Statistika

Ukupno registriranih korisnika: 9572
Ukupno članaka: 23656
Ukupno komentara: 2087
Posljednji unos: Imenovan novi Nadzorni odbor Aluminija
Zadnja promjena: 11.01.2019. 23:44

Nalazite se na: Početna » Vijesti » BiH » Visković: Hrvatske vlasti bi trebale, bez obzira na stranke, pomoći Hrvatima u BiH u ostvarivanju nacionalnih prava

Visković: Hrvatske vlasti bi trebale, bez obzira na stranke, pomoći Hrvatima u BiH u ostvarivanju nacionalnih prava

« Prethodni članak | Sljedeći članak »

Napisano 23.06.2016. 21:26

Velimir Visković, glavni urednik Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža”, nedavno je bio gost Kluba studenata hrvatskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru gdje je održao predavanje “Krleža danas”.

Visković je urednik prve hrvatske enciklopedije personalnog tipa – trosveščane Krležijane a danas urednik biografskog leksikona hrvatskih pisaca. Nekadašnji predavač na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, književni i kazališni kritičar, kolumnist Vjesnika, Ferala, Nina, Vijenca i drugih novina i magazine za Dnevnik.ba govori o Miroslavu Krleži i percepciji njegove književnosti među Hrvatima, Krležinom odnosu s Tuđmanom te novoj kurikularoj reformi i potezima ministra kulture u RH koji su podijelili intelektualne krugove i izazvali brojne prijepore u hrvatskom društvu.

U Mostaru ste nedavno boravili i održali predavanje u Hrvatskom narodnom kazalištu pod nazivom "Krleža danas". Gdje su Krležine poruke danas?

Hm, ovo pitanje sugerira da je Krleža neka vrsta proroka koji nam je ostavio svevremene, univerzalne poruke koje mogu funkcionirati u različitim životnim situacijama. Ne, Krleža nije ostavljao takve poruke, premda ga mnogi i danas citiraju kako bi ilustrirali neka, najčešće politička, aktualna zbivanja. Krleža se kao i svaki dobar pisac prije svega bavio kompleksnošću ljudske prirode, a to znači da u ponajboljim svojim dramama, romanima, novelama, pjesmama, nije ostavljao simplificirane poruke. Možda bismo u njegovoj političkoj esejistici mogli pronaći neku takvu poruku zgodnu za citiranje. Eto, meni je, recimo, najdraža poruka na iz eseja O našoj inteleigenciji: “Jedna je stvar biti primaš ciganski i guditi slatko uz dlakave uši pijandura, a drugo je pisati ozbiljno i mrko kao što se piše na zelenom stolu tribunala, gdje je sve tiho i mrtvački neutralno. A bude li tko pisao o nama kao takvima, on treba da piše mrko, okrutno i neumoljivo!”. Dakle poruka kako intelektualac mora izbjegavati poltronstvo, govoriti neumoljivo kritički, očekujući da se tako sudi i o njemu samome.

Često spominjete susret s Tuđmanom 1993. kada je organizirana proslava stote obljetnice rođenja Miroslava Krleže. Kakav je bio odnos Miroslava Krleže i Franje Tuđmana?

Već sam više puta u raznim intervjuima, najcjelovitije u memoarskom tekstu objavljenom prije godinu dana u “Globusu”, opisao taj susret predsjednika Tuđmana sa skupinom predstavnika kulturnih institucija i proučavatelja Krležina djela. Ponovit ću stoga samo najvažnije: Tuđman je iznimno cijeni Krležu, ne samo kao pisca, nego i kao intelektualca. I u tim vremenima kad su mnogi s desnice podvrgavali Krležu oštroj kritici, zauzimao se za njega. Konkretno je tada 1993., o stotoj obljetnici Krležina rođenja, zahtijevao da se Krležinoj obljetnici posveti velika pažnja u državnim medijima te da se organiziraju znanstveni simpoziji na kojima će se osvijetliti njegovo djelo.

