru na Sovjetski Savez mogla je biti privlačna tek dijelu socijalno marginaliziranih ili pojedincima u tankom sloju ideološki podvojene inteligencije i studenata zainteresiranih za radikalnu preobrazbu. Glavnina zajednice, napose vodeći sloj, čiji su okosnicu činili trgovci i pojedinci povezani s različitim aspektima tradicije, vjerom i napose privatnim vlasništvom, ostala je indiferentna prema nedvojbeno komunističkim ciljevima partizanske borbe tj. prepustili su se svojevrsnom fatalizmu koji se manifestirao od ustrajnog identificiranja s NDH do pasivnog iščekivanja kraja rata.

Uostalom sudbina koju su doživjeli 1945. pokazala je da njihovi strahovi nisu bili neutemeljeni.

Jesu li zaista Bošnjaci i Islamska zajednica u Hrvatskoj na putu asimilacije u hrvatski nacionalni korpus kako tvrdi Nenad Filipović, jer, kao što je meni poznato, prisile nema pa ni one posredne te se asimiliraju samo oni koji to zaista hoće i kojima pripadnost ovom ili onom narodu malo znači? S druge strane, nisu li mnogi kulturni odličnici i prvaci bosanskih muslimana hrvatstvo koristili kao mimikriju iza kojega su krili svoj bošnjački identitet i pripadnost islamu. Zašto se neki još uvijek protive etničkom nazivu Bošnjak? Neki čak kvalificiraju naš narod kao nezreo za pozitivnu kvalifikaciju glede opstojnosti u multinacionalnom okružju. Može li se Bošnjacima oduzeti historijska relevancija? Pitanja asimilacije, getoizacije, integracije i identiteta su komplicirani socijalni fenomeni o kojima se nemože brzopleto suditi iz jednodimenzionalne sarajevske perspektive. Bošnjačka nacionalna ideologija oblikovana u dramatičnim okolnostima rata u Bosni i Hercegovini poslije 1992. prevladala je i među muslimanima u Republici Hrvatskoj koji su rođeni u Bosni i Hercegovini ili su potomci tamo rođenih. Bošnjaštvo se i ovdje razumijeva kao nacionalna oznaka, pa su tako definirani Bošnjaci uklopljeni u širi društveni i politički kontekst oblikovan na relaciji Hrvati (katolici), kao tzv. većinski narod – Bošnjaci, kao nacionalna manjina koja se okuplja u svojim po sebnim društvima koje financira država te meljem Ustavnog zakona, prihvaćenih konvencija, ali i tzv. političke korektnosti utemeljene na strahu od briselskih tutora.

Ovaj obrazac je prenesen iz tzv. civilnog društva i u ono “političko”, pa temeljem izbornog zakona u parlamentu sjedi i predstavnik onih koji su u upravnim evidencijama označeni kao Bošnjaci te koji su svojom voljom pristupili izborima. Koliko je meni poznato ovaj model funkcionira i bolje nego u nekim europskim tradicionalno “liberalnode mokratskim” sredinama. Nisam primijetio organizirani otpor nazivu Bošnjak kao narodnosnoj oznaci. Nesporazumi se javljaju, napose u Zagrebu. Egzistiraju, osim vjerskih apostata, i oni muslimani, pojedinci ili obitelji, koji su vlastito shvaćanje o nacionalnom identitetu izgradili još u pretkomunističkom razdoblju, te svoja nacionalna uvjerenja temelje na starijoj baštini opisanoj u mojoj knjizi.

Oni bošnjaštvo doživljavaju ne kao nacionalnu oznaku već u smislu podrijetla ili emocionalne povezanosti s Bosnom. Kod nekih bošnjačkih aktivista postojanje takvih pojedinaca izaziva bijes i srdžbu te strah kako “mračne sile” preko njih žele dovesti u pitanje temelje na kojima počiva suvremeni bošnjački nacionalni identitet. Određeni nesporazumi i dvojbe, još uvijek nedovoljno percipirani, nastaju kada se racionalno postave sljedeća pitanja.

Što je to zapravo bošnjaštvo Bošnjaka (muslimana) rođenih u današnjoj Hrvatskoj, u drugom ili trećem naraštaju? Zaokružena samodostatna nacionalna ideologija ekvivalentna hrvatskoj nacionalnoj ideologiji i mehanički od nje odvojena na relaciji “mi”, isključivo Bošnjaci, “oni”, Hrvati. Da budem blasfemičan, može li se govoriti o barem političkim Hrvatima, bošnjačkog, srpskog, mađarskog ili nekog drugog podrijetla.

Kako u našim ustanovama još dominira stariji naraštaj koji nije do kraja percipirao dalekosežnost raspada jugoslavenskog okvira i činjenicu da se prvi put poslije 1878. Zagreb i, primjerice, Čelić, Brčko ili Bihać ne nalaze unutar iste države, te da Bosna za većinu mlađih postaje zemlja dalekih predaka u koju se može otići isključivo turistički, bez izgleda za dobivanje državljanstva, ovo o čemu govorim ne može se jasno razaznati.

Može li se bošnjaštvo, kako se oblikovalo i kako živi u današnjoj Bosni i Hercegovini, mehanički presaditi u ovdašnji kontekst, a da ono ne ostane beživotna i naučena konstrukcija u permanentnoj krizi, nešto poput cionizma i izraelizma njujorških židova. Kada se nađete na mjestu kao što je primjerice nogometni stadion u glavnom gradu tzv. matične domovine, i suočite se s gnjevom tisuća vaših sunarodnjaka koji na zvuk Mihanovićeve budnice, a koju vi od rođenja doživljavate kao vlastitu himnu, započnu sa skandiranjem “gazi gazi ustaše”, te se sjetite svojih sunarodnjaka, suvjernika ili predaka koji su ginuli i umirali i pod ustaškim znakovljem, onda se, osim ako niste emocionalni invalid, zapitate o temeljnim identitetskim dvojbama i vlastitoj pripadnosti.

Upravo je nesposobnost i nemoć naših bošnjačkih “asocijacija” da odgovore na gore opisane izazove te njihovo svođenje smisla vlastite egzistencije na proizvodnju štiva koje nitko ne čita, te tezgarenje i sukobljavanje oko novca od Savjeta za nacionalne manjine, glavni razlog permanentne krize smisla egzistencije i općenite bespotrebnosti. Tim gore po mene što i ja sjedim u upravnim i ostalim odborima nekih od njih. Što je onda, budimo na kraju ironični, ostalo od one Starčevićeve postavke: “Kakvi Turci vlastelini u Bosni?! Ono je hrvatsko najstarie i najčistie plemstvo sablje u čitavoj Europi. Eto gospodine, pasmine muslimana u Bosni: to je pokoljenje onih lavova, koji od Avarah osvojiše desnodunavsku Hrvatsku”.

Starčevićev epohalni nacrt slobodne nacije u koju svojom voljom ulaze slobodni pojedinci, neovisno o vjerskoj ili etničkoj pripadnosti, ima univerzalnu i svevremensku vrijednost. O pokoljenju begovskih lavova može se razgovarati. No, za današnje djelovanje barem dvojice iz gnijezda begova Filipovića kao prispodoba bolje pristaje svojstvo jedne druge životinje ali iz roda glodavaca.



Ispiši
Ocijeni: 2.7
13154 pregleda

Nema komentara

Anketa

Ustavi