Možemo li govoriti o stanovitom otklonu prema Krleži među Hrvatima u RH i BiH glede njegovog "titoizma"?

O otklonu među BiH Hrvatima prije biste Vi mogli meni govoriti nego ja Vama. Ne znam u kojoj su mjeri izrazito afirmativna mišljenja Ivana Lovrenovića, Mile Stojića, Zdenka Lešića, Miljenka Jergovića, Ladislava Tadića i još nekih hrvatskih, pa i bošnjačkih intelektualaca poput Dževada Karahasana, reprezentativna po nekakav imaginarni “hrvatski korpus” u BiH, ali oni su dovoljno i važni i utjecajni da ih ne možemo posve zanemariti. A u Hrvatskoj Krleža ima utjecajne osporavatelje, ali još utjecajnije i važnije zagovaratelje. Zapravo je Krleža jedini od hrvatskih pisaca trajno medijski zanimljiv i realno prisutan u javnosti. Moje je iskustvo takvo da svako malo dobivam pozive raznih redakcija da nešto napišem ili otkomentiram u vezi s Krležom, a svake godine postavi se nekoliko Krležinih dramskih tekstova na hrvatskim pozornicama; ma ne samo hrvatskim: Krleža se igra i u Beogradu i u Ljubljani i u Budimpešti. Uostalom, nedavno je postavljena jedna grandiozna predstava, velika u svakom pogledu, jer traje sedam sati, u produkciji Wiener Festwochen i minhenskog Residenz theatera, u kojoj je ugledni austrijsko njemački redatelj Martin Kusej spojio čak tri Krležina teksta (U agoniji, Glembajevi i Galicija). I po pisanju medija i po onome što mi je ispričao Ivica Buljan, koji je predstavu gledao, to je bio jedan od glavnih događaja austrijsko-njemačke kazališne sezone. E sad, kad imate takvog pisca, skinite kapu i naklonite se s poštovanjem.

A što se tiče titoizma i Hrvata, sve vam ovisi o tome s kakvim se Hrvatima družite; sve ankete pokazuju da većina Hrvata o Titu ima afirmativno mišljenje. Uostalom o Titu je afirmativno mislio i idol državotvornih Hrvata, predsjednik Tuđman.

Aktualni ministar kulture u Vladi RH-a, Zlatko Hasanbegović, sa svojim je izjavama izazvao brojna reakcije - od negodovanja i prosvjeda za smjenu pa do pohvala. Je li inicijativa Kulturnjaci 2016. pokrenuta kako bi se ukazalo na činjenicu da Hasanbegović u kulturni život dolazi kao znanstvenik ili su pak svi sukobi s aktualnim ministrom ideološke naravi?

I jedno i drugo! Svi mi koji se bavimo kulturom očekivali smo da će na poziciju ministra kulture, pobijedi li desna opcija, doći Anja Šovagović Despot, koja se godinama za to pripremala i bila na čelu HDZ-ova Odbora za kulturu. Iako i o njoj vlada mišljenje da je izrazita desničarka, nitko joj ne može osporiti zavidnu umjetničku karijeru i kompetenciju da odlučuje kulturi. Protiv nje se zasigurno na ovakav način ne bi bunio veći dio kulturne javnosti.

Čim je iznenada došla vijest kako je Karamarko na poziciju ministra kulture doveo Hasanbegovića, ja sam na svome FB profile napisao nešto u stilu: “Hajde što je ustaša, ali on se kulturom nikad nije bavio; nekompetentan je i posve anoniman!”. To moje mišljenje su prenijeli potom i mediji. Ustala je i kompletna kulturna javnost osim nekoliko doista usamljenih i kulturno irelevantnih pojedinaca. Čak su se i članovi HDZ-ova Odbora za kulturu ogradili od Hasanbegovića. Nažalost, sve moje, i naše, bojazni su se potom potvrdile: ministar je ušao u ideološki rat s kompletnom kulturnom scenom, ne samo lijevom. Kako mu je smanjen ionako sramotno mali budžet, načinio je pravi pomor od kojega će se hrvatska kultura godinama morati oporavljati.

Njegovi sramotni rezultati pouka su svakoj budućoj vlasti kako na dužnost ministra kulture ne smije postavljati ideološke radikale, ni desne ni lijeve. Kao i svaka zrela europska kultura, i hrvatska i ima i svoju ljevicu i svoju desnicu. Dužnost je ministra kulture ne da bude ideološki komentar nego brižan poslovođa koji se trudi da s raspoloživim sredstvima omogući svim valjanim projektima da opstanu i razviju se, bez obzira na političko opredjeljenje autora. Jedini kriterij u kulturi je umjetnička kvaliteta.

Nedavno su u gradovima RH održani prosvjedi protiv reforme obrazovanja gdje je tražena smjena ministra Predraga Šustara. Što je zapravo problem nove kurikularne reforme u RH?

Zbog potreba jedne TV debate u emisiji Otvoreno, prošao sam kroz vrlo opsežan nacrt kurikuralne reforme. Moram reći da sam čitajući tu još uvijek radnu građu, imao dojam kako tu reformu hadezeovska vlast teško može prihvatiti. Ne zbog toga je li Marulić predviđen kao obvezatna lektira ili ne; vi uvijek lako ubacite nekog dodatnog pisca. Problem je u općem načelu. Reformisti izrijekom kažu kako žele odgajati mlade ljude koji će biti okrenuti kritičkom promišljanju, neće prihvaćati gotove dogme; to je preduvjet i inovativnosti u znanosti, u poslovnoj invenciji, u nužnosti permanentnog učenja i čestih promjena profesionalnog profila zbog rapidnog napretka tehnologija. Moje osobno mišljenje o toj reformi je afirmativno, mislim da tako mora izgledati obrazovanje 21. stoljeća.

Vi, međutim, istodobno imate na čelu države imate stranku koja je svoju kampanju zasnivala na tome kako moraju postojati svetinje koje svi moraju poštovati, pa i po cijenu da jedno govore u javnosti, drugo u privatnosti svojega doma. Učenicima se svete istine moraju „ulijevati u glavu“ i njihovo hrvatsko srce, nema tu mogućnosti kritičkog propitivanja. To je sudar dva koncepta i moralo je završiti kako je završilo.

Hrvati u pojedinim gradovima u BiH suočavaju se diskriminacijom u obrazovanju - učenici pohađaju škole po bošnjačkom/srpskom planu i programu te su djeca hrvatske nacionalisti uskraćena za obrazovanje na materinjem jeziku, pa tako i edukaciju o književnosti hrvatskog jezika. Kakvo je Vaše mišljenje o nacionalnim grupama predmeta u višenacionalnim državama kakva je BiH?

Situaciju u školstvu BiH slabo poznajem premda imam nešto uvida u bosanskohercegovačke prilike kao dugogodišnji urednik časopisa Sarajevske bilježnice. Liberalni krugovi u Hrvatskoj vole govoriti o nacionalizmu Hrvata u Bosni i Hercegovini (smatrajući taj korpus izbornom bazom HDZ-a), pa su spremni i zažmiriti na bošnjački nacionalizam. Ja znam kako bošnjački nacionalizam nije ništa pitomiji od hrvatskog. A osobno svaki odnos u kojem je jedan narod doveden u podložni položaj, spriječen u iskazivanu svojega identiteta, ometan u edukaciji na nacionalnom jeziku, osuđujem. I mislim da bi i hrvatske vlasti, bez obzira na to koja je stranka na čelu države, trebale pomoći u ostvarenju tih elementarnih nacionalnih prava.

Dnevnik.ba